Nisu moje čizme
Viktor, jesi jeo?
Nije odgovorio. Sjedi za stolom, gleda u tanjur koji sam mu donio prije dvadeset minuta. Krumpir se ohladio. Pljeskavica isto. Stojim na vratima kuhinje i gledam ga s leđa. Zatiljak kao i uvijek, ništa posebno. Malo sijedih vlasi uz sljepoočnice, što je oduvijek mrzio. Uši mu blago strše. Moj čovjek onaj kojeg poznajem trideset i jednu godinu.
Viktore.
Što?
Nije pitanje, samo zvuk, kao da je izdahnuo zrak.
Hoćeš li jesti?
Ne mogu sad.
Došao sam, uzeo tanjur. Krumpir stvarno sasvim hladan. Iskrenuo sam ga u sudoper, pusti vodu, meso zamotao u foliju i spremio u frižider. Cijelo to vrijeme on je sjedio i gledao u stol. U prazan stol na kojem više ničega nije bilo.
Traje to već treći tjedan.
Sjećam se kad je počelo. Točnog datuma neću, ali znam da je bila srijeda. Kraj veljače, ružno, vlažno, mokro popodne. Došao je s posla sat kasnije nego inače, tih koraka u hodniku, nisam ga prvotno ni čuo. Inače s vrata vikne: Dunja, doma sam! Uvijek to napravi, trideset i jednu godinu isti običaj. I kad se posvađamo, kad tjedan ne pričamo zbog gluposti, on s vrata vikne isto. Navika. A tada tišina. Bacim pogled iz kuhinje. Stoji kod vješalice, gleda jaknu. Samo gleda kao da ne zna treba li je objesiti ili ostaviti.
Viktore? Što si tako kasno?
Zadržao sam se.
Je l nešto bilo?
Nije.
Povjerovao sam. Znaš kako je, posao, novi šef, problemi. Donesem mu tanjur. Pojeo je, ništa čudno. Samo šutio više nego inače, ali mislio sam umor.
Sutradan opet, i opet nakon toga. I kroz tjedan.
Dugo nisam ni želio primijetiti da nešto ne štima. Znaš kak je kod nas muškaraca nakon pedesete, život te izudara, pa si objašnjavaš: umoran je, godine su tu, dosta briga. Smiruješ sebe objašnjavajući da nije vrijedno uznemiravanja. Jer, čim počneš primjećivati, trebaš nešto poduzeti. A što, ne znaš. I zato ne gledaš.
Ali ne možeš vječno ne gledati.
Jedne noći probudim se, tri sata, mrak. Nema Dunje pored mene. Ležim, slušam. Tišina. Ustajem, idem prema kuhinji. Ona sjedi, ne pali svjetlo, sjedi ispred ugašenog televizora. Crni ekran, ona pilji u prazno. Ruke na koljenima. Drži se uspravno, kao da čeka nešto.
Viktore, tri su ujutro.
Okrene se, pogleda me kao da sam iz drugog, stranog svijeta. Kao da je negdje jako, jako daleko, a ja niotkuda dolazim.
Hajde leći, kaže.
Što radiš tu?
Ništa. Hajde leći.
Ne odlazim. Stojim kraj nje, stavljam ruku na rame. Hladno rame. Sjedi samo u majici, a veljača je vani, po zimi. Na dodir ne reagira. Prije bi uvijek prekrio moju ruku svojom. Uvijek. Imali smo to, automatski.
Što se događa?
Ništa. Samo ne mogu spavati.
Nikad prije nisi imao nesanice.
Sve je prvi put.
Odlazim u krevet. Dugo gledam u strop. Dunja dolazi oko pet ujutro. Leže kraj mene, ne dira me. Čujem je kako leži, ne spava. Oboje lažemo da spavamo.
Tada sam shvatio: nešto se zbiva. Nešto ozbiljno.
Sljedeće dane hodam, prevrćem po glavi sve. Nije to lagan sport, prebiranje. Misli same vuku u najmračnije kutke. Nisam mlad, nisam budala, ne nadam se samo dobrom. Ja sam Ivan Valenković, imam 56 godina, u braku sam 31. Štašta sam naučio.
Najprije druga žena.
Sramim se te pomisli. Jer moj Viktor… Pa on nikada! Tridesetjedna godina, ni povoda ni sumnje. Ali kad muškarac zašuti, prestane jesti, noćima bulji u ugašeni televizor muška glava već sama crta slike. Ništa ne možeš.
Počnem motriti. Mobitel, ranije je bacao po kući, sad ga stalno drži uz sebe. Primijetio sam. Ali ništa drugo. Nema mirisa tuđih parfema, nema kasnih poziva, nema opravdanja za kašnjenje. Upravo suprotno, sada dolazi doma na vrijeme, miran, šuti.
Dakle nije afera. Ili skoro nije, jer misao nikad do kraja ne iščezne.
Drugo, bolest.
Teško o tome i razmišljati, a kamoli izgovoriti. U travnju puni šezdeset. Srce, nešto drugo? Ili nešto groznije, ono što se ni ne veli na glas? Nije bio kod doktora već godinama. Muškarci to znaju, liječnika obilaze jedino kad dogori. Znao bi, možda, pa šuti da me ne uplaši?
Moglo bi biti u njegovom stilu. Jako u njegovom.
Neko vrijeme, oprezno upitam:
Viktor, nisi se bio pregledao sto godina. Hajde kod doktora, onako, reda radi.
Zdrav sam.
Kako znaš, ako nisi išao?
Dunja, zdrav sam. Daj pusti.
To pusti nije ljuto. Samo gotovo, kraj razgovora. Nikada mi nije tako govorio. Gotovo nikada.
Treće, novac.
Uvijek smo živjeli dobro. Ne bogato, ali pristojno. Viktor majstor u stolarskoj zadruzi, ja računovođa u domu zdravlja. Djecu smo školovali, oženili i udali. Unučica, Laura, ima tri godine. Kredit davno otplatili. Auto stari, ali vozi. Ništa nam ne fali.
Ali pomislim, možda ima dug? Možda je dižu kredite pa sada…? Provjerih zajednički račun, sve uredno. Njegov ne znam ni gledati. Nisam pitala otvoreno. Zašto? Jer bi me opet otkantao, šutio. Šutnja njegova zna boliti više od bilo koje riječi, kao da te udari.
Prođe još par dana. Na poslu se držim. Naša glavna računovotkinja Jelena me upita:
Dunja, nisi danas svoja. Je li sve u redu?
Je, Jelena, samo sam neispavan.
Muž? pita direktno, onako kako samo žene naše dobi znaju.
Ne, sve je u redu.
Klimnula je. Dugo je u braku, zna: kad žena kaže sve je u redu, najčešće nije. Ali više ne pita. Za to je volim.
Doma glumim normalu. Kuhao sam, čistio, pitao za posao. Odgovara s dvije-tri riječi: Dobro. Sve. Da. Pitam, on kratko odgovara, živimo poput dvoje stranaca pod istim krovom. Nikad tako nismo bili. I kad smo se svađali, kipjelo je, bilo je života. A sada… vata.
Jednom je stvarno puknuo.
Zamolio sam ga da popravi slavinu u kuhinji. Već tjedan dana kapa, bar tri puta sam rekao. Klima glavom, ništa ne popravlja. Tu večer opet:
Viktor, slavina.
Podigne glavu, pogleda me. U očima mu nešto čudno umor ili bijes, ne prepoznajem više.
Dunja, nemoj sad.
Cijeli tjedan kaplje!
Rekao sam, ne sad!
Lupi dlanom o stol. Ne prejako, ali zapanjim se. Ivan Valenković ne lupa po stolovima. Nikad. To nije on.
Oboje zašutimo. Ode u spavaću. Ja stojim, slušam slavinu kako dosadno kaplje.
Tiho uzmem francuski ključ iz ladice ispod sudopera, zavrnem koliko sam mogao. Nije kao što bi on, ali prestalo je kapati.
Tu noć nisam skoro zaspao. Razmišljao sam: gdje je nestao moj muž? Onaj Viktor koji se smije na gluposti, koji zna sve filmske replike iz starih domaćih filmova, koji svake nedjelje radi fritule i preslani ih. Koji zove iz firme bez razloga da pita kako si? Gdje je sad taj čovjek?
Ono kada je netko pored tebe, a ne postoji. Gore od svake svađe. Gore nego da je otišao. Jer da je otišao znaš na čemu si. Ovako tu je, diše, hoda, odgovara na pitanja, ali nije tu.
Obiteljska kriza. Te su mi riječi došle u glavu kasno te noći. Iznenadih se sam sebi, misleći: eto kako se to zove. A ne znam otkud to baš sad. Dobro smo živjeli. Što se promijenilo?
Ništa izvana, to je fora. Sve izgleda isto. I to je najgore.
Još jedan večer, dobro ga pamtim.
Vraćam se s posla oko šest. Njegove jakne nema u hodniku znači, još ga nema. Izujem se, odem u kuhinju, stavim vodu za čaj. Krenem nešto kuhati. Kad, vrata se lagano otvore. Pogledam.
Skida cipele, šuti.
Došao si, kažem. Hoćeš večeru?
Ništa ne odgovara. Prolazi pored mene u kuhinju. Pratim ga. Otvara vitrinu iznad frižidera. Tamo nam stoji boca loze, kupljena za goste i za, ono, rezervu koju nitko nikad nije otvorio. Boca tamo stoji valjda od novogodišnjih praznika. Izvadi je.
Tu mi se srce steglo. Loše predosjećam.
Bocu stavi na stol. Stavi i čašu. Sjedne. Gleda u zid.
Čekam. Ne otvara bocu. Samo sjedi i gleda. Ne toči, ne pije. Samo sjedi.
Počnem tiho. Sklonim čašu i bocu natrag.
Gleda me bez riječi. Ne brani.
Skuham mu čaj, stavim pred njega. Sjedim.
Viktore, kažem. Ne znam što se događa. Ali tu si, i ja sam tu. Sve ostalo ćemo zajedno.
Dugo me gleda. U očima mu nešto što nisam davno vidio. Bol? Krivnja? Tuga?
Lezi, Dunja, šapće.
Ti?
Poslije ću.
Odlazim. Ne mogu ga natjerati da priča. Znao sam: dok ne bude spreman, ne ćeš izvući ni riječ. Ali znao sam i da ovako više ne ide. Nešto mora puknuti.
Dočekao sam i to, samo ne onako kako sam mislio.
Petak je bio. Spremao sam se za posao. Vežem šal, gledam se u ogledalu hodnika. On još spava, zadnje vrijeme spava dugo, i inače je ranoranilac. Gledam se i mislim: već tri tjedna me proždire osjećaj da je nešto slomljeno. Hodam uz njega, a ne znam kako popraviti. Ostao mi je najbliži što imam, što god da se događa.
I odlučim.
Uzmem mobitel, napišem Jeleni: “Jelena, treba mi slobodan dan. Danas, može?” Odmah odgovori: Može. Ne pitam ništa. Pametna žena.
Iziđem iz stana, kao uvijek. Do lifta, na ulicu. Stanem pet minuta. Vratim se.
Otključam tiho. Skinem cipele. Prođem u hodnik.
Odmah vidim tuđe čizme.
Ženske. Tamno-smeđe, mala peta. Lijepo uredno složene kod zida. Nisu moje. Znam svoje čizme. Nisu ove.
Stajao sam, gledao u njih.
I onda čujem tihe glasove iz kuhinje. Ženski, muškarčev. Žena plače. Muški šapće, tješi.
Dovoljan mi je trenutak da odlučim. Ulazim u kuhinju.
Za stolom sjede dvoje. Moj Viktor. I Petra, žena njegova najboljeg prijatelja Stjepana. Petra plače, skriva lice. Viktor sjedi, nije je taknuo, samo sjedi. Dvije šalice čaja, otvorena kutija keksa, naši iz škrinje.
Viktor podiže glavu, vidi me.
Ne prepadne se, ne ustane. Gleda onako kako gledaš kad te uhvate, ali ti je svejedno. Možda mu je malo lakše.
I Petra podigne glavu. Oči crvene, natečene. Maramica potpuno mokra.
Svi šutimo, tri-četiri sekunde. Ili pet. Ili vječnost.
Petra izgovori:
Dunja. Oprosti. Nisam imala kuda.
Ne odgovaram joj. Gledam Viktora.
Objasni, kažem.
Ustaje, ide do prozora. Gleda van. Ožujak je, sivo, kižno, tmurno.
Viktore.
Reći ću, veli.
Okrene se. Petra gleda stol. Viktor mene.
Stjepana jučer. Uhvatili su ga. Pred uredom. Troje ih je bilo. Rekli: reci prijatelju da pazi što priča. Stjepan je u bolnici sad.
Osjetim pritisak. Stjepan Malić. Prijatelj trideset godina. Poznajem ga otkad znam Viktora. Skoro toliko.
Što znači, da pazi što priča? pitam.
Viktor spušta glavu. Prelazi rukom po licu. Ima taj pokret kad mu je teško.
Pisao sam prijavu. Početkom veljače. Protiv novog šefa odjela.
I?
Krade, Dunja. Sustavno. Sa skladišta, od materijala. Vidio sam, računao, skupljao dokaze. Pisao prijavu.
Gdje si je predao?
Sigurnosti poduzeća. I računovodstvu.
Šutim. Čekam.
A Stjepan, izgovara polako, kao da mu svaka riječ ranjava grlo, Stjepan je znao da pišem. Od početka. Rekao sam mu. Vjerovao sam, prijatelji smo… Mislio sam.
Viktore?
On je šefu javljao. Dva mjeseca. Dva mjeseca prenosio što skupljam, pričam, planiram.
U kuhinji muk. Samo hladnjak zuji.
Dobio sam otkaz, kaže Viktor. Prije tri tjedna. Onaj dan kad sam kasnio. Nedostaci u odjelu. Nisam ništa taknuo, znaš i sam. Ali papiri spremni, svjedoci, potpisi sve namješteno.
Tri tjedna si šutio, kažem.
Da.
Tri tjedna si doma šutio kao da živiš. Dao si mi iluziju da ideš na posao.
Da.
Gdje si bio svaki dan?
Razmisli.
Svuda. Prvo u parku. Onda u knjižnici. Nekad samo vozio tramvajem. Da negdje idem.
Gledam ga. Moj muž. U travnju šezdeset. Prvoklasan majstor. Zlatne ruke, svi to kažu. Trideset i jednu godinu zajedno. A on tri tjedna vozi tramvaj, izmišlja, šuti.
Zašto? pitam.
Opet se počeše po licu.
Ne znao sam kako reći. Počeo se bojati što ćeš…
Što ću ja?
Da ćeš se slomiti. Da nećeš moći izdržati. Zabrinut ćeš se.
Jako brinuti?
Da.
Viktore.
Što?
Viktore, budalo.
Ispalo mi samo. I Petra digne pogled. Viktor me gleda.
I ošamario sam ga, po obrazu. Lagano, sam ne znam zašto. Valjda radi tri tjedna šutnje, zbog boca koje nije pio, televizora koji nije palio, mojih noći kad sam mislio afera, bolest, dug, što još? Zbog pogleda bez izraza. Zbog svega.
Ne uzmiče. Samo stoji.
Udario sam još jednom lagano, otvorenom rukom. Kao da ispuštam balon. Spustim ruku.
Oprosti, kažem.
Nema zašto, odgovori.
Ima. Nije uredu tući.
Zaslužio sam.
Nitko ne zaslužuje. Ja… oprosti.
Okrenem se. Natočim si vodu iz slavine. Popijem. Još jedan. Stavim čašu. Držim ruke na sudoperu, stojim tridesetak sekundi. Samo dišem. Samo dolazim sebi.
Petra tiho sjedi za stolom.
Viktor miruje.
Pustim sudoper, okrenem se.
Ovako je, kažem. Glas ravan, iznenadim se koliko. Tri tjedna si šutio. U redu. Sad ćemo razgovarati.
Dunja.
Šuti. Ja sada pričam. Poslije ti.
Zatvori usta.
Pisao si prijavu jer si bio u pravu. On je krao, znao si, postupio si ispravno. To je prvo. Onda su te namjestili i dali ti otkaz. To je drugo. Stjepan je dvije mjeseca radio protiv tebe. To je treće. Njega su zato napali jer su mislili da zna previše. Da ga mogu ucjeniti. To sve tako ide, jel?
Gledam Petru.
Klimne, briše oči maramicom.
Da, tiho reče. Mislili su da kroz njega mogu doći do Viktora. Zato su ga čekali.
Da. Ti sada ostaješ kod nas. Naša Laura u drugoj sobi, ali sad je kod zeta, ima mjesta. Dogovorit ćemo se.
Dunja, ne bih htjela.
Petra, ostaješ. Ne raspravlja se.
Petra smireno zaplače. Gotovo bez glasa.
Okrenem se Viktoru.
Sad ti.
Sjedne. Davno nije tako sjedio za našim kuhinjskim stolom. Ili jest, ali nije bio tu. Sad je.
Pričaj sve. Od početka.
Dugo je pričao. Slušao sam, nisam prekidao. Tako sam naviknuo najprije slušaš, pa tek onda misliš. Najvažnije tako ne propustiš.
Novi šef odjela stigao krajem rujna. Viktor odmah osjeti da nešto nije kako treba. Ne zato što je loš čovjek, nego slutiš pomake. Više se otpisuje nego troši, podaci lažu. On sve pamti, ima trideset godina u rukama, bilježio za sebe.
U studenom priča Stjepanu, prijatelji iz vojske. Stjepan radi drugdje, nije vezan za zadrugu. Viktor mu kaže: pišem prijavu, što misliš?
Stjepan: Čekaj, nemoj brzati, možda griješiš.
Viktor skuplja još dokaza. Početkom veljače piše prijavu. Detaljno, brojevi.
Tjedan dana kasnije zove ga direktor. Komisija. Papiri o pronevjeri. Sve regularno, potpisi, ali nisu njegovi. Kažu mu: Odi sam ili ide tužba. Nema odvjetnika, nema para, a šef sve pod kontrolom. Odlazi.
Dolazi kući. Ne može reći.
Zašto? pitam. Viktore, zašto?
Promrmlja.
Sjećaš se 98? Kad su me otpustili?
Naravno. Djeca mala, bez novaca. Radim dvije smjene. Mjesecima je bio izgubljen, kuću održavam kako znam, on traži posao, a sve teža atmosfera.
Sjećam se.
Nikad mi nisi prigovorio. Ali vidio sam ti lice kad misliš da ne gledam. Gledaš kroz prozor… Nisam htio opet to vidjeti.
Eto.
Trideset godina a pamti moje lice uz prozor 98. Sad tri tjedna šuti, vozi tramvaj da mi ne bi opet gledao u lice.
Ne znam što da kažem. Samo gledam njegove ruke, lice, sijedu uz sljepoočnice koju mrzi.
Stjepan je znao? Da su te otpustili.
Znao. Zvao sljedeći dan. Pitao kako sam. Rekao sam. On: Nije fer. Žao mi je.
Šuti. Riječ žao ostaje visjeti.
Prijenos informacija dva mjeseca, šapćem.
Dva mjeseca, da.
Pogledam Petru. Sklopila glavu. Zna istinu. Došla ovamo, znala je što je napravio njezin muž.
Petra, jesi li to znala prije?
Lagano podigne glavu.
Doznala sam jučer. Kad su mu… Kad su ga pretukli. U bolnici priznao. Kaže: kriv sam, reci Viktoru da sam kriv. Zato sam došla.
Dugo šutimo.
Sam nije došao, kaže Viktor najtiše.
Viktor, u bolnici je, Petra.
Nisam to mislio.
O Stjepanu više tada nismo. Ta priča ima puno mrsića, ne ide sve odmah. Osjetim, u Viktoru i Stjepanu čvor još, sad se ne da riješiti.
Ustanem, stavim vodu za čaj. Tako uvijek kad ne znam što ću. Nije da pomaže, ali daje ritam. Ustaneš, kuhaš, život ide dalje.
Dakle, kažem uz štednjak, sad si bez posla.
Da.
Dugo.
Tri tjedna.
Povratka u zadrugu nema?
Ne.
Dobro.
Stavim šalice, izvadim čaj. Viktor me motri.
Dunja, znam da je loše. Znam da…
Viktore.
Što?
Zašuti na minutu. Razmišljam.
Zašuti. Petra trepće. Voda vrije.
Skuham pravi, listić, ne vrećicu. Oduvijek pijemo tako, od početka. Viktor još na prvom spoju govorio ja ne pijem vrećice. Rugao sam mu se, navikao.
Stavim tri šalice. Pred Viktora, Petru, sebe.
Sjednem.
Slušaj me, kažem. Dobro slušaj.
Slušam.
Ti si majstor prve klase. Stolari, namještaj, zadnja tri desetljeća. Svi te znaju. Svatko će te uzeti rađe nego zlato. Znaš to?
Šuti.
Znaš li?
Znam, procijedi.
Dobro. Sjećaš se Ante Markovića? Prije dvije godine te zvao. Zajedno otvoriti radionicu za restauraciju?
Viktor podigne glavu.
Sjećam.
Odbio si jer je rizično, nestabilno, a u zadruzi sigurno.
Dunja…
Stani. Tad si bio u pravu. Djeca nismo još riješili, kredit je bio, ali sad je druga priča. Djeca na svom, kredit isplaćen. Nas dvoje. Ja radim. Nije 98.
Viktor me gleda. Vidim kako se nešto mijenja. Sporo. Kao kamen kojeg voda polako nagriza.
Ante još drži radionicu? pitam.
Nemam pojma. Nisam ga dugo čuo.
Nazovi ga. Sutra. Ili danas.
Možda ima druge partnere.
Nazovi, pa vidi.
Ništa neće biti brzo. Potrebna oprema, prostor…
Viktore.
Molim?
Jesi li me ikad vidio da ne znam organizirati ako odlučim?
Stanka. Malo se nasmiješio. Prvi put u tri tjedna, sitni tračak, ali tu je.
Nisam, prizna.
Eto. Sada pijemo čaj i razmišljamo. Onda napravimo popis. Imamo cijelu noć.
Cijelu noć, ponovi.
Tri tjedna si sve nosio sam. Sada ćemo zajedno. Kao uvijek. Kao što je trebalo od početka.
Petra tiho jecne.
Pogledam je.
Petra, misliš o Stjepanu?
Da.
Liječe ga?
Da. Slomljena ruka, dva rebra. Kažu mjesec, ništa strašno.
Proći će. Mjesec dana i onda ćete vi.
Ne znam kako ću s njim više…
Ni ja ne znam, kaže Viktor. Bez ljutnje, iskren. Ne znam sada.
Šutimo. Ova tišina je drukčija. Ne kao ona prva tri tjedna. Ovdje se šutim dok probavljamo, prirodno.
Petra ode, ja i Viktor ostanemo sami.
Jesi ljut? pita.
Na tebe?
Da.
Razmislim.
Jesam. Ali ne onako kako ti misliš.
Kako?
Ljut sam što si tri tjedna sve držao sam. Što misliš da ću se slomiti. Što me podcjenjuješ.
Nisam podcijenio.
Jesi. Mislio si da bih se slomio.
Odmahuje glavom.
Ne. Znao sam da se ti ne bi slomio. Bojao sam se sebe.
Kak to?
Bojao sam se da, kada vidiš u mojim očima koliko mi je teško, da će mi biti još teže. Shvaćaš?
Shvatio sam. Čudno je to kod ljudi. Nekad dok si sam, izdržiš, a kad blizak vidi sve raspadneš se. Jer onda smiješ.
Shvaćam, kažem.
Nisam htio pasti.
A sad?
Pogleda ruke.
Sad mi više nije tako strašno.
To više nije strašno zapamtio sam. Prva prava rečenica nakon tri tjedna. Prva živa.
Dobro, velim. Onda idemo dalje.
Krećemo redom. Novac. Imali smo ono malo rezervi. Par godina skupljamo, za ovakav dan. Viktor gunđa da mu je neugodno trošiti moje zalihe. Naše, velim. On se mršti, ali prihvaća.
Moja plaća iz doma zdravlja pokriva osnovno. Za režije, za hranu ima. Neće biti luksuza, ali nije ni tjeskoba.
Onda Ante Marković.
Ante Marković iz Zagreba. Viktor ga zna još iz prošle firme, radili skupa petnaestak godina. Onda Ante ode, otvori radionicu za popravke. Viktor mu honorarno uskoči kad može. Prije dvije godine Ante zvao da uđe u posao restauracija starog namještaja je sada u modi. Ljudi žele popraviti, uljepšati, uspomene. Viktor tada odbio. Sad…
Nazovi ga danas, kažem.
Kasno je.
Nije. Devet je navečer. Nazovi.
Viktor oklijeva, uzme telefon, ode u drugu sobu. Čujem ga prvo tiho, zatim glasnije, završava smijehom. Pravim smijehom.
Vrati se.
Pa?
Ante se razveselio. Kaže: posla ima, majstora fali. Možeš krenuti čim želiš, za početak kao zaposlenik, kasnije govori o udjelu.
Dobro, kažem.
Plaća nije kao u zadruzi.
Viktore.
Molim?
Prvi korak, ostalo dođe. Snaći ćeš se.
Sjedne nasuprot mene. Drži šalicu čvrsto. Šalica plava s bijelim medvjedićima, kupili je u Rijeci prije dvadeset godina. Baš sada mi to padne na pamet.
Dunja, kaže.
Reci.
Kriv sam. Što sam šutio. Što nisam ranije rekao.
Ali rekao si. Danas.
Tri tjedna kasnije.
Zaboravi tri tjedna. Jer sad je važnije ono dalje.
Dugo me promatra.
Jesi ljut zbog Stjepana? Što sam mu rekao odmah?
To nisam očekivao.
Razmislim.
Vjerovao si mu.
Jesam. Trideset godina.
Tako radiš kad imaš prijatelja. On nije tako napravio. Nije tvoja krivnja.
Trebao sam znati.
Kako? Prijatelj trideset godina, ne tjedan ili mjesec.
Svejedno.
Pusti to. Ljudi naprave grozne stvari. To je bolno. Nisi kriv što si imao povjerenje.
Šutio je.
Ne kužim zašto… tiho kaže. Što mu je šef bio? Što je dobio?
Ne znam iskreno. Možda mu je obećao što, možda ga plašio. Možda oboje. Ne znamo.
Trideset godina.
Da.
Skupa smo bili prošlog ljeta na ribi.
Znam.
Ulovili smo pastrvu.
Sjećam se, pola si nam donio.
Eto. Pastrva, prijateljstvo, i onda ovo.
Tu stane. Najgore mu je to. Ne otkaz, ne podmetanje, nego što je čovjek s kojim si ribao prošle ljeto… odjednom nešto sasvim drugo.
Izdaja, kaže.
Kimnem.
Izdaja potvrdim. Bit će bolno, ali proći će.
Proći će?
Bol hoće. Ostane nešto, ali preboliš. Snaći ćeš se. Oba ćemo.
Gleda šalicu.
Znaš što je čudno? Ljut sam, a mislim on sada leži u bolnici.
Nije čudno. Normalno je.
Od toga mi nije ništa lakše.
Znam.
Sjedimo u tišini. Već je kasno, jedanaest. Vanjska noć. Ožujak krenuo.
Izvadim bilježnicu uvijek je na kuhinjskom stolu, pišem popise. Uzmem olovku.
Napišimo, kažem. Redom.
Što pišem?
Korake.
Pogleda bilježnicu, pa olovku uzme sam.
Ja ću, kaže.
Hajde.
Prvo: nazvati Antu Markovića jutro da dogovorimo detalje.
Da. Drugo?
Drugo, radna knjižica. Provjeriti što mi piše. Možda je netko nešto krivo unio.
Pravnik. Znaš koga?
Pitat ću susjeda, gospodina Lovrića, on zna prava.
Bilježi i to.
Piše. Gledam njegove ruke, uredan rukopis. Sve kod njega točno, po špagicu. Tako i namještaj, i olovku.
Treće: novac, kaže.
Novca imamo, zasad. Polako. Počet ćeš kod Ante, doći će plaća. Proći ćemo.
Proći ćemo, ponovi. Proba te riječi u usnama.
Viktore, prošli smo i 98., s dvoje djece i kreditom i svim. Sad ćemo ovo polako.
Stavi: Novac kontrolirati, ne paničariti.
Nasmijem mu se zbog tog ne paničariti.
Četvrto.
Šef. Prijava nije nestala.
Gdje je?
U službi sigurnosti. Tamo mora biti. I u računovodstvu imam kopiju.
Oni odlučuju. Svoje si napravio.
Mogao bih dalje ići inspekcija, policija…
Bi li?
Za sada nemam snage. Kasnije ću vidjeti.
Dobro, ne bilježimo još. To je za poslije.
Četvrti redak ostavlja djelomično prazan.
Još dugo razgovaramo. O Anti, o poslu, o restauraciji kao zanatu. Viktor ozari, objašnjava kako ljudi vole spašavati staru jugoslavensku ormare, komode, škrinje. Tko voli urednost, klijent pronađe majstora. U Zagrebu te radionice dobro zarađuju. Sve više ljudi traži na internetu. Antin nećak pomaže oko toga.
Slušam, ne prekidam. Jer govori. Živo, poletno, gestikulira. To je moj Viktor. Onaj koji je nestao prije tri tjedna.
Oko jedan opet pristavljam čaj. Popije.
Treba spavati, reče.
Treba.
Ali još sjedimo. Priča o restauraciji, što nikako ne ide npr. nikad ne lakirati originalnu šperploču. Počinjem pitati, zanima me, iskreno. Jer je za njega to život. On to zna.
Krene pričati o komodi koju je prije pet godina restaurirao privatni narudžba. Komoda stara, čak iz Austro-Ugarske. Ima tajne ladice, vlasnici nisu ni znali. On pronašao, pozvao povjesničare. Cijela pustolovina.
Slušam i mislim: to je to. Majstor koji u komodi nađe skrovište i zove povjesničare. To je Viktor Valenković.
Zašto nisi onda prešao na svoje? Prije pet godina, kad si radio komodu?
Navika. Zadruga, kolektiv, sigurnost. Bojao se neću sam.
A sad?
Sad drugačije gledam.
Zašto?
Jer nemam što izgubiti, osmjehne se, pomalo gorko, ali nasmije se.
Ne govorim standardne fraze o kad se zatvori jedno, otvori drugo. On nije glup, zna i sam. Kimnem.
Tempo razgovora usporava. Smanjuje se. Spava mu se. Naslonio se na ruke, glava mu klizi dolje.
Zaspao je.
Još malo sjedim nasuprot njega. Gledam mu lice dok spava. Ruke na stolu. Bilježnicu s četiri plus prazni redak.
Ustanem. U hodniku na vješalici je deka, zimi ju stavljamo preko leđa kad se ohladi. Uzmem je. Vratim se, prebacim mu pažljivo preko ramena. Ne budi se, samo pređe na drugu stranu.
Ugasi gornje svjetlo, ostavim samo malo iznad štednjaka. Polumrak, nije sasvim tamno.
Natočim si zadnju šalicu čaja. Sjednem kod prozora.
Vani sviće. Nije jutro, ali noć izblijedi. Prvi sat ožujka. Ni ne primjetih kad smo iz veljače prešli u ožujak.
Ožujak, to je već druga priča.
S krovova kaplje. Prva kapanja. Tiho, ali čujem. Kap, kap, kap. Nije snijeg, nije oluja. Voda. Živa voda.
Sjedim, držim šalicu s obje ruke, slušam kapanje.
O čemu sam razmišljao? O svemu. Da Petra spava u drugoj sobi, Stjepan je u bolnici, tek ih čeka razgovor. Viktorova radna knjižica, vjerojatno onečišćena, to će se morati ispraviti. Šef na zadruzi neće nestati, vjerujem da nastavlja. Stjepan… Ne. To još ne mogu ni misliti. Kasnije.
Pomislim: Tridesetjedna godina je puno. Ponekad se ljudi prestanu gledati, naviknu se jedno na drugo kao na stol, zidove. Zaborave pitati, zaborave vidjeti.
I mi smo zaboravili. Svako nosi svoje ja račune, on strojeve. Navečer se nađemo uz krumpir i slavinu. Život teče, poznat, navika.
A onda se dogodi nešto i vidiš da ispod navike još ima života. Da on pamti moje lice uz prozor 98., da ja pamtim plavu šalicu s medvjedićima iz Rijeke.
Neću reći sad će sve biti dobro. Ne znam. Možda ne uspije kod Ante. Možda radnu knjižicu ne možemo ispraviti. Onaj šef možda ima veliku zaleđinu. Stjepan potpuno drugi roman.
Može biti svašta.
Ali, evo baš sad, u četiri ujutro, prvog dana ožujka, Viktor spava za stolom pod kariranom dekom. Vani kaplje. U bilježnici četiri crte plus jedna prazna.
Nije ni kraj, ni početak. To je to što je.
Kapanje se vani ojačalo. Ili mi se čini. Ili je jednostavno tiše u meni.
Pomislio sam na kćer Anu. S mužem je, Laura s njima. Zvati ću ih sutra. Onako, iz vedra neba, kako ste?. Ne treba ništa odmah objašnjavati. Kad složimo sebe, ispričat ćemo.
Sjetim se sina Ivana. U Osijeku je već odavna, subotom se javi. Dobar sin, radi. I to ću kasnije.
Pomislio na Antu Markovića. Zanima me je li se promijenio. Možda dođe, upoznat ćemo opet.
Pomislio sam na restauraciju. Taj stari komod, sa skrovištem. To volim. To je smisao. Uzmeš staro, oštećeno, izgrebano, i vratiš mu dušu. Ne novo, nego njegovo, pravo. Lijepo je to.
Viktor se u snu pomaknuo. Deka sklizne. Popravim je.
Sjednem opet.
Kapanje.
Samo kapanje, ožujak, mrak koji više nije mrak.
Bilježnica s Viktorovim rukopisom. Olovka, prazna crta.
Uzmem olovku. Pogledam crtu poslije četvrtog broja.
Razmislim. Ne napišem ništa. Spustim olovku.
Neke crte treba ostaviti praznima. Za sada. Naći će vrijeme kad će ih popuniti.
Kapa s krova vani. Ožujak je tek počeo.
