Ma neka sve ide kvragu! izdere se Ivana dok prebacuje pečene faširance na tanjur, pa u naletu bijesa uhvati golom rukom za vruću, staru, još bakinu tavu od lijevanog željeza, zaboravivši na krpu. Odmah se opeče, vikne, i kroz suze osjeti koliko joj je život kaotičan i nepravedan.
U glavi joj se vrte stihovi starog, omiljenog benda. Nešto o lipi u kasici i vječnim pitanjima. Brišući suze, Ivana spomene Husara iz Haustora i zaključi, opet, da je taj čovjek bio u pravu nije ona ta oko koje se vrti svijet.
U zboru s njom odmah krenu i Feđa i Šime. Mačak uvijek potiho, u znak podrške, a Feđa, taj razigrani mješanac, laje iz sveg glasa.
Kad taj hrapavi pas započne ariju, izgleda kao da cijeli čopor vukova zavija na njezinoj maloj zagrebačkoj kuhinji. Svi ukućani mogli bi se probuditi, zapravo, cijela zgrada.
Ajde dosta! Smirite se, pomagači moji! prizove ih Ivana u red, konačno shvaćajući da plakanje neće pomoći opekotini, pa stavi ruku pod hladnu vodu.
Odmah zatim, opsuje vlastitu glupost, pa još jednom uhvati s tavu, pokušavajući je maknuti iz sudopera, ovaj put još žešće oprženih prstiju. Tako glasno jaukne da Feđa razdragano skače po kuhinji, pozdravljajući novi, burni dan, dok se na vratima pojavi uspavani Zvonimir, Ivanin muž.
Što izvodiš, ženo?
Snimi situaciju odmah, reflekse mu je vojnička škola odavno naoštrila.
Za minutu svakog dovede u red: voda je zatvorena, Ivana sjedi za stolom, pred njom prva pomoć, tava maknuta sa poda.
Daj da vidim što si napravila! oprezan je Zvonimir dok uzima ženu za lakat, pazeći na dlanove.
Pusti me! zacvili Ivana, stisne šaku i ponovno zajauče tanke, prodorne glasove.
Dosta! Zvonimir automatski prelazi u zapovjedni ton, kojeg se i Ivana i Feđa i Šime odmah pokore.
Feđa gleda iz prikrajka, znajući da će netko i njega za uho povući ako previše laje. Šime još pametnije čim je vidio kaos, sklupčao se pod stol i hrabro prede, ližeći Ivanine papuče. Netko ju treba tješiti, zar ne?
Drugi samo viču! Feđa maše repom, kao da mu je gospođa dala cijeli tanjur faširanaca. Čemu se veseli? Ne shvaća? Morao bi! Nema ni pameti ni dugog pamćenja zaboravio je i kako je pobjegao iz požara kod bivših vlasnika, kada je danima zavijao na Savskom mostu. Tek kad je Ivana zamolila muža da stane autom nasred snježne mećave pa se, na koljenima u smetu, pola sata nagovarala s njim, Feđa se smilovao i pošao s njom. Kako ga je njegovala, liječila rane i ignorirala režanje i ugrize… sve do trenutka kad je Šime oštro zamahnuo šapom, pa je pas shvatio tko je pravi gospodar. Mački se to tolerira jer Ivana je samo jedna, nju nitko gristi neće!
Ime mu je dala Ivana, kad ni ždrijeb iz stare kape nije dao rješenje.
Feđa, feđa na vodi, riba ga vodi izvalila je, i svi su prestali raspravljati.
Ona ga je spasila, ona ga je imenovala. Stari vlasnici nisu ga htjeli natrag: donijeli su novi povodac, oglicu i ispričali se.
Junački pas, nas je spasio. Da nije bilo njega, svi bismo izgorjeli. Zavijao je cijelu noć, sve susjede probudio.
A zašto ostaje kod nas?
Gdje da s njim? Mi smo kod rodbine, u osam kvadrata nas šest, ni za psa ni za miša nema mjesta.
Šime, prisutan, odmah prepozna Ivaninu nemoć i njezin bijes. Skoči joj u krilo, rep pod nos, kandže u koljena i zbilja smiri situaciju. Ivana samo kimne, izvuče čist papir i zapovijedi:
Napišite da mi ga dajete zauvijek.
Kakvu potvrdu?
Da je pas moj, od danas zauvijek.
Nećemo ga natrag.
Tko jednom izda promrmlja Ivana, baci kemijsku pred njih. Pišite!
Pogurali su se, napisali, otišli, a Ivana dugo sjedila na podu češkajući Feđu i Šimu i tiho plakala.
Zna ona što je izdaja.
Izbacili su i nju, poput Feđe prvi muž bio je, blago rečeno, loš čovjek. Volio je provod, volio je popiti ne pijanac, ali svako malo povod za piće. Ivana ga je voljela, slušala mamu, pripremala sve okućano, rodila mu kćer Saru, baš kako je molio. Ali ubrzo se iskristalizirao: dijete mu je smetalo. Plače, smrdi, zapinje, traži svoje…
Ivana, koliko god ga je voljela, nije mogla gledati takvu nepravdu prema djetetu. Pitao, dobio! Muža možeš naći drugog, ali dijete nemijenjivo.
I rodila, i cijele noći strijepila diše li beba, kad su tek stigli kući. Prvi šmrklji, prve sumnji vežući internet noću čekajući doktora Uhvatiti dijete kad napravi prvi korak, pustiti ga i svi vjeruju da si hladna, a ti umireš iznutra. Budeš najsretnija kad te prvi put zovne mama, pa ga izljubiš bez obzira na vriske.
Odluka je bila jasna uzela je Saru i otišla.
Odlaziš? Tvoj izbor. I ne vraćaj se! odvrati bivši.
Ivana samo zalupi vratima. Nema smisla pričati gdje nema sugovornika.
Nakon te teške rastave, u Ivanin život došao je Šime mače pronađeno iznemoglo uz mlaku kod ulaza u roditeljsku zgradu gdje se vratila jer svoj krov još nije imala.
O, Ivana, otkud ti to čudo? šokira se mama Katica, uzima mačića, naredi: Operi dobro ruke! Nikad se ne zna kakvu bolest nosi! Bude nam dijete zarazilo.
Sve ću riješiti, mama. Gdje mi je broj od veterinarke? Pomagala sam joj s papirologijom dok je uređivala ambulantu, a sad hoće pomoći, sigurna sam. Pazi ti na Saru.
Dobro, dobro, odnesi ga, sav se jadnik trese
Nije problem! Bit će on veliki, debeo mačak, vjeruj mi!
I stvarno Šime, tako su ga nazvali, ne mučeći glavu oko imena izrastao je u ogromnog, debelog, razmaženog mačka, muškog šefa ženske ekipe i bez kompromisa vodio red u stanu. Čak i Saru bi ponekad pošpotao kratkim ugrizom za petu ili dodirom repa po nosu dovoljno da dijete shvati argument. Šime nije tolerirao posjetitelje muškog roda; častio ih iznenađenjima u cipeli, čak i dok je Ivana prigovarala.
Šime, imaš li ti srama?
Mačak bi samo okrenuo leđa i demonstrativno ignorirao. Ivana uzdahne:
Svi ste vi isti, muški. Samo na sebe mislite!
Ali znao je Šime da je on poseban štiti Ivu i Saru, to mu je dužnost.
Ivana se navikla na sve njegove ludosti, čak je kupila ormarić za cipele pa je, s time, uvrijedila Šimu i na kratko izgubila autoritet.
Što me prezireš cijelim svojim tijelom? šalila se Ivana. Nisi u stanju razlikovati tko je došao, a ja zbog tebe ni muža ne bih našla!
Šime nikad nije odgovarao. Što žena zna o muškim stvarima? Bolje je šutjeti, postupiti po svom i kasnije se eventualno ispričati ali samo ako je nužno. Ionako, kad braniš svoje, ne trebaš se pravdati.
Jednom ga je nešto promijenilo. Tog dana nije dirao ormarić ni pobjegao u dječju sobu već ostao uz Ivanu, gledajući stranca što dolazi, crveni se i boji, ali ozbiljno razgovara s Ivaninim tatom, čaša na stolu ostaje netaknuta. Kad je obitelj skočila u zagrljaj Ivani i čestitala joj nešto, Šime je znao da je došlo novo poglavlje. Pratio je tog čovjeka, vidio kako klekne pred Saru i pita je:
Hoćeš li biti moja kćer?
Šime nije znao ime, ali mu miris govori. Dobar je. Sara bez problema k njemu ide u naručje.
Tako se pojavio Zvonimir. Živjeli su neko vrijeme s Ivaninim roditeljima, a kad se Sara privikla, svi su prešli k Zvonimiru.
Šime, naravno, dolazi s njima. Kihne pored buketa bijelih ruža i sluša Ivanin smijeh, toliko rijedak, da ga ne prepoznaje.
Godinama je sve tiho i mirno.
Gotovo.
Najprije Ivana odgaja Šimu i Saru, pa kasnije i malog Marka, zatim dolazi Feđa i majka Katica nakon svoje rastave. Obitelj raste, a Ivanina nervoza još više.
Zašto?
Šime ne zna. Po svom, mačjem načinu pokušava liječiti njezinu tugu, pa kad ne ide, navlači Zvonimira na stvar, ali taj ne shvaća. Posla do grla, ili ga brige od doma odvraćaju. Ivanino loše raspoloženje ne primjećuje, uzme je za obraz, poljubi i traži svoju omiljenu juhu. Obožavaju oni i juhu, i faširance, Feđa i Šime obavezno dobiju dio. Ivana kuha svima, makar srcem mrzi tu rutinu.
Danas, nakon što je ispekla faširance, slomila se. Nitko, osim Šime, ne vidi njezinu težinu. Svi navikli da je Ivana na straži, s tiganjem u ruci.
Ivana, što ti je? Zvonimir bandažu stavlja, gleda ženu ravno u oči, ženu zbog koje je sada sretan otac.
Ništa Ivana osorno puhne. Skroz sam pukla. To je.
E, dobro da znam! Nisam uopće primijetio Što, do te mjere?
I još preko!
Ajde reci što je. Kao ljudi.
Krivo mi je, Zvonimire! Do bola!
Aha Krivo shvaćam, ali razlog Jesi umorna?
Ivana ne odgovara. Gurne nos mužu u rame, sklupča se bolje, uzdahne, i prizna.
Aha, znači tako. E pa iduće uzimaš godišnji, nema rasprave!
Zvonimire, kakav godišnji? Do ljeta kao do Zadra pješke! A posla toliko da ne mogu ni do dućana.
Ne mislim te s posla skinuti, nego od lonaca. Danas ja preuzimam kuhinju!
Ivana ga začuđeno gleda.
Ti?
Pa nisam padobranac! Kuhati znam, u vojsci su me naučili guliti krumpir ko velki. Ostalo naučit ću! Šime će pomoći, ako zatreba!
Zvonimire
Jesam?
Volim te.
I ja tebe! Hoćeš li izdržati dva tjedna?
Ne znam priznaje Ivana iskreno. Toliko se toga nagomilalo
Ne moraš se raspadati. Posveti se poslu. S tiganjima ću ja.
A mama?
Tvoja? Ružiti će me, vjerojatno. Reći će da se ne znamo brinuti o sebi, ispucat će me iz kuhinje. Ali ne dam se! Zvonimir stane, uzima neopranu tavu i podiže ju kao trofej. Muškarac sam ili nisam? Mora nešto moje značiti u ovom domu!
Ivana se nasmije, a Šime konačno miran. Ako se smije, bolje joj je.
Dan će samo odnijeti sve dalje po svojim navikama, minute će otkucavati stari zidni sat, poklon od Ivane majci. Sat u stanu preko sto godina, relikvija, a Šimi uvijek misterij kamo nestaje mala siva ptičica što izvire svaki puni sat. Tek se uspavaš, ona izvrišti ku-ku! Kazna i ništa drugo!
Ivana, žureći na sastanak, povuče za borovu šišku i namigne Šimi:
Nemoj dirati ptičicu, zločesti!
Mačak njuška repom, naljuti se kao da je ikad pipnuo tu napast!
Šutnja preplavi stan, Šime se privije uz Feđu, grije srce, spokojan.
Do večeri.
Tada se vraća Katica s unucima, a svatko ima svoju priču iz škole i vrtića. Katica će se smijati do suza gledajući Marka kako glumi gljivu na probi. Prošle godine je bio princ, ove morao prepustiti glavnu ulogu drugome.
Ali Marka, pa ni muhomora, publika ne zaboravlja Sara i Katica će pljeskati dok ih dlanovi ne zabole. Odgajatelji će još jednom preporučiti Ivani da malca upiše u dramsku.
Neka mu se ne gubi talent!
Sara će, čim završi zadaću, doći u kuhinju, odmaknuti baku i reći joj da pusti ruke na miru.
Bako, ja ću to!
Katica brže-bolje odstupi, gotovo bez protivljenja. Pogleda na stari sat i odmahne glavom.
Tata još radi a mama se ni ne javlja Pravi ste marljivi!
Djeca će već zaspati prije povratka roditelja. Katica će tiho zatvoriti vrata dječje sobe da ne probude šapat iz kuhinje.
Čija je ovo faširanka, usamljena joj je? pita Ivana.
Tvoja!
Pojela sam već svoju. Ionako sam debela!
Ti si najljepša! Najljepša u cijeloj Hrvatskoj! Jedi, reko sam i gotovo! Jesu ti fini špageti?
Jako!
Vidiš, a ti kažeš da ne znam kuhati!
Nisam rekla da ne znaš!
Ali pomislila si! A to je gotovo isto! Slušaj, Iva, šta kažeš da na ljeto skoknemo do mora?
A gradilište?
Pričekat će! Treba ti odmor! Kuća neće pobjeći kostur stoji, krov ćemo završiti, ostatak dogodine. Što ti veliš?
Veli da moj muž ima uši.
Samo uši?
Ne! I veliko srce! I još velim da nisam pogriješila kad sam te izabrala.
Aha, bilo još kandidata?
Zvonimire! Pusti! Djeca će se probuditi!
Ma nema šanse! Sad ih ni top ne bi digao! Ivana, dobit sam imao kad sam te našao
A Šime, naviknut poslušati iz hodnika, misli: dosta je za danas. Dok je mir i ljubav u stanu, i mačku je srce na mjestu. Može se uvući Sari pod noge ne rita se ona kao Marko i zakunjati koliko mu paše.
Tko zna što nosi novi dan?
Možda nove brige, a možda velike radosti.
Šime zna jedno dok se žena što drži ovaj dom smije, sve će biti dobro.
