– Mama, pa što ti sad izmišljaš?! Opet ti o tim svojim džepovima?! Kakva oporuka? Zašto ti to treba? Ideš tamo gore, ili što? Marija je pokazala prstom prema stropu i namrštila se. Nemaš ti što tamo raditi! Ovdje si nam potrebna!
Nestrpljivo odmahnuvši rukom na neumorni tok nagovaranja svoje majke, Anđelke Julije, Marija je nastavila mijesiti tijesto tako žestoko da je cijeli stol podrhtavao, a mačke su zbrisale iz kuhinje na terasu, već navikle da kućanica danas baš i nije dobre volje.
– Treba, Marice! Želim tako! Sve mora biti na svome! Anđelka je pogledom ispratila repate bjegunce i vratila se rezanju jabuka za punjenje.
Jabuke koje je pripremala bile su savršene. Krupne, mirisne, kao da su upile sve nijanse jeseni što kraljuje u vrtu Marijine vikendice.
Vikendicu je naslijedila od djeda. Velika, prostrana, stara uzdisala je noću baš kao i Anđelka kad je mučila križobolja, i krila toliko tajni da ni vlasnici nisu znali sve.
Marija, koja je kao dijete provodila svakog ljeta na toj vikendici, mislila je da zna svaki kut, a opet bi tu i tamo pronašla neku malu tajna vratanca na tavanu, iza kojih se skrivao uski ostavčić, ili klimavu klupicu u šumovitom dijelu vrta. Kuća je kao da je živjela svojim životom, neovisno o ljudima, njihovim brigama i strastima koje su pod njenim krovom vladale desetljećima. Nekoć je vikendicu dao sagraditi Marijin pradjed, ugledni zagrebački književnik. U njoj je živjela šarolika obitelj brojni stričevi, ujne, nećakinje i prabake svaka je ovdje nalazila mirnu starost dok je pradjed bio živ. Kad ga je nestalo, njegova treća supruga, koju je silno volio ali nikad posve razumio, izbacila je sve osim svoje majke i sinova, poručivši da više ne želi živjeti u “zajedničarki”.
Rođaci se nisu prestali čuditi ženi koja im je godinama podukišivala zbog muža.
– Paula, kako možeš?! Pa, Vjekoslav
– Vjekoslava više nema! odsjekla je Paula i naredila svima da se pokupe. Odsad sam ja gazda!
Svi su poslušno otišli, a kuća je iznenada ostarjela. Zastenjala, zaškripala, utihnula, strašeći preostale nepoznatim zvukovima noći i danom sablasnom tišinom. Nije više bilo onoga smijeha koji je odzvanjao hodnicima, ni druženja uz kavu na širokoj terasi, gdje je svatko bio dobrodošao i uvijek dočekan lijepom riječju. Nije više bilo ni velikog domaćina, duše svih okupljanja, gdje su svi bili “svoji” čak i kad im još ni rodoslovno nitko nije znao red.
Paula, kad je ostala sama, nije dugo uživala u “vlastitoj” kući. Prvo se posvađala s majkom, onda sa starijim sinom, koji je odmah nakon svađe otišao, kasnije i s mlađim, koji nije imao kamo, i ostao je sam na praznoj vikendici, samo da se ne mora vratiti u prostrani stan u gradu gdje ga nitko nije čekao.
Tada se kuća malo pribrala. Ispunili su je novi, mladi glasovi. U vrtu se razlijegala ženska šaputanja, a život je ponovno zakucao u potamnjele zidove, ali samo nakratko.
Paulin mlađi sin, strastveni zaljubljenik u jedrenje, utopio se jednog ljeta na jezeru pokraj vikendice. Majka je za to saznala kasno jer se bila naljutila i nije htjela ni razgovarati s njim. Njena majka danima joj je dolazila s lošom viješću, ali uspjela ju je pronaći tek kad je sve već bilo sređeno o mladiću koji nije dočekao ni osamnaestu pobrinula se rodbina koju je Paula nekad izbacila s kuće.
To što su brigu preuzeli upravo oni, malo ju je dirnulo. Siroto zahvalivši svima, na spomen-danima ništa nije jela, samo pila i okrivljavala cijeli svijet osim sebe.
– Moraš živjeti sa mnom! rekla je starijem sinu, koji je došao oprostiti se od brata.
– Ne mogu, mama. Imam obitelj. Oženjen sam. Moja žena očekuje dijete, zato nije došla. Teško hoda
– Kakva obitelj! Ja sam ti obitelj! Zar ne razumiješ?! Izgubila sam sina!
– A ja brata! oštro će Matija, Paulin stariji sin. Ne viči, mama Time ga nećeš vratiti.
Paula je jecala i obratila se svojoj majci, no ni ona ju nije željela više slušati.
– Sama si sve rastjerala, Paula. Sad ćeš i starijeg izgubiti. Imaš unuka! A ti ni ne čuješ!
– Kakav unuk?! Ni nju nisam vidjela! Sigurno ga ni nije moje! Može biti da tebe vuče za nos!
– Dosta, Paula! Znam da ti je teško, ali prešla si granicu! Neću te više slušati!
– Ionako ste me svi napustili! Ostavili! Sve sam za vas učinila!
– Što to, Paula? tiho je rekla majka, a u glasu joj je bilo toliko boli da je i samu Paulu presjeklo. Razmisli, tko je koga napustio. Možda još imaš priliku nešto pronaći Razmazila sam te. Kad sam ostala bez muža, bila si mala i mislila sam da je lakše kad te ne strogo ne odgajam. A ispalo je da sam ti time samo odmogla
– Ma pusti! Da si vikala na mene, bila bih kao neka bolja? Gluposti! Ništa loše u meni nema!
– Nemoj! sada je glas majke bio oštar, i Paula je zastala par koraka dalje. Ako se upleteš u Matijin život, još ćeš ga izgubiti! Zar ne kužiš?! Odbacit će te do kraja!
– Onda nek’ me i odbaci! Ionako sam sama! Paula je plakala, brišući nos i razmazujući suze po obrazima. Nitko me ne voli!
– A koga voliš ti?
Pitanje je ostavilo Paulu bez riječi. Dok je smišljala odgovor, majka je otišla. Paulu su misli pratile do kraja spomena, ali do odgovora nije došla.
Matija je bezuspješno pokušao zadnji put razgovarati s majkom.
– Doći ćeš sama kad shvatiš da sam bio u pravu!
– Pravu čemu, mama? Otkud toliko gorčine?
– Znaš što? Gubi se! Da te više nisam vidjela! povikala je Paula, sama se iznenadivši svom ispadanju.
Na sreću, Matija nije čekao. Vrata taksija zalupila su i sin je otišao, osvrnuvši se zadnji put na staru vikendicu, poželjevši još jednom vratiti bezbrižne dane djetinjstva, kad je otac bio živ.
S majkom se više nije niti pomirio. Nekoliko tjedana kasnije Paula je, nakon previše vina, izišla prošetati i naletjela na auto. Dok su Matija i baka putovali u Zagreb, opet se pojavila rodbina, organizirali su Paulin pokop kraj muža, iskreno žaleći tu ženu težakog karaktera, koja nije dočekala upoznati ni prvog unuka.
Taj dječak Luka nikada nije upoznao baku ni znao kakva je bila, ali začudo, bio joj je jako sličan. Roditelji, koliko god strogi bili, nisu mu uspjeli pokazati sve one lekcije života ljubav, odgovornost, obiteljsku sreću.
Sa svojom prvom ženom, Luka se rastao mjesec dana nakon vjenčanja, optužujući ju za prevaru, iako nije imao razloga ni dokaza. Kad je upoznao Anđelku, mislio je da je pronašao onu koja će mu donijeti mir i sreću, ali ni tu nije bilo sreće. Pet godina kasnije rodila im se Marija, koja nije nimalo sličila ocu.
– Kako, kako plavookom plavcu može doći ovako tamna, crnooka kćer?! Objasni mi ti to, Anđelka! prijetio je posve izbezumljen.
Ni fotografije iz djetinjstva, ni nevjerojatna sličnost s mamom i bakom nisu ga mogli uvjeriti.
– Vi hoćete da ostanem s Anđelkom! vikao je, mesočit po terasi stare vikendice. Neću! Nek ide!
– E neće! Matija je odlučio stati na kraj svemu. Marija je naša unuka i ovdje ostaje koliko god njezina majka želi. Anđelka, idi odmoriti! Nemoj se nervirati! Luka, pakiraj stvari i odlazi u stan.
– Ja ću stanovati gdje hoću!
– Ma nećeš! Ova vikendica je moja! Ja odlučujem tko će tu biti! Kad se dozoveš pameti, dođi. Dotad zaboravi! Razmisli, Luka. Ovo ti nije mala stvar! Kad pretjeraš u hirovima, ostat ćeš sam.
– Ionako bolje da budem sam nego s rogovima! zalupio je vratima i otišao.
Anđelka i Marija su ostale. Marijino djetinjstvo prošlo je u toj kući, okruženo ljubavlju i toplinom. Najljepše dane pamtila je po bakinim pričama, maminoj nježnosti i zajedničkim pecanjima s djedom. Oca nije poznavala, pa ni nije osjećala da joj fali. Kad joj je bilo pet, Anđelka je upoznala drugog muža, kojeg je Marija od prvog dana zvala tata.
Kad je Anđelka pokušala to ispraviti i objasniti joj tko je tko, Matija je uzeo stvar u ruke.
– Ne trebaš. Djeca su takva. Nek bude kako je… Mi s bakom nećemo protestirati. Luka je naš sin, ali sam je odlučio ne znati dijete. Mi više ne možemo ništa. Samo te molim ne oduzimaj nam unuku.
– Pa nikad! Poslije svega što ste za mene napravili
Nakon koju godinu, Marija i roditelji sele u Rijeku zbog očimove službe, ali redovno drže vezu s bakom i djedom. Tek kad je on preminuo, vraćaju se natrag, gdje ih sve dočeka. Bivši svekar i svekrva su bolesni, a Luka uporno traži svoje mjesto pod suncem, ali sreća mu izmiče. Uvijek iznova pada u strasti, bez da se odluči ponovno oženiti ili postati otac.
Anđelka je zavrnula rukave, obnovila vikendicu i preselila Lukine roditelje k sebi.
– Tako je zdravije za sve.
– Anđelka, pa ti si prodala stan, jesi sve potrošila? iščuđavali su se Matija i njegova žena.
– Naravno da nisam, muž je dobro zarađivao, a i ja radim, sad prevodim i kineski! Posla imam dovoljno, možemo ugodno živjeti svi zajedno. Kad se snađemo, naći ćemo i stan Mariji, ostatak novca uložit ćemo, pa ćemo sretno živjeti.
– Bože, koja sreća! baka je grlila Mariju.
Jedino što je kvarilo svu tu radost bio je Lukin odnos kćeri. Posjećivao je roditelje, ali kćer nije želio vidjeti. Ni molbe majke, ni razgovori s ocem nisu ga urazumili.
Marija je odrasla, završila faks, udala se. Baka joj zakačila veo za tamne guste kose, a do zaručnika je povede djed kroz šareno jesenje dvorište. Marija se smijala, Anđelka krišom brisala suze, gledajući Luku koji je ipak došao na vjenčanje.
– Ostarjeh! procijedio je, ne gledajući bivšu ženu.
– Svi starimo, Luka, tiho je Anđelka, zadovoljna da barem na taj dan on vidi sreću njihove kćeri.
S Marijinog vjenčanja Luka je otišao odmah nakon ceremonije, ali povremeno bi dolazio u vikendicu kad bi bila unuka s obitelji.
I prolazile su godine. Marija je postala majka, Matija je doživio praunuke, a onda tiho otišao.
I tad je Anđelka opet doživjela suprugov loš karakter.
– Vikendica je moja!
– Ali Matija je oporučno ostavio Mariji.
– Ma baš me briga! Pobijam oporuku!
– Luka, što će ti to?! Sjed, sijed si! Imaš samo Mariju! Anđelka je napokon viknula. Kamo misliš sve to ponijeti?! U kakve džepove ćeš natrpati?! Imaš unuke, a još ratuješ sa svima!
– Nisam ni siguran da je ona moja! odbrusio je Luka.
– Dobro! Idi na sud! I ja idem!
– Zašto ti?
– Napravit ćemo test očinstva. Dosta tvojih gluposti!
Luka je zastao u pola riječi, pogledao Anđelku čudno, pa klimnuo.
– Napravit ćemo. Bez suda.
Naravno, test je pokazao da je Marija Lukina. Na neko vrijeme ga je to smirilo.
Za par mjeseci saznao je za tešku dijagnozu.
– Još mi dva ponedjeljka daju, Anđelka! povjerio joj se dok su slagali zimnicu.
Anđelka je sjela, razbila staklenku s rajčicama i rasplakala se, preplašivši unuke koji su svi zborno počeli plakati bez razumijevanja.
– Pa kako, Luka? Zašto nisi rekao?
– Evo, kažem. Ajde, prestani! I meni je već muka!
– Može li se što učiniti?
– Kažu da ne može.
– Ma mogu reći što hoće, a mi ćemo vidjeti još! odlučno će Anđelka, obujmi unuke, pošalje ih na ljuljačke, a Luki reče da sjede.
Umjesto dva mjeseca, Luka je živio skoro godinu.
Stara vikendica mu je pružila mir, tišinu i priliku da sve promisli. Prisjećao se dobrih i loših dana. Razočarao se u sebe što nije znao cijeniti ono što ima.
S Anđelkom nije puno pričao. Samo je bila tu uz njega, brinula se, suosjećala. Više nije bilo ljutnje niti gorčine u njenom srcu.
– Hvala ti, Luka!
– Zašto?
– Da nije bilo tebe, ne bih ni upoznala pravu sreću.
– Toliko sam te povrijedio
– Da toga nije bilo, ne bih srela svog drugog muža
– Jesi ga voljela?
– Jesam, i on mene. Možda i više nego ja njega. Mariju je prihvatio, kao rođenu.
– Zašto mu nisi rodila dijete?
– Nisam mogla. Dvoje sam izgubila i rekli su mi da ne pokušavam. Mislila sam, otići će, a on reče imamo Mariju i to nam je dosta.
– Bio je dobar čovjek
– Najbolji!
– A ja sam zakazao
– Nitko nije savršen, Luka. Dobro je da si to barem sad shvatio.
– Hoće li mi Marija oprostiti?
– Već je oprostila.
– A ti?
– I ja
– Uvijek si bila sanjarica
– A ti uvijek tvrdoglav
– Tako je
Otišao je krajem ljeta. Tiho, zaspavši u stolcu na terasi, pa se više nije probudio. Anđelka je tek kasnije shvatila što se dogodilo, kad je vidjela njegov smiješak. U panici je zgrabila telefon i nazvala Mariju.
Marija je stigla i zatekla majku u suzama. Anđelka je toliko iskreno plakala da se Marija začudila.
– Mama, zašto?
– Plačem? Jer mi ga je žao. I još zato jer svaki čovjek, kakav god bio, zasluži da ga netko isprati suzama.
– Zašto ti ga je žao? Kad je
– Marice, ne moraš! Nema ga… I neće ga više biti. Ne plačem samo za njim.
– Za čim još?
– Za svojim životom… Za prvom ljubavi… Za ljudima koji su mi dali podršku kad mi je najviše trebalo tvojom bakom i djedom. Jako mi fale!
– I meni
– A tvog oca I oni su ga voljeli. Nisu mogli ništa s njegovim karakterom, ali su se nadali da će mu biti dobro
– Nije razumio
– Da. Nije. Mislio je da je čovjek po prirodi vuk, samac. A vukovi zapravo žive u čoporu. Da je to barem shvatio na vrijeme! Možda bi sve bilo drukčije Sad više nema popravka.
– Džepovi, mama? Marija ju je zagrlila.
– Da, Marice. Tamo kamo je tvoj otac otišao, džepova nema
Lukina oporuka predavala je sve Mariji. No ona nije sve uzela za sebe. Kad je otkrila da otac ima još jednog sina, kojega nije priznao, sama ga je pronašla nakon što je našla stare fotografije.
– Tamo su bila i pisma. I ovo
Marija je ispred žene koja je silno nalikovala njezinoj mami, položila pisma na stol.
– Pisali ste mu da čekate dijete.
– Nije odgovorio.
– Znam. I dali ste sinu svoje prezime?
– Da.
– Slali ste mu slike Nadale ste se da će se javiti?
– Jesam. Luda nada.
– Uopće ne! Da nije bilo vaših pisama, ne bih znala da imam brata.
– Što želite?
– Pravedno je da moj brat ima dio nasljedstva.
– Što?! Ozbiljno?
– Tako treba biti.
I opet stara vikendica diše, živi, brine se za bose nožice i smijeh djece, za razgovore odraslih oko velikog stola na terasi, s novim članovima obitelji. Marijin muž s tavana spušta davno zaboravljeni samovar, koji opet zakipi i obećava toplinu i mir u staroj kući.
– Mama, dosta jabuka! Marija istresa ruke i sluša dječju galamu u vrtu. Ili ćemo dva kolača peći?
– Jedan za klince, drugi za odrasle. Nas je sad puno, Marice!
– U pravu si. Lijepo je
– A i oporuka
– Mama, ne danas! Marija otvori vrata terase i duboko udahne mirise jeseni. Sve ćemo stići! Zdravi smo, zajedno smo Zašto o tome razmišljati sad? Ima vremena! Uživajmo danas, može?
– Može Anđelka obujmi kćer i posluša.
Stara vikendica zaškripi na stubištu tavana, zazvecka bravicom, pusti goste unutra i zastane, slušajući sreću, koja se poput domaćina opet vratila u kuću.
