Marija Vuković ušla je u ulazni hodnik gdje je stanovala obitelj njezinog sina, ispunjena velikim i radosnim uzbuđenjem. Što će sada svojim dolaskom izmamiti divljenje i iznenađenje, a točnije obradovati djecu dragim darom: najmilijom, slatkom Zrinki, unuci.
U rukama je nosila pola metra dugačak kartonski kutija, omotan ružičastom svilenom vrpcom, s raskošnom mašnom koja je vijorila na vrhu.
Marija nije štedjela ni snage, ni vremena, ni sredstava za taj poklon. Pokrenula je cijelu posebnu akciju! Odletjela je u drugo mjesto, u Rijeku, do majstora koji se specijalizirao za restauraciju starih lutaka. Same je šivala plavkasti haljčić i pokrivku za lutku, a uz to je u komplet ubacila filcani kaput, čizme od vune, šal s kapuljačom, prekrasne čipkaste rukavice i podmaramice, te još jednu haljinu s točkicama. Sve je sama radila! Bila je to lutka koju je, kao skromna osmogodišnja djevojčica iz siromašne obitelji, dobila za rođendan krajem dalekih šezdesetih. Jedinu lijepu igračku Koliko radosti i nezaboravnih emocija donijela je maloj Nati! Marija je odlučila udahnuti u nju drugi život. Zašto bi se držale suvremenih lutaka, beživotnih, ponekad s grotesknim licima, kad ovdje
Evo, kakav je to pravi dragulj, izgovorila je šogorica, i gdje ste ga našli, ovaj antikvitet?
Ovo je moja prva i jedina lutka! uzbuđeno je rekla Marija, ne primjećujući zapanjenost šogorice. Specijalno sam otputovala do sestre u selo, da je iznesem, jer je ostala u roditeljskom domu. Svi smo imali sinove, pa nitko nije mogao nositi po meni. Dugi su mi dani provodili u kutiji s odlomljenom nogom Oh, koliko sam plakala kad se noga slomila! Vrijeme je sve promijenilo A sada pogledajte kao nova, čak bolja! Restaurator je čuda učinio!
Bako, daj, daj! uzbuđeno je skakala Zrinka dok su odrasli pregledavali lutku.
Sviđa ti se?
Lijepa Ah, kakav je to odijeljak I ja želim takav!
Želiš li da ti i ja šijemo slične?
O, mama, tko još nosi takve sovjetske odjevne komade? ubacio je sin Marko.
Tiho, tata! Želim, želim! s oduševljenjem je gledala petogodišnja Zrinka.
Bit će ti, biser moj, sve će ti biti! dodala je baka. Usput, zovemo je Natja.
Beeee, proklela je djevojčica, loše ime! Zvat će je ja ću je zvati Čelsi!
Ali, dijete! uzviknula je baka, tako se zove pas!
Ne, ona će biti Čelsi, kao iz crtića! poskočila je Zrinka i pogladila lutkininu facu. Čelsi je otvorila i ponovno zatvorila plave oči. Vau! Vidjeli ste?!
Šogorica, za razliku od šogorice, iskazala je istinsko divljenje:
Ah, imala sam skoro istu u djetinjstvu! Samo mekano, ispunjeno tijelo. Kakva ljepota! Zrinko, daj da je držim minutu
Djevojčica je nevoljko predala lutku drugoj baki i pažljivo promatrala kako joj se pokreće dar.
Lijepo!, nastavila je šogorica, pogledajte ovu rumenost i bistre oči! Koji otvoreni i dirljiv pogled! A odjeća savršeno ušiveno, ne vjerujete, ali i u mojim godinama imala sam isto plavo haljčice!
Ja sam šivala po sovjetskim uzorcima, pojasnila je Marija, sramežljivo.
Kkkako??? Vi sami?? I sav drugi odjevni dio? Izvanredna ručna rad! Aja, Marija, prava majstorica! Nisam znala da šijete.
Divna je stvar, slažem se, uključio se i muž, milozvučno trljajući brkove boje zrelog žita.
Marija, nespremna na takvu pažnju, mahnu rukom i na obrazima se pojavili rubinasti mrljaci, ne manje blistavi od Natjinih očiju.
Oči šogorice ponovo zapalile su se kao u mladosti. Kao dijete, poželjela je smicalicu:
Pogledajmo što ova lutka može! Pa, Natja, odnosno Čelsi, Gospode, oprosti
Šogorica je pritisnula lutku na trbuh i ona je dječjim elektroničkim glasom uzviknula: Mama!
Mladi roditelji Marko i Jelena razmijenili su ironičan pogled i suzdržano se nasmijali. Marijine oči napunile su se suzama nostalgije. Šogorica je neodlučno zagrčala, a šogorica zasvijetlila neprimjerenim osmijehom, poput čiste dječje radosti. Zrinka je, krivac svečanosti, pljeskala i posegnula za lutkom: daj, baka!
Čekaj još sekundu! izbjegla je šogorica i, postavivši lutku na pod, zapjevala: tup, tup, tup mališane hoda hoda!
Mama, smijao se zaručnik Marko, mislim da današnjem djetetu to nije ništa izvanredno
Mnogo znaš! Ja bih za takvu lutku bila spremna dati dušu. Ili pojesti kilogram kuhane repe uf, sjećam se te gadosti Nije to lutka, to je san, ne za današnje vrijeme. Marija, prekrasna si!, zaključila je, predajući igračku Zrinki. Najbolji dar tog dana bio je od vas!
Ah, hvala zatreperila je Marija, koračajući prema stolu. Pogled joj se slučajno spustio na Zrinku djevojčica je pod lutkom tražila malu dugmad. Mama! Mama! neprestano je odzvanjalo.
Zrinko, sunce, ne rastavljaj to dugme, da ne saznaš kako je sve sklopljeno, u redu? I dugme je restaurirano, objasnila je šogorica, sve je s vremenom krenulo pod koljeno.
Šogorica je tiho razmišljala o tome kako stariji uvijek daju nešto iz starog sanduka i potom se prepiru oko beskorisnih stvari.
Zrinko, čula si baku? upitala je sinova supruga, pravi se zabrinuta.
Aaa.
Odrasli su se uronili u svoje razgovore. Uz podignuta čaše odšaptali su prve toastove za slavljenicu. Zrinka bi trčala do stola, pa se vraćala novim igračkama, gledajući crtiće. Lutka, već odijena, ležala je na podu Pokraj nje je legla mačka i počela nježno ližati bijelu, savršeno počešljanu kosu lutke. Marija je sjedila kraj prozora i ne vidjela što se događa s Natjom. Ostali su zaboravili lutku.
Gdje je naš stariji unuk, Andrija? iznenada je upitala Marija.
S prijateljima se igra, odgovorio je sin, njemu nas ne zanima, mladost ima svoje radosti.
Čestitao li mu rođendan?
Pa, podigao mu sam uši pet puta po broju godina, a onda mu, uz plač, dao bojice i bojanku.
Može se dječaku ušima podizati?, zaprepaštila se šogorica.
Ali to je šala, nije stvarno, reče snaha i prisjetila se starih nepravdi: Kad me starija sestra povlačila po kosama, ti se ni ne brinuo.
Šogorac je stavio čašu na stol i pogledao prema plafonu. Uz hehe položio je ruku na naslon stolice žene.
Ne izmišljaj. Bili ste se ljuštili, niste se voljeli, ali ja sam vas razdvajala kad sam vidjela. Takve su njezine dječje uvrede Očaj Otac nas nikada nije dir’o, a ja sam ga najviše udarala peškirom!
Ne, udarali su, sjećam se. Olja je bila vaša omiljena, a ja
Bolje bi se sjećala stvarnog, a ne izmišljenog! Koliko smo vam dali, ne zahvalna!
Ne govorim da nismo ali Olji je više. Kupili ste joj stan.
Počelo je Imali smo mogućnost i kupili, a ti si nam platila studij i brinula do dvadeset i dva! Olja je radila od druge godine, imala je svoj novac za stan, mi smo joj samo pomogli.
Snaha je napuhala usne i htjela nešto reći, ali Marija, shvativši da se sprema vatrena rasprava, odlučila je razbistriti atmosferu:
Rekli ste da sada imam papagaja? Zamislite, jutros sam izašla na balkon i on sjedi na vratima ormara i kaže: Pozdrav, ljepotice!
Svi, osim razljutije snage, prasnuli su u smijeh. Šogorac je pretpostavio da je to vjerojatno susjedski papagaj.
Pitala sam sve koji su otvorili vrata, nitko ne zna! Teta Maja, naša susjedska gospoda, ti je dala staru kavez, a ja sam mu dalo ime Petar. Lijep, šareni, crvenožuti malo mu je mali za tu kavezu
Odjednom je Marija iznenada stisnula lice u grimasu užasa. Svi su pogledali prema njoj.
Ah, što radiš, biserče! vika ne smiješ! Makni te bojice odmah!
Zrinka je podignula nevine oči. Sjedila je na podu, držeći NatjuČelsi u jednoj ruci, a u drugoj crvenu bojicu kojom je popravljala obraze lutke, dodajući im više rumenila.
Ajaj! uzviknuo je otac Marko, skočio i oduzeo joj bojicu. Zašto si lutku umorila? Baka će plakati, a Čelsi će biti tužna!
O, Zrinko, Zrinko uzdahnula je šogorica, pogledala Mariju. Nije to isto
Djevojčica je zaplakala, bacio lutku i potrčala k majci. Marko je podigao lutku, pokušavajući iskazati kajanje.
Možda se može oprati?
Probaj, Marko, u kadi s sapunom, ali ne mokri kosu, savjetovala je tetka. Nagnula se prema šogorici, stavila ruku na njezinu i stisnula suosjećajno:
Zlostavljena djeca ne cijene ništa, sve su to danas. Ne brini, Marija. Samo je igračka
Ne, nije samo igračka tiho je odgovorila Marija. Odlazim na trenutak. Pomoći ću Marku.
Marko se vratio prvi, a potom i Marija, s lutkom nježno držeći kao živo biće. Svi su pogledali kako podiže plavi haljčicu, sjedi na kauč i oblači lutku. Na Natjinim obražima ostale su blijede linije bojice. Potom je raščupala kosu i nasmijala se unuci.
Dođi ovamo, Zrinko. Imam ti nešto za reći. Idi, ne boj se, neću te ljutiti.
Djevojčica je neodlučno prišla, a Marija ju je smjestila na jedno koljeno, dok je na drugom sjediła plavooka lutka.
Kad sam bila mala, malo starija od tebe, jedva sam imala igračke i novu odjeću sve sam pozajmljivala od starijih sestara, a imale smo tri. Imali smo starijeg brata, Ivan, koji je radio na poljoprivrednoj gospodarstvu, a zatim je otišao u vojsku. Živjeli smo siromašno majka nas je sama držala. Moj otac je umro dok mi još nije bilo godine. Za rođendane majka nam je kupila pecivo po šest kuna to je bio dar, nije bilo više novca. Kao najmlađa, dobivala sam ono što je ostalo, ali nisam se vrijeđala, shvaćala sam situaciju Majka je radila sve što je mogla, a ja sam od pet godina bila njena pomoćnica, čuvala patke.
Kad je Ivan bio drugi god u vojsci, bilo je posebno teško Proljeće je donijelo u našu prodavnicu neku igračku, među kojima je bila lutka izvanredne ljepote! Nitko je nije kupio, bila je skupa. Zvala smo je Natja.
Ivan se vratio dan prije mog osmog rođendana. Mama je ispekla rogač od trešanja i jagode, čekali smo goste, moje prijateljice Odjednom su došle djevojke u čitavoj jari i vrištale:
Marija, Marija, tvoj brat je kupio Natju za tebe! Koliko si sretna! DajA onda je, držeći Natju u naručju, Marija šaptala Zrinki da svaka prošlost, koliko god bila bolna, može zasjati ponovno kad se otvori iznova s ljubavlju.
