U bolničkom vrtu u Zagrebu Marta Kovačević je sjedila na klupi i tiho plakala. Danas joj je bilo osamdeset godina, a niti sin ni kći nisu priredili iznenađenje. Ipak, susjeda iz sobe, Jadranka Petrović, došla je s rođendanskim čestitkom i malenim poklonom, a mlada pomoćnica Ana joj je u čast dana rođenja ponijela jabuku. Dom za starije bio je pristojan, ali osoblje je uopće ne pokazivalo previše pažnje.
Svi su znali da se starce u takve domove šalju da “ozdravljaju” za djecu koja im postaju teret. Marta je došla ovdje jer je sin, Marko, rekao da će joj omogućiti odmor i liječenje, a u stvarnosti je htio da ga se riješi zbog njegovog kćerka. Naime, stan je bio mjesečinom Martinom, a Marko je potom iznio da joj potpisuje darovnicu da ostane kao kod kuće. U praksi se stvari preokrenule: cijela obitelj se uselila kod nje i započeo je sukob s kćerkom po imenu Zrinka.
Zrinka je stalno bila nezadovoljna loše je kuhala, kad je tuširala ostavljala prljavštinu u kupaonici i još gomilu sitnih smetnji. Marko je u početku branio svoju sestru, pa je i uzvikivao, ali s vremenom je i on odustao od brane. Marta je primijetila da kad god je Zrinka ušla u sobu, razgovori su naglo utihnuli.
Jednog jutra Marko je započeo razgovor: Mama, trebalo bi ti malo odmoriti i ozdraviti. Marta ga je pogledala u oči i, s gorčinom u glasu, upitala:
Želiš li me, sine, prodati u dom za starije?
On se zarumenio, nervozno se zamahnuo i odgovorio krivom iskazom:
Ma nema, mama, ovo je samo sanatorij. Ležiš mjesec dana, a onda se vraćaš kući.
Ubrzo je potpisao papire, odveo je kući i požurio nazad, obećavši da će se uskoro vratiti. Jedini put kad se pojavio bio je s dva komada jabuke i dva naranče, upitao je kako joj je, a zatim se odjurio.
Tako je Marta ostala u domu već druge godine. Kad je mjesec prošao, a Marko se nije pojavio, nazvala je kućni telefon. Odgovorili su joj nepoznati ljudi sin je prodao stan i nitko ne zna gdje ga tražiti. Marta je plakala nekoliko noći, jer je shvatila da se kući nikada neće vratiti. Najbolje od svega bilo je to što je ona sama, u starosti, povrijedila kćerku zbog sreće sina.
Marta je rođena u selu, tamo je i vjenčala, za svog školske prijatelje Petra. Imali su veliki dom, poljoprivredu, živjeli su skromno, ali ne gladno. Jednog dana došao je gradskim susjedom Vjekoslav, posjetio je Petrov roditelj i počeo mu pričati kako je u gradu sjajno dobra plaća, stan odmah.
Petar je, očaran tim pričama, odlučio se seliti. Prodali su sve, preselili se u Zagreb. Susjed nije lagao stan su im odmah dodelili. Kupili su namještaj i stari “Zetkas” to je bio automobil s kojim je Petar doživio prometnu nesreću.
U bolnici, na drugi dan, Petar je preminuo. Nakon pogreba, Marta je ostala sama s dvoje djece u naručju. Da bi preživjela, radila je u podrumima i čistila podneve po večerima. Mislila je da će djeca odrasti i pomoći, ali to se nikako nije dogodilo.
Sin je upao u lošu priču, Marta je morala posuđivati novac da ga ne zatvore, a zatim je dva do tri godine vraćala dugove. Kći, Zrinka, vjenčala se i dobila bebu. Prvi godini sve je išlo glatko, ali potom je sin često bolestan, pa je Marta morala napustiti posao i voziti ga po bolnicama. Liječnici nisu mogli naći dijagnozu. Na kraju su otkrili rijedak poremećaj koji se liječi samo u jednom institutu u Splitu, ali tamo su redovi dugi.
Dok je Zrinka išla po tretmane, muž ju je ostavio, ali joj je ostavio stan. U jednoj bolnici upoznala je udovca, Ivana, čija kći ima isti problem. Sklopili su prijateljstvo, a nakon pet godina Ivan je i sam zatajio, trebat će novac za operaciju. Marta je imala ušteđevinu i željela je dati sinu za prvi polog novog stana.
Ali kad je Zrinka zamolila za novac, Marta je pomislila da bi radije pomogla vlastitog sina, te je odbila. Kći se jako naljutila, rekla mu je: Više nisi moja majka. Kad mi zatreba, ne dolazi. Tako su se dvadeset godina nismo čuli.
Zrinka je, nakon liječenja, otišla s djecom na obalu i živjela uz more. Marta bi, kad bi mogla sve preokrenuti, učinila je drugačije, ali prošlost se ne može vratiti.
Marta je polako ustala s klupe i krenula prema domu za starije. U tom trenutku čuje:
Mama!
Srce joj je zakucalo. Okrenula se polako. Bila je to Zrinka. Nogama je se klimao, ali je otprilike padala dok ju je Zrinka uhvatila.
Napokon sam te našla Brat nije htio dati adresu, ali sam mu prijetila sudom da je illegalno prodao stan, pa se smirio
Ušle su u dvoranu i sjele na kauč u holu.
Oprostite mi, mama, što sam dugo bila na tebi ljuta. Prvo sam se ogorčala, pa sve odgađala, bilo mi je sram. Prije tjedan dana se mi pojavila u snu, hodala si po šumi i plakala.
Stajala sam, a srce mi je bilo teško. Rekla sam mužu sve, a on mi je rekao: Idi i pomiri se. Došla sam, a tamo su bili nepoznati ljudi, ništa ne znaju.
Tražila sam bratovu adresu, našla sam je. I sada sam ovdje. Pripremi se, idemo. Znaš li koja je to kuća? Velika, na obali mora. Muž mi je naredio: ako mi je loše, odvedi je kod nas.
Marta se zagrlila s kćerkom i zaplakala. No to su bile suze radosti.
Poštuj oca i majku, da ti se dani produljenu na zemlji koju ti Bog daje.
