Otvorio sam Marijin novčanik, prebrojao hrpa izgužvanih eura unutra i duboko uzahmio. Financije su se opadale brže nego što smo mogli zamisliti, a pronalazak solidnog posla u Zagrebu pokazivao se teže nego što smo ikada očekivali. Prošao sam kroz mentalni popis nužnih namirnica, pokušavajući smiriti puls. U zamrzivaču su bili paketi pilećih bataka i nekoliko smrznutih pljeskavica. Špajz je sadržavao rižu, tjesteninu i kutiju čajnih vrećica. Za sada bi nam mogao dosta jedini litra mlijeka i kruh iz trgovine na uglu.
Mama, kamo ideš? Zrinka, mala djevojčica s velikim smeđim očima, izmakla je iz sobe i trčala prema Mariji, tražeći njezin pogled.
Ne brini, dušo, rekla je Marija, prisiljavajući osmijeh da sakrije nervozu. Mama samo ide po posao. A pogledi teta Katarina i njezin sin Marko uskoro će doći kod tebe na posjet.
Marko dolazi? Zrinčine oči zasjale su, ruke su pljeskale od uzbuđenja. Donijet će li Maf?
Maf je bio šareni mačak Katarine, pahuljasta kuglica nježnosti koju je Zrinka obožavala. Katarina, naša susjeda, ponudila je da pazi na Zrinku dok ja idem na razgovor za posao u poduzeću za distribuciju hrane u centru grada. Doći do ureda u Zagrebu značilo je dug put, puno autobusa i vlakova, a samo razgovor bi trajao kratko.
Prošlo je više od dva mjeseca otkako smo se Marija i Zrinka preselile u Grad na četiri rijeke. Marija se prevarila samom sobom zbog te brzoplete odluke ostaviti sve iza sebe, preseliti se s malom kćeri, potrošiti veći dio ušteđenog na najamninu i namirnice, sve u nadi da će brzo doći posao. Tržište rada u Zagrebu bijaše surovo. Unatoč dva sveučilišna diplome i neumoljivoj volji, stabilno zaposlenje činilo se kao luda potraga po pustinji. U malom rodnom gradu Zadar, moja majka Lidija i mlađa sestra Ema, ovisile su o meni kao o stijeni obitelji. Ne mogle su se same snaći.
Maf će ostati kod kuće, dušo, šapnuo sam Mariji. Ne voli duga putovanja. Ali uskoro ćemo posjetiti Katarinu i moći ćeš ga maziti koliko želiš.
I ja želim mačka! Zrinka se ugrušila i prekrižila ruke.
Marija se nasmijala i mahnu glavom. Zrinka uvijek takvo reagira kad spominjemo ljubimce. U Zadaru, u Lidijinoj kući, ostavili smo Sjenu, našeg elegantnog crnog mačka, i malenog psića koji laje, Kikirikija. Svaki put kad smo ih posjetili, Zrinka se igrala s njima i sada ih je jako nedostajalo.
Draga, iznajmljujemo ovaj stan, objasnila je Marija. Vlasnik ne dopušta kućne ljubimce.
Čak ni šareni ribicu? upitala je Zrinka, podignuvši obrve.
Ni šareni ribicu.
U tom trenutku, briga o životinjama bila je najmanja od Marijinih briga. Njeno razmišljanje bilo je usredotočeno na jedan cilj posao. Posljednji dio štednje sve je brže nestajao, a svaki novi dan donosio je val tjeskobe. Bilo je plaćenih šest mjeseci najamnine unaprijed, ali to nas je gotovo ostavilo bez novca.
Zvono na vratima odjeknulo je i izbacilo Mariju iz misli. Katarina i njen petogodišnji sin Marko stajali su na pragu. Katarina, kao i obično, nosila je posudu s domaćim keksom s čokoladnim mrvicama i komad poznatog limunovog pound kolača svoje majke. Kao i Marija, i Katarina je bila samkovica, ali je živjela s roditeljima u malom stanu blizu nas. Štednja za vlastiti dom u Zagrebu bila je za nju poput lutrije mala šansa, velika nada.
