**Dnevnik 14. veljače**
Nije mi moguće ne voljeti vlastitu djecu, pomišljam dok se vučem kroz snijegom prekrivenu stazu koja vodi od kuće do škole. Ljudska riječ voljeti mi više ne pada na usta sve što osjećam je umor, bijes i stalna bespomoćnost. Jednog dana, dok je još moj suprug, Ante, bio živ, a ja sam bila u petom mjesecu trudnoće, susjedska gospođa s šestog kata, uvjerena da sam zatvorila vrata i ne čujem je, rekla je svom mužu:
Rađaju samo zbog dopuna, a djeca su zauvijek napuštena!
Tog trenutka zaplakala sam do škrge, toliko je bila bolna. Da, uspjela sam raditi i podići četiri dječaka, ali nikada nisu bili sami: dolazila je majka dok je mogla, zatim smo unajmili dadilju. Posao mi je bio draga, nikad nisam mislila napustiti ga samo zato što su djeca mala. Kad bi odrasti, što bi od mene bilo?
Kada je Ante iznenada preminuo, moj plaćeni rad jedva je prekrivao sve potrebe petoro djece, ali ipak je dovoljno. Ne dirala sam mirovinu držala sam je na štednim računima da djeca kasnije imaju početni kapital za vlastiti život. No, biti udovac s petoro djece je bila borba koju nisam mogao podnijeti.
Cijelu noć je padao snijeg, a ulice su se skupljale u neprepoznatljive brežuljke. Trebala je planirati unaprijed i parkirati auto negdje drugdje, ali prvo sam morao izvaditi Ivicu i Lidiju iz auta i povući ih do vrta, a zatim ih vratiti kući. Gledao sam u pod nogu, pazeći da ne ulijem štikljav snijeg u duboke čizme, pa nisam primijetio muškarca koji je dolazio suprotno. Sudarili smo se, on se uspješno oslonio na noge, a ja sam se uvalio u snijeg. On mi pruži ruku da se podignem, a iz njegove torbe iskočio je crveni balon u obliku srca.
Prokleta Dan zaljubljenih!, zamrštio sam pod nos.
Sinoć sam do ponoći pomagao srednjoj kćeri, Matei, da šije čizme i piše rad o prazniku za sina Pavla, dok sam istovremeno tješio stariju kćer Lidiju koja je imala napad bijesa jer joj se na čelu pojavila velika bubuljka, a uvjeravala se da će joj dečko sljedeći dan poslati zaljubljenu čestitku. Dok sam se mučio s tim, najmlađi su ukrali akrilne markere i obojali bijelu ladicu u dnevnoj, pod i jedni druge. Odgojiteljica ih je jutro nazvala Papui i preporučila da kupimo aceton za odstranjivanje laka.
Oprostite, nisam vas primijetio, izvijestio je muškarac.
U meni su se sukobila dva osjećaja: bijes što me takav golem neprimjetni čovjek nije primijetio i nelagoda što je izgubio svoj balon, vjerojatno namijenjen nekoj voljenoj osobi. Drugi je pobijedio.
Nema veze, ja sam kriv. Šteta za balon.
Muškarac je pogledao prema nebu.
Ništa. Ptice će i one slaviti.
Vjerojatno će se i vaša žena uzrujati.
To je za kćer, nasmijao se on. Kupit ću drugi.
Tada su mi iz očiju iznenada isplivale suze. Muškarac je očigledno bio iznenađen i nije znao što učiniti.
Oprostite, uzvijalo mi je srce. Nisam to htio, slučajno je.
Nema problema Što se dogodilo?
Rijetko se žalim na život; rijetko govorim kako sam postao udovac s petoro djece, ali taj čovjek je bio potpuni stranac, a ja sam bio iscrpljen.
Poslušavši me, rekao je:
Trebali biste me upoznati s mojom ženom. Ona se zaljubila u treće dijete i ja joj kažem: čekaj, živi za sebe, tek kad se odvojimo od majke. Ne želim tvrditi da su mnoga djeca loša naprotiv, želim i treće, ali Oprosti, zalutao sam. Loš sam u pružanju utjehe.
Ma, daj, mahnuo sam rukom. Ponekad se zapitam, trebam li ih jako, jako voljeti? A u stvarnosti više sam ljut i razdražljiv. Gdje je ta ljubav?
Imaš je, uvjereno je odgovorio muškarac. Samo je zasjala poput snijega na ovoj stazi. Sjećaš li se što raste ovdje ljeti?
Što?
Maslačak.
Činilo se da sam shvatio njegovu poruku, ali osjećaj praznine me nije napuštao.
On me odveo do auta i poželio mi lijep dan. Ušao u automobil, dotjerao šminku i krenuo na posao. Srce mi je bilo teško, prisjećao sam se dana kad sam pod zrcalom nalazio čestitke ili cvijeće na zadnjem sjedištu. Antova je prošlo četiri godine i takvi praznici uvijek su me ispunjavali tugom. Danas je bio i sastanak na kojem će nam ironični Stjepan Petrović pola sata pričati o svojim rezultatima.
U uredu je vladala ugodna atmosfera: iako nije bilo tradicije obilježavati ovakve dane, posvuda su bile cvjetne dekoracije, žene su šaputale i smijale se, a muškarci su bili napeti uvijek je tako kad treba pogoditi što od nas očekuju žene. Kad sam ušao u ured, pomislio sam da sam otvorio pogrešna vrata i odustao od koraka: na stolu je ležala buketa crvenih ruža. Ured je ipak bio moj, pa sam prišao stolcu i pogledao cvijeće kao da je egzotična životinja, ne znajući što od njega očekivati oštre kandže ili predenje.
Uz cvijeće bila je i kartica. Pažljivo sam je uzeo.
Nikad ne bih imao hrabrosti, ali kad, ako ne danas? U tvojim očima vidim svemir, raspoloženje ovisi o tvom osmijehu. Hoćeš li večerati? L.
Pokušavajući se sjetiti tko bi od kolega mogao potpisati s L, dvojio sam se je li to Luka, Lovro ili Leon. Svi su radili sa mnom, ali nitko nije pokazivao interes. Možda je da je to Luka nekada sam bila skoro zaljubljena u njega, prije pete trudnoće. Tada sam tek počela raditi, brak nije išao dobro, tražila sam uzbuđenja i romantiku. Luka je tek stigao, bio je prijateljski i znatiželjan, nekoliko puta smo ručali zajedno. Nekada sam osjećala leptiriće u želucu, ali kad sam napravila test, shvatila sam da su to protesti mog reproduktivnog sustava koji traži odgodu. Često bih slučajno zatrudnjela, iako su mi zakoni govorili da to nije moguće plodnost mi je bila izvanredna. Kada sam zatrudnjela, zaboravila sam na svoju zaljubljenost, a onda je Ante otkačio, i Luka je nestao iz mojih misli.
Cijeli sam dan razmišljao hoću li ići na taj sastanak. Promatrao sam Luku, Lovra i Leona, ali svi su se ponašali kao i obično. Možda je to bila šala? Tko bi išao na sastanak sa djecom? Majka ne izlazi iz kuće već šest godina, nema novca za dadilju, starija kćer će sigurno pobjeći na sastanak. Stoga, nikamo neću ići.
Ivan i Lina mi su podarili krivudavo srce; sada čak i vrtići podučavaju djecu kako izraditi čestitke. Spakirao sam ih u kombinezone i odveo do auta kroz snijeg, sjećajući se jutarnjeg čovjeka koji je nosio crveni balon. I meni je mogao dogoditi isto, i od tih misli su mi oči postale mokre.
Djeca su vikala u autu, raspravljala koji crtić da gledaju i tražila da zaustavim u trgovini po Kinder čokoladu, jer je danas praznik. Umorna od njihovog vriskanja, popustila sam, kupila tri Kinder za starije i nešto za vruće nemala sam snage kuhati.
Kad sam se vratio kući, dočekao me iznenađujući miris pržene krumpire i višnjskog kompota. Starija Lidija je proglasila da je dječak pozvao svoju prijateljicu na sastanak, pa nema više prijateljica, a dječak neće doći dobro, jer se bubuljka na čelu samo povećava. U čast tome odlučila je pripremiti večeru. Srednji sin Matej je očistio sobe i obrisao markere s bijele ladice. Osjetio sam suzu, zagrlio djecu i shvatio da ih volim. Ne samo sada kad su slatki, nego i uvijek. Iz ormara sam izvukao malo crno haljinu koju nisam nosio tisuću godina i bojao se ne stajati u njoj; uzela sam kćeri parfem i sjaj za usne.
Mama ide na sastanak!, uzviknula je Lidija.
Ivan je zaplakao, morao sam ga utješiti i obećati da ću se brzo vratiti.
U restoran sam stigao uzbuđen: tko zna što me čeka? Čudno je ići na sastanak s nepoznatim čovjekom. Ipak, s nekim koga poznajem, ali ne znam tko je. Osjećaj je bio kao kad biraš tko će dobiti poklon na tajnom Djeda Mrazu. Da mogao lako izabrati poklon za Luku ili Vasu iz odjela nabave, ali da je moj gost bio šef odjela osoblja, Stjepan Petrović Larin, vjerojatno bih mu darovao bicikl jer me podsjeća na poštara Pećinina.
Kad sam ušao, nisam znao kako da se predstavim, već sam htio odjuriti, ali onda sam ugledao Stjepana. Stajao je ispružen uz zid i promatrao vrata. Kad me vidio, crveno se obojio, ali nije skrenuo pogled. Osjećao sam se posramljeno, uplašeno i ljutito. On? Svemir u očima? Koga je ovaj krokodil smišljao? No, povući se bilo je prekasno.
Mislio sam da nećeš doći, rekao je.
Uopće nismo bili na ti. Ali shvatio sam da od ovog čudnog dana mogu očekivati sve, te sam duboko udahnuo i prošao za konobaricu koja nas je odvela do stola uz prozor. Sa stropa su visele razne srca, a pomislio sam da bi to sada trebala i moja kćer otići na sastanak, a ne ja. Trebalo mi je nešto smisliti i pobjeći. Zašto nisam zamolio kćer da me nazove i kaže da je kod kuće požar?
Razgovor nije išao. Stjepan je očito bio nervozan, puno je pričao ili šutio, gledajući me s takvim žalostnim izrazom da sam ga sažalio i pokušavao voditi civilizirani razgovor. Želio sam pobjeći, a ne gristi hrskave patlidžane i rezati sočan odrezak. Neka se nešto dogodi!, molila sam se. Najmlađi će obojiti zidove, srednji će okupati mačku, Lidija će shvatiti da je izdajica i pozvati se na pomirenje!.
Moje molitve su se uslišile čim je treći komad odreska zazvonio mobitel. Vidjela sam na ekranu ime starije kćeri i javila:
Moramo ga uzeti. Djeca.
Zadovoljno sam izložio Stjepanu svoju obiteljsku situaciju, nadajući se da će on otkazati sastanak, a on mi je s oduševljenjem rekao da je cijeli život sanjao o velikoj obitelji.
Lidija je plakala u slušalicu.
Mama, požar! Pavle je pokušao ispržiti sirne štapiće, a ulje se zapalilo
Zadrhtala sam. Osjetila sam kako mi cijela krv odlazi u srce, kao da će puknuti.
Što se dogodilo? preplašio se Stjepan.
Požar,I shvatila sam da prava ljubav nije savršenstvo, već snaga da u najtežim trenucima podignemo one koje volimo i zajedno prebrodimo sve oluje.
