Mala Lada, četverogodišnja djevojčica, gleda novog komšija koji se nedavno pojavio u njihovom dvorištu. To je stariji gospodin u sivoj odjeći, sjedi na klupi. U ruci drži štap na koji se oslanja kao čarobnjak iz bajke.
Lada ga odmah pita:
Djedu, jeste li vi čarobnjak?
Kad dobije negativan odgovor, malo se razočara.
Onda čemu vam treba štap? nastavi djevojčica.
Treba mi za hodanje, da mi bude lakše dopuni Janko Horvat, i predstavlja se Ladi.
Znači, jako ste star? ponovno pita znatiželjna Lada.
Po vašim mjerilima star, a po mojim još ne baš. Bila mi se slomila noga, pa sada koristim štap dok se ne oporavim.
U tom trenutku izlazi Ladiina baka, gospođa Vjera Kovač, zagrabi je za ruku i povuče prema parku. Vjera pozdravi novog susjeda, on se nasmiješi. Ipak, prijateljstvo šestdesetdvogodišnjeg čovjeka najviše se razvija s Ladom. Dok čeka baku, Lada izlazi u dvorište malo ranije i priča svom starijem prijatelju sve novosti: kakvo je vrijeme, što je baka pripremila za ručak i čime se prijateljica razboljela prošli tjedan
Janko stalno nudi Ladi malenu čokoladnu bombonu. Iznenađen je: svaki put Lada zahvali, odgrize točno pola, a drugu pažljivo umota u omot i smjesti u džep svoje jakne.
Zašto niste pojeli cijelu? Nije vam se svidjelo? pita Janko.
Vrlo ukusna, ali mora i baka dobiti odgovara djevojčica.
Pensioner je dirnut i sljedeći put joj ponudi dvije bombone. Lada opet odgrize pola i spakira.
Pa, kome sada čuvaš? pita Janko, zadivljen dječjom štedljivošću.
Sada mogu i mami i tati dati. Iako i oni sami mogu kupiti, jako im je drago kad im poslužimo, objašnjava Lada svoje planove.
Razumijem. Vaša obitelj je stvarno skladna, nagađa susjed, sretna si, djevojčice, i imaš veliko srce.
I moja baka isto. Jer ona sve ljubi počinje reći Lada, ali Vjera već izlazi iz hodnika i pruži ruku unuci.
Hvala ti, Janko, na poslasticama. Ali ni meni ni Ladi ne treba slatko. Oprostite
Pa što da radim? U dilemi sam Što vam mogu ponuditi? upita on.
Kod nas kod kuće sve imamo Hvala, ništa nije potrebno, nasmiješi se Vjera.
Ne, ne mogu tako. Vrlo mi je drago da vas počastim. Osim toga, gradim dobre susjedske odnose i ne skrivam to, odgovori Janko s osmijehom.
Onda prelazimo na orašaste plodove. I jedi ih samo kod kuće, čistim rukama. U redu? reče Vjera, obraćajući se i susjedu i unuci.
Lada i Janko klimnu u znak slaganja, i sljedeći put Vjera otkrije u Ladinim džepovima nekoliko oraha ili lješnjaka.
Ah, moja mala vjeveričice, nosiš orašaste plodove. Znaš li da je to danas luksuz, a djedu trebaju lijekovi jer je hendikepirani?
On uopće nije stari i hendikepirani. Njegova noga se oporavlja, zauzvrati Lada, braneći prijatelja, i želi do zime opet skijati.
Skijati? posumnja Vjera, pa, bravo.
Možeš li mi kupiti skije, molim te? zamoli Lada, da skijamo zajedno. On je obećao da će me poučiti
Dok Vjera šeta parkom s unukom, primijeti susjeda koji već hoda po aleji bez štapa.
Djedu, i ja s tobom! Lada ga sustiže i ide uz njega energičnim korakom.
Pričekajte i mene, žuri Vjera za unukom.
Trojica krenu zajedno, i uskoro Vjeri se sviđa takav način hodanja, a za Ladu postane vesela igra. Njena energija je zavidna: trči, pleše pred starijima na stazi, penje se na klupu da pozdravi baku i susjeda, a zatim opet hoda uz njih, upravljajući:
Jedan, dva, tri, četiri! Čvršći korak, gledaj naprijed!
Nakon šetnje, Vjera i Janko sjede na klupi u dvorištu, a Lada se igra s drugaricama, uvijek primajući orašaste plodove od Janka prije rastanka.
Previše je mazite, stidljivo kaže Vjera, ostavimo tu tradiciju za blagdane, molim.
Janko počinje Vjeri prepričavati kako je pet godina prije ostao udovac i tek sada je odlučio razmijeniti svoj trosobni stan za dva: jednosobni u koji se preselio i dvosobni za obitelj svog sina.
Sviđa mi se to. Iako ne tražim često društvo, prijatelji su mi potrebni, posebno u susjedstvu.
Dvije dana kasnije, na Jankova vrata zakucaju. Pred vratima stoje Lada i Vjera s tacnom kolača.
Dođite, želimo vas počastiti, najavi Vjera.
Imate li čajnik? pita Lada.
Naravno, evo ga! otvori vrata Janko.
Uz čaj se svi osjećaju ugodno i toplo. Lada znatiželjno pregledava Jankovu knjigu i zbirku slika, dok Vjera promatra radost unuke i strpljivost s kojom susjed objašnjava svaku sliku.
Moji unuci su daleko već studiraju. Nedostaju mi, doda Janko, a tvoja baka još je mlada!
Zagrlio je Ladu i podario joj olovku i papir.
Ja sam tek dvije godine u mirovini, nema vremena za dosadu, Vjera pokazuje pogledom na unuku, i kćer već očekuje drugo dijete. Sretni smo što živimo u susjednim zgradama i možemo se često družiti. Svi smo zajedno.
Čitav ljetni period susjedi su se družili, a zimi je Vjera, kako je i obećala, kupila Ladini skije i trojac je započeo zimske treninge u parku gdje je uvijek bila dobro pripremljena staza.
Janko i Vjera postaju toliko bliski da su uvijek zajedno na šetnjama. Lada, koja ne pohađa vrtić, gotovo cijelo vrijeme provodi s bakom. Tako se trojac svakodnevno viđa. Jednog dana Janko mora ići u posjet rodbini, u Zagreb.
Lada ga jako nedostaje i stalno pita baku kad će se vratiti.
Otišao je na dulje vrijeme. Rekao je da će ostati mjesec dana jer je iskoristio priliku. Mi pazimo na njegov stan, jer smo prijatelji, pojašnjava Vjera. I Vjera i Lada uživaju u njegovoj posjeti, smijehu i dobronamjernom raspoloženju. Janko ih pomaže: učvrsti utičnicu, zamijeni svjetiljku u lusteru i slično.
Prošla je samo tjedan, a Vjeri i Ladici počinje nedostajati njihov prijatelj. Izađu van i gledaju praznu klupu gdje ga obično čekaju.
Osam dana kasnije Vjera izlazi iz hodnika, žureći prema unuci, i vidi Janka na njegovom uobičajenom mjestu.
Pozdrav, dragi susjede iznenadi Vjera, a nismo te čekali tako rano! Rekao si da ćeš dugo ostati, zar ne?
Ah, mahne rukom Janko, dosadio me gradski žamor. Svi su na poslu i zauzeti. Što da sam sve vrijeme čekam? Došao sam jer sam vas sve propustio, kao da ste mi postali obitelj
Djedu, što si poklonio svojim unucima? Bombone? upita Lada.
Svi se nasmiju.
Ne, draga bombone im ne trebaju. Već su odrasli. Dario im sam dao novac. Tako im je bolje, prizna Janko, da uče i razvijaju se.
Drago mi je što si se brzo vratio, sve je na svom mjestu. Svi su kod kuće, nasmiješi se Vjera.
Lada ga zagrlila i raznježila ga do suza.
Imamo puno palačinki danas, s raznim nadjevima. Nije loše ni od pite. Mekane i lagane. Dođimo na čaj i ispričaj nam kako je bilo u Zagrebu, pozove Vjera.
Što mi je Zagreb? Prekrasna je, sve je na mjestu. Donio sam vam poklone, i još mnogo iznenađenja Janko uzme Vjeru za ruku, Ladinu za ruku i krenu domovinu jer je prvi proljetni pljusak počeo. Odmor je neočekivan, ran i rani.
Zašto je danas toplije? pita Janko gledajući Vjeru.
Jer je proljeće blizu! odgovori Lada, uskoro Dan žena, baka će pripremiti stol i pozvati goste, i tebe, djedu, također.
O, volim vas, drage susjede kaže Janko i penje se po stubištu.
Nakon palačinki podijeljeni su suveniri: Ladini je darovana šarena drvena lutka, a Vjeri srebrna brosura. Trojac ponovno izlazi van i kreće po istom utemeljenom putu u parku. Snijeg je sivobijeli, poput spužve, otapanje otkriva staze. Lada skače po otopljenim pločama i raduje se toplijem zraku:
Bako, djedu, dohvatite me! Jedan, dva, tri, četiri! Čvršći korak, pogledaj naprijed!
