Uzbudi se mrak, zatim sve se polako raspršilo. Čuo se glas:
Gospodo, pomoći su nam došle, nešto se eksplodiralo.
Kroz bol sam osjetio ruku koja mi je pritisnula vrat. Pokušao sam otvoriti kapke, jedva je uspio. Pred očima se pojavio privjesak u obliku pravokutnika s ugraviranim znakovima zviježđa Oči žene u bijelom bjelokamenu
U operacijski! glas je odjeknuo baš uz mene.
Roditelji su se vratili s posla. Majka je odmah potrčala u kuhinju, pogledala sobu u kojoj je sin radio domaću zadaću. Dinko, ulazeći u sobu, primijetio je da je sin Tiho (Toni) prigušen.
Toni, što se dogodilo? otac mu je poštipao po glavi.
Ništa, mrmljao je četvrti razrednik.
Hajde, pričaj!
Uskoro je Međunarodni dan žena. Učiteljica nas je zadržala i rekla da moramo djevojkama pripremiti darove.
Pa, gdje je problem? nasmiješio se otac.
Imamo jednako dječaka i djevojčica, a ona je podijelila tko kome daruje Toni je uzdahnuo. Dobili smo neprivlačnu, Vesnu Jurić.
Sve djevojke žele poklon za Dan žena, i one koje nisu slatke pokušavao je otac voditi razgovor kao s odraslom osobom. A kako je podijelila? Po abecedi? Ne, po zviježđu?
Kako to? Dinko se nasmijao.
Po skladu. Vesna je Djevica, a Djevice najviše odgovara Bik. A ja sam baš Bik.
To je dobro, ako se podudarate! Možda ćeš se i zaljubiti u nju.
Ja?! U Vesnu Jurić?!
Otac je puknuo u smijeh. U tom trenutku je ušla majka:
Što se ovdje događa?
Lena, idi u kuhinju otac je postao strogi. S sinom imamo ozbiljan razgovor.
Kad je majka izašla, Toni je tiho upitao:
Tata, što sada radim?
Pripremati poklon!
Koji?
Sutra ću na poslu izraditi dar svojoj izabranici.
Tata, kako ti možeš napraviti dar? Radiš u tvornici.
Da! Radim u galvanskoj radionici. Proizvodimo sve vrste metalnih premaza.
Ne razumijem.
Vidjet ćeš sutra!
***
Sutra je otac donio na lančiću pravokutni privjesak koji je izgledao zlatno. Na jednoj strani bila su ugravirana dva znaka zviježđa Bik i Djevica, a na drugoj, finim slovima:
Mojoj školskom drugaru Vesni za Dan žena! Dinko.
Kako je taj privjesak blistao! A kad ga je majka stavila u prozirnu vrećicu, zasjao je još ljepše.
***
Sedamnaesti travnja učiteljica nije htjela voditi nastavu. Prvo su djeca podarila darove učiteljici; zahvalila se dugo i toplo. Zatim je oglasila da dječaci daruju djevojčicama.
Tako je počelo! Svi su dječaci trčali k svojim odabranicama. Toni je prišao Vesni Jurić i, kao što mu je otac učio, izgovorio:
Vesna, čestitam ti Dan žena! Možda će nas sudbina jednog dana spojiti, Bik i Djevica.
Izgovorivši tu napamet naučenu rečenicu, Toni se vratio na svoje mjesto, ne shvaćajući da mu je srce zakucalo za neprivlačnu, po njegovom mišljenju, djevojku.
Nekoliko godina kasnije roditelji Vesne su se preselili u drugi kvart, a sama je iz petog razreda prešla u drugu školu.
***
Anđelko otvorio je oči. Bijeli strop bolničke sobe. Pokušao je pomičući ruke i noge pomicala se samo lijeva ruka.
Gdje sam? upitao je nejasno prema nekome.
Čuo se škripanje i do kreveta je prišla starija sestra, pogledala ga i upitala:
Probudio se? Na odjelu hitne kirurgije.
Ruke i noge su cijele? upitao je tiho Anđelko.
Čini se da je sve na mjestu odgovorila je s radošću. Samo si opekao cijelo tijelo.
To je dobro ako je sve netaknuto.
Ustupila je medicinska sestra i pitajući suosjećajno:
Kako se osjećaš?
Što se događa sa mnom! odgovorio je Anđelko.
Ništa ti ne prijeti. Ruke i noge će raditi. Ostat će ti samo male ožiljke, rekla je, pokazujući telefon. Mama te zove, kad se probudiš.
Sine, sve je u redu čuo se glas majke kroz suze.
Mama, sve je u redu pokušavao je zvučati što je moguće vedrije. Rekli su da će ostati samo mali ožiljci, uskoro me otpustiti.
Ne smijemo ostati zajedno noću. Dajem ti telefon, idući
Mama, ne preuveličavaj! Položio je telefon pored sebe, nasmijao se sestri:
Hvala!
Još nas neće otpustiti nasmiješila se sestra. Trebat ćeš još tri tjedna.
Što se dogodilo? upitao je susjed iz kreveta kad je sestra izašla.
Ja sam spasitelj. U tvornici su eksplodirale bakrene bačve sjetio se Anđelko. Pozvali su nas. Išli smo naprijed u vatrene pogone. Velika prostorija, tri ozlijeđena. Utrčali smo unutra, bačve su se raspršile, svuda je bio plamen. Pokušali smo izvući ozlijeđene ja sam izlazio posljednji. Kad sam bio kod vrata, još jedna bačva eksplodirala ne sjećam se više.
Tako ti se dogodilo reče sestra. Dolazi ti kolega s posla.
U sobu je ušao prijatelj i odjurio do Anđelkovog kreveta:
Bok, Toni! Kako si?
Ruke i noge cijeli! odgovorio je optimistično, mašući samo lijevom rukom.
Ma, daj!
Što se dogodilo poslije?
Izašli smo kad je eksplodiralo, vratili se, izvukli te bio si u krvi liječnici su već bili tu.
Hvala!
Toni, o čemu pričaš? iznenadio se prijatelj osmijehom. Naš tim će nas možda i na medalje poslati.
Do tada me otpuštaju.
Dobro, idem. Imat ćete krug pregleda. Sestra je rekla da neće dugo.
U tom trenutku ušao je liječnik, četrdesetogodišnjak:
Kako si, heroj? prišao mu je uz krevet.
Dobro.
Ako možeš razgovarati, znači da ćeš živjeti. Dođi, pogledat ću te!
Jeste li me zaboravili? upitao je Anđelko. Ne, gospođa Vera Vladimirova. Doći će za dva dana.
***
Prošla su dva dana. Anđelko je pokušavao ustati. Bol u nogama još je bila jaka, a desna ruka slomljena. Na tijelu je bilo još desetak modrica; dvije na licu od eksplozije, a desna ruka je uspjela se izdići na vrijeme. Pogledao se u ogledalo lice je još oticanje.
Danas je liječnik trebao obaviti pregled, isti koji ga je tri dana prije šivao u operacijskoj dvorani. Anđelko je bio pomalo nervozan.
Došla je mlada, vitka, s naočalama. Bijela haljinka joj je pristajala. Dvanaestogodišnjak Ana je već bio u braku, ali su se razveli nakon šest mjeseci karakteri nisu kliknuli, piše u dokumentu, a bivšoj supruzi nije se svidjela plaća spasitelja.
Dobar dan! pozdravila je liječnica, pristupivši njegovom krevetu.
Dobar dan! Jeste li me šivali?
Ja sam, nasmiješila se. Nešto nije u redu?
Naprotiv, sve je odlično! Mnogo hvala!
Dozvolite, pregledat ću vas!
Sklonila se nad njega, a pred oči joj je prišao privjesak s znakovima zviježđa, koji se uvijao oko njegove grudi:
Vesna Jurić!!! uzviknuo je.
Liječnica je pogledala njegovo natečeno lice.
Oprostite! izgovorila je, ne prepoznavši ga.
Ja sam Bik pokazao je na privjesak.
Toni Gonđar? uzdrmale su se usne. Sjećaš li se mene?
Što, Vesna? vidjevši suze u očima žene, pružio je ruku prema njoj.
Oprosti! izvukla je maramu i obrisala suze. Nikad nisam pomislila da ćemo se opet sresti.
***
Tog dana Vesna više nije dolazila u njegovu sobu. Anđelko je shvatio da i ona ima raspored dan, noć i dva slobodna dana.
Nije želio izgledati bespomoćno pred njom. Sljedeći dan je hodao po sobi oslanjajući se na krevet, ponekad se držao za zid, zatim je izašao u hodnik.
Večer. Liječnik dnevne smjene je otišao. Došla je noćna smjena to se čulo u razgovoru u hodniku. Sada je bio pregled.
Odjednom su se čuli krikovi i žurke koraci u hodniku to se događa kad dovode novog ozlijeđenog.
Već je bilo deset sati. Sestra je ugasila svjetlo u sobi. Noću su se čuli koraci, zatim tišina, a u toj tišini Anđelko je više osjetio nego čuo da netko plače u hodniku. Ustao je i tiho izašao.
Za šankom je sjedila njegova bivša školskih dana kolegica, suze joj navirale po obrazu. Prišao je i stavio ruku na njeno rame:
Ti, Vesna!
Ona se naslonila na njegovo rame:
Operirala sam ženu, pala je pod traktor zaplakavši, ispričala je. Učinio sam sve što sam mogla i nemoguće Sad je u intenzivnoj njezi, ali ne preživjet će. Ima dvoje djece muž je s njom u sobi
Smiri se, Vesna!
Tri godine sam kirurga, a ne mogu se naviknuti da ljudi umiru.
Smiri se! Tako su naše profesije. Za pet godina vidio sam toliko smrti, ali smo i mnoge živote spasili duboko je udahnuo Anđelko. Zbog mene je i žena otišla. Kaže da ne dolazim kući, da zarađujem malo. I ja uvijek imam četiričetrdeset kuna živjeti se može.
I ja sam isto pogledala ga u oči. Pogledaju me kao luda. Još nisam vjenčana, živim kod roditelja.
Ma, još smo mladi, dvadeset i sedam sve je pred nama.
Ne, Toni, već smo dvadeset i sedam.
Gospođo Vera, puls joj pada viknula je sestra.
Oprosti! i Vesna je odjurila u intenzivnu njegu.
Anđelko te noći nije mogao spavati. Jutro je došla sestra i, kao i obično, napravila mu čaj.
Žena kojoj su ju noću operirali, živi? upitao je iznenađen.
Živi, ali je stanje kritično.
***
Tri tjedna su prošla. Rane su se povukle. S Vesnom su se viđali tijekom njene smjene, a sve jače ga je privlačila. No, odjel hitne kirurgije nije mjesto za osobna razmišljanja.
Jednog jutarnjeg pregleda liječnik je objavio:
Danas vas otpustam nasmiješio se i dodao. Iz bolnice, odmah u vašu ambulantu, gdje će odlučiti koliko još trebate ostati.
Možemo se spremati!
Naravno! Nemojte se žuriti. Dokument će biti spreman.
Kad je liječnik otišao, Anđelko se obrijao. Gledajući se u ogledalo, zadovoljan je primijetio da dva manja ožiljka ne kvare lice, naprotiv mu daju dozu muževnosti. Ostali ožiljci nisu vrijedni pažnje.
Spakirao je stvari i krenuo po hodniku. Ispada da se još uvijek mogu boriti! pomislio je radostan.
Sestra mu je podigla ispustnicu:
Doviđenja, Anđelko! Ne vraćaj se više!
***
Imao je jednosobni stan, ali je krenuo kod roditelja. Majka ga je čekala i brinula se, pa je uzela slobodni dan.
Sine! prigrlila ga je.
Sve je u redu, mama. Vidite, živ i zdrav sam.
Dođi, pripremila sam ti jelo. Koliko si mršav.
Ah, kako sam nedostajao domaće hrane!
Dok se ne izliječiš i ne oženiš, ostaješ kod nas. Tvoja soba još uvijek prazna i daj, operi ruke!
Do večeri je obišao frizerski salon, vratio se u stan, uzela je majka odjeću i pospremila je.
U večernjim satima došao je otac s posla. Sjedili su svi zajedno, kao nekad, i pričali do kasno u noć.
Zaspao je u svojoj sobi, gdje je proveo djetinjstvo i mladost, ali nije zaspao odmah:
Sutra moram do ambulante, pa na posao, a navečer
S tim mislima zaspao je tek nakon ponoći.
***
Sljedećeg jutra Anđelko je išao u ambulantu. Prije podne je obilazio kolege, popodne je radio smjenu.
Uvečer se pripremao.
Kamo ideš? pitao je otac.
Tata, sjećaš li se, davno kad sam bio četvrti razred? Napravio si mi privjesakSjećajući se tog dana, shvatio je da je ljubav upravo ona koja ga je vodila kroz sve ove godine.
