Život u kojem još ima mjesta toplini, suosjećanju i neprocjenjivim trenucima prave ljudskosti
Matea tiho mjauka, kao da traži pomoć, ali prolaznici joj ili ne čuju ili fintu rade da ne čuju. Štenad, uplašeno i zaglavljeno od straha, drhti pri svakom prolasku ljudi, a u njegovim očima odražava se čisto užas
Svako jutro provodi pet kuća pješice da bi stigla do kolodvora gdje je uvijek čekalo jedno od taksija koje je odveze do ureda. Marija Šarić radi financijsku analitičarku odgovoran posao; savjetuje tvrtke, traži propuste i optimizira procese.
Zbog te gužve osobni život je seozučen na nulu. Ujutro sjedi za računalom, navečer jedva ima snage da se popne u krevet. Tako dan za danom.
Ali to je samo pozadina. Prava priča je drugačija.
Da stigne na posao do osam, mora biti na tramvajskom trgu najkasnije u 7:30. Ured je u drugom dijelu grada, u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka.
Tog jutra taksi nije bio na mjestu i Marija je morala malo pričekati. Stajala je, rukama se grleći od vjetra, i odjednom se okrenula, kao da ju je nešto inspiriralo. Možda je lišće šuštalo, možda je osjetila nečiji pogled.
U uskom prolazu među zgradama ugledala je njih: sivu, dostojanstvenu mačku i malićeg, drhtavog šteneta koje se privijalo uz nju. Mačka je povremeno ližila štene i bacala pogled na prolaznike.
Matea je tiho mjaukala, ali nitko nije reagirao. Štenko je drhtalo pri svakom koraku prolaznika i sklupčalo se pod trbuh svoje zaštitnice. Marija je pokušavala umiriti ga, omotavši ga repom i pritisnuvši nos prema njemu.
Iz torbe izvadila je veliki sendvič s šunkom i sirom. Šunku je položila pored mačke, ostatak ispred šteneta. Štek se skroz ugnjacio u asfalt i zamučio.
Mačka ga je samo pogledala, tiho mjaukala i, ne žureći, najprije dotaknula Marijinu ruku glavom. Zatim se smotala oko šteneta i nastavila ga lišiti dok je on, drhteći cijelim tijelom, grizao komadiće poslastice.
Marija nije primijetila da je gledala, dok nije čula razdraženi glas taksista:
Ej! Čujete li me? Sjednite, krećemo!
Sljedećeg dana donijela je hranu za njih. U dubini duše se nadao da će biti na istom mjestu. I bili su. Mačka je veselo mjaukala, a štenac mahao repom. Od tad je Marija donosila im doručak, a navečer nešto slatko.
Tog jutra padala je kiša. Marija je žurila dan je obećavao napetost. Pretrčavši istu udaljenost, ostavila je hranu u njihovom skloništu, pomazala mačku i štene. Kad se podigla, uhvatila je pogled čuvara dvorišta.
Ovdje je nered! mrmljao je razljutito. A ja ću ga kasnije čistiti. Idite! podigao je metlu i zamahnuo prema životinjama.
Štenac je jecao i sakrio se iza mačke. Mačka se ispružila poput napete žice, zaklonila ga i zatvorila oči, spremna za udar.
Marija se nije sjetila kako je završila ispred njih. Neka unutarnja impulzija gurnula ju je naprijed, prema liniji udarca.
Metla, zvonjava, udarila ju je u nogu i bok. Bol je bila oštra. Vrisnula je i instinktivno zakrila lice rukama.
Čuvar se uplašio i zadrmao:
Što! Nisam htio! Oprostite Nisam primijetio
Marija ga nije slušala. Fokus bila je na mački i štenetu. Mačka ju je gledala iznenađeno, a štenac je vrištao s leđa svoje majke i nesigurno mahao repom. Marija se spustila, griješući se od bola, i ponovno pomazala oboje.
Na poslu je voditeljica, gospođa Babić, ugledavši je s ogrebotinom na nozi i rupicama na kaputu, uzdahnula:
Što se dogodilo? Tko te?
Kad je čula cijelu priču, odmah je zgrabila telefon:
Pozivam policiju! Udario ženu metlom? To nije normalno, on je poludjela!
Ne, molim vas, ne tiho je rekla Marija. Molim, ne morate.
Jesi li luda? To se ne može oprostiti!
Ne opraštam, ali ne želim da ga opet izbaci. Neka ostane.
U redu, odlučila je voditeljica. Sutra ih dovedi meni. Smjestit ćemo ih u azil. Znaš li tamošnju direktoricu? Idemo zajedno.
Dobro, klimao je Marija, iako je unutra protestirala.
Cijelu noć nije mogla spavati. Sanjala je samo jedno azil. Drhtala je, hvatajući se za prsa, a srce joj je tuklo kao ludo. Ujutro, neispavana, s hranom u ruci, izašla je u sivi jutarnji kišni mrak.
Pet kuća. Pod kišom. Malo, ali danas je bilo posebno teško. Žurila je. Bez ikakve odluke, ostavila je hranu i već se spremala za odlazak
Taksist je svirao sirenu, vrištio kroz prozor. Marija je mahnula rukom, kao da kaže idem. U tom trenutku snažan vjetar prevrnuo je kišobran, a iznenada čuju se oštri mačji krik. Marija je ispustila kišobran, okrenula se. Mačka je sprintala i privijala se uz njene noge.
Što ti, mala? Što se događa? rekla je, mazivši mokru dlaku. Čuo sam da je azil dobar bit ćete zajedno hranit će vas
Kome je to objašnjavala? Mački? Štenetu? Sebi? Sebi, naravno
Taksist je glasno zvučkom pritisnuo klakson i krenuo. Sekundu kasnije tutnjava. Iz zakrivljenog kutka izletio je kamion i sudario se s taksijem koji je upravo odjurio, zatrpavši ga u zid.
Naslijedila je jeziva tišina. Jedini zvuk bio je kapljica kiše koja je udarala u barikade.
Zatim krik, vrisci, zvuk sirena koje su se približavale. Svi su jurili k nesreći, a ona je stajala. Gledala je mačku.
Sjedla je na mokri asfalt, smireno. Štenac joj je trčalo do nogu i naslonio se uz bok. Obojica su je pogledala.
Podigla je kišobran naopako, pogledala u nebo. Kiša je tekla po licu, obavijajući kožu. Nije udarala milovala je.
Odmaknula je kišobran. Skinula je kaput, položila ga pored mačke i rekla:
Uđite. Idemo kući.
Mačka je kimnula. Štenac je pažljivo uhvatio dršku kaputa. Marija je krenula prema svom domu, stiskajući kaput u naručju, u kojem su se nalazila dva mala srca.
Kiša je i dalje padala Kapljice, slane ili kišne, tekle su niz njene obraze.
Noge i bok više nisu boljeli. Ništa. Po prvi put u dugo vremena nasmijala se.
S daljine je čuvar dvorišta promatrao i mrmljao zlobno:
Vjerojatno je policiji se razljutila Što će ti i s odvratnošću ispljunuo.
Pet kuća. Ostalo joj je još pet kuća do kraja.
Pet koraka u novi život.
Život u kojem još ima mjesta toplini, suosjećanju i neprocjenjivim trenucima prave ljudskosti.
Kiša i dalje lije. Kao da anđeli plaču. Za nama. Za našu žurbu. Za našu hladnoću.
