12.srpnja2026.Danas mi je sedamdeseta rođendan. Pogledam unazad i vidim da sam, uz Martru, koju sam izgubio prije trideset godina, odgojio troje djece. Nikada se nisam ponovno oženio nisam našao pravu, sudbina me nije gledala milosrdno, a i tako je bilo. Dva sina, Ante i Ivan, bili su pravi buntovnici; stalno su se svađali, u školu su mijenjali učitelje sve dok jednog dana nisu zapeli na profesora fizike, dr. Josipa Kovača, koji im je otkrio izuzetan talent. Odmah su se sve tuđe svađe raspustile, a školske ocjene krenule u nebo.
Lada, naša kći, bila je tiša, ali se teško slagala s vršnjacima. Školski psiholog nam je preporučio da je odvedemo kod psihijatra. No onda se u našu osnovnu školu vratio novi učitelj hrvatske književnosti, profesor Martina Šarić, i otvorio je radioničnu grupu za mlade pisce. Lada je odmah našla svoj glas pisala je od jutra do mraka, a njene priče najprije su se pojavljivale u školskom listu, a zatim i u lokalnim književnim klubovima.
Nakon srednje škole, Ante i Ivan su primili stipendiju na Fakultetu elektrotehnike i matematike u Zagrebu, dok je Lada upisala književnost na Filozofski fakultet. Sada su svi daleko, a ja sam ostao sam. Oko mene je tišina čak i vukovi koji se povremeno čuju s planina ne mogu razbiti taj doček.
Zauzima me ribolov, vrtlarstvo i uzgoj svinja na našem imanju uz rijeku Savu. Zemljište je veliko, a uz sve to uspijevam zaraditi pristojno. Primijetio sam da inženjer u tvornici u Rijeci zarađuje znatno manje od mene, pa mogu svojim sinovima kupiti skromne automobile, doprinijeti im za sitnice i priuštiti im pristojnu odjeću. Međutim, to znači da mi ostaje još manje slobodnog vremena sve se svodi na brigu o gospodarstvu i prodaji proizvoda s farme, ali to me ispunjava.
Prošlo je još deset godina, a moj sedamdeseti rođendan dolazi. Planirao sam ga proslaviti u samotnosti. Sinovi su, pošto rade na tajnom projektu za Ministarstvo obrane, nemogući da se pojave za vikend, a Lada neprestano putuje na književne simpozije. Nisu mi ni pozivi ni čestitke; mislio sam da ću svoj dan provesti pored svinja, uz bocu starog viskija, razmišljajući o Marti i pričajući joj kako su se djeca razvila.
Ujutro sam ustao rano da nadgledam svinje bio je to poseban dovod za dojenje. Kad sam izlazio iz kuće na osvijetljenu još zvjezdama travu ispred imanja, ugledao sam nešto neobično: dugačak, zamotan u lanac crni objekt u bresentu.
Što je to? izvolteo sam se. Odjednom su se upalili projektori, svjetlili cijelu travu i otkrili prisutnost ljudi moji sinovi s partnericama i djecu, te Lada u društvu visokog čovjeka s debelim naočalama. Svaki je držao balone i puhao u šuplje cijevi, a neki su pritiskali dugmad na dužim cijevima s komprimiranim zrakom. Svi su istovremeno vrištali, mahnuli rukama i pokušavali me zagrliti:
Sretan rođendan, tata!
Zaboravio sam na taj čudan predmet; nisam ni slušao što bi ga razbojnici mogli povući. Žene su se uletele u kuću da nam pripreme stol.
Stoj, tata, dopusti da ti vežem oči, rekla je Lada.
Dobro, samo tako, odgovorio sam. Zavezala je čvrst platno oko mog čela i počela okrećati oko svoje osi, vodila me negdje.
Što ste smislili? pitao sam, dok su sinovi šaputali: Poklon za tebe.
Nadam se da nije skup? uzbuđeno sam upitao. Ne treba mi ništa.
Ne brini, tata, reče drugi. Jednostavna sitnica, znak pažnje i zahvalnosti.
Odveli su me do sredine travnjaka, a Lada mi skinula vez iz zvučnika se razlila glasna glazba, zvuk bubnjeva. Preda nama se stajao predmet, prekriven debelim platnom. Djeca su se skupila sa tri strane i povukla bresent, otkrivajući pod svjetlima projektora sjajni Cadillac Eldorado iz 1965. godine.
Ublazio sam se od šoka, a potom su me poduprli i stavili na stolac. Samo sam ponavljao:
O Bože, Bože, Bože
Tata, smiri se, prskala mu je Lada vodom u lice. Cijeli život si sanjao taj auto.
Ali je preskupa, uzahmio sam.
Ne vrijedi više novca od sjećanja, odvratio je jedan od sinova.
Lada me povela u kabinu, rekla da želi slikati. Otvorio sam vrata, ali unutra je bila samo kartonska kutija.
Što je ovo? pitao sam.
Otvori, rekla je Lada.
Iz kutije su gledala dva mala očiju izvadih malu, pahuljastu tajvansku mačkicu i pritisnuo je uz sebe.
Pravi tajvanski mačak! Kao onaj koji je bio kod nas s Martom. Sjećate li se? Bomba. Kada ste bili mali, toliko ste ga voljeli
Sjećamo se, tata, uzvratili su djeca.
Nisam sjedio u Cadillac, već sam otišao na drugi kat, u svoju sobu, i tamo pokazao mačci fotografiju Martine. Suze su mi tekle niz obraze.
Vidiš li, Marto, vidiš? upitao sam fotografiju. Uspeo sam. Ništa ne zaboravljaju Vidiš?
Djeca mi nisu dopustila da dugo budem sam. Stol u podrumu bio je postavljen, počeli su podizati čaše. Lada mi je šaptala na uho da je četvrti mjesec trudna i da je s rođakom došla kod mene na posjet. Rekla je da će ostati ovdje, jer njena nova knjiga može nastati bilo gdje, a rođak će uskoro otići u New England da posjeti svoje roditelje, a za dva tjedna će svadbu imati u gradskoj crkvi.
Nije li to čudno, tata? upitala je.
Kao da sam u snu, odgovorio sam i poljubio je po čelu.
Dan je prošao uz razgovore, grickalice, čaše vina i stare uspomene. Navečer sam se spustio do groba Martine, dugo sjedio i razgovarao s njom.
Život je počeo dobivati novi smisao i taj auto, i mačkica. Trebalo je kupiti odjeću iz tog vremena, sjesti i odvesti se u Veliku Kladu.
U krevetu je spavala mali tajvanski mačak.
Tomica, prošaputao sam. Tomica. Mačak je prede i protegnuo se na svoj još maleniji vis.
Ležim, milujem mu topli, pahuljasti trbuh i uspavala se.
Jutro me zove moram pastriti svinje, brinuti se o vrtu i ići na ribolov. Ispod nas, u prizemlju, spavaju Lada i njen rođak.
Muški sinovi s obiteljima su otputovali; tišina se ponovo nastavlja. Tomica prati svog čovjeka, pa se smota u hranilicu za svinje i zaplete u mreže na čamcu, a potom želi pojesti ribarsku hranilicu. Smijem se i razgovaram s nestašnim:
Kao da se mladost vratila, kažem mu i mazim mu leđa.
Tomica mjauče i zahvati se šapicama za moju ruku, ugriznući me svojim malim zubima.
Ah, ti mali razbojnice! uzviknem i nasmijem se.
Ovaj zapis nije samo priča to je podsjetnik svima koji još mogu posjetiti svoje roditelje:
Ne čekajte sutra. Krenite sada.
