Teta s placa
Iz gostionice sam izašao zadnji. Nakon čašice rakije na zimskom zraku nisam ni zadrhtao; samo sam zakopčao svoj stari crni kaput i polako krenuo s placa kući.
Nisam baš u gostionicu zalazio zbog pića, koliko zbog društva. Kod kuće mi je bilo pretiho, dosadno, pa bih vikendom prvo po voće i povrće, pa nakon na čašu otišao među ljude. Danas mi nije išlo nitko zanimljiv za razgovor.
Žena mi je umrla prije tri godine, kći davno odselila u Njemačku, rijetko se javlja. Živim sam, pravi samotnjak.
Sve iz kuće, što ti ne treba kad ostaneš sam, brzo sam rasprodao susjedima. Zašto držati kokoši i svinje kad imaš plac na deset minuta hoda? Ali, ipak često sjedim u šupi, pravim nešto od drveta. Zimi, radim unutra, u toplom. Nitko me ne grdi radi piljevine, a noću me zglobovi bole od starosti i hladnoće.
Darujem te svoje uratke, rijetko što prodam. Nisam si nikad umišljao da sam pravi majstor. Rad rukama me spašava, tako da ne poludim od tišine.
Sad, vraćajući se iz gostionice, vidim uz grm dobru drvenu kutiju, nova čista daska. Nema nikoga uokolo sigurno je netko s placa to ostavio, takvih tu ima koliko želiš. Uzmem kutiju i krenem dalje.
Ej, stani, gdje ćeš s tim! začujem ženski glas iza leđa.
Okrenem se. Stoji teta, srednjih godina, pomalo neuredna, u sivoj kuti preko jakne, vunenom maramom i gumenim čizmama. Iza nje, limena baraka dublje u ulici.
Mislim na tebe, vrati kutiju, stari jarče, što buljiš!
Inače ne trpim bezobrazluk, ali rakija mi je očito dala hrabrosti. Umjesto da vratim, bacim kutiju pod njezine noge.
Evo ti je, nek ti je na nos!
Posvađali smo se, pokupila je kutiju gunđajući, a ja sam nastavio svojim putem. Ne volim te placaške žene grube, napadne, sve im smeta, a smatraju se gospodaricama tržnice. Prije godinu dana naletila mi je jedna takva susjeda. Onda dolazila, sipala svoje tužne priče, a malo-pomalo htjela je sve u kući preurediti.
Što ti zapravo hoćeš, Mira?
Pa znaš i sam! gledala me pronicavo. Nismo još stari, što bi svatko bio sam?
Nije da ne razumijem…
Samo imam uvjet kod mene ćeš živjeti, ne boj se, nisam siromašna. Moja kuća bolja od tvoje, a voliš li jesti, kod mene je svaki dan gostija. A tvoju kuću prodajemo, treba za život!
Prodajemo?
Pa što će ti ta tvoja kuća? Kod mene imaš sve, ugrijano, kolača i rakije…
A pitati mene?
Eto, pitam te sada. Nema tu što mislit’, kod mene ti je bolje. Imam ti podrum od armiranog betona, a ti…
Nije mi se svidjela ta njena odlučnost ni planiranje. Odbio sam je tada. Sada prolazi kraj mene, ne javlja se.
A ja sam na samoću navikao. Nedostaje mi moja Kata. Tiha, dobra žena, nikada nismo galamili. I otišla je tiho, u bolnici. Držao sam je za ruku, zadrijemao, a kad sam se probudio, ruka hladna.
Sve mi se to vrzmalo po glavi dok sam hodao.
Još nisam ni prešao raskršće, kad za leđima opet čujem krckanje drveta i ženski krik. Okrenem se ona, teta s placa, leži na leđima, maše rukama, oko nje razbijena kutija. Očito je sjela na nju, a ona popustila. Pokušava se pridignuti, noge joj klize po snijegu, odjeća glomazna, teško joj je.
Vratim se i pomognem joj. Nije mi bilo ni na kraj pameti da je pustim da se muči. Pogledala me ljutito, ali uzela ipak za ruku, dignem je, pridržim.
Kad je stala na noge, odmah je opet počela vikati, mene je okrivila što je pala.
Gledaj ti njega! Kutiju mi slomio, pijanduro stara! Dabogda te nije ni bilo!
Ona si ide prema baraci, šepa i psuje, vuče slomljenu kutiju, ljuta i povrijeđena.
Gledam za njenim punim leđima, i ljutim se, i ne mogu si pomoći, žao mi je.
Ujutro sljedećeg dana iziđem na verandu, gledam prema istoku, kako sunce izlazi. Tako uvijek procjenjujem kakav će biti dan. Nekad pogodim vremensku prognozu bolje od HRT-a.
Već kroz sat vremena u šupi sam, obukao sam debeli prsluk i obradio dasku dugačku, metar dužine, čistom ljubavlju. Dvostruke noge iz jedne daske, čvrste, stabilne.
Par dana kasnije nosio sam svijetlu klupu, dvaput lakiranu, laganu, ali čvrstu, prema placu.
Njezin kiosk bio je malen, kao kućica od lima. Prodavala je svašta: masne pogačice, vodu, cigarete, sjemenke, svakakvu sitnicu. Nad prozorom natpis Sve ima.
Pogledam robu, pružim novac.
Dajte mi ovu čokoladu.
Uprla je ruku u novac, mršave, u prljavim rukavicama bez prstiju, i onda me prepoznala, vratila kunu natrag.
Ne dam ja tebi ništa!
Kako to ništa? Evo je na polici.
Ne dajem ja čokoladu takvima, odvratila nadureno, gledajući pokraj mene.
Eh, u ovih par dana sav sam bio ponosan na svoju klupu i mislio kako će joj biti drago, pa sam zaboravio na njene teške riječi, pa koze ionako ne jedu čokoladu. Možda bih je vama i ostavio.
Ma hodi mi! Stajao je moj sanduk, kome je smetao? Ti moraš sve porušiti! Svi ste vi isti!
Ko svi? Ja sam ovdje sam.
Svi! Nisam ja luda, tu vas ima svakakvih! Ni na miru sjesti ne možeš da netko ne napravi štetu! Najradije bih vas sve…
Pogledam u unutrašnjost kioska, rastegnem vrat želim vidjeti na čemu sjedi. Pored nje ofucana stolica, izderana, s rupom. Jedva ima mjesta za policu, ona i taj otužni stolac.
Što buljiš? Hajde, gubi se tebi ne prodajem ništa.
E, ne treba mi ništa! Evo ti klupa viknem malo preoštro, što me iznenadilo vlastito zbilja bih joj je razbio pred nosom.
Šta!?
Klupa! zaobiđem kiosk, povučem vrata, zaključana su.
Da neću ja da ti to uzmem! Sad ću zvati zaštitara! viknu iznutra, ali više nije bila tako zlobna.
Povučem se natrag do prozorčića, podignem klupu.
Ako nećeš, razbit ću je kažem odlučno. I sam se iznenadih napravio bih to.
Boga ti, šta je to? Meni?
Tebi! pošto ona meni na ti, tako i ja.
Ode pa izviri s druge strane kioska.
Pogleda klupu zbunjeno, zavrti glavom kao da ne vjeruje. Brzo si popravi maramu, pa postane stidljiva ko đevojčica.
Pa što meni? Lijepa je… Trebat će tebi više.
Ako mi zatreba, napravit ću sebi još brzo kažem, ostavim klupu pred njom i krenem dalje.
Sam si je izradio… Čuj… A hoćeš čokoladu prodati? upitala je tiho.
Jedi je sama! odvratim i produžim dalje.
Hodam, grdim sebe, nju, cijelu situaciju. Žene! Kakva upornost! Al kada sam se udaljio, vrati mi se slika njezina pognutog pogleda i pokreta kad je hairla kosu. Nije ni tako stara, samo punačka i umorna…
Počeo sam nešto čistiti u kući. Nisam dugo, ali iznio svu piljevinu, istresao tepihe, bacio pokvareno iz frižidera.
Kasnije, ležim, razmišljam o njoj. Je li udana? Nekako sam bio siguran da nije. Tolika grubost, ljutnja više je to znak nesreće nego čega drugog. Udane žene ne rade ovako, ni na placu, ni van njega. Pogotovo kad su već u mirovini da imaju muža, sigurno bi se maknule od tog smrzavanja.
Sutra sam krenuo praviti stolicu. Posebnu s podiznim sjedalom. Takvu još nisam napravio, ali htio sam učiniti nešto baš za nju. Na placu sam tražio dijelove. Prošao sam drugi put, nisam kraj njezina kioska htio. Zašto? Jer novi dar nije još bio gotov, još sam kasnio. Ljutio sam se na sebe. Zbog tog posla, zaboravio sam i jesti, subotom nisam u gostionicu išao nema vremena.
Jednom sam ipak prošao kraj njezina kioska. Vikala je na nekoga, on na nju. Čovjek odjurio ljut.
***
Složena stolica bila je gotova tek nakon dva tjedna usporilo me puno posla. Stresao sam se od brige sad će me valjda ovom stolicom po glavi! Klupu sam joj napravio jer sam joj sanduk slomio, ali ovo… previše je možda.
Smislio govor. Da mi je stajala stara stolica u šupi bez veze, nekome sam radio pa nije htio, ili tako nešto…
Dok sam radio, pitao se što mi to treba? Ni lice, ni tijelo joj nije nešto. Punačka, neuredna. A što onda? Ne treba mi da mi oko kuće galami, pa čemu onda? Sam sebi ne znam.
A najviše mi se urezala slika kad je pala, lice uplakano, a kad je klupu dobila iznenađenje, kao da odavno nije ništa dobila na poklon.
Do kioska sam prišao sa strane. U unutrašnjosti je bila žena drugačija, zaokruženog lica, uskih očiju.
Što trebate? Sveže pogačice…
Dajte mi dvije… nisam ih ni volio, želudac slab, ali nisam znao što drugo.
Uzmi više, friško su pečene…
Neka. Jel ovdje bila starija gospođa?
To ti je teta Ankica. Što treba?
Ma, ništa… Samo pitam.
Od ponedjeljka! Svaka dva tjedna druga radi. Mogu prenijeti nešto?
Ne, ništa, hvala… odšetam.
Stojim postrance i ne vjerujem sam sebi kako sam se rastužio. Uzalud sam žurio…
Sanja, kad se vraća Ankica? netko upita iz pekare, dobacujući iz bijelog mantila.
Dvadesetčetvrtog. Što treba?
Da joj vratim dug. Spasila me ženica. Kći joj bila bolesna pa mi posudila za put. Zlatna žena.
I meni je znala pomoć. Dobra duša, samo joj život nije dao.
Znam, nesretna, prava istina…
Nekoliko dana sam opet raspremio kuću, sve ženske poslove radio osim pranja prozora. Svi cvjetovi izvenuli na mojim prozorima, iznio sam ih, očistio prozore. Uvijek sam imao žene oko sebe: punica, žena i kći. Sve radile po kući, a ja u popravke. Poznato dok ne nestane. Kći otišla, žena i punica umrle za godinu dana.
Radili smo skupa u tvornici, ja majstor, ona šivačica. Šivanje zavjesa sve sama. Mislio sam da neću ostati sam.
Sad su mi mladost i cijeli život djelovali blijedi mukotrpan rad, dan za danom, bez snažnog razloga. Noći sam ležao budan, češao ćelavo tjeme, u pokušaju da dozovem slike iz nekih boljih dana. Činilo mi se kao da sam sve tuđe živote proživio, a ne svoj.
Je li to sve? Hoću li stvarno tako otići, u tišini? Zato sam se za nju zakačio teta s placa, da osjetim još nešto, da osjetim život?
Odgovarao sam si: nije, nije to razlog… Ali odgovor nisam znao.
Želio sam, ipak, da baš ona dođe. Zašto, ne pitaj možda i nema boljih, ali samo o njoj sam mislio.
***
Ponedjeljak sam dočekao spreman, obrijan, cipela izglancanih, sa stolicom pod rukom krenuo na plac. Ona je već bila tamo, slagala robu.
Pričekajte malo, molim. ne gledajući u mene.
Podigne glavu: Slušam?
Dobro jutro, nasmiješim se suosjećajno, Radite?
Radim! Što treba? Nemam vremena.
Evo, podignem stolicu, ali još nesloženu.
Što je to?
Stolica. Vama, umjesto one vaše klonule…
Kroz prozor joj pogledam na novo mjesto u kiosku. Umjesto rukave stolice lagana bečka, s mekanim jastučićem.
Gdje vam je ona stara?
A što je tebi do nje?
Ništa, samo sam mislio… Htio sam…
Hoćeš li ti što kupiti ili ne?
Ne… izričem. Zadnji put me pekla želudac.
Okrene se i nastavi s robom. Očito sam uzalud dolazio.
Ostao sam stajati, gledao oko sebe i pitao se kuda sad? Da dam stolicu nekome drugome?
U gostionici nisam sreo svoje staro društvo, mladim konobaricama nisam imao srca darovati stolicu. Sjediš, gledaš ljude, ni tebi ni za dom ni za piće.
Uzmem tu svoju stolicu, koja mi je sad već išla na živce, nataknem kapu i krenem kući svježim snijegom. Mislim svoje misli, gledam pod noge, kad čujem:
Ej!
Podignem pogled. S nogama ispruženima u čizmama sjedi tamo gdje sam prvi put dignuo kutiju podno grmlja na mojoj klupi.
Što si došao? Napravio si i stolicu? pita umorno, ali mirno.
Napravio, sročim stolicu, vidi, može i visina sjedala mijenjati sjednem kraj nje.
Ajde, svaka čast. Zlata vrijede ti ruke. Kod kuće sve napraviš? Sretni tvoji.
A gdje da sad radim? Ormarići u kuhinji još čekaju, ali za koga? Žena umrla, kći daleko.
Sâm si?
Sâm, priznam.
Sad više nisam ni na što računao, znao sam da sam si stvorio lažne nade.
Zato i radim ovdje. Da sam doma, skroz bih propala. Moj život išao uzbrdo, a onda naglo niz. Muž umro mlad, ostala sa sinom. Bog zna, bila sam dobra majka. Muž je uvijek govorio, previše ga mazim. A kako ne, kad je sve bilo teško, a nisam htjela da dijete pati. Imali smo veliku kuću, tri sobe. Ali očito je neka mana bila u mom Vjeki.
Ona je pričala daleko od mene, više za sebe.
S dvanaest godina polio je benzinom i zapalio susjedovu mačku. Kasnije počeo pušiti travu, krasti sitnice. Prijavili ga policiji. Nakon vojske ukrao je auto. Na sudu rekao da se samo htio provozati i vratiti ga, ali nisu mu vjerovali, ni mito nije pomoglo. Počeo raditi za mafiju na placu. Postao onaj što od ljudi iznuđuje novac. Kuća mi postala skladište kriminalaca. Ta, vidite je još na Križevačkoj, ali više nije naša.
Tad me prvi puta strefio moždani udar. Završila sam u bolnici. Legnem i mislim: šta bi mi sad? Kuću pustila mafiji. Tu sam grdit naučila, nemoj mislit’. Kad ne galamiš, sjednu ti na vrat. Tukla sam pijanice iz svoje kuće, nisam se bojala. Zao mi je kuće…
Jednom me sin premlatio. Ležala sam krvava, slomio mi nos. Nespretna sam rekla sam u bolnici.
Tad prodam kuću, kupim mali stan od dvadeset kvadrata, a ostalo njemu dam. Ni tamo mi nije dao mira.
Opet u zatvor i godinu kasnije jave mi da je umro na robiji, upala pluća.
Moram ići. Prošlih mi je petnaest minuta, pruži mi ruku, ustane teško. Kaži, ta stolica…?
Za kiosk. Da te ne boli sjedenje.
Jasno, uzela bih je. Daješ?
Tebi sam je radio, izletim, pocrvenim kad me pogleda začuđeno.
Dobro, ako si zaista, nek’ bude. Isprobat ćemo Dilarom. Trebam ti što vratiti, dao si novac.
Ne, ne, ma hajde…
Neka, popusti sumnjičavo. Nije navikla na darove.
Do koliko radiš? pokušam bezbrižno.
Idemo prema kiosku, gledam joj u gumene čizme.
Do šest, što te to briga?
Pa, znaš… stanujem tu blizu, prolazim često. Možda te dočekam, da dođeš na čaj.
Ona se iznenadi.
Pa, možeš, ako ti se ništa bolje ne radi pomračila se naglo, počela opet s poslom.
U pola šest stojim lijek kioska, skrivam se. Izlazi ona, zaključava, spušta rešetku, podižem joj torbu.
Pomažem, mogu ti ponijeti? pitam.
O, ti si. Znaš što, neću nigdje. Umorna sam, idem doma. I nemoj dolaziti. A stolicu, ako hoćeš, uzmi nazad. Nije mi baš zgodna.
Otišla je prema autobusnom stajalištu teška koraka, sada u gumenim bušnim čizmama, crnom kaputu, s istom maramom i umornim hodom.
Gledam za njom dok nije nestala.
Nije se okrenula.
* * *
Danas sjedim i razmišljam. Nije lako stariti sam. Najteže je kad ostaneš bez riječi, bez topline u kući. Naučio sam sitna dobra djela često vrijede više nego luksuzni dar. Moram se truditi, makar ponekad, ne biti tvrd i zatvoren kao stara daska na promaji. I dalje vjerujem, ispod grube kože svi čekamo nečiji topli pogled.
