Ivane, stavi kofer pažljivije, unutra mi je skupocjeni krem, ako ga razbiješ — nećeš platiti ni u sto godina! — glas moje zaove presjekao je mir našeg hodnika s uvjerenjem vlasnice koja se vraća na svoje zakonito zemljište.
Odložila sam krojačke škare. Krojiti svilu po kosoj liniji je delikatan posao koji ne podnosi žurbu, a žurba je upravo glasno zalupila ulaznim vratima i utrpala se u hodnik zajedno s dva ogromna kofera.
Na pragu je stajala Mirela. Trideset devet godina, nijedan dan službenog staža u posljednjih pet godina i vječni status „neshvaćene muze”. Iza nje se s noge na nogu premještao moj muž, marljivo skrivajući pogled.
— Ivane, pa ona je moja sestra — izgovorio je krivo Domagoj, preuzimajući ručku kofera. — Proživljava teško razdoblje. Treba joj neko mjesto gdje će se smiriti.
— Kod vas ću malo ostati dok on ne dopuže da se ispriča — objavila je Mirela, bacajući cipele nasred prolaza. — Domagoj, nosi stvari u spavaću sobu, onu s balkonom. Treba mi svježi zrak za meditaciju.
Prodefilirala je prema kuhinji, ne pogledavši me ni jednom. S blagim podsmijehom promatrala sam taj parade apsurda. Kao krojačica s dvadesetogodišnjim iskustvom, znam točno: ako je tkanina trula, kako god je šivala — puknut će po šavu. Muževljeva rodbina često brka moju ljubaznost s mekoćom.
U kuhinji je zalupila vrata hladnjaka.
— Ivane! — dojurilo je odatle. — A zašto nemate bademovo mlijeko? Treba mi za smoothie. I ovu ću policu osloboditi, tu će stajati moji detoks gelovi. Tvoju kobasicu sam zasad izložila na balkon, smeta mi auri.
Polako sam ušla u kuhinju. Moja dimljena kobasica doista je samotno ležala na prozorskoj dasci.
— Mirela — mirno sam rekla, vraćajući kobasicu na njezino mjesto. — Aura ti se kvari od besposlice. A policu nećeš osloboditi jer na njoj stoje moje namirnice, kupljene mojim novcem. Bademovo mlijeko prodaje se u supermarketu iza ugla.
Zaova je teatralno pritisnula ruke na prsa.
— Domagoj! Čuješ li kako me dočekuje? Dolazim vam s otvorenom dušom, ranjena muževljevom izdajom, a ona me ovdje za kobasicu proziva!
Domagoj se nervozno ugurao između nas:
— Ivane, pa stvarno, neka premjesti. Njoj je sada teško.
— Njoj je teško nositi kofer, Domagoj. A živjeti kod nas će joj biti vrlo lako — nasmiješila sam se najsvjetlijim od svojih osmijeha. — Ako, naravno, pristane na pravila našeg skromnog pansiona.
Mirela je frknula, svim svojim držanjem pokazujući da se spušta do razgovora sa mnom isključivo iz milosti.
Navečer je nazvala svekrva. Dragica uvijek zove na glasnom zvučniku, kako bi njezin uvježbani glas dobročiniteljice zvučao važnije. Voljela je biti darežljiva i plemenita, ali strogo na tuđi račun.
— Ivanice, draga moja — zapjevala je slušalica. — Pokaži žensku mudrost. Okruži Mirelu pažnjom. To nam je sveta obiteljska dužnost. Djevojka treba obnoviti resurse, serviraj joj doručke, neka se naspava. Ja bih je sama uzela, ali meni od buke skače tlak, ti razumiješ.
— Razumijem, Dragice — mirno sam odgovorila. — Čuvajte se. Mirela kod nas neće propasti.
Sljedećeg jutra, u subotu, ustala sam ranije. Pripremila sam sirnice, skuhala dobru kavu. Miris se proširio stanom i ubrzo je u kuhinju, umotana u moj najdraži kašmirski prekrivač, isplivala Mirela.
— O, doručak! — posegnula je prema tanjuru. — A zašto sirnice bez kokosova kondenziranog mlijeka?
Šutke sam pred nju stavila šalicu crne kave i primaknula list papira ispisan sitnim rukopisom.
— Što je ovo? — Mirela je gnušljivo uzela list s dva prsta sa savršenom manikirom.
— Ovo je, Mirela, račun.
Zaova je zbunjeno zatresla umjetnim trepavicama.
— Moderna žena treba poštovati svoje granice i živjeti u toku, a ne brojati lipe! — započela je omiljenu priču. — Ja se uglavnom hranim energijom svemira, a materijalno su niske vibracije koje blokiraju čakre!
— Tvoje čakre su se blokirale kad si dala otkaz u logistici prije četiri godine da bi „pronašla sebe” — mirno sam uzvratila, otpijajući gutljaj kave. — A energija svemira, nažalost, ne plaća račune za struju. Usput, voda i struja su nam po brojilima.
— Ti si merkantilna, bezduhovna švelja! Samo da svoje krpice šiješ! — zacviljela je Mirela, postajući crvena od bijesa.
Naglo je skočila sa stolice, ogorčeno šireći nosnice, poput rasnog mopsa kojemu su umjesto paštete ponudili kruh.
Nisam ni trepnula.
U kuhinju je, privučen bukom, zavirio pospani Domagoj.
— Ivane, što je? Kakav račun? Pa ona je došla u goste!
— Gost, Domagoj — okrenula sam se prema mužu — je osoba koja dođe s kolačem, popije kavu, pohvali domaćicu i ode spavati u svoj dom. A osoba koja donese dva kofera zimske odjeće sredinom svibnja, zauzme zasebnu sobu i zahtijeva bademovo mlijeko — to je podstanar.
Mirela je prevela dah, spremajući se za novi histerični napad.
— Ja sam rodbina! Imam pravo! Moj brat ovdje također živi!
— Živi, Mirela — mirno sam se složila. — Ali to ne čini moj stan obiteljskim hotelom. A sad se vratimo na račun. Točka prva — najam sobe. Točka druga — hrana iz mojih namirnica. Točka treća — voda i struja. I točka četvrta — čišćenje za sobom. Ako ne želiš platiti za čišćenje, evo rasporeda dežurstava: danas pereš wc i štednjak.
— Kako se usuđuješ?! — uzdahnula je zaova. — Domagoj! Tvoja žena me izbacuje!
Domagoj je preveo pogled s mojeg mirnog lica na crveno, iskrivljeno od bijesa sestrino lice.
— Mirela — iznenada je odlučno rekao muž. — Ivana je u pravu. Nisi došla u hotel. Želiš li živjeti kod nas — poštuj domaćicu i pravila kuće.
Bio je to udarac u leđa koji zaova nije očekivala. Odobravajuće sam kimnula mužu i dodala završni argument:
— A ako ti, Domagoj, odlučiš iz milosrđa platiti sestrin boravak iz svog džepa, oduzet ćemo taj iznos iz našeg budžeta za tvoj novi auto. Matematika je jednostavna.
Domagoj, kojemu je novi auto bio san posljednje tri godine, odlučno je prekrižio ruke na prsima, svim svojim držanjem pokazujući da ne namjerava financirati sestrine hirove.
Ostavši bez bratove podrške, besplatnog pansiona i sluškinje u mojoj osobi, Mirela je grčevito zgrabila telefon i nazvala majku.
— Mama! Zlostavljaju me! Tjeraju me prati wc-eve! Dolazim k tebi!
Iz slušalice se začulo užurbano kokodakanje Dragice:
— Ma, Mirela, kćeri, pa kod mene je počeo remont u hodniku! Smrdi po boji, bit će alergija! Strpi se malo kod Ivane, budi pametna! — i veza se naglo prekinula.
Mirela je stajala nasred kuhinje, stišćući ugašeni telefon. Pompa se splasnula, otkrivši jednostavnu, neugodnu istinu: odrasla žena, navikla voziti se na tuđim leđima, iznenada je otkrila da su leđa namazana sapunom.
Četrdeset minuta kasnije, ljutito tutnjeći kotačićima, koferi su izjurili na stubište. A Mirela je, kako je večer otkrila, ipak našla smještaj. Kod prijateljice. Doduše, već bez bademova mlijeka, osobnog prekrivača i besplatne sluškinje.
