— Djecu ćeš stavit na ležaljke. Mladi su, kosti im se savijaju. A Ruslanu treba pravi krevet, ima probleme s leđima, — izjavila je Inga na vratima kampa umjesto ‘bok’.
— I nemoj radit takvu facu, Lari. Mama je rekla, kućica je velika.
Polako sam spustila ruke na volan i pogledala kroz vjetrobransko staklo.
Stigli smo s mužem i djecom u kamp kraj šumskog jezera. Mirno mjesto, drvena kućica za nas četvero, koju sam platila još prije dva mjeseca. Dugo iščekivani predah, izboran uz radne rasporede.
I sad, na rezbarenim vratima kampa, blokirajući prolaz, stajala je ciganska svita u malom.
Inga, sestra mog Marka, pobjednički se naslanjala na ogroman kofer. Pored nje prebacivao se s noge na nogu njezin muž Zoran, naoružan vrećom ugljena i paketom jeftinih hrenovki ‘Sreća’.
Malo dalje, poput generala na paradi, uzdizala se moja svekrva, Ruža.
Krunu ove kompozicije činilo je dvoje Inginge djece, koja su već mlatila jedno drugo otrovno žutom dvolitarskom bocom limunade, sposobnom rastopiti hrđu.
Kako je rekao Nero Wolfe, ako vam se čini da vas pokušavaju prevariti, znači da su vas već prevarili.
Izišli smo iz auta. Dok smo Marko i ja vadili torbe iz prtljažnika, Inga je već pritrčala mojoj djeci i objavila:
— Pa vi niste mali, na ležaljkama vam je ok, a ujak Zoran neće slomit leđa.
— Kako lijepo iznenađenje, — rekla sam mirnim glasom. — A čini se da nismo nikoga očekivali.
— Ma, Ive, pa mi smo obitelj! — odmah se ubacila Ruža, iskoračivši i majstorski uključivši način ‘sveta jednostavnost’. — Čim sam čula da idete u prirodu, odmah sam pozvala Ingu. Što bismo mi sjedili u zagušljivom gradu dok vi ovdje dišete kisik? Zajedno je zabavnije!
— Kućica je za četvero, Ruža, — mirno sam uzvratila, osjećajući kako se iznutra steže hladna, proračunata opruga. Nikakvih histerija. Samo promatranje.
— Sve sam već riješila, — kategorički je izjavila Inga s izrazom lica kao da je moja plaćena kućica bila samo nacrt njezinih planova. Popravljajući šešir za plažu veličine satelitske antene, dodala je:
— Mama će leći u spavaću sobu, treba joj mira. Mi s Zoranom na kauč u dnevnoj. A vi s Markom i djecom nekako se smjestite.
Ponašanje rodbine podsjećalo je na najezdu skakavaca: ne traže dopuštenje, samo dolete i počnu žderati tvoje usjeve.
Iz staklenih vrata uprave izašla je zgodna djevojka s tabletom.
— Dobar dan! Vi ste Iva? — nasmiješila mi se. — Rezervacija na vaše ime. A ovo je, valjda, vaše iznenađenje? — prebacila je pogled na Ingu.
— Da, da, to smo mi! — radosno je kimnula zaova. — Ive, malo sam se pobrinula da ti bude manje muke. Naručila sam saunu na dvije večeri, nećemo valjda kao stranci. I prilagodila sam meni. Tvoj roštilj je super, ali ja sam dodala još pastrvu na gradele i skupu suhomesnatu platu.
— Inga je jutros zvala i ostavila zahtjev za saunu i meni, — ljubazno je objasnila administratorica gledajući mene. — No rezervacija je na vas, pa bez vaše potvrde ništa ne provodimo.
Velikodušnost na tuđi račun — najbrži način da se proglasiš mecenu.
— Izvrsna inicijativa, Inga, — nasmiješila sam se tako slatko da se Marko pored mene ukočio. Poznavao je taj osmijeh. Obično bi nakon njega netko ostao bez iluzija.
— Ako potvrdite, uz doplatu za troje dodatnih gostiju, ležaljke, saunu i specijalnu narudžbu iz kuhinje, dugujete još dvije tisuće osamsto kuna, — poslovno je izvijestila administratorica.
Inga je graciozno slegnula ramenom i značajno me pogledala.
Ruža je prekrižila ruke na prsima, očekujući da ponizno izvadim novčanik.
Paradoks rodbinskih veza: što su zagrljaji čvršći pri susretu, dublje ti zavlače ruke u džep.
— Djevojko, — okrenula sam se administratorici, a glas mi je postao hladan i čvrst. — Potvrđujem samo svoju rezervaciju. Potpuno je plaćena. Nas je četvero.
Zastala sam gledajući u zbunjene oči zaove.
— A ovi predivni ljudi — to je zasebna grupa. Molim vas, izdajte njihov smještaj, pastrvu, saunu i skupu suhomesnatu platu na poseban račun. Na ime Inge.
Svi su zašutjeli. Toliko tiho da se čuo djetlić u šumi.
— Ive, što ti je? — glas Inge je žalobno puknuo. Šešir joj je skliznuo nakrivo. — Mi imamo love samo za gorivo i sladoled! Pa došli smo u goste!
— Znači, nije vam to odmor, Inga. To vam je šetnja do vrata, — odsjekla sam. — U goste se dolazi s pozivnicom. I s tortom. A vi ste došli na tuđu feštu s vrećom papirnatih hrenovki i apetitom za tri tisuće kuna.
— Iva! Kako te nije sram! — zacvili Ruža, pocrvenjevši. — Pa mi smo obitelj! Rodbina! Marko, zašto šutiš?! Tvoju majku i sestru izbacuju na ulicu!
Marko je zakoračio naprijed. Nije vikao, ali u tonu mu je zacvokotao metal.
— Obitelj, mama, su oni koji poštuju tuđe granice. Iva je mjesecima radila da bi organizirala ovaj odmor za nas i djecu. Vi ste došli bez poziva, pokušali strpati moju djecu na ležaljke i natovariti mojoj ženi račun za vaše delikatese. To nije obitelj. To je pokušaj brodske pljačke.
— Ma ja… ma htjeli smo napraviti iznenađenje! Marko, pa ti si nas sam molio da dođemo! — pokušala se izvući Inga. Isprike su iz nje curile poput perja iz poderanog jastuka.
— Zorane, — Marko je prebacio težak pogled na šurjaka. — Što se tiče ‘molio nas da dođemo’ – to je posebna vrsta turizma. Zove se ‘sam sebe pozvao’.
Zoranovo lice se izdužilo. Pogledao je svoju jadnu vreću ugljena, pa ženu.
— Ja možda i ne bih došao, — mrmljao je Zoran. — Rekla si da nas je Marko sam pozvao i da je sve plaćeno.
Iluzija se konačno srušila. Bezobrazluk je propao pred svima.
Zoran se bez riječi okrenuo i uputio prema svom autu, ne pokušavajući niti pomoći ženi s njezinim ogromnim koferom.
Ingina djeca su prestala mlatiti bocu i po prvi put ukočeno gledala u majku.
A Ruža, koja je tako veselo propovijedala o ‘obitelji’, naglo se okrenula prema autu, praveći se da s velikim zanimanjem proučava borove. Platiti ovu gozbu iz svoje mirovine očito nije namjeravala.
— Ako se predomislite, slobodna kućica postoji, — mirno je rekla administratorica u leđa zbunjenoj Ingi. — Sto posto akontacije.
Koračali smo urednom stazom prema svojoj kućici.
Iza leđa su se zalupila vrata auta, motor je jadno zaurlao. Duboko sam udahnula čisti šumski zrak.
Pred trijemom me Marko zagrlio za ramena i privukao sebi.
— Znaš, — nacerio se. — Ispada da je odmor odličan.
— A bogami, — nasmiješila sam se gledajući kako naša djeca s radosnim vriskom trče prema jezeru. — Hajde, mužu. Čeka nas zakoniti mir.
A iza ograde, gutajući prašinu tuđe fešte, odlazila je svita koja je zauvijek naučila jedno jednostavno pravilo: u ovoj obitelji tuđa udobnost više nije plaćena dječjim krevetima i mojom karticom.
