Imao je samo 16 godina kad ju je doveo kući… Djevojku koja je već odavno tu bila i vjerojatno trudna, godinu stariju.

Imao sam tek 16 godina kada sam je doveo kući Djevojku koja je već neko vrijeme bila očito trudna, stariju od mene za godinu dana.

Iva je pohađala istu srednju školu kao i ja, samo na drugoj godini. Nekoliko dana sam gledao kako se nepoznata djevojka skuplja u kut i tiho jeca. Primijetio sam njezin rastući trbuh, iste haljine koje je nosila dva tjedna i prazne, beznadne oči.

Kako se ispostavilo, njezinu priču znao je skoro svatko Unuk poznatog poduzetnika iz Zagreba se viđao s njom, a onda je jednostavno nestao, otišao u hitnoj potrebi u Split. Njegovi roditelji nisu htjeli ni čuti za nju. Rekli su joj to ravno.

A njezini vlastiti, kao da žive u prošlosti, bojeći se sramote, izbacili su je iz kuće i otišli na vikendicu. Jedni su žalili Ivu, drugi su se iza leđa rugali njoj.

Sama je kriva. Trebalo je misliti pametno!

Nisam više mogao gledati. Razmislio sam i prišao joj.

Neće biti lako, prestani plakati. Predlažem da se doseliš k meni, možemo se čak i vjenčati. Ali odmah ti kažem ne znam lagati i neću se pretvarati da je sve u redu. Jednostavno ću biti uz tebe i obećavam da ćemo se snaći.

Iva je obrisala suze i pogledala me. Što tu reći Običan dečko, bez finog ponašanja. A ona je sanjala o sasvim drugom mužu! Samo što u njezinoj situaciji nije bilo izbora pa je Iva pošla sa mnom.

Roditelji su bili šokirani, mama me molila da se predomislim, ali bio sam čvrst.

Mama, ne dramatiziraj, nekako ćemo. Imam dvije stipendije, običnu i socijalnu. Dodatno ću raditi, uspjet ćemo!
Ali htio si ići na studij!
Pa što? Živimo nekako. Tata radi cijeli život u tvornici, ti u trgovini. Ljudi bez studija također nekako žive. Mama, ovo nije kraj svijeta!

Iva se uselila u moju sobu. Prepustio sam joj svoj krevet, a ja sam se premjestio na neugodnu rasklopivu sofu. Nekoliko dana bila je jako tiha. Kao sjena, pratila me za ruku do škole i kući, dok na kraju nije prasnula.

Imam dosta! Zašto tvoji roditelji na mene gledaju krivo? Ne sviđam im se! I zašto ne provodiš vrijeme sa mnom? Čitaš knjige ili negdje nestaneš?!

Bio sam iznenađen.

A ti ne misliš da je to normalno? Pa ne sviđaš im se, ali su te primili i ne smetaju ti. Gledaju krivo? Tvoji vlastiti te ne žele ni vidjeti. A roditelji oca tvog djeteta? Gdje su oni? Čitam knjige jer učim i ne želim ispasti nakon prve godine. I stipendija mi je potrebna. Nestajem? Jer radim dodatno i nemam želju gledati tužne serije s tobom.

Iva je zaplakala.
Zašto tako govoriš?
Kako? Rekao sam da ne znam lagati. A inače, kada idemo u matični ured za vjenčanje?

Ne mogu tako ići, kupi mi lijepu haljinu, s visokim strukom, da se trbuh ne vidi.
O čemu pričaš? Donijet ćemo potvrdu o trudnoći, kakva haljina? Moram još uštedjeti za kolica i krevetić

Mama je posegnula za valerijanom, ali se polako navikla na situaciju i sve češće je pogledavala dječju odjeću. Pa ništa strašno se ne događa Neka žive, neka se vjenčaju, a mi s tatom ćemo pomoći što god možemo. Samo je ta djevojka nekakva nezahvalna, uvijek nezadovoljna sa mnom, s njima, s malim stanom. Možda kad rodi, promijenit će se.

Ali Iva nije namjeravala mijenjati se. Kad sam se vratio prljav i umoran iz autoperionice, donoseći u sobu mršavu mačku, upala je u bijes.

Ti budalo! Čemu nam ta otrcana mačkica? Izvedi je! Baci je iz stana!

Ali ja sam se samo nasmiješio.
Ne, ona je trudna. Ostaje, pa ni ne počinji. Bolje zašuti i podgrij mi večeru.

Tako?! Iva je gotovo vrisnula. Biraj! Ili ona ili ja! Ta životinja također na mene gleda krivo!

Zašto? Pogledao sam je nevjericom. Ovo je moj dom i ne moram birati. To je moja mačka i ako te smeta, možeš otići. Čak ni mama nije mi postavljala takve uvjete. Možda je vrijeme prestati gledati na sve odozgo?

Iva je histerizirala, plakala, zavidjela toj mršavoj, zapuštenoj mački. Gdje sam to ja primijetio trbuh kod nje? Ali trbuh se pojavio mačka je doista bila trudna.

Bio sam umoran, ali kad god bi žaljenje počelo da me obuzima, otjeravao sam te misli. Nekako ćemo se snaći. Iva će roditi, smiriti se, a prije toga mačka će nas razveseliti. Puhasti mačići će sve dovesti u bolje raspoloženje.

Ali sve se odigralo drugačije Djed, poznati poduzetnik iz Zagreba, vratio se s dugog poslovnog putovanja i saznao je za sve. Pronašao je unuka, ošamario ga i rekao da će ga odrezati od novca ako će praunuk odrastati u tuđoj obitelji. A izgubiti takvu kesu dječak se jako bojao.

Iva je otišla s njim još istog dana, čak se nije ni pozdravila sa mnom. Na sreću imala je dokumente kod sebe (namjeravala je nakon škole ići doktoru). Na svoje stvari je mahnuła rukom kupit će joj nove! I u tu jeftinu školu više neće ići!

Bio sam slomljen Kako to? Čak se nije ni oprostila, nije nazvala, nije rekla ništa. Bacio sam sve njezine stvari i dugo sjedio sam u tami, grleći svoju mačku.

Mačka je sve shvaćala. Tiho se priljubila uz mene, osjećajući da je potrebna. Suosjećala je, prela, tješila me.

Sam sam primio njezin porod, ne dopuštajući nervoznoj mami i zbunjenom tati da priđu mački. Sjedio sam uz nju, govorio joj nježno, smirivao je. Pazio sam da sve ide kako treba, i držao telefon spreman da po potrebi nazovem veterinara.

Sve je prošlo dobro, mačka je rodila četvero malih. Promijenio sam podlogu, donio svježu vodu i hranu. Još jednom sam provjerio je li sve u redu, i iscrpljen sam zatvorio oči, osjećajući kako se najmanji mačić utječe u moju ruku, i pomislio da ponekad životinje pokazuju više zahvalnosti nego ljudi.Imao sam tek 16 godina kada sam je doveo kući Djevojku koja je već neko vrijeme bila očito trudna, stariju od mene za godinu dana.

Iva je pohađala istu srednju školu kao i ja, samo na drugoj godini. Nekoliko dana sam gledao kako se nepoznata djevojka skuplja u kut i tiho jeca. Primijetio sam njezin rastući trbuh, iste haljine koje je nosila dva tjedna i prazne, beznadne oči.

Kako se ispostavilo, njezinu priču znao je skoro svatko Unuk poznatog poduzetnika iz Zagreba se viđao s njom, a onda je jednostavno nestao, otišao u hitnoj potrebi u Split. Njegovi roditelji nisu htjeli ni čuti za nju. Rekli su joj to ravno.

A njezini vlastiti, kao da žive u prošlosti, bojeći se sramote, izbacili su je iz kuće i otišli na vikendicu. Jedni su žalili Ivu, drugi su se iza leđa rugali njoj.

Sama je kriva. Trebalo je misliti pametno!

Nisam više mogao gledati. Razmislio sam i prišao joj.

Neće biti lako, prestani plakati. Predlažem da se doseliš k meni, možemo se čak i vjenčati. Ali odmah ti kažem ne znam lagati i neću se pretvarati da je sve u redu. Jednostavno ću biti uz tebe i obećavam da ćemo se snaći.

Iva je obrisala suze i pogledala me. Što tu reći Običan dečko, bez finog ponašanja. A ona je sanjala o sasvim drugom mužu! Samo što u njezinoj situaciji nije bilo izbora pa je Iva pošla sa mnom.

Roditelji su bili šokirani, mama me molila da se predomislim, ali bio sam čvrst.

Mama, ne dramatiziraj, nekako ćemo. Imam dvije stipendije, običnu i socijalnu. Dodatno ću raditi, uspjet ćemo!
Ali htio si ići na studij!
Pa što? Živimo nekako. Tata radi cijeli život u tvornici, ti u trgovini. Ljudi bez studija također nekako žive. Mama, ovo nije kraj svijeta!

Iva se uselila u moju sobu. Prepustio sam joj svoj krevet, a ja sam se premjestio na neugodnu rasklopivu sofu. Nekoliko dana bila je jako tiha. Kao sjena, pratila me za ruku do škole i kući, dok na kraju nije prasnula.

Imam dosta! Zašto tvoji roditelji na mene gledaju krivo? Ne sviđam im se! I zašto ne provodiš vrijeme sa mnom? Čitaš knjige ili negdje nestaneš?!

Bio sam iznenađen.

A ti ne misliš da je to normalno? Pa ne sviđaš im se, ali su te primili i ne smetaju ti. Gledaju krivo? Tvoji vlastiti te ne žele ni vidjeti. A roditelji oca tvog djeteta? Gdje su oni? Čitam knjige jer učim i ne želim ispasti nakon prve godine. I stipendija mi je potrebna. Nestajem? Jer radim dodatno i nemam želju gledati tužne serije s tobom.

Iva je zaplakala.
Zašto tako govoriš?
Kako? Rekao sam da ne znam lagati. A inače, kada idemo u matični ured za vjenčanje?

Ne mogu tako ići, kupi mi lijepu haljinu, s visokim strukom, da se trbuh ne vidi.
O čemu pričaš? Donijet ćemo potvrdu o trudnoći, kakva haljina? Moram još uštedjeti za kolica i krevetić

Mama je posegnula za valerijanom, ali se polako navikla na situaciju i sve češće je pogledavala dječju odjeću. Pa ništa strašno se ne događa Neka žive, neka se vjenčaju, a mi s tatom ćemo pomoći što god možemo. Samo je ta djevojka nekakva nezahvalna, uvijek nezadovoljna sa mnom, s njima, s malim stanom. Možda kad rodi, promijenit će se.

Ali Iva nije namjeravala mijenjati se. Kad sam se vratio prljav i umoran iz autoperionice, donoseći u sobu mršavu mačku, upala je u bijes.

Ti budalo! Čemu nam ta otrcana mačkica? Izvedi je! Baci je iz stana!

Ali ja sam se samo nasmiješio.
Ne, ona je trudna. Ostaje, pa ni ne počinji. Bolje zašuti i podgrij mi večeru.

Tako?! Iva je gotovo vrisnula. Biraj! Ili ona ili ja! Ta životinja također na mene gleda krivo!

Zašto? Pogledao sam je nevjericom. Ovo je moj dom i ne moram birati. To je moja mačka i ako te smeta, možeš otići. Čak ni mama nije mi postavljala takve uvjete. Možda je vrijeme prestati gledati na sve odozgo?

Iva je histerizirala, plakala, zavidjela toj mršavoj, zapuštenoj mački. Gdje sam to ja primijetio trbuh kod nje? Ali trbuh se pojavio mačka je doista bila trudna.

Bio sam umoran, ali kad god bi žaljenje počelo da me obuzima, otjeravao sam te misli. Nekako ćemo se snaći. Iva će roditi, smiriti se, a prije toga mačka će nas razveseliti. Puhasti mačići će sve dovesti u bolje raspoloženje.

Ali sve se odigralo drugačije Djed, poznati poduzetnik iz Zagreba, vratio se s dugog poslovnog putovanja i saznao je za sve. Pronašao je unuka, ošamario ga i rekao da će ga odrezati od novca ako će praunuk odrastati u tuđoj obitelji. A izgubiti takvu kesu dječak se jako bojao.

Iva je otišla s njim još istog dana, čak se nije ni pozdravila sa mnom. Na sreću imala je dokumente kod sebe (namjeravala je nakon škole ići doktoru). Na svoje stvari je mahnuła rukom kupit će joj nove! I u tu jeftinu školu više neće ići!

Bio sam slomljen Kako to? Čak se nije ni oprostila, nije nazvala, nije rekla ništa. Bacio sam sve njezine stvari i dugo sjedio sam u tami, grleći svoju mačku.

Mačka je sve shvaćala. Tiho se priljubila uz mene, osjećajući da je potrebna. Suosjećala je, prela, tješila me.

Sam sam primio njezin porod, ne dopuštajući nervoznoj mami i zbunjenom tati da priđu mački. Sjedio sam uz nju, govorio joj nježno, smirivao je. Pazio sam da sve ide kako treba, i držao telefon spreman da po potrebi nazovem veterinara.

Sve je prošlo dobro, mačka je rodila četvero malih. Promijenio sam podlogu, donio svježu vodu i hranu. Još jednom sam provjerio je li sve u redu, i iscrpljen sam zatvorio oči, osjećajući kako se najmanji mačić utječe u moju ruku, i pomislio da ponekad životinje pokazuju više zahvalnosti nego ljudi.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

eleven − two =

Imao je samo 16 godina kad ju je doveo kući… Djevojku koja je već odavno tu bila i vjerojatno trudna, godinu stariju.
„— Mihai, noi am așteptat cinci ani. Cinci. Medicii au spus că nu vom avea copii. Și acum… — Mihai, uită-te! — am încremenit lângă poartă, nevenindu-mi să cred ce văd. Soțul meu a pășit stângaci în curte, încărcat de găleata cu pește. Răcoarea dimineții de iulie îți intra până în oase, dar ceea ce am zărit pe banca din lemn m-a făcut să uit de frig. – Ce ai găsit acolo? — Mihai a lăsat găleata și a venit lângă mine. Pe banca veche de lângă gard stătea un coș împletit, iar în interior, învelit într-o scutecă veche, era un prunc. Ochii lui mari, căprui, mă priveau direct – fără frică, fără curiozitate, doar mă priveau. – Doamne, – a șoptit Mihai, – de unde a apărut copilul? Am mângâiat cu grijă părul lui întunecat. Nu s-a mișcat, nu a plâns – doar a clipit. În mânuța lui strângea o hârtie. Am deschis cu grijă degetele și am citit bilețelul: „Vă rog, ajutați-l. Eu nu pot. Iertați-mă.” — Trebuie să sunăm la poliție și să anunțăm primăria, — Mihai a oftat, scărpinându-se după ureche. Dar eu deja l-am strâns pe copil la piept. Mirosul de praf de drum și păr nespălat. Combinezonul era uzat, dar curat. – Ana, — Mihai m-a privit tulburat, — nu putem pur și simplu să-l luăm. – Ba da, putem, – l-am privit în ochi. — Mihai, noi am așteptat cinci ani. Cinci. Medicii au spus… nu vom avea copii. Și acum… – Dar legile, actele… Poate apar părinții lui, – s-a împotrivit el. Am clătinat din cap: Nu vor apărea. Simt asta. Băiețelul a zâmbit larg, ca și cum ar fi înțeles discuția noastră. Și asta a fost de ajuns. Prin rude am rezolvat tutela și actele. Era 1993 – vremuri grele. În câteva zile, au apărut semne ciudate. Copilul, pe care l-am numit Ilie, nu reacționa la zgomote. Am crezut că e visător, atent la ale lui. Dar când tractorul vecinului a huruie pe sub geam și Ilie nici nu s-a clintit, am înțeles. — Mihai, nu aude, — am șoptit seara, când l-am culcat pe Ilie în leagănul vechi moștenit de la nepot. Mihai s-a uitat mult la focul din sobă, apoi a oftat: Mergem cu el la doctor, la Zărnești, la domnul Nicolae. Doctorul l-a examinat și a dat din umeri: Surditate congenitală, totală. Nici nu vă gândiți la operații – nu se poate. Am plâns tot drumul spre casă. Mihai tăcea, strângând volanul până îi albeau degetele. Seara, când Ilie dormea, a scos sticla din dulap. – Mihai, poate nu… – Ba nu – a turnat un pahar și l-a băut dintr-o dată. – Nu-l dăm. – Pe cine? – Pe el. Nu-l dăm nimănui, — a spus hotărât. — O să ne descurcăm. – Dar cum? Cum îl învățăm? Cum… Mihai m-a întrerupt cu un gest: – O să te descurci. Ești învățătoare. Vei găsi o cale. Noaptea aceea n-am închis ochii. Mă uitam în tavan și mă întrebam: „Cum învăț un copil care nu aude? Cum îi dau tot ce-i trebuie?” Dimineața mi-a venit gândul: are ochi, mâini, inimă. Deci are tot ce-i trebuie. A doua zi am luat un caiet și am început un plan. Căutam cărți, inventam metode de predare fără sunete. Din acel moment, viața noastră s-a schimbat pentru totdeauna. Toamna, Ilie a împlinit zece ani. Stătea la fereastră și desena flori de floarea-soarelui. Pe planșa lui nu erau doar flori – dansau, se învârteau în dansul lor aparte. – Mihai, uite-l, – l-am tras pe soț în cameră. – iar cu galben. Azi e fericit. Ani la rând am învățat să ne înțelegem cu Ilie. Mai întâi am învățat alfabetul dactil, apoi limbajul semnelor. Mihai a învățat mai greu, dar cele mai importante cuvinte – „fiul”, „te iubesc”, „mândrie” – le-a prins repede. Pentru copii ca el nu aveam școală, așa că l-am învățat eu. A citit ușor: alfabet, silabe, cuvinte. La socotit, s-a descurcat și mai bine. Dar cel mai mult îi plăcea să deseneze. Pe orice îi cădea în mână. La început, cu degetul pe geamul aburit. Apoi pe tabla pe care Mihai i-a improvizat-o. Mai târziu — cu vopsele, pe hârtie și pânză. Vopselele le comandam din oraș, strângând bănuții să-i cumpăr materiale bune. — iar mutul tău mâzgălește acolo? – a râs vecinul Simion peste gard. — Ce rost are de el? Mihai s-a ridicat de la răsaduri: – Dar tu ce treabă bună faci, Simioane? În afară de să dai din gură? Cu sătenii ne era greu. Nu ne înțelegeau. Îl luau peste picior pe Ilie. Mai ales copiii. O dată a venit acasă cu cămașa ruptă și zgârieturi pe obraz. Mi-a arătat cine l-a lovit — Nicu, băiatul primarului. Am plâns când i-am dezinfectat rana. Ilie mi-a șters lacrimile cu degetul și mi-a zâmbit: adică nu-i nimic, trece. Seara, Mihai a plecat. S-a întors târziu, cu un ochi învinețit. După acel episod, nimeni nu l-a mai atins pe Ilie. La adolescență, desenele s-au schimbat. A apărut un stil singular – de parcă venea din altă lume. Desena o lume fără sunete, dar cu o profunzime care îți tăia răsuflarea. Pereții casei erau acoperiți cu picturile lui. Într-o zi a sosit comisia de la centru, să verifice cum predau acasă. O doamnă severă a intrat în casă, a văzut picturile și a rămas pe loc. – Cine le-a pictat? — a întrebat șoptit. – Fiul meu, — i-am răspuns mândră. – Trebuie să le vadă specialiștii, – și-a dat jos ochelarii. — Copilul are un talent rar. Ne era frică. Lumea din afara satului părea imensă și periculoasă pentru Ilie. Cum s-ar descurca fără noi, fără gesturi? – Trebuie să mergem, – am insistat, strângând lucrurile lui. — E târgul artiștilor în orașul mic. Trebuie să-și arate lucrările. Ilie împlinise 17 ani. Înalt, slab, cu degete lungi și privire adâncă. A dat din cap – cu mine nu se putea contrazice. La târg, lucrările lui au fost puse în cel mai îndepărtat colț. Cinci tablouri – câmpuri, păsări, mâini ce țin soarele. Oamenii treceau, aruncau priviri, nu se opreau. Apoi a venit ea – o femeie cu părul alb, spate drept, privire pătrunzătoare. A stat mult în fața tablourilor. S-a întors spre mine: – Sunt lucrările dumneavoastră? – Ale fiului, – l-am indicat pe Ilie, care era lângă mine, cu mâinile pe piept. – Nu aude? – a remarcat că vorbeam prin semne. – Nu, din naștere. A dat din cap: – Mă cheamă Viorica. Sunt de la galeria de artă din București. Acest tablou… — femeia a oftat, privind la cel mai mic, cu apus de soare peste câmp. — Are ceva ce mulți artiști caută toată viața. Vreau să îl cumpăr. Ilie s-a uitat la mine, eu i-am tradus spusele femeii. Mâinile îi tremurau, ochii erau plini de neîncredere. – Chiar nu vreți să-l vindeți? — femeia era hotărâtă, știind prețul artei. – Nici nu… — am ezitat, roșind – Nu ne-am gândit niciodată să vindem. Este sufletul lui pe pânză. A scos portofelul și a plătit cât ar fi muncit Mihai jumătate de an ca tâmplar. Într-o săptămână a revenit. A luat și lucrarea cu palmele ce țin soarele dimineții. În mijlocul toamnei, factorul poștal a adus o scrisoare: „În picturile fiului dumneavoastră este sinceritate rară. Profunzimea înțeleasă fără cuvinte. Exact ceea ce caută adevărații iubitori de artă.” Capitala ne-a primit cu străzi gri și priviri reci. Galeria era mică, la periferie, dar zilnic veneau oameni atenți. Priveau tablourile, discutau culoarea, compoziția. Ilie stătea deoparte, urmărind mișcarea buzelor, gesturile. Deși nu auzea, trăsurile feței le spunea totul: Se întâmpla ceva cu adevărat special. Au urmat burse, stagii, publicații. L-au numit „Pictorul Tăcerii”. Tablourile – ca niște strigăte mute ale sufletului – impresionau pe toți. Au trecut trei ani. Mihai a plâns când și-a condus fiul la expoziția personală. Eu m-am ținut tare, deși mă frământa emoția. Băiatul nostru era adult. Fără noi. Dar s-a întors. Într-o zi însorită, a venit la poartă cu un braț de flori de câmp. Ne-a îmbrățișat și, ținându-ne de mână, ne-a dus prin sat până la marginea câmpului. Acolo era o casă. Nouă, albă, cu balcon și ferestre uriașe. Sătenii se tot întrebau cine era omul bogat care construia acolo, dar nimeni nu știa. – Ce e asta? — am șoptit, nevenindu-mi să cred. Ilie a zâmbit și a scos cheile. Înăuntru – camere spațioase, atelier, rafturi cu cărți, mobilă nouă. – Fiule, — Mihai privea uluit, — e… casa ta? Ilie a dat din cap și prin semne ne-a spus: „A noastră. A voastră și a mea”. Ne-a dus în curte, unde pe zid era un tablou uriaș: coșul lângă poartă, femeia cu chip luminos ținând copilul, și deasupra semnele: „Mulțumesc, mamă”. Am încremenit. Lacrimile curgeau, nu le-am șters. Mihai, de regulă reținut, l-a îmbrățișat puternic, de-abia mai respira. Ilie i-a răspuns la fel. Și apoi mi-a întins mâna. Și am stat așa, toți trei, în câmp, lângă casa nouă. Acum tablourile lui Ilie sunt apreciate în galeriile mari din toată lumea. A deschis o școală pentru copiii surzi la centru și susține programe speciale. Satul e mândru de el – Ilie, cel care aude cu inima. Iar noi cu Mihai trăim în casa albă. În fiecare dimineață ies pe terasă cu ceai și privesc tabloul de pe perete. Uneori mă întreb – ce-ar fi fost dacă în acea dimineață de iulie nu eram acolo? Dacă nu-l vedeam? Dacă mă speriam? Ilie locuiește acum la oraș, într-un apartament mare, dar vine acasă în fiecare sfârșit de săptămână. Mă îmbrățișează și toate îndoielile dispar. Niciodată nu va auzi vocea mea. Dar știe fiecare cuvânt. Nu va auzi muzica, dar face propria lui – din culori și linii. Și când văd zâmbetul său fericit, înțeleg – cele mai importante clipe ale vieții se petrec uneori în deplină tăcere. Lăsați un like și comentați cu gândurile voastre!