A nije mi vjerovala
Nika je nazvala nakon dva dana. Samo je ovaj put njezin glas bio uznemiren.
Govorila sam ti, draga, da je tvoj Davor malo čudan tip. A ti meni nisi vjerovala… Sad napokon imam i dokaze!
Kakve to dokaze? čudila se Olgica, a leđima joj je prošao hladni val…
Što je to saznala o njezinoj dragoj osobi?.
*****
Ne kaže se uzalud kod nas: Tko žuri, dvije nesreće grabi.
Olgica je, sa svojih dvadeset i šest, tu izreku čula već tisuću puta i uvijek ju je držala negdje u glavi.
Za svaki slučaj.
Ali te nesretne večeri izbora baš i nije bilo: izašla je iz Plodina s dvije vrećice, ugledala već otvoreni tramvaj na stanici, i…
…potrčala.
Stanite! vikala je Olgica vozaču, koji je baš u tom trenutku govorio mobitelom i nije mogao ništa čuti.
A onda je uslijedilo ono što nije ni sanjala: pala je… Zapravo, prvo joj se slomila peta na cipeli, onda je izvrnula gležanj i tek onda pala, razderavši nove najlonke na koljenu.
Nekoliko jogurta i paprika otkotrljalo se po pločniku.
Izgubljeno je pogledala prema tramvaju, koji je sa savršenim mirom i polako otišao s njezine stanice, dok su joj suze napunile oči.
Kako baš sad…
Odjednom se sjetila narodne mudrosti, pa joj se na licu pojavio blagi, skoro neprimjetan osmijeh. Stvarno, ne treba žuriti…
Dosta mi je za danas avantura. Zvat ću taxi i doma fino leći! odluči Olgica. Samo da uspijem ustati, boli ko sam vrag.
Niotkuda, kao iz magle, pojavi se muška silueta. Lica mu nije razabrala, ali glas je bio nekako smirujuć i poznat.
Gdje ste to tako požurili, gospođice? Je li vas boli? Pomoći ću vam.
Na tramvaj sam žurila, drugi vozi tek za pola sata, duboko uzdahnula je Olgica, pružajući ruku.
Neznanac joj pomogne da stane, pa pokupi sve što se rasulo iz vrećica.
Hvala vam velika, rekla je, primijetivši kako su mu oči neobično nježne, pa je htjela uzeti vrećice, ali ih on nije dao.
Znate što, ajmo ja vas vozim doma.
Mene? Doma? čudila se Olgica. Ma ne treba, naručit ću si sama taxi, ništa ne brinite.
A zašto bi naručili taxi? nasmije se. Ja sam vam pravo taksist. Hajde, pridržite mi se, da vas dovedem do auta.
Možda bi u bilo kojoj drugoj situaciji Olgica stotinu puta razmislila prije nego prihvati. Ali sada…
…sada joj je najviše na svijetu trebalo doći doma. Osim toga, ovaj čovjek nije izazivao u njoj strah. Čak naprotiv.
Vozeći je kroz grad, taksist koji se predstavio kao Davor, pričao joj je šaljive anegdote iz taksističkog života.
Jednom me jedna gospođica prijavila što sam je prebrzo doveo na termin.
Kako to? nasmijala se Olgica.
Prijateljice, naručila ona taxi za osam, frizerku ima u devet. Inače tada su na cesti kolone. Ali ja skratim i stignemo za pola sata. A ona ljuta: “Što sad, da čekam pred frizerom?!”
Stvarno, eto ti problem…
Evo, stigli smo, Olgica. Ovo je vaša zgrada?
Je, moja…
Na kojem ste katu?
Pa… Zašto vas to zanima?
Da vam pomognem vrećice donijeti gore, smireno mu odgovori. Kako ćete to s bolnom nogom?
Olgica se dvoumila. S jedne strane, stvarno nije lako nositi toliko stvari, a s druge, nije joj baš da svaki neznanac zna gdje živi.
Nemojte se uzrujavati, Olgica. Ne želim vam naplatiti vožnju, samo sam htio pomoći.
Ma nemojte… Pa na poslu ste, nije red…
Neću uzeti ništa. Nemojte me ni pokušavati nagovarati.
Slegnula je ramenima, ali ipak ostavi zgužvanu novčanicu na prednjem sjedalu.
Davor, koji to nije ni komentirao, spremi novčanicu u vrećicu s hranom i odvede Olgicu do samih vrata stana.
Hvala vam još jednom, Davore.
Nema na čemu, nasmiješi se. Hoćete da vas sutra odvezem do posla? Nije mi nikakav problem.
Vau! Planirate mi postati osobni vozač? nasmijala se Olgica.
A zašto ne?
Tako su se i upoznali. Svako jutro Davor bi Olgicu vozio na posao, a navečer vraćao kući.
I što je čudnije: odbijao je uzeti kune od nje.
Davore, ni od koga ne uzimate novac ili sam ja posebna sretnica?
Olgica, dogovorili smo se na ti, podsjeti je.
Pardon… Nekako se još ne navikavam. Znaš, nismo ni tjedan dana prijatelji. Ali, što je s novcem?
Samo ti imaš takvu sreću, nasmiješi se Davor.
Prijateljstvo s ulice je prešlo u kafanski susret i šetnje večernjim Zagrebom. Olgici je ovaj čovjek bio više nego drag.
Nije vjerovala da u taxi-ima voze takvi gospodini.
Mjesec dana kasnije, Olgica je odlučila upoznati Davora s Nikinom. Htjela je vidjeti njenu reakciju.
Nije mi taj tvoj baš simpa… rekla je Nika kad su ostale same.
Zašto, pobogu? čudila se Olgica. Simpatičan je, zgodan, ne puši…
E, upravo to mi je čudno. Toliko sam se taxi-jem vozila dok nisam kupila auto i nikad nisam naišla na takvog Davora. Previše je drag, kao da ne pripada ovom mjestu.
Što želiš reći?
Pa da tvoj Davor nije to za što se predstavlja. Možda ti je prevarant.
Ali prevaranti su obično pohlepni, a Davor od mene nikad ništa nije uzeo.
I to mi je sumnjivo. Koji normalan taksist radi besplatno? To rade ljudi koji žele zadobiti povjerenje. Eto što ja mislim čudan je, nije mi ugodan…
Nikinine riječi natjerale su Olgicu na razmišljanje. S jedne strane, nije se slagala s njom, ali s druge…
…ipak nešto u tome ima.
Davor je, kao iz sna, upao u njezin život. Sav dobar, kao iz bajke.
A možda je stvarno princ?.
Odlučila je ne žuriti. Neka vrijeme pokaže tko je zapravo Davor.
*****
Što si tako bezvoljna? Posao? upita Davor kad se Olgica smjestila u auto.
Ma, sve u redu… Samo…
Što?
Ma znaš, Nika, koja tebe zna, radi u skloništu za životinje. Kaže, nitko više ne dolazi po mačiće danima nitko… Loše je to, jer su puni, klinci nemaju kamo. I mala siva maca koju su nedavno našli na autobusnom kolodvoru u kutiji tako je tanka i jadna… oči joj se napune suzama. Toliko ih ima… Ja bih doma uzela dvije, ali mi gazdarica to ne dozvoljava.
Ispričala je Davoru priče o macama: sivoj s kolodvora, jednoj šepavoj crvenoj iz Maksimira. I još mnoge tužne priče.
Svaki tjedan netko novi s ceste… Skoro kao da nema kraja…
Da, žao je… A gdje je to sklonište?
Izvan grada Malo tko ide tamo.
Sutradan, Nika zove Olgicu. Po glasu joj je sve jasno: nešto se dogodilo.
Ej, Olgica! Znaš tko je bio kod nas?
Nemoj mi reći predsjednik?
Tvoj Davor… I znaš što je?
Što?
Poveo je jednu malu sivo-bijelu macu! Rekao da želi pomoći skloništu… Pričala si mu o našim problemima?
Jesam, nasmije se Olgica. I, vidiš, isplatilo se. Koju je uzeo sivu, crnu, crvenu?
Sivuljicu… I opet kažem: ne vjerujem ja tom čovjeku. Nije mi siguran.
Nika, odrasla si žena a ponašaš se kao dijete! Moraš priznati, lijep je to čin!
A je li? Vidjet ćemo, Olgice…
Nikinine riječi toliko su joj išle na živce, no ta misao nije stala.
Ali kad je navečer šetala parkom s Davorom, čekala je: kad će spomenuti macu? No, nije rekao ništa.
Davore…
Što?
Kako to da nisi spomenuo, da si bio u skloništu i uzeo macu?
Reče ti to Nika, ha?
Jasno! Jesi mislio da tajna neće isplivati? ozarena je Olgica. Htjela sam ti zahvaliti, što si napravio nešto jako lijepo.
Zato ti ništa nisam govorio. Nije mi do pohvala, to radim srcem.
Znam…
Olgica je napokon povjerovala Davoru i počela sumnjati da Nika pretjeruje. Ili joj možda zavidim na svojoj sreći? prošlo joj je kroz glavu, ali je ubrzo odbacila. Nika je iskrena cura. Ne bi ona to…
*****
Opet, dva dana kasnije, Nika zove. Glas drhti, kao da plače.
Govorila sam ti, Olgica, da je tvoj Davor sumnjiv… Sad imam dokaze!
Kakve to dokaze? uznemirila se Olgica, osjećajući kako joj srce lupa…
Što je ona sad saznala?.
Opet je bio u skloništu. I jučer, i prekjučer.
Što, vratio je macu?
Ne, uzeo još dvije…
Pa što!? Mnogi imaju po tri mace, ništa čudno.
Da nije čudno?… Ne vidiš očito što je očito.
Što ti misliš da je očito?
Tvoj Davor nije to što kaže da jest. Šta će samcu taksistu tri mačića? Znaš li koliko oni rade? Nemaju vremena. A on samac.
Možda mu je bilo žao.
Žao… Pa zašto nije odmah uzeo sve? Ti to ne vidiš čudno?
Možda nikad nije imao ljubimce, pa je krenuo s jednim i shvatio da može još.
Dobro, a zašto ih preuzima od različitih volontera, u različite dane? Zašto!?
Olgica nije imala pravi odgovor.
Pitat ću ga odluči, zatvori poziv. Nadam se da može objasniti…
*****
Davore, možda bi me jednom pozvao kod sebe? Bila sam kod mene, kod tebe nikad…
Hoću sigurno. Samo ne danas. Zbrka mi je totalna doma.
U redu… A kako je maca? Dala si joj ime?
Sve super, ne brini. A ime… Ime nikad nije kasno smisliti, nasmiješi se.
Olgica je osjetila da nešto skriva. Ni o druge dvije mačke nije prozborio…
Zar je Nika stvarno u pravu…
Iskreno ispriča Niki što osjeća.
Vidiš da je nešto sumnjivo!. Ja bih ga odma’ pitala: Zašto ti treba toliko mačaka? Ali on dolazi svakom od nas posebno, vidi dobro komu što može uzeti. Ti si mu o svemu pričala, Olgica!
Ne razumijem zapravo, zašto bi netko uzimao toliko mačaka… On je dobar čovjek…
Kako znaš? Nije te pustio ni u stan. Znaš zašto?
Zašto?
Jer nema niti jedne od tih maca! Zna da ti to odmah skužiš.
Isuse! Ne mogu vjerovati…
Drugih objašnjenja nemam, uzdahnula je Nika. Predali smo mačiće živoderu!
Nika… Pa što bi živoder išo skidati s azila? Ne bi li bilo lakše po cesti uzeti?
Nemam pojma, prijateljice… Možda trebamo na policiju.
Ili… Ili da ga same raskrinkamo?
Imaš plan?
Imam!
*****
Olgica i Nika provele su nekoliko dana dežurajući u skloništu, čekajući Davora.
Olgica mu je javila da je na poslovnom putu. I to je bio dio plana, ali i nije mogla biti s nekim tko možda nije čovjek…
Olgica! Došao je… Birat će opet neko mače. Smije se, od uha do uha!
Znači istina je… Kako sam mogla biti tako slijepa… Je li te vidio?
Nije. Gledam iz suterena.
Dobro, radimo po planu. Vrijeme je da stavimo točku na ovu priču.
*****
Kad je Davor izašao iz azila, prijateljice su potrčale do Nikina auta i satima kružile za njegovim autom po Zagrebu.
Čudno im je bilo to što je cijelo vrijeme imao mače sa sobom.
Tko zna što se zbiva po njegovoj glavi…
Napokon, Davor se parkirao ispred jedne zgrade u Dubravi.
Doveo klijenta doma, tiho reče Olgica.
Da…
Iz auta je izašla žena, oko šezdesete, koju je Davor pokupio ispred Kauflanda dvadeset minuta ranije. Pristupio je, nešto joj rekao i dao mačića.
Ne mogu više! reče Olgica. Moram znati što se događa!
Izletjela je iz auta do Davora, koji je bio prilično iznenađen:
Olgica, što ti radiš ovdje? Rekla si da si službeno na putu.
Vratila sam se… ljutito mu odsječe. A ti, prijatelju, nemaš mi što reći?
Što se dogodilo?
Što radiš s ovim jadnim mačićima iz skloništa? Nemoj mi samo reći da su kod tebe doma! Znam da nijedna nije tamo, slagala je Olgica. Bože, nisam nikad mislila da možeš biti okrutan prema životinjama!
Ma… Što te spopalo?
Žena ih zaprepašteno pogleda, pa nestane u zgradi.
Eh… što si ti ovo napravila? potužio se Davor, držeći macu.
Objasni mi, molim te, što se događa? Zašto uzimaš mačke? Što im radiš?
Ništa im ne radim, dam ih ljudima kojima fali prijatelj. Rekla si sama nitko ne dolazi, životinje propadaju. Htio sam pomoći, tebi i tvojoj prijateljici.
Dakle, davao si ih neznancima?
Da, ali ne svakome. Samo onima koje sam procijenio kao dobre ljude. Dobro procjenjujem, vjeruj mi.
U tom trenu dođe Nika, kojoj je dopizdilo čekati.
Što pričate, Olgica? Vjerojatno te uvjerava…
Stani, Nika…
Evo, cure, predlažem ovo: blizu nam je kafić, da sjednemo i popijemo kavu pa ću vam detaljno ispričati? Obećajem: ništa više neću kriti.
Problijedile su od zbunjenosti, nisu to očekivale od živodera, ali prihvatile su.
Davor im je tad sve ispričao, onako… iz dubine.
Moj brat je inače u taxi-ju, ali je nedavno pao niz stepenice i slomio nogu. Ozbiljno! Zamolio me da ga zamijenim neko vrijeme.
Zar nemaš svoj posao?
Naravno da imam. Ali, ako taksist nije mjesec dana na liniji, pada mu ranking, pa kasnije teže dobije mušterije. Nisam smio pustiti brata, pa sam par tjedana vozio. Inače, danas mi je zadnji dan šta ga zamjenjujem.
I? upita Olgica.
Onda sam upoznao tebe i to mi je bio jackpot.
Ali mene više zanima: što je s mačkama?
Pa ti si mi sve ispričala o skloništu Pomislio sam, što ako probam pomoći? Znaš, daleko je to sklonište, ljudi rijetko idu. Naumim, svaki dan uzeti jednog, pa ga voziti kroz dan. Gledao sam tko od putnika pokazuje interes, a znao sam što reći jer ste mi vi ispričale svu priču. Upoznao bih ih i predlagao… Ljudi su pristali uzeti ih. Nikome na silu. I još sam im dao popust u svojoj trgovini za životinje.
Čekaj, znači, zapravo radiš u pet shopu? upita Olgica.
Zapravo sam vlasnik tog dućana.
Minutu nitko nije progovorio. Olgica i Nika su samo sjedile i ‘probavljale’ sve.
Eto, ni kriv ni dužan, a mi ga izmučili! nasmije se Olgica i pogleda Niku. A ti meni nisi vjerovala!
Pa otkud da znam što ima čovjek u glavi? slegne ramenima Nika. Ali, vidiš imala sam pravo: Davor nije ono što se predstavlja. Pravi vlasnik dućana, a pravio se taksist. Zato mi je i bio čudan. Ali, srećom, dobar je čovjek.
Slušaj, mogu li pomoći vašem skloništu? Malo kuna, malo hrane?
I bolje hrana!
Što je s macom ovom zadnjom? upita Olgica.
Zadržat ću ju. Nema smisla vraćati je nazad.
Hoćeš me napokon primiti k sebi doma? Nije li sad čisto?
Čisto je, dobro došla!
Te večeri Olgica je napokon vidjela njegov stan i shvatila da joj Davor nikad nije lagao. Kod njega su već živjele dvije mace.
A čovjek koji voli životinje ne može biti loš.
Sad je imao još jednu. Mačić se još bojao starijih, ali Davor je uvjeravao da su mace dobre i da će ga prihvatiti. Više nije imala razloga sumnjati…
*****
Nedugo zatim, Olgica se preselila kod Davora i živjeli su kao jedna velika vesela obitelj.
A Maša (tako su nazvali novu, bijelo-crvenu macu) brzo se sporazumjela sa starijima i više se nije skrivala… Zapravo, starije su počele bježati od nje kad bi im dosadila!
Brat, Vaso, oporavio se i vratio taxi-ju, ali kad bi imao slobodan dan, Davor i Olgica bi posudili njegov auto, uzeli iz azila još kojeg mačića, i našli mu novi dom.
I uvijek bi ga našli, istog dana.
Jer mačkama treba čovjek. A nekome od putnika treba baš ona. Samo to još ne znaju…
