**Dnevnik 11. prosinca 2026.**
Danas sam se ponovno suočila s onim malenim, sivičastim dječjim licem koje mi se urezalo u pamćenje. Sve je počelo jedne hladne zimske večeri, kad sam se vraćala iz smjene u centrali AD Plastik u Zagrebu. Bila sam tek nedavno uselila u novi stan na ulici Velebitska, a prema mojim informacijama taj stan je cijeli vrijeme stajao prazno, dok sam ja još pokušavala naviknuti na svoj novi kutak svijeta.
Djevojčice, kome tražiš? upitala sam, dok je mala, šestogodišnja Mateja, s plavim očima i kapuljačom na glavi, pogledala u mene očajnički.
Tražim mamu. Niste li je možda vidjeli? glas joj je drijemao od suza, a zatim se srušila na stepenice ispred mog praga.
Ovdje nitko ne živi, šapnut ću, osjećajući kako mi se srce steže od bespomoćnosti. Mateja se pretvorila u male kapljice suza, a zatim je uzviknula: Teti, stvarno nam je potrebna mama! Samo ona može sve promijeniti, tata nam jako nedostaje!
Stajala sam nasuprot tome, ne znajući kako da joj pomognem. Nemam djece, pa mi je bilo teško odlučiti od koje strane da se približim: zagrljaj, poziv na čaj, ili možda samo toplu riječ. Dok sam razmišljala, telefon je zvonio. Brzo sam odložila Mateju i potrčala po sobu, ali se vratila samo da otkrijem da je djevojčica nestala.
Cijelu večer nisam mogla izbaciti Mateju iz glave. Uzela sam telefon i nazvala našu stariju susjedicu, gospođu Ljubicu Ivanović, koja živi u istom bloku.
Ljubice, znaš li tko su moji susjedi na hodniku?, upitala sam.
Niko nije živio ovdje već godinama, odgovorila je tiho, a zatim se zamislila: To je možda kćer Katarine a Katarina nije više među nama. Očajni je ostao sam s novorođenčetom. Ova stan je napustila, a od tada se duše lutaju
Znaš li gdje bi mogla ići kad ponovo dođe?, iznenada sam je upitala. Ljubica mi je šapnula adresu: Ulica Kraljevićeva 5, blizu Trga bana Jelačića.
Dani su prolazili, a ja sam radila duge smjene, a noću se umorila i spavala na podu. Međutim, dok sam se pripremala za novogodišnje svečanje, čula sam tiši kucaj i šaptanje u hodniku. Brzo sam se otvorila tamo je stajala Mateja, ista siva djevojčica, ali sada još ljepša i još tužnija.
Što se dogodilo? Gdje je tvoj tata?, pitao sam je tiho.
On je kod kuće, a ja još tražim mamu, izdahla je.
Shvaćajući da možda negdje imam zapisanu adresu, potrčala sam po stan, dok sam Mateju zamolila da priđe i sjedi na puf u hodniku. Dok sam tražila papiriće, ugledala sam ga kako spava zaspao, ušuškani u krug. Nježno sam ga prenijela na kauč u dnevni boravak i ponovno nazvala gospođu Ljubicu.
Ljubice, oprostite što uznemiravam, govorila sam vam o djetetu koje dolazi u naš prazan stan
E, to je ona. Htjela sam je odvesti kući, ali dok sam tražila adresu, djevojčica je zaspala. Bojim se da će otac tražiti
Znaš, Iva, živim nedaleko, odmah ću doći, rekla je i prekinula liniju.
Zavijela sam slušalicu i nevoljko se zagrlila s Matejom, počešljala joj nesavršenu frizu i lagano je pomilovala po ramenu. Sanjala sam o vlastitoj djeci, ali sudbina mi je bila surova s partnerom smo planirali obitelj, a onda smo izgubili našeg malog Janka. Stres na poslu, prekovremeni rad, bez odmora sve je dovelo do slabešće.
Kada sam napokon otkrila da ponovno očekujem bebu, ostavila sam posao. No, još jednom smo izgubili djecu u najranijem terminu. I dalje nisam mogla postati majka, a moj muž je napustio našu zajedničku stanu, ostavivši nas s njegovom kćerkom Milom, a ja sam se izrezala iz društva i prijatelja.
Sedam godina sam živjela u najamnim stanovima, sama. Moje misli su bile prekinute novim kucanjem na vrata. Otvorila sam i nije mogla vjerovati svojim očima: pred vratima je stajao moj bivši muž, Marko.
Marko? Što radiš ovdje? iznenadila sam se.
Došao sam po kćerku Adrijana, šašavac je 5, točno? upitao je, držeći se za kaput.
Da, to je ona. Prođi, ona spava, idemo u kuhinju Nikad nisam očekivala da ću te vidjeti na pragu svoje stana, ali život ponekad donese neočekivane iznenađenja.
Neću vam smetati? Mogu li probuditi Anu i odvesti je kući.
Neka spava. Što se dogodilo? Dolazi već nekoliko puta i kuca na vrata nasuprot.
Marko je zamislio: Prije nekoliko godina živjeli smo u tom stanu s Katjom. Naslijedila je stan od djeda. Nakon vjenčanja smo se uselili. Katja je bila puna nade, a ja u oblacima od sreće! Pomislio sam o danu kad sam vodio ženu u bolnicu, gdje je, u bolovima, zatražila da se brinem o djetetu ako joj se nešto dogodi. Komplikacije su nastale, a ona nije preživjela.
Žao mi je, iskreno, šapnula sam, milujući Markova ramena, dok su mu se suze slijevale po obrazu. Tada se začuo mali šum dječjih koraka u hodniku.
Tata?
Marko je odmah potrčao prema Anu, zagrlio je i čvrsto privukao uz sebe.
Anja, brinuo sam se zašto si otišla bez dozvole?
Želim naći svoju mamu, odgovorio je tiho.
Naći ćemo je, ali prvo se vratimo kući, rekla sam.
Hvala ti, Ivo, pružio je svoju posjetnicu: Zovi me ako Anja opet dođe. Živimo blizu, a ona sada dobro poznaje put.
Kako je čula za adresu?, upitala sam.
Ja sam joj pokazao, uzdahnuo je. Morao je uzeti neke stvari, a Anja je vidjela njegove fotografije na zidovima i od tada sanja da se susretne s majkom. Rekao sam da je Katja samo odšla, ali da će se jednog dana vratiti.
Nekoliko dana kasnije Marko me nazove. Počeli smo opet razgovarati, provodili vikende u parku Maksimir, u kafiću Bistro Apetit, i gledali filmove u Kinoteci. Anja se privikla na mene i jednom me nazvala mama.
Ivo, rekao je Marko jednom, preseli se kod nas. Dosta ti je da se stalno seliš po najamnim kutcima, Anja ti nedostaje, stalno te pita gdje si.
A ti?, upitala sam.
I ja, spustio je pogled i uhvatio me za ruke toliko mi je nedostajao. Oprosti mi sve.
Od tada smo zajedno. Uzgojili smo naše malo blago Ganzu. Svaki dan zahvaljujem sudbini na neprocjenjivom daru biti voljena žena i majka.
I iako Ganza ima i svoju čudnu sestru, to me ne sprječava da joj pružam svu svoju neiscrpnu majčinsku ljubav i nježnost.
Iva.
