Maksa su izbacili. Ponovo. To je već treći put u njegovom kratkom životu; ništa mu nije išlo po volji.
Upravo je napunio godinu dana, a već je otpadnut iz tri obitelji. Prvo su ga predavali s ruke na ruku, a zatim
Jednog dana su ga jednostavno bacili van, ispružili ga do košare za otpad i odjurili, da ne bi mogao naći put kući. Ali on nije tražio povratak.
Sve je shvatio odmah, po izrazu lica čovjeka koji ga je nosio. Supruga ga je jako uznemirila kad je Maks oštetio novi, kožni kauč.
Kauč je koštao skupih kuna, a ona je donijela sud. A muž? Što je muž?
Uvijek je sve prihvaćao bez pitanja.
Uzeo je jednogodišnjeg mačka pod pazuh i krenuo prema kanti za smeće u susjednoj dvorištu. Maks ne bi ni potjerao za njim. Nije potrčao. Vidio je sud u njegovim očima i shvatio…
Sve je bilo uzaludno. Nisam mogao oprostiti čovjeku, ni uputiti mu zadnji pozdrav. Nije bilo mjesta za milovanje, za izvinjenje. Ne.
Nešto je ispalo neprirodno, kao da se prazna kantica sa smećem prevrnula.
Maks uzdahnuo je i pokušao izvući nešto jestivo iz smeća, žvaćući stare komadiće piletine. Izašao je iz kantice, sjedio uz veliki zeleni kanti, gledajući sunce.
Mrazil je oči, ali se nije okretao. Toplina iz tog velikog, svijetlog kruga grijala ga je i volio je.
To su bili posljednji zraci sunca zraci ljeta, jeseni, zime. Mala topla pomrčina. I ledeni komadić se otopio.
U Maksovoj duši se, međutim, zamrznulo.
Večer i noć su bile hladne, sunce je zašlo. Vjetar i mraz su se smirili u svom radu.
Ružičasti mačak se zamrzao. Nije znao kuda pobjeći niti gdje se sakriti. Pronašao je veliku hrpu žutog, ružičastog lišća i sklopio se u nju. Zamotao se u kuglu. Prvo je bilo jako hladno, drhtao je, ali zatim
Kada je vjetar s mokrim, ledenim komadićima učvrstio njegovu ružičastu krzno, iznenada mu je postalo toplije i drhtanje je nestalo. Glas duboko u njemu šaputao je dobre riječi
Riječi su ga milovale i pozivale da zatvori oči, da zaboravi sve nevolje i nesreće.
Sklopi se još malo i spavaj. Spavaj, spavaj, spavaj. Osjetio je toplinu.
Toplina se proširila po njegovom ukočenom leđima.
Sve je bilo jednostavno: samo se preda i sve će proći, doći će mir i vječnost, prošle će se sve povrede i nevolje.
Maks je zadnji put uzdahnuo i složio se. Zašto se boriti? Za što?
Jučer ga čeka isti hlad i glad. I ista želja da zatvori oči i nikada više, nikada, nikada ih ne otvori.
Svjetiljke na ulici najprije su se pojavile u daljini. Maks je posljednji put pogledao prema njima. Često je gledao njihovo svjetlo iz svog prozora. Ružičasti mačak je posljednji put upio to svjetlo i njegove oči zasjale su u mraku koji se gasio.
Taj posljednji plamen privukao je pažnju male ružičaste djevojčice. Šetala je kući s tatom. Povukla ga je za rukav.
Tamo rekla je tamo, u lišću, netko je.
Nema nikoga tamo odgovorio je otac, stegnut od hladnoće. Idemo brže kući. Smrzla sam se.
Pokušao ju je odvesti od velike, tamne hrpe lišća. Ružičasta djevojčica ga je snažno povukla za rame.
Vidjela sam. Vidjela sam svjetlo.
Svjetlo u hrpi starog lišća? iznenadio se otac. To ne može biti. Ne može.
Djevojčica je već bila blizu i, razbijajući gornji sloj, naišla je na njega. Na ružičastog mačka.
Tata! vika ona.
Vidjela sam. To je on.
Tko je on? iznenadio se otac, priđavši bliže.
Evo ga rekla je djevojčica i pokušala podići zamrznuto tijelo.
Ostavi ga reče otac.
On je već mrtav. Nećemo nositi mrtvog mačka kući.
On nije mrtav odgovori djevojčica. Znam. Znam. Živ je. Vidjela sam svjetlo u njegovim očima.
Svjetlo u mačkim očima? otac slegne ramenima.
Prišao je još bliže i podigavši tijelo pokušao osjetiti ili uhvatiti otkucaje srca.
A Maksu je samo željelo spavati. San je stegao njegove kapke, a toplina ispunila njegovo tijelo. Glas iznutra šaputao mu je:
Spavaj, spavaj, spavaj Ne otvaraj oči.
Ali taj glas, tih dječji glas, neprestano je ponavljao:
Svjetlo u njegovim očima.
Što oni od mene žele? Zašto me opet muče? Zašto mi ne dozvoljavaju da mirno zaspavam?
Jedva je otvorio oči da vidi one koji ga ometaju.
Evo! viknuo je dječji glas. Eto! Rekla sam. Vidio si? Ponovo. Svjetlo!
Kakvo svjetlo?
Zatekao se, ali je skinuo jaknu i zamotao ružičasto tijelo u nju, krenuo prema kući.
Kći je trčala uz njega, žureći.
Tata, otac, molim te, brže! Hladno mu je.
Nestali su u hodniku, a zatim se na prozoru petog kata upalila svjetlost.
Maksu su okupali toplom vodom i nahranili zagrijanim mlijekom, a djevojčicu su …
Nemoj umrijeti. Nemoj umrijeti, molim te.
Led na njegovoj dlaci se otopio. I u njegovoj duši se otopio.
Veliki ružičasti mačak gledao je s iznenađenjem dok je otac s kćerkom brinuo o njemu. Probudio se i sada je stvarno topao.
Toplina je ispunila cijelu njegovu bit. Ne od radijatora, već od malog djetinjeg srca.
A izvana je stajao onaj tko ponekad dolazi pomoći. Stajao je i gledao svjetla na prozorima petog kata koja su svijetlila. Stajao je i govorio:
Sve što mogu. Sve što mogu.
Stao je, razmislio i dodao:
Svjetlo ne vidi svatko. Ne svatko tko ga vidi, može ga sačuvati.
I Maks, gledajući djevojčicu s ružičastom kosom, nije razmišljao o veličini čovjeka. Takve misli su za ljude. On je razmišljao o svom.
Vidio je svjetlo. Svjetlo u njenim očima.
Učimo iz ove priče: pravi toplinu donosi nečija briga, a svjetlo u tuđim očima može spasiti i one najtamnije duše.
