Suvenir
Žedna sam!
Razigrana djevojčica raščupane kose, u čudnom ružičastom kupaćem kostimu s volanima, dotrčala je do susjednog ležaljka, a Vera se namrštila.
Voljela je djecu, ali izdaleka. Slatko, simpatično, ali čim dalje od nje tim bolje! Tada je sve na svom mjestu. Možeš se nasmiješiti kad vidiš bucmaste obraščiće, ali onda produžiš dalje, zabranjujući si razmišljati kako bi život mogao drukčije izgledati, da nije bilo…
Tu je Vera s ljutnjom bacila knjigu na ležaljku i zatvorila oči.
Nepodnošljivo! Do kada će je pratiti sjećanja? A sad joj i djevojčica zvoni na uho, moljaka majku za vodu, keksiće, bombone.
Mutna misao s ruba svijesti dobila je oblik: Vera je zablenula oči. Djevojčica skače oko ležaljka već nekoliko minuta, ali ženu koja pretražuje torbu ni jednom nije nazvala mamom.
Nos ti je plav. Jesi li se smrznula?
Žena, za koju Vera prije ne bi ni primijetila da je tu, toliko je bila neupadljiva, prebaci ručnik djevojčici preko ramena, ali ova se odmah izvuče i zaigra oko nje, da se pijesak raspršuje posvuda.
Oh, oprostite!
Sitni bijeli pijesak zaspe Verin ležaljku, nju samu i knjigu koja joj više ionako nije bila zanimljiva.
Žena, podigavši dijete u naručje, namršti se i zapovijedi:
Mira! Odmah se ispričaj! Tako se ne smiješ ponašati!
Djevojčica nabra obrve baš kao i njezina pratiteljica i ozbiljno kimne:
Oprostite
Idi, igraj se! Samo ostani gdje te mogu vidjeti! žena stavi dijete na pijesak i lagano potapša po ružičastom kupaćem, šaljući je za ostalom djecom koja su pojurila za animatorom. Odmah zaokupi Veru. Molim vas, oprostite! Prava je nemirko. Dopustite, da vam pomognem?
Vera klonulo odmahuje.
Ma pustite! Pijeska ima svuda. Jedna zrnca više-manje, nema razlike! Vera promeškolji na ležaljku, tražeći bolji položaj. Naposljetku, nije mogla odoljeti, pa upita: Mogu li vas nešto pitati?
Naravno! žena sjeda na svoj ležaljka i počinje skupljati igračke iz pijeska.
Izgleda da su ona i njezina djevojčica bile na plaži puno prije Vere i da se Mira već bila nauživala igre, prije nego je animator odveo djecu na ples, kao i obično.
Vera je u to vrijeme bježala s plaže. Dječja cika i smijeh išli su joj na živce. No tog je jutra padala kiša, nije bilo druge zabave, pa je Vera pomislila da već kad je sunce napokon odlučilo razvedriti, makar i kasno poslijepodne može izdržati još malo, osobito kad je već kraj godišnjeg i kovčeg napola spakiran. Ostalo je još samo spremiti suvenire za roditelje i kolege, pa nazad u maglovitu zagrebačku jesen, za koju je mama jutros putem telefona rekla da je već stigla u punoj snazi.
Tako je lijepo na vikendici, Verica! Jučer sam skuhao juhu od gljiva, tata je pohvalio. Toliko ima gljiva ove godine! Vrati se kući. Čekamo te…
Uvijek su je čekali. Što god da se dogodilo, koliko god život tukao, Vera je znala ima dom i one koji će je uvijek prihvatiti, utješiti, pomoći, a katkad i oštro upozoriti. I toga je bilo.
Misao na roditelje umirila ju je. Mirno je upitala sugovornicu:
Zašto vas vaša kći ne zove mamom? Oprostite, ako zadirem predaleko, ali postalo mi je zanimljivo.
Ženin je osmijeh bio toliko prolazan, gotovo nevidljiv, da je Vera shvatila ništa nije jednostavno kod te “sive miše”, kako ju je u sebi prozvala.
Skroman crni kupaći, kosa jednostavno svezana u punđu, u pramenovima prosijeda, ali neočekivano skup zlatni narukvica na zapešću. Vera, koja je vodila zlatarsku firmu, itekako je znala koliko takav komad može vrijediti.
Ne ispričavajte se. Vaše je pitanje sasvim na mjestu i rado ću odgovoriti. Samo prije toga, ako smijem, jedno pitanje vama. Imate li vi djecu?
Vera se zadivila preobrazbi svoje sugovornice. Maloprije majka koja nestrpljivo čisti bananu i uvjerava živahno dijete da malo miruje, sada praktična žena, čvrsto preuzima inicijativu, jasno dajući do znanja da se nema potrebe nametati, ali odgovoriti hoće kad ona odluči.
Ne, nemam djece.
Odlučila je biti iskrena, kad je već otvorila razgovor.
Ni ja. žena tiho i smireno odgovara. Nemam svoje, krvne. Mira je kći mog bivšeg muža. Sada je moja. Još se ispitujemo, nismo dugo zajedno. Ali čini mi se da se navikavamo.
Vera predstavi se, pruživši ruku, profesionalno, kao ravnopravna.
Marina.
Rukovanje baš onakvo kakvo je Vera očekivala. Dovoljno čvrsto i odmjereno.
Da prijeđemo na “ti”? Vera podigne obrvu.
Svakako. Lako je tako.
Kratki, odlučni kimanje, kao poruka: navikla sam na ozbiljne razgovore.
Koliko ste već zajedno? Vera pogleda prema dječjem igralištu.
Bit će skoro pola godine. Otkad sam ostala sama. Mira mi je kao suvenir podsjetnik na čovjeka kojeg sam silno voljela, a koji me izdao.
Mira?
Miroslava. Sad su moderna ta imena. Traže nešto posebno, vjeruju da će djetetu donijeti posebnu sudbinu.
Izgleda da je kod vas to uspjelo.
O, itekako! Marina se gorko osmjehne.
Hoćeš li podijeliti priču? Vera upita brže nego što je planirala. Inače nisam toliko radoznala. Oprosti.
Primjećuje se, osmjehne Marina. Ispričat ću, ali onda i ti meni svoju. Zanimljivo mi je kako je tako ženska osoba sama na odmoru.
Dogovoreno, kima Vera. Nemam prijateljica. Nikome ne mogu ovako ispričati. Roditelji se ne računaju. Njima ne možeš reći sve. A tvoji roditelji?
Nema ih dugo. Ostala sam sama. Imao je muž… Najbliži čovjek, mislila sam da nam je dovoljno jedno drugo. Imali smo svoj svijet, u koji nitko nije ulazio. Sve smo zajedno: radili u susjednim uredima, putovali na službena putovanja, vodili zajednički posao, razmišljali kako će ga jednoga dana naslijediti naša djeca. Gradili…
Marina posegne za bocom vode, popije gutljaj i nasmije se promuklo:
Da, gradili. Onda… rušili.
Zbog čega?
Nisam mogla imati djece. Tako to ponekad biva, Verica. Najveća želja, a liječnik hladno kaže nikad. Ni pod kojim uvjetima. Muž te drži za ruku, vodi te kod još jednog doktora, pa još jednog… Tako godinama, iznova i iznova, držeći se. Mislila sam, imam sve ljubav i nježnost. A onda shvatiš da ni to nije bilo ništa. On ima sve: i tebe, i dijete koje je stvorio s drugom, skriveno, i odgajao ga, sav taj put držeći te za ruku…
Boli…
Nije to prava riječ! To je užas. Saznala sam slučajno, kao velika većina budalastih žena koje misle da ih vole samo zato što postoje. Gorio je ognjeni pljusak kroz mene. Jurila sam od boli, nisam vjerovala ni da ću ostati živa. Ali sam pravnica, Vera. Jako dobra pravnica. I muž je bio pravnik. Vodili smo bitku: rušili život kao da se natječemo, ne shvaćajući koliko je to besmisleno. Pokušavali smo plivati na površini. On je znao da ta žena nikad neće biti ja, a ja sam osjećala da gubim sve. I, ne mislim na stvari. Ne. Gubila sam sebe. Noćima sam ostajala nad papirima, bojeći se zaspati, bojeći se prići krevetu gdje smo zajedno spavali, držeći se za ruku čak i u snu… Utonula bih na kauču koji sat i opet u bitku, znajući da sam već izgubila…
Marina na trenutak zašuti, gleda kako Mira trči za animatoricom.
A poslije? Vera tiho upita.
Sve je propalo. Onda sam saznala da je i on bolestan, ona također. Teška bolest. Ovisnost. Ona koju sam izabereš, uništavaš se svojom voljom ne misleći o posljedicama. Nisu razmišljali ni o sebi, ni o djetetu. Kad sam čula da nje više nema, prvi put me uhvatila prava smrtna jeza. Ne zbog njega. Bila sam previše ljuta, nisam ni pomišljala da mu pomažem. Znam da me ne bi slušao. Bio je tvrdoglav. Ali brinula sam za dijete…
Što si napravila?
Vratila sam se. Nagovorila ga da mi dopusti da posvojim djevojčicu. Bilo je jako teško, vremena je bilo malo. Pomogli su kolege. Svi su znali, svi vidjeli, ali nisu se miješali znali su da ne tražim ni suosjećanje ni pomoć. Kad sam napokon zatražila dali su sve što su mogli. Spasilo nas je što nikad nismo stigli formalno razvesti se… Sad je Mira i na papiru moja kći.
A vaš muž?
Više ga nema, Marina gleda ravno u Verine oči. Pronašli su ga u autu, ne tako daleko od kuće, dva dana nakon što sam postala Mirina majka. Pomislio je da može sve, kad je dijete zbrinuto.
To je bilo…
Da. Shvatila si. Nije precizno procijenio… A nije baš da nije znao dozu.
Mislite li da je to svjesno napravio?
Nemam snage razmišljati o tome. Nije ostavio poruku. U autu su našli Mirinog plišanog zečića. Ista ona igračka koju nije ispuštala otkako je mala. Tog dana smo preokrenuli cijelu kuću tražeći tog jadnog zeca, nisam ni slutila da će to biti zadnje što će njen otac ugledati…
Marina zašuti, zatvori oči, pa upita:
Želiš li znati zašto sam to učinila?
Da, stvarno želim. Zašto dijete koje nije tvoje?
Sada je. Ali tad nije bila. Samo sam shvatila da će biti slomljena i odbačena, kao što su mene slomili i bacili. Da će to i nju boljeti… I ona neće razumjeti zašto. Samo je dijete. Nije kriva zbog onog što odrasli sebi čine…
To je… Vera traži pravu riječ. Veliko.
Marina samo kimne, možda se slaže, možda misli svoje.
Sada shvaćaš zašto me ne zove mama? Marina maše Miru koja se penje na tobogan i stalno provjerava promatra li je netko. Dobrano se sjeća svoje majke. Sjeća se i njezina zagrljaja i batina, kad joj je smetala. Kad je majka umrla, Mirin otac bio je na službenom putu. Četiri dana je bila sama, uz…
Bože dragi!
Jest, Vera. Strašno je to… Još uvijek idemo psihologu. Sad nam je preporučio promjenu okoline, da zamijenimo sjećanja koliko možemo. Zato sam ovdje. Hitne poslove su preuzeli kolege, a ja sam pobjegla iz grada. Mislim da sam dobro postupila…
Mirin smijeh, tapšanje i ples s drugom djecom natjerao je Marinu da se malo opusti.
A ti, Vera? Zašto si sama?
Pobjegla sam sa vlastitog vjenčanja.
Uhh! Marina radoznalo na nju pogleda. Zašto?
Otvorenost za otvorenost, nasmiješi se Vera. Zatekla svog zaručnika s najboljom prijateljicom. U kabini salona za vjenčanice. Smršavila sam prije svadbe pa sam došla po novu probu. On je bio slobodan i ponudio pomoć. Ni sama ne znam zašto sam pristala. A nisam bila sama, prijateljica je išla sa mnom. Dok sam se žalila na šivanje, eto ih…
Vera opet osjeti ledenilo u prstima, kao onog dana kad je odmaknula zlosretni zastor kabine. Šefica i švelja su je jedva nagovorile da pusti zastor. Nudile su joj čaj, a nju je hladila još više ta njihova samilost i šaputanja.
Možda neka skine haljinu? Skupa je, šteta ako joj uništi.
Ma pusti, već je platila za nju.
Pa što? Možda će htjeti vratiti! Kome ćemo je onda prodati?
Skoro se ne sjeća kako je strgnula vjenčanicu sa sebe, bacila je zabezeknutoj švelji i izjurila, zaboravivši zakopčati kaput, izazvavši pokoji uzvik slučajnih prolaznika koji su spazili njezino čipkasto donje rublje, kupljeno baš za svadbu. Toliko se nadala da će se svidjeti…
Dugo ste se poznavali? Marinin glas trgne Veru iz misli.
Jesmo. Skoro deset godina. Studirali smo zajedno. Na trećoj godini sam ostala trudna, ali odlučili smo da nije vrijeme Prvi put je Vera izgovorila svoju staru bol na glas. On je inzistirao da smo mladi, da treba još uživati, a ne vezati život za plačljivo klupko…
Nesvjesno je stavila ruku na trbuh, Marina zatrepta.
Ti…
Da. Opet sam trudna. Ali ništa nisam decidirala. I dalje je njegovo dijete
I tvoje.
Samo izjavljuje Marina, a Vera to zna.
Da… i moje.
Više nisu ništa rekle. Mira je potrčala, nešto zadihano pričajući Marini, zamahujući rukama. Povukla je mamu da idu na večeru, a Vera je samo kimnula Marini za pozdrav.
A ujutro, ponovno su se srele na šalteru za prijavu na aerodromu.
Letiš?
Letim.
Vrijeme je kući.
Da.
Jesi odlučila? upita Marina, dobro znajući da Vera neće dugo oklijevati s odlukom.
Jesam. Više nikad neću drugima dati da odlučuju o mom životu.
Ponovno su se razišle, svaka na svoj let, ali Mira se okrenula, pojurila prema Veri.
Mira! Kamo ideš?! viknula je Marina, ali kad je vidjela što radi, naglo se veselo nasmiješila.
Evo ti! Suvenir! mala plišana igračka, nalik mačiću ili psiću, iz Mirinih ruku prešla je u Verine. Neka bude s tobom! Ti si dobra!
Rekla je to pa odjurila natrag mami.
Vera je stisla igračku u dlanovima, kimnula Marini i usnama bez glasa prošaptala:
Hvala…
Par godina kasnije, u istom hotelu opet će se sresti dvije žene.
Bok! Marina poljubi Miru u nos, šaljući je na dječje igralište.
Imamo sat vremena! Vera kimne prema kolicima u kojima spava njezin sinčić. Kad se probudi, opet će biti veselo.
Zubić?
Dva! I oba odjednom, zamisli! Srećom, mama mi pomaže! Smjenjujemo se kad spavamo.
Žališ li ikad?
Marina ozbiljno pogleda Veru, a ova zakoluta očima.
Jesam li luda? Naravno da ne! Ali bit ću presretna kad mali bude barem velik kao tvoja Mira.
Zašto?
Onda ću se napokon naspavati! nasmije se Vera. Ajde ti meni ispričaj kako je kod vas.
Marina ne stiže odgovoriti; Mira dolijeće, grli je oko struka i šaptom nešto prevruće priča.
Možeš! dopušta Marina.
Mama, može sladoled?
I sok. Ali samo jedan čaša! Inače nećeš večerati.
Mira odjuri, a Vera slegne ramenima:
Dalja pitanja su nepotrebna.
Podesi krov na kolicima, dotakne igračku koju njezin sin grli u snu i kaže:
Najbolji suvenir. Samo, moram pitati Miru što je točno to za “životinju”. Nikako da skužim. Je li to mačić ili psić…
