Krešo, jesi li ti u redu? Mislíš da te pozivam da dođeš kod mene živjeti za pare? Žao mi je za tebe, i to je sve.
Krešo je sjedio u invalidskim kolima i kroz zaprljane prozore gledao ulicu. Njegova bolnička soba imala je prozor prema unutarnjem dvorištu Kliničke bolnice Zagreb, gdje je bio mali trg s kioscima i cvjetnim gredicama, ali gotovo da nitko nije šetao po njemu.
Zimom su pacijenti rijetko izlazili van na šetnju. Krešov je bio sam. Tjedan dana prije njegovog susjeda Juraja Tomaša izbacili su kući, pa je Krešovu sobu obavijala tiha tuga.
Juraj je bio društven, veseo i znao je milijun priča koje je uvek ispričavao kao pravi glumac. Bio je student treće godine kazališnog smjera. S njim nikada nije bilo dosade. Svaki dan mu je dolazila majka s izdašnim pecivom, voćem i slatkišima, koje je velikodušno dijelio s Krešom.
Kad je Juraj otišao, iz sobe je nestao neki topliji ugođaj i Krešo se osjećao dosad još samotnije nego prije.
Njegove sumorne misli prekinula je medicinska sestra koja je ušla. Pogledavši je, još ga je više razočaralo što mu injekcije neće donositi mlada, simpatična Dajana, nego vječno mrzovoljna i stalno nezadovoljna Ludmila Arkadić.
U dva mjeseca provedenog u bolnici Krešo još jednom nije vidio Ludmilu da se nasmije ili bar nasmiješi. Glas joj bio je oštar, grubi i neugodan baš onakav kakav je trebao biti njen izraz lica.
Pa, pa, gdje si ti, Krešo? Na krevet! zakrila je Ludmila držeći špricu pun injekcijskih flastera.
Krešo je uzdahnuo, tiho okrenuo naslonjač i odveo se prema krevetu. Ludmila ga je brzim pokretom pomogla da legne vodoravno, a zatim ga prevrnula na trbuh.
Skinite hlače, naredila je. Krešo je poslušao i ništa nije osjetio. Injekcije je Ludmila davala s majstorskom preciznošću, pa mu je u tišini stalno zahvaljivao u mislima.
Zanimam se koliko mu je godina? razmišljao je, gledajući sestru kako koncentrirano pronalazi venu na njegovoj mršavoj ruci. Vjerojatno je već u mirovini, mala mirovina, pa mora raditi i zato je takta.
Nakon što je ušla fine igle u bledoplavu, jedva primjetnu venu, Ludmila je rekla:
Evo, gotovo. Danas li dolazi liječnik? iznenada upita, već se pripremajući za izlazak.
Ne, još ne, odgovori Krešo, možda kasnije dođe
Čekaj. I ne sjedi uz prozor puše, a suho je kao štrudla, napomene Ludmila i iziđe iz sobe.
Krešo je htio da se naljuti, ali nije mogao: kroz njenu grubost probijala se briga, iako neobična, jer nije znao ni jednu pravu brigu
Krešo je siroče. Roditelji su poginuli kad je imao četiri godine u strašnoj požaru u selu njegovoj obiteljskoj kući, a on je jedini preživio. Na ramenu i zapešću nosio je ožiljke koji su se pogrešno zacijelili; majka ga je, zadnjih sekundi, izbacila kroz razbijeni prozor u snijeg, spasivši mu život, a zatim se i sama spržavala pod paljenim krovom.
Tako je završio u domu za siročad. Rođaci su ga postojali, ali ga nitko nije želeo primiti pod svoje krovove. Od majke je naslijedio nežnu, sanjivu narav i zelene oči, od oca visinu, vitkost i talent za matematiku.
Ponekad mu se u mislima pojavile kratke scene: s mamom na seljskom sajmu, kako maše šarenom zastavom, ili kako sjedi na tatovim ramenima i osjeća ljetni povjetarac po licu. Sjećao se i velikog crvenog mačka, koji se zvao Muri ili Šapica Ostalo mu je bilo samo pepeo obiteljski album je izgorio.
Nitko ga nije posjećivao u bolnici nema koga. Kad je napunio osamnaest, država mu je dodijelila svijetlu sobu u studentskom domu, četvrti kat.
Živio je sam i ponekad ga je obuzela tuga koja je htjela da zaplače. Naviknuo je na samoću i čak u njoj otkrio neke prednosti.
Ali djetinjstvo u domu ga je ponekad razboljelo: gledajući djecu s roditeljima na igralištima, u supermarketima, na ulicama Zagreba, osjećao je gorak, nevedar osjećaj.
Nakon srednje škole želio je ići na sveučilište, ali mu nije bilo dovoljno bodova. Upisao je Tehničku školu u Zagrebu, gdje mu je specijalnost svejedno bila draga.
S kolegama nije nalazio zajednički jezik tiho i povučeno, bio je njima neprimjetan. Razgovori su se vrtjeli oko gradiva, a s djevojkama nikakve šanse, jer su uvijek bile odlučnije i glasnije.
U osamnaest i pol godina izgledao je mlađe od šesnaest. U grupi je postao neka bijela vukodla ne baš omiljen, ali to ga nije brinulo.
Prije dva mjeseca, žureći na nastavu po zaleđenom pločniku, skliznuo je u podzemnoj uvali i slomio obje noge. Frakture su bile ozbiljne, liječenje sporo i bolno, ali posljednjih tjedana je bilo bolje.
Nadao se da će ga uskoro otpustiti, ali mu je briga bila što u kući u kojoj je živio nema lifta niti prilaza za invalide. I dalje je morao sjediti u invalidskim kolicima.
Nakon ručka u sobu je ušao dr. Roman Marković, ortoped.
Pregledao je Krešove noge i rendgenske snimke, pa rekao:
Krešimir, imam dobre vijesti: tvoje frakture se napokon počinju spajati. Mislim da ćeš za par tjedana moći stati na hodalice. Nema smisla više ležati ovdje, dalje ćemo ti tretmane raditi ambulantno. Za sat vremena će ti donijeti otpisnicu i možeš ići kući. Netko li će te dočekati?
Krešo je tiho kimnuo.
Odlično. Pozvat ću Ludmilu, ona će ti pomoći spakirati stvari. Budite zdravi, Krešimir, i pokušajte se ne vraćati ovamo.
Pokušat ću, odgovorio je tiho.
Dok je dr. Marković odlazio, Ludmila ga je prekinula:
Što sjediš? Ispisuju ti, pa baci ruksak koji leži pod krevetom i skupljaj se. Nina Petrović će doći promijeniti posteljinu.
Krešo je u ruksak spakirao sve što je imao i primijetio kako ga sestra pažljivo gleda.
Zašto si lagao liječniku? upitala je, lagano nagnuvši glavu.
O čemu govorite? Krešo je podigao iznenađeno lice.
Ne budite ludi, Krešo. Znam da nitko neće doći po tebe. Kako ćeš doći kući?
Kako god, preživjet ću, mrmljao je.
Još najmanje pola mjeseca nećeš hodati po nogama. Kako ćeš živjeti?
Naći ću se, nisam dijete.
Ludmila je sjela pokraj njega, pogledala ga pravo u oči i rekla:
Krešo, možda nije moja briga, ali s takvim ozljedama trebat će ti pomoć. Ne možeš sve sam. Ne uzrujavaj se, to je istina.
Sam ću se snaći.
Ne možeš. Nisam od početka u medicini. Što se time boriš, k’o dijete? počela je ljutiti se. Što ti to pričam? nastavlja Ludmila. Jer ti još živiš kod mene. Stan je slobodan, dva stepenice do praga. Kad se podigneš, vratiš se kući. Ja sam udovica, djeca mi Bog ne dao.
Krešo je gledao sestru iznenađeno. Živjeti kod nje? Strani ljudi, a on je već navikao da se ne oslanja na nikoga osim na sebe.
Zašto šutiš? upitala je, namrštena.
neudobno je, i sve promrmljao je.
Prekini se hvaliti, Krešo. Neudobno je u invalidskim kolicima u kući bez lifta i rampi. Pa što, dolaziš kod mene?
Krešo je oklijevao. S jedne strane, živjeti kod nepoznate osobe bilo je neugodno, a s druge već je slušao kako mu Ludmila stalno brine: pazi na jelo, zatvori prozore, uzmi sir, ima kalcij sve joj je zvučalo kao da je ona jedina koja ga želi pomoći.
Slažem se, rekoše konačno, samo nemaš para Stipendija još ne dolazi.
Ludmila, šireći ruke, pogledala ga iznenađeno, nasrli se i prigušeno rekla:
Krešo, jesi li ti normalan? Mislíš da te pozivam da dođeš kod mene živjeti za pare? Žao mi je za tebe, i to je sve.
Samo sam mislio počeo je, a zatim se zaustavio, oprosti, nisam htio povrijediti.
Ne brinem se. Idemo u sestrinsku, sjediš tamo dok čekam, moja smjena će uskoro završiti i krenut ćemo.
Ludmila je živjela u maloj, urednoj kućici s uskim prozorima. Unutra je bila dvije mala, udobna soba, a jedna od njih bila je Krešova nova soba.
Prvih dana se jako sramio, gotovo nije izlazio iz sobe i stalno je pazio da ne opterećuje domućicu svojim zahtjevima.
Ljubazna starija sestra točno reče:
Prekini se sramiti. Ako ti treba nešto, reci, nisi gost.
Uistinu mu se svidjelo: snježne snježne brežuljke izvan prozora, škripa drva u kaminu, miris domaće hrane sve ga podsjećalo na vlastiti dom i sretno djetinjstvo.
Dani su prolazili. Stara invalidska kolica ostala su, a potom i hodalice. Vrijeme je bilo da se vrati u grad.
Nakon još jedne posjete ambulanti, Krešo, blago hrapav, hodao je uz Ludmilu i pričao o planovima:
Moram sada polagati ispite, kolokvije. Toliko izgubljenog vremena, prava noćna mora. A fakultet mi ne mami.
Uhvati to, rekla je Ludmila, tehnička škola ti neće propustiti. Počni trčati sada, a što ti je liječnik rekao? Smanjiti privremeno opterećenje na noge!
U posljednjih tjedana postali su vrlo bliski. Krešo sve više shvaća da ne želi napustiti onu udobnu kuću i svoju dragu, gotovo majčinsku, sestru.
Jednog jutra, tražeći punjač za mobitel, okrenuo se i zamrzao: na pragu njegove sobe stajala je Ludmila i plakala. Krešo, vođen nepoznatim porivom, prišao joj i čvrsto je zagrlio.
Hoćeš li ostati, Krešti?, šaptala je kroz suze, kako ću bez tebe
I ostao je. Nekoliko godina kasnije Ludmila je sjedila uz njega na njegovom vjenčanju, zauzimajući častno mjesto majke mladoženje. Sad godinu dana, u porodilištu je primila bebu svog unuka, nazvanu po njoj Ludmila.
Završavam, a ti mi javi kad budeš slušala. Pozdrav!
