Jučer sam s posla došla gladan, pripremi nešto. To je rekao Igor, s kojim sam se viđala šest mjeseci. Nakon te jedne rečenice zamolila sam ga da ode.
Ulaznice sam kupila tjedan dana ranije. Dva mjesta u sedmom redu, za večernju projekciju, onaj film o kojem smo s Igorom pričali još u rujnu. Mislila sam prirediti mu iznenađenje, ne reći unaprijed, neka dođe – a ja već spremna.
Upoznali smo se u ožujku. Otvorila sam profil na stranici iz dosade, da budem iskrena, nisam vjerovala ni u što, jednostavno mi je bilo usamljeno navečer, pogotovo petkom kad se kroz prozor čuje kako susjedi s obiteljima negdje odlaze, a kod mene samo kuhalo i televizor. Igor je prvi napisao. Obična poruka, bez vulgarnosti, pitao kakvu glazbu slušam. Onda se ispostavilo da su nam oboma sinovi išli u istu školu, samo u različitim godinama, i to nas je nekako brzo zbližilo, kao da se već dugo poznajemo.
Znao se šaliti. Dobroćudno, ne zlobno, i šale su bile takve da sam se smijala pravim smijehom, ne iz pristojnosti. Vozili smo jedan drugoga na izložbe, odlazili u kafić kraj kolodvora gdje su imali lošu kavu, ali dobru štrudlu. Jednom smo trčali pod kišom do autobusne stanice, on je skinuo jaknu i prebacio mi je preko ramena, a sam išao sav mokar i govorio da mu nije hladno, iako mu zubi cvokotali.
Ukratko, bio je dobar čovjek. Tako sam mislila.
One večeri došao je u osam, kako smo se dogovorili – iako smo se dogovorili samo “sjednemo navečer”, bez detalja, namjerno nisam spomenula kino. Htjela sam da se iznenadi. Otvorila sam vrata – na sebi haljina, frizura koju sam sat vremena slagala, ruž malo tamniji nego inače. Vidjela sam kako me gleda, i u njegovom pogledu nije bilo divljenja, nego nešto poput zbunjenosti, kao da sam obukla nešto krivo.
– Ideš li negdje? – upitao je, ne ulazeći dalje od praga.
– Idemo, – rekla sam i izvadila ulaznice iz torbice, mahala njima kao mađioničar. – Iznenađenje. Za 19:40, ali još stignemo ako…
Nije mi dao da dovršim. Spustio je na pod vrećicu koju je nosio – a ondje, vidjela sam kasnije, bilo je meso, smrznuto, u vakuumskoj ambalaži, oko kilogram i pol – i rekao da je zapravo računao na večer kod kuće.
– Kupio sam meso, – rekao je, kao da to sve objašnjava. – Mislio sam, sjednemo, ti skuhaš nešto, ja upalim televizor, danas je nogomet.
Stajala sam s ulaznicama u ruci i osjećala da se osmijeh na mom licu još drži, ali već nekako krivo, nesigurno. Rekla sam da nogomet može pogledati i sutra, da se ulaznice ne mogu vratiti, da sam se tako pripremala…
– Pa eto vidiš, – nasmijao se, ali ne zlobno, nego umorno, kao odrastao koji djetetu objašnjava očito, – ti si se pripremala, umjesto da si jednostavno… po ljudski dočekala. Našminkati se možeš i kod kuće. A ja sam s posla, gladan, htio sam domaće.
Tada sam prvi put te večeri osjetila da mi se nešto hladi iznutra. Ne još od uvrede, nego od iznenađenja – kao da je odjednom progovorio drugim jezikom.
– Igore, – rekla sam, – nismo se dogovorili da ću ja kuhati. Samo sam htjela otići u kino, zajedno, kao što smo išli prije.
– Prije je bilo prije, – odgovorio je, prolazeći pored mene u kuhinju, gazdinski, kao da je ovdje bio sto puta baš tako, s vrećicom mesa u rukama. – A sad smo, moglo bi se reći, u ozbiljnoj vezi, skoro šest mjeseci. Ti si zrela žena, Matea, nemaš dvadeset pet godina da trčiš po klubovima. U tvojim godinama treba stvarati udobnost, voditi dom, nahraniti muškarca, ispeglati košulju. A ne kititi se i vući u kino.
Stajala sam kao pod hladnim tušem i nisam mogla shvatiti otkud voda dolazi.
– Što znači “u mojim godinama”? – upitala sam tiho.
– To i znači. – Već je odmotavao pakiranje, tražio moj nož u ladici kao u svom domu. – Muškarac treba dom, a ne vječnu feštu. Kuhanje, čistoća, briga. A kino – to je za mlade, koji nemaju drugih briga.
Gledala sam ga i odjednom se vrlo jasno sjetila druge kuhinje, drugog stana, prije više od dvadeset godina. I ondje je stajao muškarac – moj prvi muž, Stipe – i također govorio slične riječi, samo drugim tonovima, u početku blaže, a onda s godinama sve oštrije. Tada sam slušala. Kuhala sam, peglala, odricala se od sebe, samo da imam dom, samo da bude ugodno, samo da se on ne ljuti. Sin je rastao, ja sam radila, vukla sve na sebi, a Stipe bi dolazio i govorio što žena mora. Dvadeset godina sam morala. A onda je otišao k drugoj, mlađoj, rekao da sam “previše uvenula”, i ostala sam sama u praznom stanu s navikom da peglam košulje koje više nitko nije nosio.
I sad, gledajući Igora s tim mesom u rukama, shvatila sam – evo ga, opet. Samo što ovaj put nisam mlada, već imam iskustva kako to završava. Ne želim drugi put u životu biti kuharica za kartu u jednom smjeru prema samoći.
– Stavi nož, – rekla sam.
Okrenuo se, iznenađen mojim tonom.
– Neću ti kuhati večeru, – rekla sam. – Ne večeras i, vjerojatno, nikad. Nisam ti domaćica, Igore. Nisam ti se unajmila.
– Pa što, uvrijedila si se? – nekako se čak zbunio, stavio meso na stol. – Nisam rekao ništa loše, samo govorim kako jest, po muški…
– Odlazi, molim te, – rekla sam.
Nije odmah shvatio da mislim ozbiljno. Onda je shvatio. Lice mu se promijenilo, postalo tvrdo, onako kako sam već jednom vidjela kod drugog čovjeka.
– Budala si, – rekao je, oblačeći jaknu naglim pokretima. – Misliš da si još mlada? Kino ti, haljine. Bit ćeš sama u starosti, vidjet ćeš. Kome trebaš takva, ponosna.
Uzeo je svoje meso – čak je i to uzeo, zapamtila sam kako je vrećicu strpao natrag u torbu – i otišao, zalupivši vratima tako da je u hodniku zazvečala vaza na polici.
Stajala sam još nekoliko minuta u predsoblju, u svojoj plavoj haljini, s ulaznicama u ruci koje su sada vrijedile samo za bacanje. Onda sam izula cipele, obrisala ruž maramicom i legla na kauč, ne presvlačeći se. Nije mi se plakalo. Osjećala sam neku čudnu smirenost, kao kad konačno izvučeš trn – bolno trgne, a poslije lakše.
Sutradan, oko podneva, netko je pozvonio. Već sam znala tko je, i prije nego što sam otvorila – čula sam kako netko premješta nogu na nogu ispred vrata.
Igor je stajao s cvijećem, ne osobito skupim, vjerojatno kupljenim na brzinu na kiosku, i s licem toliko krivim da bih ga u nekom drugom životu vjerojatno odmah oprostila.
– Matea, previše sam reagirao, – počeo je. – Nisam razmislio kako će to zvučati. Ti si dobra žena, samo sam jučer bio umoran, na poslu sve… Oprosti mi, molim te?
Gledala sam ga i mislila – evo čovjeka kojeg sam gotovo šest mjeseci smatrala dobrim. Možda je i dobar, na svoj način. Možda mu je majka tako usadila, ili ga prva žena navikla, ili je jednostavno bilo takvo vrijeme u kojem je odrastao misleći da je žena nakon četrdesete – za lonce, a ne za kino. Možda nije ni zlonamjeran.
Ali nije bilo u tome je li zlonamjeran ili nije.
– Igore, – rekla sam mirno, – nije stvar u isprikama. Stvar je u tome što si jučer rekao ono što stvarno misliš. A ja sam već jednom proživjela dvadeset godina s čovjekom koji je mislio isto. Ne želim drugi put.
– Pa došao sam, tražim oprost…
– Čujem. – Nisam odstupila, nisam napravila korak unatrag, nisam ga pozvala unutra. – Ali neću se vratiti na ono što je bilo jučer. Ne želim ponovno dokazivati da nisam dužna kuhati i peglati da bi me netko volio. Oprosti, ali ne.
Stajao je još malo, ne shvaćajući, čini se, do kraja što se dogodilo – za njega je to bila samo svađa oko večere koju može popraviti cvijećem. A za mene to je bila cijela prošlost, cijeli život koji nisam htjela ponoviti.
Cvijeće nije ostavio – odnio ga je sa sobom kad je otišao, kao da sada nikome nije trebalo. Zatvorila sam vrata i otišla u kuhinju skuhati si čaj. Izvan prozora bio je običan dan, siv, ničim poseban, samo što mi se prvi put nakon dugo vremena činilo da ne gubim, nego napokon nešto pronalazim – makar to bila samo ja, ona koja više ne pristaje biti zgodna na tuđi račun.
