Nijeidealni izlazak
Sjećam se kao da je bilo jučer, iako su prošla desetljeća. Šetali smo polako uzduž ulice Gaje Bulata u Splitu, osvijetljene visokim, kovanim lampama s ukrašenim vrhovima, baš onako starinski. Žuto-kremaste mrlje svjetla padale su na ostatke kasnozimskog snijega, pa se ta hladna večer činila neobično toplom, kao da je u zraku neka fešta, iako je Božić već odavno prošao, a proljeće je kucalo na vrata. Pored nas je zazvonio stari plavi tramvaj i nestao iza ugla prema Matejuški, bljesnuvši crvenim svjetlima dok su iskre s pantografa nestajale u tamnom nebu nad gradom.
Moj muž, Andrija, vodio me pod ruku i šutio. Uvijek je bio takav, šutljiv. Nama to nije smetalo i bez riječi smo se lako razumjeli. Što i ne bi, dvadeset godina braka, dvoje prekrasne djece, čvrsta obitelj…
Rijetko smo ovako navečer znali šetati, nakon posla. Naročito u zadnje vrijeme. Ipak, taj dan me sam nazvao i predložio izlazak.
Ozbiljno? nasmijala sam se. Zoveš me na spoj? Andrija, pa nisam spremna, nemam se kad vratiti doma i presvući…
Ajde, Olja njegov hrapavi glas uvijek mi je bio slabost, zvučao je zavodljivo i kad bi ga čula preko mobitela. Nemaš šta razmišljati! U čemu si, u tome ćeš doć. Vidimo se u šest kod Marmontove.
Klimnula sam, tiho priznala da ga volim.
I volim ga, još uvijek. Ne više onako gorljivo kao prije, ali ništa slabije. Ni meni ni njemu ne trebaju više one mladenačke strasti, ushićenje, suze, zakletve. Sve je to za nama. Ostala nam je mirna sigurnost kad znaš da je pored tebe TVOJ čovjek. Samo tvoj i ničiji više.
Kod tržnice su klinci u klaunskim kostimima zabavljali ljude, a mlada djevojka s lažnim pjegicama skupljala novac u kutiju. Andrija je, stojeći kod autobusnog stajališta i gledajući gužvu, u početku odbio, ali je onda, nakon malo kopanja po džepovima, izvukao deset eura i predao im.
Hvala! nasmiješila se djevojka.
Podsjeća me na Veru, pomisli Andrija. Sva mladost nam ispija zadnje živce, ali sve bismo dali za njih.
Kćerku je obožavao. Sin, Grga, stariji, znao bi ponekad biti ljubomoran, ali što možeš.
Nije ni tebi lako s mamom! zadirkivala je Veronika brata. Grgice, dođi, pojedi kolač, probaj kompot, daj da te izljubim… oponašala bi mene, dok bi Grga izvijao lice i mrmljao izlazeći iz sobe…
Još jedanput Andrija je pogledao na sat. Konačno, iz podzemne izašla sam ja, popravljajući kapu i navlačeći rukavice. Bila sam još u svojim omiljenim, svijetlosivim, ručno pletenim rukavicama.
Evo me! zamahnula sam rukom kroz gužvu. On se gurao kroz ljude, gurali su ga, gurkao je i on njih sasvim uobičajeno za splitsku špicu.
Dobar večer, na prstima sam ga poljubila u hladan obraz. Sorry, na fakultetu je ludnica, sutra nam dolazi inspekcija, a papiri cijeli kolegij su nestali! Tražili smo ih satima, a onda našli potpuno mokre, Lila, tajnica, prolila je po njima čaj pa ih sakrila od straha…
Andrija je klimao, ubacivao pokoju riječ, mrmljao.
A kod vas? Sve po starom? pitala sam naposljetku.
Sve po starom, Olja! Daj mi torbu.
Uvijek sam vukla ogromne torbe, puna knjiga, bilježaka i studentskih radova.
Opet si natovarila cigle! gunđao je Andrija. Trebaš ostavit posao u uredu! Kad ćeš to naučiti…
Pitanje je visilo u zraku. Samo sam tiše privinula ruku uz njegovu.
Zatim smo šutjeli, zurili u izloge šareno ukrašene lampicama, u snjegoviće kojeg su klinci napravili, u gavrana koji je čeprkao po praznim papirnatim vrećicama.
Na jednoj od klupa lokalni slikar je izložio slike za prodaju. Male, obojane akrilom, uglavnom morske motive, a žarke mrlje na snijegu djelovale su kao sva čuda Jadrana. Zagledala sam se u jednu minijaturu obala svaljenih školjki, sunce nad morem.
Deset. Ali vama za pet eura, šapnuo je slikar.
Upitala sam muža pogledom, Andrija je kimnuo. Nije mi kupio cvijeće danas, pa smo se barem tako počastili.
Sliku smo spremile u moju ogromnu torbu.
A hoćemo dalje, unutra? predložio je Andrija i kimnuo prema vratima malog konobarskog restorana podno starog pročelja. Ipak si htjela negdje sjest. Vrijeme je i za večeru.
Pogledala sam ga, slijegla ramenima. Ne žuri mi se kući, a Grga i onako ima probu na fakultetu do kasno, Veronika ide s frendicom na trening, dakle, svi dolaze kasno…
Ajmo! posvijetlila sam. Sto godina nismo nigdje izišli!
Tako i treba!
Andrija me povukao gore uz skliske stepenice, pridržao, otvorio vrata restorana.
U polutami predvorja dočekao nas je mladić, naklonio se i preuzeo kapute. Dobrodošli Drago nam je što ste izabrali naš restoran, najbolji ovdje, sigurno ćete biti zadovoljni…
Ruke su mu drhtale, glas malo titrao. Tek mu je drugi dan posla, mora impresionirati onog u uglu, sjedi debeljko, stalno briše znoj s čela. To je gazda. On odlučuje hoće li mladić dalje zarađivati kunu, pardon, euro, ili leti van jer nije ispunio očekivanja.
Aleksa? tiho sam upitala, prepoznala ga. Što ti radiš ovdje?
Bio je moj student, talentiran, malo nesvakidašnji, ali od takvih često ispadnu vrhunski znanstvenici. Um mu je lutao, nije pratio interese vršnjaka, već je sanjao o mikrobiologiji, stalno je dolazio kod mene na katedru, zapitkivao, iritirao svojom upornošću. I evo ga sada… U restoranu s mirisom brodeta i pečenja…
Aleksa je pocrvenio, odvio pogled, pružio nam brojeve od garderobe.
Imali ste rezervaciju? pitao je glasno, pa šaptom: Olja, ne brinite, neću zapustit faks. Samo mi treba koji euro, mami i meni…
Klimnula sam, namignula mu. Požurio je razdijeliti jelovnike, rasuo ih po podu.
Da, naručili smo. Prezime Barbarić, dodao je Andrija.
Negdje iz sjene gazda zakašlja. Aleksa požuri prepravljati upute, povede nas kroz luk. Stolovi sa svijećama, prigušeno svjetlo, s polica gledaju oklopi i polirane sablje.
Zanimljiv lokal, ima dušu, kaže Andrija. Olja, kako ti se sviđa?
Sjeli smo za stol uz zid pokraj štita s dva lava, koja su stajala na zadnjim nogama, otvorenih čeljusti.
Namjestila sam jaknu preko stolca, popravila frizuru. Dan ranije sam bila kod frizerke, ošišala kosu na elegantni bob. Veronici se sviđalo, sin kao da nije primijetio, Andrija tek odmahnul, možda još nije odlučio što misli. Zbog toga sam se osjećala nesigurno, nego, koga briga, minulo je vrijeme pletenica i repova, sad je red na jednostavnost…
Gledam ga, utonuo u jelovnik, nasmiješila sam se.
Andrija šaptala sam. Lijepo što smo ovdje, zar ne?
Molim? A, da, super. Jel ćevapi ovdje dobri? Možda bolje da idemo doma, skuham ti rižoto, i amen! namrštio se.
Ma, ne brini. Sve će stići brzo, rekla sam i naručila.
I gemišt, molim, ubacio se Andrija, uznemireno srušivši soljenku.
I meni, našalila sam se.
Konobar nestane. Andrija iznenada pita o Veronikinom treningu, koliko Grga kasni, kako im previše popuštam…
Slušala sam ga, nisam se ni trudila opravdavati, samo sam mu dotaknula ruku, pitala tiho:
Što ne valja?
Slegnuo je ramenima, ali tad iza leđa začuh onaj, visoki, podbadljivi glas:
Ajme, koje čudo! Nisi li ti Olja! Nisam te prepoznala, baš si se zaokružila… Hormoni, ili godine? Ne moraš odgovarat.
Brezobrazno se zavalila do nas, sjajnih naušnica, prstenja kao sa sajma, haljine skrojene da se ističe. Fausta! Stara školska “prijateljica.”
Fausta?! Ilić? Jesi ti? uzviknuo je Andrija, skočivši, pa se opet sjeo, povukao džemper.
Ja sam, dragi moji. Prepoznali odmah! Pratim se, bez poroka, zdrava hrana, sport. Dati ću ti broj nutricionistice, ali… S vašim plaćama, kako ćete?
I meni je drago, Fausta, odrezala sam. Moje lice, prije mekano, zatvorilo se kao stijena.
Sama si? Šteta…
Pa, ja sam tu gazdarica. Sve je moje. I muž, naravno, ali ponekad si dam oduška pa izađem do gostiju. Zanimljivo je… Andrija, nisi se mnogo promijenio. Samo su ti oči tužne. Eh, muškarci. Uvijek tuga…
Doviknula je konobaru, šaptala nešto. Odmah stiže! Ajme, sretna sam što vas vidim! stisla je Andriji ruku, pokušala ga maziti, a on se odmaknuo, ruke sakrio pod pazuhe. Koliko je prošlo? Deset godina? upiljila se u njega.
Andrija nesigurno, kao zbunjen, odgovori:
Dvadeset, možda i više.
Konobar razlio piće. Fausta ga je otjerala pogledom.
Kako ide, djeca…? upitala je.
Djeca super, dvoje, sin i kći, dobri su, odgovorila sam kratko. Fausta, iskreno, planirali smo večeras biti sami…
Djeca, dakle? Sjećam se, bila si trudna kad smo se srele u muzeju, vodila si papire po hodnicima, takva si ti… I trudna si bila blijeda, pjegava, stalno si išla na WC… nastavila je gledati Andriju. Olja, ti si još na faksu? Cvjetići i pčelice?
Pobogu, Fausta, mikrobiologija nije botanika. Ali ne opterećuj glavicu…
Ajmo doma, šapnula sam Andriji. Obećala sam Veronici skratiti haljinu…
Ma kakvi! Ostanite! naglo se uhvatila za naše ruke Fausta. Imamo odličnog kuhara, sve će biti tip-top. Gdje bi Andrija bolje pojeo? Doma nemaš vremena ni za maneštru… Pa dajmo zdravicu! nalila je ljutu, podignula čašu.
Za ovo ponovno druženje! Pa kako sam sretna! I kakve deserte imamo! prebacila se šarmantno, a zatim prošaptala, neobično bliska Andriji: Ali takve kremšnite kao što si mi kupovao ljeti, na Rivi, nigdje više nisam našla. Sjećaš li se, Andrija, sjedili smo na toplim kamenima, jeli i smijali se dok su nam prsti bili puni kreme…
Pogledala sam svog muža, on je odlučno odmahnulo glavom.
Fausta je bila vrlo zadovoljna popila je više nego dovoljno, bila je sretna što “vlada pozornicom”.
Ne sjećam se… promrmljao je Andrija. Nikad nisam bio s tobom na Rivi.
Samo si zaboravio, dragi moj! odvratila je sa smiješkom. Tvoj muž je pustolovan, sigurno ti nije sve ispričao…
Fausta, dosta. Sve su to gluposti, nervozno je Andrija ravnao stolnjak.
Znaj, meni ne trebaju djeca, ne želim završiti kao Olja! Djeca sve unište: figuru, zube, živce. Imam muža, restorane, imam sve. Ali, taj Aleksa pri ulazu, užasan je, gubljenik.
Uspravila sam se. Aleksa nije bio nesposoban, pomalo smotan, ali pametan!
Nije reagirao na tvoj šarm? rekla sam ironijom. Fausta se nasmiješila.
Ja nikad neću uvenuti, Olinka. Tebi treba novi frizer, prekratko si ošišana, stalna greška. I taj kostim, mili Bože, gdje to nabavljaš? Studenti te sigurno zovu učiteljica vjeverica, ha-ha!
Fausta, pazi malo što govoriš, odrezao je Andrija, ali je odmah podignula ruke.
Ajme, oprosti! Zima je, grintava sam. opet je vrtjela uvojak, naručila još hrane, rastapala se u svome monologu.
Onda je otišla, sloganom: Ajde, uživajte!
Okrenula sam se mužu.
Idemo doma, rekla sam. Skuhat ću stekove i otvoriti vino… To je što nam treba!
Andrija je htio protestirati, ali tad je stigla Veronika.
Tata, di ste? Ja bi došla! Bazen je gotov, Katica je bolesna, ja sama neću više. Čekate me malo? Umirem od gladi, pojela bih vola!
Ma, idemo već… zamucao je Andrija.
Što je bilo? upitala sam zabrinuto.
Veronika želi doći ovamo, gladna je kao vuk. Što da joj kažem? upitao je.
Neka dođe. Kad je dijete gladno, nema odustajanja.
Evo, stigla je i tvoja mala, pa sad cijela fešta, srknuo je Andrija vino. Zamišljao sam ovo drukčije, ali… sve propade…
Sve skupa Fausti u rep! Ne brini, večer još nije gotova, utješila sam ga.
Bilo mi je drago što se potrudio, znao je nije romantičan tip, ali evo, trudio se, birao restoran… Malih geste su mi bile dragocjene. Sjećala sam se svakog cvijeta što mi je donio, svakog dana kad smo išli u teatar. Najsretniji je bio uz more, uz gitaru, roštilj i slatke jagode koje bi mi stavio na ruku pa na usne…
Oprosti, idem do WC-a, promrmljao je Andrija i nestao.
Hvala, draga, promrmljala sam, više sebi, popravila kragnu i uživala u sreći svojih.
U tom času Fausta je sjela na Andrijinu stolicu.
Olinka, moram ti ipak ispričati o onim kremšnitama…
Ne zanima me, Fausta, rekla sam mirno, škrto se smiješeći.
E, ali trebaš znati. Tada, na ljeto, Andrija je bio tu zbog posla, ja sam odmarala. Prvi me s plaže primijetio, pa smo se šetali, jeli kremšnite, pili vino, i…
Zbilja, koga briga?
Olja, znala sam da će se zaljubiti u mene! I bilo je tako. Ti si bila u Zagrebu, trudna i nikakva, a on je sa mnom pio vino uz more! Sjećam se svega! Znaj, bila sam mu bolja! On se, naravno, vratio tebi jer si bila trudna, tko bi te drugi htio… Al’, Andrija, priznaj sad pred svima! zaviknula je prateći ga pogledom kad se vratio. Nadvila se oko njegovog vrata, ali ju je odmaknuo kao da ga je opekla.
Fausta je zadihana, sitne nosnice joj podrhtavaju; počinje cmizdriti.
Pogledala sam je i, zapravo, nasmiješila se. Fausta je željela samo da slomi moj svijet. I uspjela je na tren sam stajala, kao na tankoj dasci, između lažne prošlosti i sive budućnosti. Nije mi do plača, to će kasnije. Samo praznina.
Kad me netko iza ramena zgrabio i poljubio snažno.
Mama! Je’l vi imate izlazak, a? Tata, je l’ to? Nisam vam pokvarila ništa? Veronika me zagrli i raduje se svemu. Grga dolazi isto! Gladni smo kao vukovi!
Verica brblja, smije se, širi radost oko stola, tjera Faustu u tamu. Sjedne, šaljivo prepričava kako je danas na bazenu bilo smiješno i šareno, a onda je prišao i Grga. Aleksa, s upalšenim izrazom, stajao je iza.
Izgleda, Fausta ga je pred svima izvrijeđala, otkazala mu preko noći.
Aleksa, pognute glave, odlazi kući. Ništa od njega, mislio je, ni od života… Oh…
Pogledala sam djecu, pa muža. Volim ih sve, tu, okupljene. Pogledala sam Andriju, hvatao je moj pogled. Volio me svim srcem, pomogao mi kad sam najviše trebala. Nikad nije otišao, uvijek je bio tu.
Kako mu opet vjerovati? Tko zna, možda je bilo još stotinu “Fausta” na moru… Ali svi su domaći, on je uvijek vraćao meni.
Popila sam gutljaj vina, pogledala ga i ugledala tužan pogled, onaj pasji, splitski.
Mogla bih razvod podnijeti, okrenuti svijet naopako; mogla bih, ali kome bolje? To je kao kad nakon bitke mašeš šakama. Ne trebam to. Nakon svega, kome je ovo sve osim meni potrebno? Zar Andriji, zar djeci?
Iz prikrajka, Fausta nas je gledala. Kod nas pjesma, dernek. Onda trešti gazdin glas.
Fausta! Prinesi večeru! Koliko još čekati!?
Pokorna, nestala je prema kuhinji, rukama nosila tanjure kao prava konobarica.
Osmjeh na licu, ženo! Imaš kao kraljica! reče njezin muž i nagura je sebi.
Ona šapne: Azmir, hoću djecu!
On se nasmije: Ti? Stara si, ne pravi probleme. Ulij mi čaj!
I Fausta poslušno toči, sjedi tiho…
Glupo, tugaljivo… Ah, ništa, sutra leti u Nicu, šetat će, trošit Azmirove novce na butike, smijati se, vrtjeti svoje crvene kovrče, dok kod Andrije ni pedeset eura nije spiskano na večeru. Ma koga briga. Bolje Azmir i njegovi novci nego Andrija i njegova sirotinja.
Ne cmizdri! reče Azmir. Pleši! Raduj se!
Fausta je poslušno ustala, vrtjela se. Ona je sretna, živi najbolje…
A splitskim ulicama, pod lampama, šetali smo Andrija i ja. Grga i Veronika trčali su ispred, gađali se snijegom i smijali. Dotrčali su do tužnog Alekse, povukli ga u veselo kolo, pa je, vidjevši mene, skupio hrabrosti nasmijati se.
Hoćeš mi oprostiti? konačno je šapnuo Andrija.
Pusti sad sve, odmahnula sam. Važno je tko je večeras s kim.
On je kimnuo, popravio mi torbu i poljubio me, nježno, stvarno, baš kao na pravom izlasku.
Hvala ti, Olja, prošaptao je. Hvala što si moja, hvala na djeci, hvala što si najbolja.
Nasmiješila sam se. Lijepo je biti najbolja, pa i kad nisi idealna. To svakoj ženi daje snagu da bude boginja.
A prošlost? Ona je već odavno otišla, s Jadranom, isprana kišama. Nema je više.
