Dragi dnevniče,
Bivši muž pojavio se na vratima čim je saznao da sam kupila stan za sina. Već na pragu je izjavio da će sada živjeti s nama.
Zazvonio je zvono.
– Mama, otvori, tata je stigao! – dvanaestogodišnji Marko odložio je kontroler na kauč i potrčao u hodnik.
Brave na novim metalnim vratima okretale su se teško. Morala sam jako pritisnuti kvaku da bih okrenula ključ. Iza vrata stajao je Ivan s vrećicom iz dućana elektronike u rukama. Pet godina ga uopće nije bilo. Alimentacija je bila vrlo mala jer se računala od minimalne službene plaće. No sad je stajao u novoj antilop jakni i smješkao se.
– Bok, domaćini! – Ivan je ušao u hodnik i umalo nagazio na kutiju za cipele koju još nismo bili spremili u ormar. – Bok, Marko! Gle što sam ti donio. Ovo je najnoviji model, u trgovinama ga je teško naći.
Sin se jako iznenadio. Posljednjih pet godina Ivan je samo dvaput godišnje poslao kratku poruku – za rođendan i za Novu godinu. Ponekad bi prebacio dvadesetak eura. Marko je znao da se otac ne zanima za njega i nije očekivao tako skup poklon.
– Zašto si došao, Ivane? – upitala sam tiho. Postalo mi je uznemirujuće jer iznenadni dolazak bivšeg muža obično ne sluti na dobro.
– Kako zašto? Sinu! – Ivan je stavio kutiju na pretinac za cipele i počeo skidati čizme. – Saznao sam da ste se preselili. Četvrt je dobra, zgrada nova. Bravo, Maja, dobro si se snašla. Natoči mi čaj, molim te. Moramo ozbiljno porazgovarati o budućnosti našeg sina.
Bilo mi je jako teško kupiti ovaj stan. Pet godina sam štedjela, radila na dvije pozicije u logističkoj tvrtki i noću radila izvještaje. Odvajala sam svaki euro. Nisam išla na godišnji, nisam kupovala novu odjeću, nisam zalazila u kafiće. Dvosobni stan na rubu Zagreba u zgradi u izgradnji činio se nedostižnim. No investitor je završio objekt prije roka pa smo se mogli useliti.
Odmah sam upisala nekretninu na Marka, da ima vlastiti dom u budućnosti i da ga nikakvi problemi ne liše tog vlasništva. Svi rođaci i prijateljice znali su to i radovali se. Ali Ivan je nekako doznao za kupnju.
– Uđi u kuhinju, – rekla sam, jer nisam htjela raspravljati pred djetetom. – Marko, idi u svoju sobu i otvori poklon. Tata i ja ćemo popričati.
Sin je uzeo kutiju i brzo otišao u sobu. U kuhinji se još osjećao miris materijala nakon nedavnog renoviranja i novog namještaja. Kuhinjski element iz Ikee sastavio je moj brat. Ivan je sjeo na stolicu, stavio laktove na stol i počeo razgledavati prostoriju.
– Da, nije loše, – rekao je. – Ovo je oko šezdeset kvadrata? Kuhinja je velika. Koliko sad košta ovakav stan? Dvjesto tisuća eura?
– Dvjesto dvadeset tisuća, – odgovorila sam i natočila vodu u kuhalo. – I sav taj novac zaradila sam sama. Još sam iskoristila državnu potporu za obitelj, a malo su mi pomogli i moji roditelji. Ti nemaš veze s ovim stanom.
– Maja, zašto se odmah ljutiš? – Ivan je odmahnuo glavom. – Razveli smo se, znaš kako to biva. Bili smo mladi i radili greške. Ali sin nam je jedan. I ja sam svih ovih godina radio i razvijao svoj posao. Sad su mi prihodi porasli. Eto, došao sam vidjeti kako živi moje dijete.
Slušala sam ga i čudila se njegovoj drskosti. Kad smo odlazili iz njegova garsonijera u vlasništvu njegove majke, Ivan je pregledao naše torbe da ne bih slučajno uzela nešto suvišno. Čak je uzeo blender koji su mi poklonili moji roditelji za vjenčanje. Tada mi je bilo jako teško, a sad sam osjećala samo gađenje.
– Vidio si? Popij čaj i idi. Imamo puno obaveza, – stavila sam pred njega šalicu s jeftinim čajem u vrećici. Skupi čaj nismo kupovali iz navike – predugo smo morali štedjeti na svemu.
***
Ivan je primaknuo šalicu, ali nije pio. Uozbiljio se i nagnuo prema meni preko stola.
– Maja, došao sam zbog posla. Rekli su mi da si stan upisala na Marka. Znači, on je jedini vlasnik. Je li to istina?
– Da, istina je. Zašto te to brine?
– Ma daj! – Ivan se začudio. – Postupila si nerazumno s financijske strane. Ima tek dvanaest godina. Shvaćaš li da je to opasno? Ako se tebi nešto dogodi, počet će problemi sa startateljstvom i sudovima. Uopće, djetetu šteti dobiti sve gotovo u djetinjstvu. Razmazit ćeš ga i neće cijeniti stvari.
– Ne trebaju mi tvoji savjeti o odgoju sina, – čvrsto sam stisnula rub stola da obuzdam bijes. – Pet godina te nije brinulo je li razmažen ili nije. Kupovala sam mu cipele većeg broja da traju duže, a jakne sam uzimala rabljene od poznanika. Gdje si ti bio tada sa svojim znanjem o financijama?
– Dobro, nemoj se svađati, – Ivan je podigao ruke pokazujući da ne želi raspravu. – Želim učiniti najbolje za vas. Imam prijedlog. Dobar plan kako iskoristiti te kvadratne metre za zaradu.
– Moja tvrtka otvara novi logistički ured. Trebam novac za razvoj. Pod hipoteku ove nekretnine možemo uzeti veliki kredit u banci. Ili možemo prodati ovaj dvosobni stan, uložiti novac u posao, a za godinu dana kupiti Marku trosobni stan u centru grada. Možemo zaraditi pedeset posto godišnje.
Slušala sam ga i nisam mogla vjerovati što čujem. Taj je čovjek došao da oduzme vlastitom sinu jedini dom i uloži novac u svoj rizični biznis.
– Jesi li poludio? – upitala sam šapatom da Marko u sobi ne bi ništa čuo. – Stan pripada maloljetnom djetetu. Nijedna banka neće dati kredit pod hipoteku nekretnine koja pripada maloljetniku. A centar za socijalnu skrb neće dozvoliti prodaju stana ako se djetetu odmah ne kupi drugi dom koji nije lošiji od ovog.
Ivan se nasmiješio.
– Maja, to nije problem. Sve se može srediti. Imam poznate odvjetnike koji znaju prave sheme. Centar se može zaobići. Možemo privremeno prijaviti Marka na selo kod moje majke. Tamo je velika kuća, po površini zadovoljava normative. Nakon toga stan možemo prepisati na mene ili na tebe, a onda koristiti za transakcije. Sve sam izračunao. Možemo djelovati kao poslovni partneri, za Markovo dobro.
U tom trenutku u kuhinju je ušao Marko. U rukama je držao novi tablet i sretno se smiješio.
– Tata, hvala ti puno! Tablet radi jako brzo. Pomoći ćeš mi namjestiti profil? Moj stari telefon više ne podnosi aplikacije.
Ivan je odmah promijenio ton i progovorio vrlo nježno:
– Naravno, sine! Sad ćemo sve namjestiti. Uvijek ću ti pomoći, zapamti to. Sad ćemo se često viđati. Čak mislim da bih se trebao doseliti k vama. Mjesta ima dosta, zajedno će biti veselije. Pomoći ću ti s zadaćom i upisati te u sportski klub.
Postalo mi je vrlo neugodno. Shvatila sam njegovu pravu namjeru. Nije mu trebao samo novac od stana. Odlučio se vratiti jer smo sad imali vrijednu imovinu. Prije pet godina izbacio nas je s jednim koferom. Tada je rekao da mu je dosta dječjeg plača i mog vječnog umora. A sad, kad je sin odrastao i kad imam vlastiti stan u Zagrebu, odlučio je istaknuti svoja očinska prava.
– Marko, idi u sobu, – rekla sam što mirnije. – Tata i ja ćemo završiti razgovor, pa će doći k tebi.
Sin je pristao i otišao. Ivan me pogledao s uvjerenjem u pobjedi.
– Vidiš kako se dječak odnosi prema meni? Potreban mu je muški odgoj. A ti ga odgajaš sama, izgledaš blijedo i umorno od posla. Prihvati moj prijedlog, Maja. Vratit ću se u obitelj i živjet ćemo normalno. Stan ćemo upotrijebiti u poslu i zaraditi puno novca. Moći ćeš dati otkaz na teškom poslu i baviti se domom.
– Tvoja majka živi u staroj drvenoj kući u Slavoniji koja se raspada, – rekla sam i pogledala ga.
– Hoćeš ispisati dijete iz novog stana u Zagrebu i prijaviti ga u kuću bez centralnog grijanja? I sve to da bismo podigli kredit i potrošili ga na tvoje projekte? Sjećam se tvojih prošlih ideja: aparati za kavu i prodaja autodijelova. Nakon tih projekata ostali su samo dugovi koje su otplaćivali moji roditelji da ovršitelji ne bi odnijeli našu bijelu tehniku.
Ivan je odmah prestao smješkati. Lice mu je postalo zlobno, stisnuo je usne.
– Kako razgovaraš sa mnom? – glasno je upitao. – Ja sam njegov otac! Imam zakonsko pravo odgajati sina. Ako podnesem tužbu za određivanje mjesta stanovanja djeteta kod mene, bit će ti jako teško. Moja službena primanja sad su tri puta veća od tvojih. Centar za socijalnu skrb vidjet će da majka radi dva posla i ne provodi vrijeme s djetetom, dok otac ima slobodan raspored i mnogo financijskih mogućnosti.
Bilo mi je smiješno i odvratno slušati te prijetnje. Prije pet godina bih se prestrašila, zaplakala i počela ga moliti da to ne čini. No tijekom ovih godina jako sam puno radila i prestala se bojati. Naučila sam komunicirati s agencijama za naplatu dugova kad me je Ivan ostavio sa svojim neplaćenim mikrokreditima. Naučila sam sređivati razne dokumente i razgovarati s državnim službenicima.
– Tuži me, – mirno sam odgovorila i natočila si čašu vode. – Podnesi tužbu. Sudac će se jako iznenaditi kad prouči dokumente o tvom dugu za alimentaciju. Koliko si dužan za prošlu godinu? Tri tisuće eura? Baza podataka ovršitelja dostupna je svima, Ivane. Tvoja nova jakna i poklon za sina izgledaju dobro. Ali zakon štiti roditelje koji uzdržavaju dijete svaki dan, a ne dolaze jednom u pet godina.
Ivan je brzo ustao sa stolca. Sva njegova nadmenost u trenu je nestala.
– Ti si samo ljubomorna i ljutiš se što meni sad dobro ide u životu! – počeo je vikati. – Živi u svom malom stanu i ostani sama. Misliš da ćeš uspjeti? Marko će odrasti i sam doći živjeti kod mene jer mu ti ne možeš dati ništa osim ovog stana!
– Odlazi, Ivane, – otvorila sam ulazna vrata. – I ponesi svoj tablet. Proživjeli smo bez tvojih poklona pet godina i dalje ćemo moći bez njih.
Ivan je otišao u sobu k sinu i uzeo zaprepaštenom dječaku kutiju s elektronikom.
– Vi uopće ne znate cijeniti dobre stvari! – viknuo je dok je obuvao cipele kod vrata. – Više od mene nećete dobiti ni centa. Samo ćeš doći moliti za pomoć kad ne budeš imala novca za režije!
Ulazna vrata zatvorila su se s tupim zvukom. U hodniku je zavladala tišina. Marko je izašao iz svoje sobe, plakao. Bilo mu je žao što su mu uzeli tablet, ali je shvatio cijelu situaciju. Prišao mi je, zagrlio me oko struka i priljubio se.
– Mama, nije ništa strašno. Mogu ići i sa svojim starim mobitelom. Najvažnije je da sad živimo u novom stanu.
Pomilovala sam ga po glavi. Više nisam imala nikakvih nada u tog čovjeka. Moći ćemo živjeti samostalno, bez njegovih opasnih planova i bez njegove iznenadne želje da bude otac, što bismo morali skupo platiti.
