Povratak u životDok se prvi zraci jutarnjeg sunca probijaju kroz prozorske zavjese, Ana otkriva da je svaka nova šansa u životu ispunjena mirisom sjećanja na prošle dane.

Klara dugo nije bila u stanu svog sina. Ne želi. Ne može. Suze su otplivale davno. Tuga je prešla u dosadnu stalnu bol i bezizlaznost.

Sinu je dvadeset i osam godina. Nikada se ne žali na zdravlje. Završio je Fakultet elektrotehnike, radi u jednoj firmi u Zagrebu, redovito vadi u teretanu i viđa se s djevojkom.

Prije dva mjeseca leglo mu je na krevet i nije se probudio.

Klara se razvela s mužem kad je sinu bilo šest, a njoj trideset. Razlog je bio banalni nevjera, i to više puta. Bivši otac nije plaćao alimentaciju i skrivao se. Sin je odrastao bez oca, a roditelji su im pomagali.

U njezinom životu su se pojavljivali mladići, ali nikada se nije usudila ponovo ući u brak.

Klara je radila i zarađivala. Najprije je iznajmila mali prostor u supermarketu za vlastitu prodaju okvira i naočala. Bila je oftalmologinja. Kasnije je uzela kredite, kupila svoje poslovno mjesto i postala vlasnica ugledne Optike, u kojoj je imala i svoj ordinacijski kabinet. Savjetovala je pacijente i birala naočale.

Prošle godine kupili su sinu jednosobni stan u istoj zgradi gdje je i Klara živjela. Napravili su mali preuređaj stan je bio spreman za život, ali nitko još nije uselio.

Prašina leži svugdje. Klara uzima krpu, briše pod, pomakne kauč i iz njegovih dubina ispada sinov mobitel. Ne može ga naći, pa ga stavi na punjač.

U domu, s suzama u očima, gleda fotografije na telefonu: Ivan na poslu, Ivan s prijateljima na odmoru, s voljenom djevojkom Katarinom. Otvara Viber i na vrhu vidi poruku od prijatelja Denisa. Fotografija nepoznata mlada žena s dječakom. Dječak je pravo dvostruko lice njenog malog Ivana!

Sjećaš li se kad smo se družili kod Lene za Novu godinu, još dok smo studirali? Imala je prijateljicu. Srela sam tu prijateljicu s mališanom, ona najnewer iznajmljuje stan nasuprot. Djeca su baš kao tvoje! Poslao sam ti sliku za uspomenu.

Poruka je stigla tjedan dana prije tragičnog događaja. To znači da je sin znao, a ništa mu nije rekao!

Klara zna gdje Denis živi. Sljedećeg dana, nakon posla, vozi do njegove kuće. Dječaka prepoznaje odmah kako da ne prepozna vlastitu krv? Trči za dječakom na biciklu i moli ga da ga pusti da se vozi.

Klara se nagnula prema njemu i upita: Nemate li vi bicikl?

Dječak odgovara da nema. Priđe mu njegova majka, izgledom nešto starija od dvadeset, s neukusnim, prešarenim makeupom koji malo krade ljepotu lica.

Tko ste vi? pita ga.

Čini se da sam baka ovog dječaka, odgovara Klara.

Ja sam Lada, majka ovog dječaka, drago mi je što smo se upoznali.

Klara ih odveze u obližnji kafić. Dima, tako se zove dječak, naruči sladoled, a Lada kavu.

Lada ispriča kako je prije šest godina došla iz seljačke općine, tada imala sedamnaest godina. Upisala se u srednju školu za krojenje. Za novogodišnje praznike prijateljica Lena pozvala ju je kod sebe. Obje su učile u istoj grupi. Lena je bila u vezi s Denisom. On je došao slaviti praznik s njima, a uz to su se Ladi i Ivanu zabavljali. Ivan je ostavio svoj mobitel za kontakt, obećao da će zvati, ali nikad nije.

Kad je shvatila da je trudna, Lada mu je sama nazvala. Susreli su se, ali Ivan je bio ljut, vikao je na nju, rekao da poštene djevojke same biraju kontracepciju, ostavio je novac za prekid trudnoće i zatražio da Lada nestane iz njegovog života zauvijek. Više ga nije vidjela.

Školski program nije dovršila, iz studentskog domu su je izbacili s djetetom. Ne može se vratiti u selo, majka ju dugo nema, otac i brat piju.

Lada iznajmljuje malu sobu kod starice koja živi sama. Sad čuva dijete dok Lada radi. Većinu zarade mora dati starici. U vrtiću ne stanuje nema mjesta. Radi u privatnoj radionici za izradu knedli, plaća joj se skromno, ali izdržava se.

Sljedećeg dana Klara premješta Ladu i Dimu u Ivanov stan. I počinje joj potpuno novi život.

Diminu upisuju u pristojan privatni vrtić. Klari se pojavljuju nove obaveze: mora kupiti odjeću i Ladi i maliću. Rado provodi vrijeme s njima. Dima je baš kao Ivan pogled, geste, tvrdoglav karakter, sve po ocu.

Klara preuzima ulogu mentorice za Ladu. Uči je pravilno koristiti šminku, oblačiti se i brinuti o sebi, kuhanje, red i urednost. Ukratko, sve što treba.

Jednog popodneva sjede zajedno, gledaju televiziju, Dima grli baku, prianja uz nju i šapće: Ti si moja najdraža!

U tom trenutku Klara shvaća da više ne osjeća prazninu u duši, a tuga ne pritiska poput ranog tereta. Shvaća da se vratila u normalan život u kojem ima mjesta radosti. I to sve zahvaljujući tom malom čovječetu njenom unuku.

Prošle su dvije godine. Klara i Lada odvezu Dimu u prvi razred. Lada radi za Klariu, postala je njena glavna i nezamjenjiva pomoćnica.

Ladi se pojavio dečko, ozbiljno namjera. Klara nema ništa protiv, život ide dalje.

Čini se da će Lada uskoro postati udovica. Dobar, dugogodišnji prijatelj potiče je na brak. Zašto ne? Lada je privlačna, samostalna žena s lijepom figurom, umiljatim karakterom i jedanaest godina starija četrdeset i četiri!

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

6 − 1 =

Povratak u životDok se prvi zraci jutarnjeg sunca probijaju kroz prozorske zavjese, Ana otkriva da je svaka nova šansa u životu ispunjena mirisom sjećanja na prošle dane.
Inimă rănită de speranță: Drumul spre noi bucurii „Aușra, între noi totul s-a terminat!” – spuse rece Andrei. „Îmi doresc o familie adevărată, copii. Tu nu poți să-mi oferi asta. Am depus actele de divorț! Ai trei zile să-ți strângi lucrurile. Când pleci – dă-mi de veste. Eu mă mut la mama, până pregătesc apartamentul pentru copil și mama lui. Da, să nu te mire, noua mea iubită este însărcinată! Trei zile, Aușra!” Aușra a tăcut, simțind cum îi fuge pământul de sub picioare. Ce ar fi putut răspunde? Cinci ani s-au luptat să aibă un copil, dar trei sarcini s-au sfârșit tragic. Medicii au asigurat-o că e sănătoasă, dar de fiecare dată ceva nu era în regulă. Aușra a dus un stil de viață sănătos, mai ales însărcinată fiind. Ultima dată însă i s-a făcut rău la serviciu, iar ambulanța nu a ajuns la timp… Ușa s-a închis după Andrei, iar Aușra, sleită de puteri, s-a prăbușit pe canapea. Nici gând să-și facă bagajele. Unde să meargă? După ce s-a căsătorit, a stat la mătușa, dar aceasta nu mai e, iar apartamentul l-a vândut fiul ei. Să se întoarcă în sat, la casa bunicii din Pădureni? Să închirieze apartament? Dar serviciul? Întrebări care îi măcinau mintea, fără timp de gândire. Dimineața, ușa s-a deschis și în casă a intrat soacra, doamna Dalia. „Nu dormi? Așa și trebuie,” – a spus sec Dalia. „Am venit să mă asigur că nu iei nimic ce nu-ți aparține.” „Nu plănuiesc să iau șosetele vechi ale fiului dumneavoastră,” a replicat Aușra. „Numărăm lucrurile mele?” „Ce încăpățânată! Dar ai fost atât de drăguță, tăcută. I-am spus lui Andrei încă de la prima încercare că tu nu poți avea copii.” „Ați venit pentru asta? Atunci tăceți și priviți.” „Unde duci vasele?” – s-a agitat soacra. „Sunt ale mele, de la mătușa, amintire de la ea.” „Fără ele aici va fi gol!” „Nu e problema mea. Dar, stați liniștită, o să aveți nepot.” „Ia doar ce-i al tău!” „Laptopul e al meu, aparatul de cafea și cuptorul cu microunde – cadou de la colegi. Mașina am cumpărat-o înainte de nuntă. Fiul dumneavoastră are alta.” „Ai destule, dar copii tot nu faci!” „Nu e treaba dumneavoastră. Așa a vrut Dumnezeu, se pare.” „Nu te doare? Poate faci intenționat!” „Vorbă goală. Nu-mi mai răsuciți cuțitul în rană.” Aușra s-a uitat prin casă – aproape toate lucrurile ei dispăruseră. Periuța, cosmeticele, papucii… Ceva important uitase. Soacra nu o lăsa să se concentreze. Și-a amintit – pisicuța de porțelan, amintire de la bunica. În ea, ascunsă, o cruciuliță și un inel – nu scumpe, dar prețioase sufletului ei. Andrei le numea gunoaie. Să le fi aruncat? Aușra a deschis balconul. „Ce cauți acolo?” – a întrebat soacra. „Strânge-ți repede și du-te!” Pisicuța era la locul ei. Acum putea pleca. „Iată cheile, la revedere. Să dea Dumnezeu să nu ne mai întâlnim.” Aușra a trecut pe la serviciu. Era în concediu medical, dar a cerut și câteva zile de concediu. „Îmi pare rău pentru ce ți se întâmplă,” – a spus șeful. „Dar fără tine ne este greu. Sunt suficiente trei săptămâni? Să fii gata, jumătate din proiecte nu merg fără tine.” „Bine, mă va ajuta să-mi limpezesc mintea. Mulțumesc.” „Ai nevoie de ajutor?” „Nu.” „Rezolvăm cu concediul și bonusurile.” „Mulțumesc, sincer.” Aușra nu și-a căutat chirie – a plecat direct la Pădureni. Casa bunicii stătea goală de trei ani, de când a murit. Aușra nu și-a cunoscut mama – a murit la nașterea ei. Acum, nici ea nu putea deveni mamă… După o oră de drum, era deja acasă. Un păr bătrân, margarete sălbatice crescute aiurea. Ultima dată venise aici cu Andrei, toamna, la grătar. Aușra a intrat în curte, cheia de la magazie stătea la locul ei. Când a deschis ușa, a rămas pe loc. În liniștea casei vechi, a plâns… dar simțea că acest adăpost îi va alina rana, iar tristețea va aduce, într-o zi, o nouă bucurie.