Jeste li vidjeli tu staricu u našoj sobi, cure? pitam, gledajući ženu koja je već zrela
Da, sivo je već i krhko. Vjerojatno ima unučadi, a sve lijeće beba je poželjna u takvom dobu
Moja majka je očito mlađa od nje. Zanimaju me i koliko godina ima njezin muž?
Tiho je, sumorno. S nikim ne razgovara.
Zato i ne razgovara stidljivo joj je. Mi sve pokušavamo upoznati s djecom. Nemam pojma kako joj se obratiti. Kažu da se zove Antonija.
Možda je bolje zvati je po imenu i patronimiku u sobi odjela za porođaj razbija se žamor kad jedna od budućih majki kratko napusti prostoriju.
Sudbina Antonije bila je teška. Kad je Toni imao četiri godine, cijela obitelj obolio je od tifusa. Majka, otac, jednorog brat i djed nisu preživjeli. Od tada Toni odgajala ga je baka Marija, stroga i odlučna žena koja nije poznala ljubav prema djetetu.
U četrdesetprvom godini Toni i Vjeko napunili su trinaest. Živjeli su u različitim selima, a do Zagreba su se preselili raditi u tvornicu jer je radnika nedostajalo. Tamo, uz tvornicu, živjeli su i upoznali se. Od mladih godina radili su neumorno, rame uz rame s odraslima.
Kada je Vjeko imao petnaest, htio je otići na front. Toni, živa djevojka s vatrenom crvenom kosom, bila je spremna ići s njim, ali ga nisu primili. U zadnjem planu vam je više koristi, takve radnike još tražimo, rekli su.
S osamnaest, Toni i Vjeko su se vjenčali, iako se nije moglo slaviti; poslijeratna godina bila je teška i nije bilo mjesta za svečanosti.
Zbog nezadovoljstva bake, Toni se preselila kod muža. Njihova sela bila su udaljena trideset kilometara jedno od drugog. Nakon godine, rodio im se sin, nazvan Vasilij. Mladi roditelji bili su sretni, a u obitelji je vladala idila. U svojim mladim godinama doživjeli su mnogo nedaća, ali su zaslužili i izdržali to sreće.
Sreća nije dugo trajala.
Kad je Vasilij napunio šest, Toni i muž još uvijek su živjeli skladno, a u selu su im zavidi. Vjeko je radio kao kamenčar; njegova peć slavila se po cijeloj okolini.
Pozvali su Vjeku da postavi peć u susjedno selo na drugoj obali rijeke. Vjeko je uzeo Vasilija sa sobom jer je Toni bila na poslu. Bilo je ledeno, a oni su krenuli preko zamrznute rijeke.
Vjeko je nosio težak sanduk s alatima jer je koristio samo svoje tuđe alate nikada nije prihvaćao.
Vasilij je vikao i malo je slušao oca, koji ga je molio da ostane blizu. Kad su došli do obale, ostalo im je dvadeset metara, a dječak je pao u udubljenje prekriveno snijegom. Vjeko je skočio da spasi sina, ali
Antonija je posijedala još tada, u dvadeset i pet godina, kad je izgubila muža i sina. Ne mogla je ostati u kući koja je sve podsjećala na njih, pa se Toni vratila u svoje rodno selo kod bake Marije.
Toni se zatvorila u sebe, život izgubio je svaki smisao. Ni pomisao na novu obitelj nije joj prolazila kroz glavu.
Antonija je nedavno napunila četrdeset i tri. S obzirom na svoje godine i bez muža, Toni je odlučila svjesno pokušati ponovno. Znala je koje će joj teškoće prijeti, ali je sama usamljenost plašila više od svih budućih problema.
Selo u kojem Toni živi udaljeno je, a do njega nije lako doći. Zimom se bojim da pomoć neće stići na vrijeme, pa je žena došla u bolnicu ranije. Brinu o zdravlju djeteta, a godina im je još mlada.
Jutros Toni hoda hodnicima bolnice kao sjenka: točno osamnaest godina otkako je izgubila supruga i sina. Vrijeme ne liječi bol, a bol ne jenjava.
Toni je postala majka zdravog dječaka, nazvala ga Davor. Uvijek se sjeća kako je Vasilij sanjao o bratu.
Kupite mi brata, molio je. Tata mi je toliko igračaka napravio! Igrat ću se s bratom.
Kako ćeš nazvati brata? pitao je otac.
Davorom!
Pa, bit će Davor! zasja Vjeko, gledajući Tonija.
U tom trenutku Toni je imala nadu, a Vjeko je to znao. Davoru su odlučili još neko vrijeme ne govoriti o prošlosti. Kad su otac i sin poginuli, Toni je izgubila dijete.
Sada je Davor došao, baš onakav kakav je Vasilij sanjao.
Baka Marija s neslaganjem dočekala je Toniju s bebom iz bolnice.
Što opet plačeš, srećo moja? nežno je utješila Toni, držeći sinčića.
Ti ti Sramota ti, srećo moja, izrekla je Marija škripavim glasom. Cijelo selo sigurno priča o tvojoj sramoti.
Već tjedan dana ne izlazim napolje. Započele bi me pitati: Što se dogodilo s našom starom unukom?.
U selu su dugo šuškali. Ništa ne uznemiruje seljake više nego neudata Toni, četrdeset i tri, i njen novorođeni sin.
Baka je neumoljivo kritizirala Toniju. Međutim, za godinu dana Marija, iako starija, napustila je život. Toni je tugovala, ali je ipak priznavala da je baka podigla.
Davor je izrastao pravim ljepotanom visok, tamnokos, plave oči, uopće nije nalik na majku, koju je voljela.
U sedamdeset godina Toni je postala baka. Davor, čuvajući se da će mu se roditi kći, s majkom je krenuo u bolnicu. Njegova žena, Svjetlana, ležala je na prvom katu.
Svjetlana, Svjetlana! vikao je sretan otac. Pokaži mi kćer!
Svjetlana je prišla do prozora držeći bebu u naručju. Toni je sretno smiješila, suze obrišući.
Vidi! Mamo, ona je plavušica! Gledaj kako ti je slična! smijao se sin. Antoniji je bilo radosno gledati svog omiljenog sina sretnog. Evo ga, odrastao je i svijet mu više ne izgleda strašan
—
Podijelite priču, podržite autora lajkovima i komentarima! Vaše reakcije potiču nas da pišemo dalje.
