— Marko, stavi kofer pažljivije, unutra mi je luksuzna krema – ako je razbiješ, nećeš je platiti ni za sto godina! — glas moje zaove probio je tišinu našeg hodnika s onim samopouzdanjem domaćice koja se vraća na svoje zakonito imanje.
Moja supruga Matea odložila je krojačke škare. Krojenje svile na kosu delikatna je stvar i ne trpi žurbu, a baš je žurba glasno zalupila ulaznim vratima i upala u hodnik zajedno s dva ogromna kofera.
Na pragu je stajala Tihana. Trideset i devet godina, nijedan dan službenog radnog staža u posljednjih pet godina, i vječna uloga ‘nerazumijevane muze’. Iza nje, osjećajući se nelagodno, premještao sam se s noge na nogu, skrivajući pogled.
— Matea, pa ona mi je sestra, — promrmljao sam krivnje punim glasom, preuzimajući ručku kofera. — U teškom je periodu. Treba joj mjesto za odmor.
— Ostat ću kod vas malo dok ne dođe na koljena moliti oprost, — objavila je Tihana, skidajući cipele nasred prolaza. — Marko, odnesi stvari u spavaću sobu s balkonom. Trebam svjež zrak za meditacije.
Prodefilirala je u kuhinju, a da me nije ni pogledala. Matea je s blagim, suzdržanim smiješkom promatrala taj cirkus. Kao krojačica s dvadesetogodišnjim iskustvom, znala je: ako je tkanina trula, kako god je spajao, po šavu će puknuti. Moja rodbina često je njezinu ljubaznost brkala s beskičmenošću.
U kuhinji je zalupila vrata hladnjaka.
— Matea! — doviknula je odatle. — A zašto nemate bademovo mlijeko? Treba mi za smoothie. I ovu ću policu osloboditi, tu će stajati moji detoks gelovi. Tvoju sam kobasicu izbacila na balkon, kvari mi auru.
Matea je polako ušla u kuhinju. Moja dimljena kobasica doista je sirotno ležala na prozorskoj dasci.
— Tihana, — mirno je rekla, vraćajući kobasicu na njezino mjesto. — Aura ti se kvari od besposličarenja. A policu nećeš osloboditi, jer na njoj stoje moje namirnice, plaćene mojim novcem. Bademovo mlijeko prodaju u supermarketu iza ugla.
Zaova se dramatično uhvatila za srce.
— Marko! Čuješ li kako me dočekuje? Dolazim k vama s otvorenom dušom, izranjena muževljevom izdajom, a ona me kobasicom prekorava!
Utišao sam se između njih:
— Matea, pa hajde, neka premjesti. Njoj je sad teško.
— Njoj je teško nositi kofer, Marko. A živjeti kod nas bit će joj vrlo lako, — nasmiješila se Matea svojim najsvjetlijim osmijehom. — Ako, naravno, pristane na pravila našeg skromnog pansiona.
Tihana je frknula, svim svojim stavom pokazujući da se udostoji razgovarati sa mnom isključivo iz milosrđa.
Navečer je nazvala moja majka, Mirjana. Uvijek je zvala na glasni razgovor, kako bi njezin uvježbani glas dobročiniteljice zvučao važnije. Voljela je biti darežljiva i plemenita, ali strogo na tuđi račun.
— Marko, sine moj, — zapjevala je slušalica. — Budi mudar. Okruži Tihanu ljubavlju. To nam je sveta obiteljska dužnost. Djevojka treba obnoviti energiju, pripremaj joj doručke, neka se naspava. Ja bih je uzela, ali od buke mi tlak skače, razumiješ.
— Razumijem, mama, — mirno je odgovorila Matea. — Čuvajte se. Tihana kod nas neće propasti.
Sljedećeg jutra, u subotu, Matea je ustala ranije. Pripremila je palačinke, skuhala dobru kavu. Miris se proširio stanom, a ubrzo je u kuhinju, umotana u moj omiljeni kašmirski šal, uplovila Tihana.
— O, doručak! — posegnula je za tanjurom. — A zašto palačinke bez eurokrema?
Matea je šutke stavila pred nju šalicu crne kave i primaknula papir ispisan sitnim rukopisom.
— Što je ovo? — Tihana je gnušanjem podigla papir s dva prsta s savršenom manikurom.
— Ovo je, Tihanice, predračun.
Zaova je nevjerice trepnula svojim umjetnim trepavicama.
— Moderna žena treba poštivati svoje granice i živjeti u toku, a ne brojati eure! — krenula je s omiljenom pričom. — Ja se hranim energijom svemira, a materijalno su niske vibracije koje blokiraju čakre!
— Tvoje su se čakre blokirale kad si dala otkaz u logistici prije četiri godine da bi ‘pronašla sebe’, — mirno je uzvratila Matea, otpijajući gutljaj kave. — A energija svemira, nažalost, ne plaća račune za struju. Usput, voda i struja su nam po brojilima.
— Ti si merkantilna, bezduhovna krojačica! Samo bi svoje krpice šivala! — zacviljela je Tihana, obavijajući se crvenim mrljama.
Naglo je ustala sa stolice, ogorčeno šireći nozdrve, poput pedigreiranog mopsa kojemu su umjesto paštete ponudili suhi kruh.
Matea nije ni trepnula.
U kuhinju je, privučen bukom, provirio moj uspavani brat? Ne, ja sam uspavani. Ušao sam, još pospan.
— Matea, što je? Kakva najamnina? Pa došla je u goste!
— Gost, Marko, — okrenula se Matea prema meni. — je osoba koja dođe s tortom, popije čaj, pohvali domaćicu i ode spavati svojoj kući. A osoba koja donese dva kofera zimske odjeće sredinom svibnja, zauzme posebnu sobu i traži bademovo mlijeko — to je podstanar.
Tihana je duboko udahnula, spremajući se za novi napad bijesa.
— Ja sam obitelj! Imam pravo! Moj brat ovdje živi!
— Živi, Tihana, — mirno je potvrdila Matea. — Ali to ne čini moj stan obiteljskim hotelom. A sad se vratimo predračunu. Prva stavka — najamnina sobe. Druga — prehrana iz mojih namirnica. Treća — voda i struja. I četvrta — čišćenje za sobom. Ako ne želiš platiti čišćenje, evo rasporeda: danas pereš wc i štednjak.
— Kako se usuđuješ?! — zalajala je zaova. — Marko! Tvoja žena me izbacuje!
Pogledao sam Mateino mirno lice, a zatim Tihanino crveno, od bijesa izobličeno lice.
— Tihana, — rekao sam iznenađujuće čvrstim glasom. — Matea je u pravu. Nisi došla u hotel. Želiš li živjeti kod nas, poštuj domaćicu i pravila kuće.
To je bio udarac u leđa koji zaova nije očekivala. Matea je odobravajuće kimnula prema meni i dodala posljednji adut:
— A ako ti, Marko, iz milosrđa odlučiš platiti sestrin boravak iz svog džepa, odbit ćemo taj iznos iz našeg proračuna za tvoj novi auto. Jednostavna matematika.
Ja, kojemu je novi auto bio san posljednje tri godine, odlučno sam prekrižio ruke na prsima, svim svojim stavom pokazujući da ne namjeravam financirati sestrine hirove.
Ostavši bez bratove podrške, besplatnog pansiona i sluškinje u Mateinom liku, Tihana je grčevito zgrabila telefon i nazvala majku.
— Mama! Oni se izruguju sa mnom! Tjeraju me prati wc! Dolazim k tebi!
Iz slušalice se začulo užurbano kokodakanje Mirjane:
— Ma, Tihanice, kćeri, krenuo mi remont u hodniku! Smrdi po boji, alergija će me uhvatiti! Izdrži kod Matee, budi pametna! — i veza se naglo prekinula.
Tihana je stajala nasred kuhinje, stišćući ugašeni telefon. Pafos se ispuhao, otkrivajući golu, neugodnu istinu: odrasla žena, navikla jahati na tuđem vratu, odjednom je otkrila da je vrat namazan sapunom.
Četrdeset minuta kasnije, zlobno tutnjeći kotačićima, koferi su se otkotrljali u hodnik. A Tihana je, kako smo saznali navečer, ipak našla smještaj. Kod prijateljice. Doduše, bez bademovog mlijeka, osobnog šala i besplatne posluge.
