Lada zadrži mala, elegantna grabulja u rukama; prsti joj se nevoljno rašire od šoka. Drveni alat s tihoškim udarcem pada na suhu, pukloguću zemlju. Prije nego što usne progovore jedini uzdah, glas se ogluši iza nje glas koji škripi poput starog hrasta, a u njemu odzvanja čvrsta, neumoljiva sigurnost, dok joj po leđima trči ledeni mravinjak.
Nemaš ništa što bi raslo u vrtu, draga, jer te posjećuje duh. Ne vidiš ga? Pogledaj pažljivije, dušo izgovori nepoznata starica, oštro, a ipak s kapljicom sažaljenja, zureći u Ladu svojim očima koje su kao izblijedjele od vremena, ali iznimno bistre.
Lada se gotovo mehanički okrene i prvi put zaista pogleda taj komad tla ispred svoje nove, poželjne kuće. Srce joj se steže pod neobjašnjivim tugom. Što je svakodnevno vidjela, tek sada shvati strah koji leži u tom pustošnom mjestu. Neposredno ispred pažljivo izrezbarene ograde, na koju je bila ponosna, leži mrtav, izgorjeli komadić zemlje.
Ni travice, ni pupoljka, ni ijednog traga života. Dok su iza kuće, na njoj temeljito obrađenim ležajevima i u cvjetnim gredicama, ruže bujno cvjetale, a suncobranje se uzdizale prema nebu, a šipci kupine šarenile, taj zlokoban kutak ostajao je pusta i suha. Lada je pokušavala oživjeti zemlju gnojivala, prekrivala, zalijevala suzama gotovo očajne očajnice ali sve je bilo uzalud.
U svom vrtlarstvu zaronjena, nije primijetila kako se prema širom otvorenim vratima približi mršava, savijena godinama žena, ali ne slomljenog duha.
Da ti još večernju haljinu obukneš, da tako lijepo i svečano kopaš u crnoj zemlji uz šaptavanu zadirku, ali bez zle namjere, starica pogleda Ladin outfit: skupi, savršeno urezani ružičasti top i košuljice od tehnološkog materijala.
Instinktivno se Lada osvrne na sebe, otrgne s čela ružičastu dlaku i blago se posrami.
Ovo ovo je specijalni radni odijel, bako. Za vrtlarstvo. Prodišući pokušava objasniti, ali glas joj je slab. A susjedi u našem novom, lijepom naselju, svi šetaju uredno, čisto Niko prije nije ovdje živio, sve je iz početka
Stara žena ne sluša više. Okrene se, naslonjena na ručno rađeni, palicaštap, polako odskače i nestane u ljetnoj prašini iza zakrivljene ceste. Lada ostane sama, a u ušima joj odjekuje glasan, gotovo ošamućen tišini, razbijen tek otkucajima vlastitog srca.
Kako je moguće? mislila je, skidajući vrtne rukavice i automatski provjeravajući besprijekoran noktiju lak. Kako se u moj novi, svijetli dom uvukao duh? Tko je on? Što želi?
Srećom, prije selidbe iz bučnog Zagreba u tišu predgrađu, usavršila je tečaj manikira. Sada će mi ruke uvijek biti u redu pomislila je, uz gorku ironiju a da je i vrt tako uredan. Da sve raste i cvjeta po mojoj volji, bez prisutnosti duhova.
Mužu, dragom i stalno zauzetom Dinku, nije rekla ni riječ o neobičnoj posjeti. Bojala se njegove praktične, racionalne podsmijeha. No, misli su se vraćale na taj razgovor, sve jače, sve pritisnije. Ni najskuplja, najmodernija gnojiva, ni savjeti interneta ili iskusnih susjeda ne bi pomogli. Dvorište pred kućom ostajalo je suho, mrtvo, kao nadgrobni pločnik.
Lada je iskreno, cijelim srcem željela raditi svoj vrt. Pohađala je online tečajeve, naručivala razne časopise, crpila inspiraciju. Voljela je sam čin osjećati zemlju, udisati njen miris, brinuti se o krhkim izbojcima. I stvari su išle dobro! Prvi uspjesi su se pokazali. Ali taj pakleni, prokleti komadić tla pred glavnim ulazom odbijao je svaku pomoć, kao da ga nevidljivi zid odvaja od svega živog.
Moraću pozvati skupog stručnjaka za krajoliku i pedologiju razmišljala je, gledajući kroz prozor crno mrlju svoje sramote. Ako stvarno postoji taj evanescijski gost, ni oni mu vjerojatno neće pomoći.
Prošlo je nekoliko dana. Lada, gledajući još jedno detaljno video na kanalu iskusnog vrtnara, odložila je mobitel. Noć izvan prozora bila je tiha i bez zvijezda. Dinko je već duboko spavao, hrčući s ritmom svojih poslovnih misli, a ona je, iako bi trebala odspavati, jedva mohla zatvoriti oči.
Uf, kakav vrućina Ne možeš dišu šaptala je, skinuvši svilenu deku, i pristupila staklenim vratima koja vode na prostrani balkon.
Tiho ih otvorivši, izašla je pod hladno noćno nebo. Zrak je bio svjež i sladak. S drugog kata, onaj prokleti kutak jedva se vidio, zaklonjen krovnim odbojem i sjenom starog hrasta. I zato je, potaknuta neobjašnjivim naletom, morala se preklopiti preko hladnih rukavica i pogledati u mrak gdje leži nepovoljna zemlja.
I vidjela ga je.
Pod svjetlom izrezanog, zakrivljenog mjeseca, koji se probijao kroz razbijene oblake, po isklesanoj, ali mrtvoj površini šetala je nepoznata figura. Muškarac. Stajao je okrenut leđima prema njoj. Njegovi pokreti bili su čudno spori, kao da se probija kroz nevidljivu otporu. Nije samo hodao tiho je skakutao, spuštao se u čučanj, zatim se podizao, probijao vrškom starog, neudobnog čizma zemlju, dodirivao ju dugim, bledim prstima, tražeći nešto.
Ladin srce zastalo je, a potom zakucalo tako snažno da je cijela drhtala. Utonula je pogledom u tamu, pokušavajući razlučiti detalje. Što duže je gledala, to jasnije je shvaćala nešto nije u redu. Bio je poluproziran. Mjesečina je prozirala njegov prozračni oblik, obučenu u staromodan sako. Pokreti su bili ne samo spori, već i neprirodni, bez zemaljske gravitacije. To nije mogao biti živi čovjek.
Osjećaj panike se širio po tijelu, crna, ljepljiva valova u sljepoj glavi, prijeteći da je sruši. Uspala se na balkonu, a u tom trenutku muškarac se okrenuo.
Gledao je pravo u nju. Lice mu je bilo bezizražajno, kao da je izrezbaren od bjelog mramora, s raskošnim bradom iz prošlog stoljeća i uredno podijeljenom kosom. Oči su bile prazne, tamne i bezdane.
I odjednom podignuo ruke. Ne, izdužio ih je naprijed, kao da želi doći do nje kroz taj prazni prostor, uhvatiti je za grlo ledenim prstima. Lada je osjetila kako mu se lice približava, sve bliže i bliže, ispunjavajući prostor. Izvukla je tihi, potlačeni jecaj, i iz koljena se otkopčala od rukohvata, spotaknuvši se i pala natrag u spavaću sobu, na hladan pod.
Pronaći staricu bilo je iznenađujuće lako. Lada je bila uvjerena da takva žena ne može živjeti u njihovom sterilnom, novom naselju. Mora je tražiti onako, iza mosta, u starom, pospanom selu. Pitala je starije bake koje su sjedile na klupi kraj bunara i one su mu odmah otkrile gdje stanuje.
Lada je parkirala svoj moderan gradskI hatchback ispred zapuštene, odavno neobojene kuće s izrezbarenim, ali odlepivim stolicama. Vrata su se držala na starom, hrđavom šarki, pa se nije usuđivala kucati.
Bako! zakucala je tiho, pogledavši kroz pukotine u ogradi. Bako Vera? Ja sam Lada! Govorila ste mi prošli tjedan o mom vrtu o gostu
Vrata su škripnula i na pragu se pojavila ista starica. Proširila je oči, pregledavajući posjetiteljicu.
Gospode Isuse Opet se oblačiš kao za povorku šapnula je tiho, ali jasno, kritizirajući njezinu šifonsku haljinu i elegantne štikle. Zatim, mašući rukom, odobri: Dobro, uđi! Samo pazi da ne slomiš podove svojim štiklama! Što ti treba?
Lada, prešla preko praga, osjetila je kako se grlo steže.
On on stvarno dolazi. Šeta tamo gdje ste rekli. Vidjela sam ga prošle noći glas joj je drhtao. Pomislila sam, ako vi vidite takve i se ne bojite možda ste se već susreli s njima. Znaš li kako ga otpuhati? Nevoljno je smjestila ruke, a njezin savršeni nokti svjetlucali su u polusvjetlu.
Mislila si Da, djevojčice, mislila si, kimnula je starica, a u njezinim očima se pojavio nešto neizrečeno što Lada nije mogla pročitati. Želiš da ga otjeram?
Lada je samo pokrivenim rukama klimnula, a zatim otvorila svoju kožnu torbu i izvadila nekoliko velikih, šarolikih novčanica.
Ne znam koliko to obično košta. Nisam pohlepna, iskreno! Ako treba više, iduću na bankomat, donijet ću! Koliko kažete?
Vera Petrova, kako su je zvali, pogledala je novac, a onda Ladi pravo u oči. Njen pogled se otopio.
Dosta, šapnula je tiho, gotovo nježno. Pomognut ću te. Sjedni, udobno, ja ću zastala je i sramežljivo spustila pogled. Oprosti, ne mogu ti ponuditi čaj. Danas je sve potrošeno, a trgovina daleko je, a staro kosti više ne podnose dug put.
Lada je sramežljivo sjedila na rubu stare, obojene stolice i promatrala kuću. Čist, ali star i pretrpan tkaninom: prozorska tkanina, ispucale zavjese, poluprazna šećerna posuda, prazna košara od kruha. Praznina i usamljenost zračile su iz svakog kuta.
Izvadite bocu iz hladnjaka, prozirnu takvu povika Vera iz druge sobe. Imam biljni napitak, svoj vlastiti. Gorak je malo, ali daje snagu i zdravlje.
Lada je otvorila staro, škripavo frižider. Srce joj je još jače stegnuto. Unutra je bila pola litre mutne tekućine, tri jaja, otvorena tekuća posuda s kiselim kupusom i prazna, izlizana čašica.
Bože milostivi promrmlja, osjećajući iznenadnu bol. Živi u tolikoj skromnosti! A ja sam došla automobilom, u svilenoj haljini.
Nađoh? čuo se glas starice.
Da, bako Vera, dolazim!
Vera je iznijela mali, čvrsto upleteni paket od običnog papira, omotan konopcem.
Zasad ga zakopaš na tom mjestu. Nije duboko, samo na špic lopate. Za tri dana tvoj gost će otići i ne vraća se. Ne boj se. To su samo bilje, grane, šumsko voće sve je za dobro. Što misliš, je li otopina ukusna?
Lada je uzela gutljaj gorkastog, ali aromatičnog napitka.
Vrlo ukusno, iskreno se nasmiješila, držeći paket. Hvala vam puno. Mogu li i ja nešto ponuditi? iznenada je izgovorila, oči joj su preplavale poštovanjem. Prije nego što sam došla, u trgovini sam uhvatila akciju uzimam dva, a ne znam što ću s njima raditi. Možda vam nešto treba?
Bez čekanja odgovora, Lada je izbjegla kuću, vratila se za minutu s ogromnom vrećom papira, i počela iznositi sadržaj na stol, neprestano žubljajući:
Suncokretovo ulje zašto uzmem dva? Uvijek spremam za Dinka, a on ima poteškoće s želucem Čaj o, crni, a mi obično pijemo zeleni Slatkiši volim, ali moram mršavjeti, a kod kuće ima puno čokolade Voli li baka kekse? Uz čaj, savršeno! Pastila nisam baš za to Meso Bože, koliko sam kupila? A zamrzivač je već prepun! Nećete li se ljutiti ako ostavim sve ovo? Može? Zob, smeđa riža, zelena heljda Nakon što je Dinkov problem započeo, pohađala sam tečaj zdrave prehrane, pa sad kupujem samo to
Skladala je namirnice, pažljivo ih slagajući u kut u uglu stola, i nije se usuđivala pogledati Veru. Bilo joj je neugodno, bojala se da starica to shvati kao milostinju i da se naljuti. Kad je konačno podigla pogled, vidjela je kako se staricinoj licu slijevaju tihe, svijetle suze. Vera je tiho obrisala suze rubom maramice.
Hvala ti, dušo, šaptala je tiho, zvučeći kao šuštanje lišća izvan prozora.
Nema na čemu, izdahla je Lada, nastavljajući da se smiješi, iako su joj suLada se, držeći u rukama vješto poštedjene darove, nasmiješila i šaptala Veri da će se svaki proljetni cvijet na tom nekada mrtvom komadiću zemlji zahvalno podignuti, dok će i njezino srce, konačno, pronaći mir i toplinu u staroj kući i novom domu.
