Poješavala sam na izlet u Hrvatsku s grupom umirovljenika. Ni po kojem dolazila nisam očekivala ništa spektakularno samo par dana razgledavanja, nekoliko slika za album, suvenire za unuke. Željela sam se odmaknuti od svakodnevnice, od usamljenosti koja mi je posljednjih godina sve teže udarala po vrata.
Mislila sam da će Zagreb, Split ili Dubrovnik biti samo još jedne točke na turističkom rasporedu. Ali u sjenama Pulaške Arene susrela sam čovjeka koji me ponovno učinio mlatom.
Stajala sam pod monumentalnim lukovima amfiteatra, očarana njegovom veličinom. Vodič je govorio o rimskim legionarima, a ja, umjesto da slušam, odlutala sam mislima. Tada je netko pored mene izrekao: Čudno, pitam se jesu li i legijoni šklebetali kad je vrućina bila nepodnošljiva.
Okrenula sam se i ugledala njegov visokog, s dotrošenim bijelim kosama, s osmijehom koji je nosio i poznato i nepoznato. Nosi je jednostavna košulja i šešir od platna, a pogled mu je bio takav da smo se čuli samo nas dvoje.
Upoznala sam ga. Zvao se Marko, bio je udovac i već godinama na mirovanju. Došao je sam, jer kako je to tako opisao više ne želim čekati savršeni trenutak da vidim Hrvatsku.
Razgovor s njim tekao je lagano, uz smijeh, kao da se poznajemo godinama. Ispod Pulaške Arene pijeli smo kavu, razmjenjujući dojmove, i iznenada shvatila sam da me nitko već dugo nije slušao s takvom pažnjom.
Daljnji dani postali su drugačiji. Sjeli smo jedno do drugog u autobusu, zajedno ručali, gubili se u gomili turista i pronalazili jedni druge pogledom. U tome je bilo nevinosti, ali i uzbuđenja.
U večernjim satima, dok je ostatak grupe igrao karte ili gledao televiziju, mi smo stajali na balkonu hotela, gledajući osvijetljeni splitovski grad i razgovarajući o svemu o djeci, o prošlosti, o tome kako je srce iznenada zakucalo brže nego inače.
Osjećala sam se kao tinejdžerka. Počela sam se više štikljati, šminkati, čak i češće smijati. Druge umirovljenice su me gledale s osmijehom jedne s toplinom, druge s kapljicom zavisti a ja sam osjećala da se vraćam sebi, dijelu kojeg je rutina zakopala.
No, čim je kraj izleta sve bliži, sve je jače pitanje: što dalje? On živi stotine kilometara od mene. Ima svoj život, ja svoj. Spojili nas je samo taj jedan tjedan, izvan stvarnosti. Je li to dovoljno da pomislimo na nešto više?
Posljednjeg dana prošetali smo samac kroz Dubrovnik, daleko od grupe. Sjedili smo na španjolskim stepenicama, ješali sladoled i šutjeli. Napokon je rekao: Znaš dugo nisam osjetio tako dobro. Ali bojim se da će sve nestati kad se vratimo. Ti imaš svoj život, ja svoj. Možda je ovo samo ljetna iluzija?.
Nisam znala što reći. U srcu su se sukobila dvije sile: želja da vjerujem da je ovo početak nečeg stvarnog i strah da je to prolazna strast koja će ugasiti s posljednjim povratnim letom.
Razišli smo se na zračnoj luci. Zagrljaj duži od očekivanog, pogled u kojem je bilo i rastanka i obećanja. Zamijenili smo mobitel brojeve, ali nitko od nas nije naglas rekao: Sastanimo se ponovno.
Danas kad se prisjetim tog putovanja, ne znam što da pomislim. Bilo je poput sna intenzivnog, prekrasnog, ali krhkog. Možda je Marko imao pravo i sve je bila iluzija. Ili je previše hrabro biti neprovjeriti je li sudbina mi zaista podarila drugu šansu.
Pitamo se same: vrijedi li rizikovati miran, uređen život za osjećaj koji je došao iznenada? Je li to bila samo pustolovina pod jadranskim nebom ili početak priče koju još ne poznajem? Jer srce brže kuca na samo pomisao na njega, a razum šapće da je to ludost.
Možda upravo zbog toga pričam ovu priču da pita druge: nakon pedesete, šezdesete, možda i kasnije, ima li čovjek pravo otvoriti se nečemu novom? Ili je bolje zadržati uspomenu kao lijepu, sigurnu relikviju, ili se usuditi i otkriti kamo nas mogu odvesti te emocije?
