Ni o čemu ne žalim
I da stan blista kad se vratim! Ana Marinković istrčala je na stubište i s takvom snagom zalupila vratima da su prozori na ulazu zazveketali.
Marija, koja je baš tada silazila niz stepenice, trznula se od tog zvuka. Zastala je. Nadala se, da ju susjeda neće primijetiti. Ali uzalud se nadala. Primijetila ju je, naravno.
A, Marice, dobro jutro!
Žena je nemarno spustila na pod kartonsku kutiju od usisavača i užurbano počela zakopčavati gumbiće na kaputu. Bilo je jasno da nekud žuri.
Dobro jutro, Ana, suzdržano se nasmiješila Marija. Opet su djeca nešto izvela?
Ma nije ti to ni riječ! Da pukneš od muke promrmljala je susjeda, boreći se s posljednjim gumbom.
U tom trenutku kutija na podu se pomakla.
Marija se trznula, iako je bila na sigurnoj udaljenosti.
Ne, nikad nije bila strašljiva. Samo ni na kraj pameti joj nije bilo da bi u toj kutiji nešto moglo biti živo.
“Tko li je unutra?” pomislila je.
Mašta joj je odmah nacrtala sliku nestašnog usisavača koji je odbio čistiti prašinu i zbog toga završio na rubu izbacivanja na smetlište.
Pogledaj ovo reče žena, podižući kutiju da bi pokazala njen sadržaj.
Marija se spustila niza stepenik, prišla Ani i oprezno zavirila unutra.
Naravno, dobro je znala da unutra neće pronaći nikakav živi usisavač i da nema razloga za strah. Ali ono što je vidjela bilo je pravo, ugodno iznenađenje.
Sa dna kutije su je gledale dvije znatiželjne okice. Pripadale su malenom mačiću.
Isuse, kako je presladak! uzviknula je Marija.
Ma našla si čime se diviti nezadovoljno je promrmljala Ana, zatvarajući kutiju.
A odakle vam on?
Djeca su ga dovukla Žalim što sam ga uopće pustila. Više posla s tim mačićem nego s oboje djece zajedno. I meni je bio sladak, iskreno, ali znaš kako naši ljudi kažu Nije zlato sve što sja. Izgleda kao anđeo, a narav mu je kao kod mog bivšeg muža.
Budite mirni, Ana, kad naraste bit će smireniji pokušala ju je utješiti Marija. Vodite ga kod veterinara na cijepljenje?
Ma kakav veterinar? Kakva cijepljenja, Marice? Već mi je dosta njegovih izmišljotina, nemam više živaca. Odlučila sam ga odvesti na vikendicu Neka tamo ostane.
Marija je zapanjeno gledala Anu, nadajući se da se šali.
Po njezinom ozbiljnom licu vidjelo se da je daleko od šale. Niti je danas prvi april, a ni vrijeme, studeni je na izmaku.
Mačića na vikendicu? U kasnu jesen?
A kada bi ga čovjek trebao odvesti? Što, da čekam proljeće? Svejedno je kad ga odvedem. Da je sada snijeg, i sada bih ga odnijela. To i nije pravi mačić, više neka mala nesreća.
Ana je uzdahnula, teško dišući, a onda nastavila:
Da vidiš što taj mali radi! Ja nisam ni u najtežim danima, kad sam sama s dva klinca ostala, tol’ko smirivača popila. Tako da odluka je konačna! Na vikendicu ide i kraj!
Ali
Ili će ostati u dvorištu gdje je i nađen, no bojim se da će ga djeca opet dovući doma i sakriti u ormar. I on bi našao put nazad. Ne treba mi više toga u životu!
Ana je poslala pogled na telefon, pogledala na sat i odmahnula glavom.
Zaletila sam se u razgovoru, Marice. Moram ići, da ne zakasnim na autobus.
Čvrsto je obujmila kutiju i okrenula se prema izlazu, držeći se za ogradu dok je silazila niz stepenice.
Marija je pratila pogledom, ne mogavši vjerovati da netko može ostaviti mačića samoga u hladnoj vikendici. Pa ne bi izdržao ni dan.
Čekajte, Ana! povikala je.
Što sad, Marice? Rekla sam ti, žurim!
Ne vozite ga na vikendicu Dajte mi ga. Pokušat ću mu naći dobar dom, s ljudima koji će ga voljeti. Mogu li ga preuzeti?
Ana se zaustavila, polako se okrenula.
Dobar dom? Hoćeš reći da moj dom nije dobar? oštro je zaškiljila Ana. Sjetit ćeš se ti mene. Ja sam s ovim rukama dvoje djece podigla!
Ne mislim to, Ana. Samo ne bi maleni preživio tamo sam. Molim vas.
Tko želi, preživi. A tko ne može nije mu suđeno. odvratila je Ana, slegnuvši ramenima.
Zašto ste takvi?
Nisam ja kriva. Već se pokazao kakav je. Ne zna se ponašati.
A tek je beba! Naučit će! nemoćno je šapnula Marija, pa brzo dodala: Svoju djecu ne vozite van grada, iako stalno vičete na njih.
Djeca su djeca. Ne uspoređuj ih s tim. Uostalom, ako ga stvarno hoćeš evo ti!
Stavila je kutiju na pod.
I bolje meni neće biti troška za kartu. Da vidim koliko ćeš ga ti podnositi! zlobno se podsmjehnula Ana.
Zatim se povukla u stan, zalupivši vratima, a Marija je kroz škripu čula njen glas:
Što je ovo? Zašto još niste počeli čistiti? Brzo ovamo s mobitelima!
Što se dalje dešavalo, Marija nije čula. Opipala je kutiju, uvjerila se da je mačić unutra, i pošla kući.
Tako je, sasvim neočekivano, Marija postala ponosna vlasnica mačića iz kutije od usisavača.
Iskreno, nije planirala da će uzeti životinju, pogotovo tog jutra. Samo je krenula po kavu u dućan, jer joj je ponestalo. I eto, našla se baš kad i gdje treba.
U životinjama, ruku na srce, nije nalazila neku posebnu radost, niti je bila od onih što gube glavu za ljubimcima.
Ali nije mogla ostaviti da Ana ostavi maloga na vikendici usred zime.
Jer ravnodušnost nije isto što i bešćutnost. Takve stvari se kod nas, u Zagrebu, ne rade!
A i bilo je očito da bi tko god pod ruku došao sigurno poželio tako lijepog mačića. Dovoljno ga je lijepo uslikati i objaviti slike na internetu ljudi će navaliti.
Ništa lakše!
****
Marija nije odugovlačila. Čim je stigla kući, uslikala je mačića, pa slike objavila po forumima i grupama “Poklanjam” ili “Traži dom”.
Onda je s mirom otišla do dućana. Uz željenu kavu kupila je i hranu za mačiće. A morala je i wc za mačke nabaviti, plus pijesak. Sve skupa, neplanirani trošak.
Poklonit ću to onome tko dođe po njega, mislila je, i smiješila se, jer dobro djelo nema cijenu.
Ana ga je zvala Krafnić, ali na ime je bio gluh, pa ga je Marija odlučila preimenovati.
Dugo je smišljala predivno ime, pa na stotridesetdrugoj ideji odlučila:
Bit ćeš sada Mrvica. Pristaje ti, što kažeš?
Mijau! odgovorio je, pa potrčao prema hodniku, napasti krznene papuče koje su ga nervirale jer su bile mačkaste gotovo kao i on.
Jer on je ovdje najmekši i najljepši, a ne papuče.
Marija se smiješila gledajući dok se mali igrao i odlučila malo poraditi.
Marija je fotografirala, radila je po narudžbi i obožavala taj posao. Donosio joj je i poštenu plaću.
Imala je u planu obraditi svježe slike od jučer. Upalila računalo, otvorila program i krenula s ozbiljnim izrazom na retuširanje.
Ali… mir za rad ostao je samo san.
Mrvica je, kad je sve papuče “sredio”, počeo jurcati po stanu i sudarati se sa svime što mu se našlo na putu. Buka prava.
E, mali! zavrtjela je stolicu prema njemu, prijeteći prstom.
Mačić je zastao na sredini sobe, gledao je ozbiljno kao da pita: Rec’, ali požuri, imam posla.
Znam da ti je dosadno i da si privremeno tu. Ali, molim te, budi pristojan dok ja radim…
Mijau!
I nemoj proturječiti! Ovdje si gost! Zato, mir!
Nažalost, još je više počeo ludovati. Pogledao ju je tako tužno, s onom dječjom nevinosti, da je Mariji bilo žao zbog strogoće.
Kako se možeš ljutiti na takvog malca?
Dobro, igraj se, ali tiho popustila je.
Mačić je veselo zamijaukao i nastavio trčkarati po stanu, lupajući u stol, ormare, stolicu…
Vidim cilj, ne vidim prepreke! Baš opisuje Mrvicu!, pomisli Marija.
Stavila je slušalice, pustila glazbu i nastavila obrađivati slike.
Ali ubrzo je Mrvica, zalećući se pod stol, izvukao kabel iz utičnice i nestao. E sad dokaži da je on krivac!
Ma daj… Kako baš sada?! uzdahnula je Marija, zureći u crni ekran.
Sljedećih pola sata ganjala je Mrvicu po cijelom stanu, pokušavajući ga uloviti.
Nažalost, nije uspjela uhvatiti njega, ali je udarila stopalom o stolicu i dva puta koljenom o naslonjač.
Kad se vratila za kompjuter, s nervoznim tikom suzila je oči i krenula provjeriti forume gdje je oglasila Mrvicu.
Lajkova je bilo puno i obradovala se, no kad je počela čitati komentare sva se srozala.
Svi su ostavljali isti tip poruka: Wow! Kako je predivan!, Baš imaš sreće s takvim mačićem!, Pravi čudo-mačak!
Ali nitko nije pitao da ga uzme. Nitko ju nije zvao niti kucao na vrata.
Marija je onda upisala u komentare da mačića može dovesti gdje god treba čak i na drugi kraj grada! Pa čak i do Splita, ako treba…
Možda ljudima samo nije zgodno dolaziti… Sada će se netko javiti sigurno!, nadala se.
U međuvremenu, Mrvica je od umora skočio na kauč i legao na leđa, kao da je poručio: Voli me ovakvog kakav jesam. Marija je sjela kraj njega i dugo ga dragala dok nije zaspao.
I ona je zadrijemala.
Posao je toga dana stao. Sve je ostalo, noć je brzo pala.
****
Tjedan dana kasnije Marija je shvatila kako pronaći dom mačiću nije ni najmanje lako. Ljudi stavljaju srca, oduševljavaju se, ali to je to.
Tri dana iza toga, Marija je već ozbiljno pomislila:
A što ako mi ga nitko ne uzme? Ostat će zauvijek kod mene?
E, još mi samo to treba! rekla je naglas i, posramljena, grdnula samu sebe.
Mrvica je spavao pored tipkovnice, s obje šapice obgrlio miš, pa Marija nije mogla raditi zadnjih četrdeset minuta. Kad je čula njezin povik, podigao je jedno oko i pobunio se: “Malo mira, žena!”
Marija je teško uzdahnula, uzela mobitel i pregledala komentare.
Ništa novo, samo ponovno divljenje Mrvici. Sreća pa Marija ima njega, no svakim novim lajkom gubila je vjeru da će ikada naći novog vlasnika za njega.
Prisjetila se tad kad je otišla psihologu da se posavjetuje što joj fali za sreću?
Ima ona i posao i novce i vlastiti stan (zahvaljujući roditeljima). Život lijep, reklo bi se.
No osjećala je da joj nešto nedostaje. Nije bio muškarac u pitanju, sama je odlučila ‘pauzirati’ ljubavne pustolovine.
Pa što onda?
I psiholog joj je savjetovao da “porazgovara sama sa sobom”, možda se odgovor skriva duboko u njoj, ali ništa, završila je s čašom vode i tabletom za glavobolju.
Odustala je i od psihologa, pa počela s prijateljicama komentirati.
Ma tebi je previše dobro, zato ti je dosadno mudrovala je Marina, koja je uvijek imala trunku zavisti zbog Marinine dobre situacije.
Ma nisam ti ja ništa bolja od drugih, radim svaki dan, vikendom mjesta ni za pauzu…
Znaš što ti možda treba? zamišljeno je rekla Sanja, ližući zadnje žličice sladoleda. Debljine za sreću! Premršava si, sigurno nisi dovoljno kolača jela dok si bila mala.
Razgovor sa ženama nije donio zaključak, pa je odlučila pustiti misli.
Sada ju je opet sve to mučilo. Šapnula je tiho sebi: “E, baš mi treba još i ovo!” pa se nasmijala. Možda je to istina, možda mi sreću nosi baš Mrvica? Vidjet ćemo…
****
Otad je prošao mjesec od kad je privremeno uzela mačića k sebi, i vrijeme je proletjelo kao tren.
Nitko nije došao po Mrvicu. Marija je u čudu brojala tisuću dvjesto dvadeset i osam lajkova na slikama, a nitko nije poželio uzeti mačića!
I onda, nakon tih trideset dana, počela je shvaćati zašto.
Što se sve dogodilo taj mjesec! Kad bi ispričala svaku zgodu, ispala bi hrvatska verzija epskog romana.
Ukratko: Mrvica je bio pametan mačić.
Slušao je gazdaricu, pogotovo kad mu je po deseti put zabranjivala da grebe po sofi.
Usput, iskušao je razne “karijere” počevši s “dizajnom interijera” zahvaljujući njemu Marija je promijenila četiri vrste zavjesa, a na kraju shvatila da joj je bez njih ipak stan svjetliji.
Radio je kao “kućni kuhar”, ali mu ništa nije pasalo ni krastavci, ni gljive, ni krumpir. Brže bolje je to napustio ima njegovih granula uvijek na zalihi!
Na kraju, odlučio je ono što svi mačci prije ili kasnije nauče darivati radost. Makar pod tim radostima Marija nije uvijek mislila na isto što i Mrvica.
Njoj bi radost bila da odspava i da na vrijeme obradi slike. S mačićem u kući teško.
Netko odozgo mora da je zaključio da Marija živi pretiho, pa joj je poslao Mrvicu.
Samo bi sjela ili legla, a on bi dojurio i gledao je s upitnikom: “A sad igraš sa mnom?”
A onda bi napravio pravi dar-mar baš, baš.
Marija sada puno bolje razumije svoju susjedu Anu iako nipošto ne bi više mogla ostaviti mačića. Bez obzira na sve njegove štosove i koliko zbog njega bila iscrpljena.
A bilo je i lijepih strana.
Prvo, Marija je konačno prestala razbijati glavu razmišljajući što joj u životu fali. Više nije osjećala prazninu.
Drugo, naučila je počistiti stan brže nego prije, pokušavajući sve srediti dok Mrvica spava.
Koliko je samo bilo smijeha i radosti u tih mjesec dana!
Kao što svaka majka bude ponosna na prve korake svog djeteta, tako je i Marija bila presretna kad je Mrvica samostalno pogodio pijesak. Dosad ga je morala nositi, svejedno bilo to usred noći ili u zoru.
Napredak je neprocjenjiv. Marija je od sreće i zaplakala, jer to znači san još sat više!
Naravno, stvorio je nove navike trčkaranja i gašenja noćne svjetiljke, sve dok je nije maknula. I zavjese su završile u ormaru bez njih je stan još svjetliji!
Navikla se Marija na sve.
A usput je otkrila nešto divno nije Mrvica gost kod nje, nego ona kod njega. Od jutra do večeri, ona u poslu, on gazda. On je dočekuje na vratima, ispraća svaki novi dan. Pravi domaćin!
I shvatila je, ne mora više tražiti dobre ruke za Mrvicu, jer baš ona je te ruke voljene, strpljive, spremne podnijeti sve njegove ludorije!
Spremna je ustati kad poželi igrati skrivača, gladiti ga dok se širi na njenom krevetu (kako samo zauzme sav prostor, nije jasno!).
Da, spremna je, i ni za čim ne žali. Jer ga voli. Jer nemoguće ga je ne voljeti.
A i Mrvica voli nju…
Ne budi je više u zoru pusti je da se naspava prije novog dana.
Samo dođe, sklupča se uz nju, i strpljivo čeka dok se ne probudi.
Tiho, s onim pogledom koji kao da govori: Pa dokle ćeš spavati, gazdarice? Nedostaješ miMarija se najprije pravila da spava još malo duže, uživajući u tom dragocjenom trenutku. Osjetila bi kako Mrvica nježno brkicama dotakne njenu ruku, tiho predeći; kao da šapuće: Zajedno smo, sve je baš kako treba.
I tako, bez pompe i velikih promjena, Marijin život našao je svoju sitnu, šarenu puninu. Prijateljicama više nije imala potrebu objašnjavati što joj nedostaje: nasmijala bi se samo, potapšala Mrvicu po leđima i rekla: Ni o čemu ne žalim.
Jer sreća je ponekad baš u onim stvarima koje nikad nisi planirao. Slučajni susret na stubištu, jedno “mijau” kad ti je najpotrebnije, i dom koji, uz sve, ima još srca za malo čudo iz stare kutije.
A Mrvica on je svako jutro otvarao nove stranice te njihove zajedničke priče. Priče u kojoj je svaka sitnica pad zavjese, ogrebana sofa, lude trke po hodniku bila novi dokaz da život najviše vrijedi kada ga dijeliš.
I baš tada, onako umorna, ali sretna, Marija bi svaku večer poželjela laku noć Mrvici, pomilovala ga iza uha i šapnula:
Hvala ti što sam te uzela baš kad nisam imala pojma koliko mi trebaš.
A on bi tiho preo; jer i on je znao da je, negdje među svim tim ljudima što samo lajkaju slike, ipak pronašao pravu osobu. Svoju.
I u tom tihom miru, gdje ni vjetar nije mogao poremetiti njihovu svakodnevicu, Marija je, prvi put nakon dugo vremena, zaista osjećala da je tamo gdje pripada.
U toplini, u osmijehu i uz malog, tvrdoglavog prijatelja, koji ju je spasio baš onda kada je to najmanje očekivala.
I ni o čemu nije žalila.
