Nakon škole, Anja nikada ne žuri kući. Lutala bi ulicama Rijeke, prošetala Parkom Mlaka, pa se zaputila prema školskom igralištu i trčala dok joj noge nisu otkazivale poslušnost, a obrazi gorjeli od vrućine. Kad bi skroz ostala bez snage, sjela bi na staru, oljuštenu klupu, skroz vlažnu od jutarnje magle, i iz torbe izvukla kruh koji je sačuvala od ručka.
Kruha u školskoj menzi uvijek je bilo u izobilju na ogromnim limenim pladnjevima, šlampavo narezan, krušen, ali Neobjašnjivo fin! Bijeli ili crni, svejedno. Svi bi ga klinci brzo razgrabili, stisnuli ga u dlanovima u džepovima tijekom sata, pa krišom u ustima otkidali komadiće.
Anja je rasla, stalno bi bila gladna.
Anja, opet jedeš nešto ispod klupe? Dosta! Hajde na ploču, teoriju dokazuj, upitala bi je stroga profesorica matematike.
I Anja bi žurno progutala na pola otopljen kruh i izišla pred razred.
Rješavanje teorema, računanje putanja i inercije, diktati i sastavci sve je to Anji Franić djelovalo kao gubljenje vremena i silno besmisleno.
I čime ćeš se ti bavit kad odrasteš? jednom je pred računanjem ocjena u dnevniku upitao otac, Tomislav Franić.
Prodavat ću kavu na kiosku, ozbiljno je odgovorila Anja.
Bravo, zvuči mi baš perspektivno, kimnuo bi otac kroz smijeh.
Ma dobro, što god radila, školu moraš završiti kako Bog zapovijeda! Osnove moraš znati! zabrinuto bi na kuhinjskim vratima prosvjedovala mama.
Šššš, ajde tiše malo, ubacila bi se baka Mirjana, uvijek na Anjinoj strani. Pustite dijete na miru! S vremenom će i ona shvatit što joj treba. Tomislave, ni ti nisi bio neki uzoran đak. Ajde priznaj!
Ajde, bako, pusti sad to! odmahne rukom otac. Anja je cura, treba biti pametna i pristojna.
Baka Mirjana bi samo stisnula usnice i nježno provezla Anji prste kroz kosu.
Ti si, dušo, najbolja, nemoj se sekirat. Doći će sve na svoje, pokazat ćeš još svima ti! šaptala bi baka, a Anja bi je čvrsto zagrlila i privila se uz njezino mirisno rame. Nikad nigdje nije bila tako sigurna i voljena kao uz baku.
Oči njene bake, Bože, kakve su to bile oči! Kad bi kasnije odrastajući pomislila na njih, duša bi joj se smirila, baš kao kad uroniš u mekani oblak.
Mirjana Franić, kako je kroz šalu govorila Anjina mama, usvojila je obitelj. Živjela je dok je suprug bio živ u Omišu, dolazila bi pomagati s unukom, ali nikad se nije nametala. No nakon djedove smrti, baka se povukla i postala zaboravna, zadrhtala ruka, počela preskakati tablete, a noćima se borila s tlakom, a ujutro bi se pojavila i s Anjom glumila Indijance po podu dnevne sobe.
Mama! jednom je Tomislav izgubio strpljenje nakon što je iz ambulante dobio već peti poziv da prati bakinu terapiju krvnog tlaka. Mama, ti se seliš k nama! Ima mjesta, ne pravdaj se više! Doktorica me svaki dan zivka
Ajoj, ajde molim te, taman mi koljena zaklecale! odgovori baka Mirjana. Kod dokturice dođem, jedno kaže, drugo piše A prošli put sam joj rekla: niste vi nikakva Hipokratova praunuka, nego obična trgovkinja tabletama!
Ma, bako, što si joj rekla?! nevjerica u očima sina.
Ništa, Tomislave, tebi je sve jasno. Ali svejedno neću kod vas živjeti! bila je uporna baka.
Joj, bako Mirjana, vi ste zakon! smijala se snaha Marina. S vama nikad dosadno!
Ma znate kaj, baš zbog tog mog jezika i neću kod vas živjeti, ozbiljno bi zaključila Mirjana.
Ali znala je baka što radi, kad je Marina započela moleći: “pa mi puno radimo, Anja nam je stalno sama doma, tko će je pogledati?”
Baka se tad preselila kod njih. Sad je uvijek bila među njima, a Tomislav se pobrinuo za njeno zdravlje koliko je mogao.
I stalno se zalagala za svoju unuku, branila je pred svima i mazila kao malo dijete. Bilo je sada puno toplije doma.
Ne brinite, Tomislave, Marina! Svak’ traži sebe! Sve će sjesti na svoje, pustite živo dijete, pa i vi ste tražili svoje mjesto pod suncem! zaključivala je baka Mirjana filozofski, dok se Anja samo nesigurno smješkala, slabo vjerujući u sebe.
Njene prijateljice su stalno polazile na razne aktivnosti, a Anja je isprobavala svaki školski kružok, ali nigdje nije ostajala dugo.
Jedino što je kod Anje oduvijek išlo je sport. Zato je i trčala na igralištu do iznemoglosti ili igrala mali nogomet s dečkima.
Plivala je također, i to uvijek za čistu peticu.
Ma upiši se u sportsku sekciju, dijete! savjetovala bi baka Mirjana svakom prilikom. Kakve gluposti je da lutaš po gradu? Imate li vi neke sekcije? Tvoj tata je igrao košarku pa je bio sav u skoku… A onda ga je dva puta lopta pogodila u glavu pa je odustao, išao na karate, a kasnije i na stolni tenis. Probaj, dijete, pa kud puklo da puklo!
Bako, kod nas ti imaš samo šah u školi i ništa drugo! odmahivala bi rukom Anja, sve joj je brzo dosadilo.
Samo šah? Eh to vam je slabo! Treba to promijeniti.
Baka je zbilja brzo krenula u akciju, otišla ravnateljici škole, Đurđici Babić. Nakon mnogo razgovora i hvale, došlo je i na temu sporta.
Đurđice, vaša škola nudi premalo tjelesne aktivnosti! odlučno je rekla Mirjana.
Ravnateljica je znala da baba nije naivna. No, kad je mjesec dana kasnije sportski profesor dao otkaz zbog suprugina posla u Zagrebu, morali su hitno naći zamjenu.
Došao je novi profesor, Oleg Pavlović, preporuka same pedagogice. “Iz Osijeka je, sportaš, radi s klincima, završen Kineziološki fakultet! Slobodan, živi za posao…” uvjeravala ju je Đurđica.
S njegovim dolaskom školska dvorana postala je drugo okupljalište djece. Ravnateljica je konačno morala uložiti par stotina eura iz školskog budžeta da opremi dvoranu i bila je presretna.
Čak ju je i gradski komunalni redar pohvalio, manje je bilo tučnjava i nestašluka na ulici.
A što ja? Ma ima škola najbolju baku na svijetu! našalila bi se ravnateljica pred kolegama.
Kad je vidjela promjene u školi, baka Mirjana je poslala Anju da istraži što bi željela upisati.
Anja je otišla ravno Olegu Pavloviću i rekla da nema što raditi, da bi trčala, ali kod njih nikad nije bilo prave sekcije za atletiku.
Pavlović je zijevnuo. “Vidi ti nje, kakva postura! Dugačka, zategnuta, ali nekako pogurena…”
No, Anja je bila potpuno opuštena pred njim, nije osjećala strah od učitelja.
Kad učiš? iznenada je pitao.
Je li vam razrednica žalila? Ma ne vjerujte joj ništa!
Ne tako o učiteljima! Uči raditi i glavom i tijelom. Mišići su super, ali mozak je najvažniji. Jasno? rekao je strože.
Da, ali ja žurim doma, baka čeka… Anja je pokušala pobjeći.
Nije uspjela.
Ovako, Anja, uzimam te na treninge, ali pod uvjetom: sve predmete popravi, pogotovo hrvatski. O tebi se na sjednicama priča, baka ti mora crvenjeti. Razmisli.
Ma baš! namrštila se Anja i izjurila slažući kroz osmijeh: “doviđenja, Oleg Pavloviću!”
No kad je izašla van, tek joj onda sijevnulo kako zapravo osjeća divljenje prema njemu, koliko joj znači što netko vidi u njoj taj potencijal.
Na kraju je ipak pristala pomagati mu s najmlađima na treninzima i sporazumjele su se. Postala je njegova desna ruka na satu, pisala je bilješke o vježbama za djecu, redala prvu pomoć, sve živo.
Gledaj ovoga Marka, rekao bi Oleg, pokazujući kako pogrešno skače, njegove zglobove pazi, ima dosta elastičnosti, ali su joj kosti još kao plastelin. Prati napredak, dobit će mjesečni plan.
Sve je to Anja pomno slušala i kod kuće proučavala iz knjiga, pa je baka morala izdvojiti nešto kuna za udžbenik anatomije. A i majka je uspjesno nabavila po poznanstvu knjigu o rehabilitaciji kroz pokret.
Marina bi tiho zapitala muža: Jesi li vidio Anju? Samo čita, podcrtava. Možda sad idemo na bolje!
Baka Mirjana bi tiho promatrala unuku, bojeći se da opet neće biti razočarana, da neće proplakati srce zbog neuzvraćene ljubavi.
Anja je šutjela, ali baka je shvatila: zaljubila se, ali nije bilo jasno je li simpatija iz razreda ili možda netko stariji? No stalno je spominjala Olega Pavlovića…
Oleg Pavlović je trenirao Anju, brusio tehniku:
Anja, glava radi, inače ćeš povrijediti koljena! Daj diši, rasporedi snagu!
Djeca bi se smijala, ali Oleg bi sve smirio. Za sve je imao mjere i šalu.
Te večeri je Anja oborila svoj rekord. Tad je shvatila da je do ušiju zaljubljena u svog trenera.
Ali njoj je bilo jasno za njih budućnosti nema. Odrast će, završiti srednju, Oleg će je zaboraviti, a ona… Nitko to ne razumije.
Jednog dana otišla je odlučiti: tražit će ga preporuku za upis na studij fizioterapije, sigurna da želi time baviti, hoće pomoć ljudima, radit s djecom.
Kad je stigla pred svlačionicu, začula je smijeh. Prati njena nervoza, nije htjela kucati jer je znala da Oleg nije sam. Ušla je netočno kad je trebala i zatekla Olega s mlađom trenericom. Ljubili su se nasred svlačionice, šampanjac se prolio po papirima.
Anjin pogled pun šoka. Gledala je, a riječi nije bilo. Samo se okrenula i trčala van, suze joj naviru.
Doma je šutjela. Samo baka je shvatila što je. Cijela obitelj je brinula, ali Mirjana je šaptala:
Ne tuguj, dušo Ništa se ne događa uzalud, sve nas uči. Srce boli, ali vrijeme će sve pokazati.
Oleg Pavlović više nikada nije došao u školu. Nova mlada profesorica je nastavila rutinski, bez inovacija. Anja je preuzela malu grupu djece s igrališta u Trsatu, ponovo trenirala Kresu i Svena. Postali su bolji, jači, Sami su okupljali novu ekipu. Znala je samo glava, a ne mišići.
Godinama kasnije, na klupi ispred kazališta u Rijeci, sjedila je odrasla Anja, sada rehabilitatorica u KBC-u, i ugledala neobrijanog, umornog Olega Pavlovića.
Jeste li vi?
Ha? Tko si ti?
Anja. Franić. Učili ste me pokretima, radili s klincima.
Oleg pogleda, ne prepoznaje.
I? Jesam što naučio?
Jeste. Završila sam fakultet, Sandi sada igra odbojku, ja radim s djecom
On lagano pogne glavu.
Dobro, Anja. Svaka čast!
Hvala vam što ste mi pokazali put. Doviđenja, Oleg Pavloviću.
Čuvaj se, Franićka! Sretno!
Gledao je za njom i shvatio: učenica je prerasla učitelja, ona ima život pred sobom, a njemu ostaju samo sjećanja. Svatko bira svoj put, svatko nosi svoj križ…
