Marija je preklapala kuhinjske ručnike svježe, s nježnim cvjetnim uzorkom kad je telefon zaplivao. Uzdahnula je: četiri propuštena poziva od Klare, kolegice s posla. Sigurno ništa hitno, pomislila je, i vratila se k ormaru, ali telefon je ponovno vibrirao.
Marija, zašto ne dižeš? zazvonila je Klarina glas. Čula si da je gospođa Marija Pavlović imala jubilarni vikend u subotu?
Marija se zamrznula, držeći ručnik čvrsto u ruci.
Koja jubilarna proslava?
Ona puni sedamdeset i pet godina. Sanja me je pozvala, dolazi s Davorom. Rekla je da je pozivnice poslala svima prije dva tjedna.
Ručnik joj je iskliznuo iz ruke. Trideset i dvije godine braka s Ivanom, a nikad nije propustila obiteljski događaj. Sada je Marija Pavlovićina jubilarna zabava i ništa.
Možda su zaboravili? šaptala je Marija, iako nije vjerovala u to.
Zaboravili? Sanja kaže da je popis gostiju za dvadeset ljudi. Svi su pozvani: Ivanovi brat s suprugom, pa čak i bivša susjedska žena s petog kata.
Marija se slegnula na stolicu. U sjećanju su se pojavili trenuci: briga o teškoj operaciji žaštine, odricanje od godišnjih odmora da Mariji Pavlović pruži nove proteze, čuvanje unučadi kad je ostalo bilo zauzeto.
Evo što, nastavi je Klar, sve je zbog one torte prošle Nove godine. Sjećaš li se kako si kupila pogrešnu?
Klara, ta torta nema veze. Ona me je uvijek gledala kao stranca.
Vrata se zatresala Ivan se vratio kući. Marija je brzo rekla zbogom prijateljici.
Ivan je ušao u kuhinju, potrljajući kišnicu s kose kao dijete. Marija je pogledala bore oko njegovih očiju, prepoznati izrazi. Trideset i dvije godine zajedno. I dalje stranka.
Ivane, imala li tvoja mama jubilarni vikend u subotu? pokušala je zadržati miran glas.
On je zastao pred hladnjak, ne okrećući se.
Da, nešto se planira.
Zašto mi to nisi rekla?
Ivan je otvorio hladnjak i promatrao unutrašnjost kao da je gleda po prvi put.
Mama ne želi veliku zabavu. Samo najbližu obitelj.
Najbližu obitelj, ponovila je Marija, odjekujući njegove riječi. A ja nisam dio toga?
Marija, zašto to podižeš? Znaš mamu. Ima svoje navike.
Navike? u Mariji je bujala oluja. Trideset i dvije godine podnosim te navike! To nisu navike, Ivane, to je to je
Nije uspjela naći pravi izraz i samo je odmakla ruku.
Pomogla sam joj nakon operacije kad si bio na poslovnom putu. Odrekla sam se godišnjeg odmora da bi dobila nove proteze. Čuvala sam unuke kad je Irka otišla na odmor. Trideset i dvije godine trudim se biti dobra snaha. I ovo je rezultat?
Ivan je trljao most između sljepoočnica.
Marija, moraš li sve to brojati? Tko kome duguje?
Ne brojim! Marijin glas se tresao. Želim biti dio obitelji. Tvoje obitelji. Je li to previše?
Ivan je duboko uzdahnuo i sjedio na stolici.
Čuj, preuveličavaš. Mama samo želi tišu proslavu.
Tišu? Za dvadeset ljudi? svaka riječ škripi joj grlo. I čak susjed iz pete sobe je pozvan!
Kako?
Znači što? uhvatila je ručnik i počela jurnjavo brisati već suhi radni stolak. Trideset i dvije godine, Ivane! Što sam pogriješila? Reci mi!
Ivan je pokušao dohvatiti njenu ruku, ali ona se povukla.
Marija, znaš mamu. Još uvijek misli da si mi oduzela sina.
Oduzela mi?, nasmijala se gorko. Imala si dvadeset i pet godina kad smo se upoznali, a ne pet!
Sjetila se prvog puta kad je kročila u Marijinu kuću: pokušala je ostaviti dobar dojam, pekla je pita po bakinoj recepturi. Ali majka-in-law samo je stegnula usne i rekla: Kod nas se ne kuha tako.
Cijeli život, nastavila je Marija, trudila sam se ugoditi joj. A što je ona učinila? Što je svima govorila da odgajam Denisa krivo? Ili da mojim roditeljima kažem da ne znam kuhati? A ti si uvijek šutio, stalno neutralan!
Što želiš da učinim? Ivanov glas je postajao sve iritantniji. Da se borim s mamom oko neke zabave?
Ne zbog zabave!, vrištala je Marija. Zbog načina na koji me tretira! Tvoja mama me nije priznavala dijelom obitelji trideset i dvije godine, a ti to dopustiš!
Okrenula se prema prozoru. Vanjski pljusak je kapao sivo, baš kao i njeno raspoloženje.
Marija, smiri se, Ivan je prišao i nespretno stavio ruke na njena ramena. Želiš li da razgovaram s njom? Možda je samo nesporazum.
Nesporazum? Marija se odvojila od njegovog zagrljaja. Ne, Ivan. To bi bio nesporazum ako bi se to prvi put dogodilo. Ali sada ovo je udarac u dušu.
Sljedećih dana Marija je lutala u magli. Na poslu je smijala se kroz stisnute zube, kod kuće je šutjela. Ivan je pokušavao popraviti situaciju, ali svaka prepirka samo je pojačavala bol.
Nemaš pojma koliko je bila uzrujana prošle godine zbog te torte, rekao je Ivan u četvrtak navečer za večerom. Mama misli da sam to učinio namjerno.
Namjerno? Marija je spustila vilicu. Išla sam u tri pekare da nađem bezglutensku tortu jer je alergična!
Ali znaš da ona voli samo beze, a ti si kupila onu s kremom.
Beze nisu imali!, suze su joj naguravale oči. Mislite li da sam pola dana tražila tortu samo da je namjerno pogriješila?
Ivan je ostao tiho, a tišina je govorila glasnije od riječi.
U petak navečer Marija je ušla u Denisovu sobu. Sin je došao na vikend, ležao je na kauču zagledan u telefon.
Denise, baka ima uskoro jubilarni vikend.
Da, odgovorio je, ne podižući pogled. Otac mi je rekao.
I ti… dolaziš?
Denis je napokon pogledao svoju majku.
Baka me je pitala. Što, neću joj čestitati?
Marija je klimnula, pokušavajući sakriti razočaranje. Čak i sin nije primijetio nepravdu.
Naravno, šaptala je tiho. Čestitaj joj.
Subota je došla, a kuća je bila prazna. Ivan i Denis su jutro otišli s poklonima i cvijećem. Marija je ostala sama, lutajući po sobama. Na svakoj slici Marija Pavlović bila je malo odvojena.
Marija je prstom prešla rub fotookvira. Bio je to obiteljski portret s vjenčanja Denisa prije pet godina ona u plavoj haljini, Ivan u oštrom odijelu, mladenci su blistali. Marija Pavlović izgledala je kao da je pitala limun.
Čak i na takav dan, šaptala je Marija fotografiji. Čak i na unukovom vjenčanju.
Sjetila se kako je majka-in-law odvojila sina i glasno, da čuje cijela gomila, rekla: Barem moj unuk je oženio pristojnu djevojku, za razliku od nekih. I kako je Ivan opet bio šut.
Tog navečer Ivan i Denis su se vratili, pijani i sretni, mirisali su skupim parfemom Marijine Pavlović.
Kako je bilo? upitala je Marija, pokušavajući zvučati neutralno.
Super!, srušio se Ivan u stolicu. Mama je bila presretna. Da si vidjela kako je zasjajala kad smo
Zaustavio se, primijetivši izraz na ženskom licu.
Oprosti, Marijo. Nismo mislili.
Denis je neobavezno zakoračio u hodnik.
Mislim da ću spavati, progovorio je, nestajući u sobu.
Pozdravi mamu u moje ime, dodao je Ivan posle kratke pauze.
Pozdrav?, Marija je osjetila kako se unutrašnjost steže. Sjeća li se da postojim?
Marijo, dođi…
Ne, ti dođi! više nije mogla zadržati. Prestani pretvarati da je sve u redu. Tvoja majka me ponovo ponižila! I ti ne mariš!
Mari, Ivan se podigao iz stolice. Ne želim biti zarobljen u sredini. Vi obojica
Što obojica?, prekinula ga je Marija. Završite svoju rečenicu! Što obojica?
Ivan je trljao sljepoočnice.
Oboje ste previše emotivni. Pravi planinicu iz brežuljka.
Ah, razumijem, Marija se nasmijala gorko. Moja bol je samo ‘planina iz brežuljka’?
Okrenula se i ušla u spavaću sobu, zatvorivši vrata s udarcem.
Prošlo je deset dana.
Marija i Ivan su razgovarali hladno, poslovno. Denis je otišao. Život se vratio u uobičajenu rutinu.
Marija je prestala zoviti svečanu majku po nedjeljama. Prekinula je pitanja o zdravlju. Umjesto krivnje, osjećaj olakšanja obuzeo ju je kao da je skinula težak ruksak s koji je nosila trideset godina.
Jedanaesti dan nakon jubilarne zabave, Marijin telefon zazvonio je. Na ekranu je pisalo Marija Pavlović. Marija je zastala, nesigurna hoće li odgovoriti. Telefon je nastavio zvoniti, a ona ga je gledala kao otrovnu zmiju. Napokon je odlučila podići slušalicu.
Halo?
Marijo, bok, glas majke-in-law zvučao je iznenađujuće nježno. Kako si, draga?
Marija je zatvorila oči. Draga. Trideset i dvije godine, Marija Pavlović je nikad nije tako nazvala.
Bok, Marija Pavlović. Dobro sam, hvala.
Bolesna sam, glas Marije Pavlović postao je očajan. Nakon jubileja sam pala. Krvni tlak mi je nestabilan, srce lupa, ne mogu ići.
Žao mi je, odgovorila je Marija. Jeste li posjetili liječnika?
Liječnici? Samo uzimaju novac i ne pomažu. Moram ići u sanatorij da se oporavim. Ivan je rekao da imamo malo štednje za odmor?
Marija je osjetila hladan mrak po kralju. Sad je shvatila.
Da, štedjeli smo za izlet na Jadranu, rekla je oprezno.
Draga, glas Marije Pavlović postao je još slađi, znaš kako se osjećam prema tebi. Kao da si mi kći. Ne bih te zamolila, ali situacija je teška
Kao kći, Marija je ponovila u mislima. Trideset i dvije godine i nikad nije čula takvu riječ. Sada
Zna li Ivan za tvoj zahtjev? upitala je.
Ne, ne brini!, majka-in-law zvučala je zabrinuto. Ivan je toliko brinu o meni, ne želim ga uznemiriti. Mi smo obije žene, razumijemo jedna drugu.
Marija je šutjela. U glavi su se razleli prizori: novac koji je davala majci-in-law, odgađanje putovanja na Jadran o kojem je sanjala tri godine, Marija Pavlović u sanatoriju, kako se hvali prijateljicama kako je izvukla novac od te uporne.
Marija Pavlović, Marijin glas iznenada je bio smiren, koliko ti treba?
O, draga, karta košta četrdeset tisuća kuna, ali da bih dobila barem polovicu
Ne, ne pitam za to, prekinula je Marija. Pitam koliko još ponižavanja trebaš od mene? Koliko još godina moram dokazivati da zaslužujem biti dio tvoje obitelji?
U zraku je vladala zastrašujuća tišina.
Kako se usuđuješ, proklijala je majka-in-law, a glas joj je odjednom postao hladan: Pa odbijaš pomoći bolnoj starici?
Odbijam da budem iskorištena, odgovorila je čvrsto Marija. Nisi me pozvala na jubilarni vikend. Sad me se sjetiš kad ti treba novac.
Kako se usuđuješ!, uzviknula je Marija Pavlović. Nakon svega što sam učinila za tebe! Dala sam ti sina!
Dala me?, Marija je nasmijala se gorljivo. Nisi ga dala meni. Ivan i ja smo birali jedno drugo. A ti trideset i dvije godine pokušavaš mi dokazati da nisam dovoljna.
Reći ću Ivanu sve! Morat će birati između nas, vidjet ćeš!
Reci mu, Marija je odgovorila smireno. Više se ne bojim istine. Poštovanje mora biti uzajamno, gospođo Marija Pavlović.
Spustila je slušalicu i sjedila nekoliko minuta, gledajući prazno. Mješavina srama, olakšanja, straha i ponosa zamajala je njene misli.
Tog večernjeg, Ivan se vratio. Po njegovom licu Marija je znala da je razgovor s majkom već bio.
Što si učinila?, počeo je čim je ušao. Mama je u histeriji! Kaže da si bila nepristojna, odbilaMarija je, hladno i odlučno, podigla slušalicu, rekla Neću više biti vaša žrtva i prekinula vezu, ostavljajući iza sebe šapat prošlog tereta.
