Vrućina. Katarina
Oženili su se Oleg i Natalija tek dvije godine nakon što su se upoznali.
Svoju su sreću gradili polako, oprezno, gotovo na prstima, pazeći na svaki korak i svaku izgovorenu riječ. Nije to bilo bez razloga oboje su ranije iskusili kako osjećaji mogu zavarati, a ljubav ne dolazi uvijek lako i zauvijek. Sada su pokušavali shvatiti je li osjećaj koji je izrastao iz boli i gubitaka zaslužio njihovo povjerenje.
I Anka Mihajlović, Olegova majka, šutjela je, bojeći se da ne otjera sinovu sreću koja ga je promijenila do neprepoznatljivosti. Ramena su mu se ponosno izravnala, oči su mu sjale, a na spojeve se spremao kao da će svakog časa pred matičara.
S Natalijom je Oleg upoznao mamu gotovo odmah. I Anka je s brigom pratila svaki Natashin pokret, ali nije nalazila ništa što bi njena buduća snaha podsjetila Olega na Angeliku iz njegove prošlosti. Čak je i prijedlog da se Natalija doseli k njemu Natalija odlučno odbila.
Ne, Oleg. Nema potrebe. Jadranka neće to shvatiti, a njeno mišljenje mi puno znači. Puno mi je pomogla, a i bolesna je, treba joj podrška. Zašto žuriti kad možemo ovako?
Oleg je nevoljko pristao. To, međutim, nije postalo zapreka njihovoj vezi naprotiv, razdoblje zaljubljenosti potrajalo je i dalo im više vremena da upoznaju jedno drugo kako treba.
U Ankin dom Natalija je došla tik pred vjenčanje, i to silom prilika. Povod nije bio nimalo sretan.
Jadranka je preminula.
Dugo je imala problema sa srcem, pratila ju je po liječnicima, oslobodila je kućanskih obveza, pomagala koliko je mogla; sve je to dalo tek privremeno olakšanje. Jednog je dana, došavši s posla, Natalija zatekla Jadranku kako sjedi u svojoj omiljenoj sjenici, u rukama drži pismo unuka. Tek kad je prišla bliže, shvatila je da Jadranka više ne diše.
Pozvala je hitnu pomoć, ali sve je već bilo gotovo. Oplakala je Jadranku kraj sjenice, prisjećajući se večernjih šetnji uz more, kuhanja pekmeza na maloj ljetnoj kuhinji, zajedničkih pjesama. Sjetila se i kako ju je Jadranka, tada izmučenu životom, bez osuđivanja i propitivanja pustila u svoj dom kad joj je pomoć najviše trebala.
Hvala… tiho je šaptala Natalija, odajući poštovanje onoj koja joj je prva pružila ruku i otvorila srce kad je to bilo najpotrebnije.
Jadrankini su sinovi stigli već idućeg dana sa svojim obiteljima. Kad su svi poslovi oko sprovoda završili, stariji sin je Nataliju pozvao sa strane.
Mama je htjela da dio kuće pripadne tebi. Da živiš tu i brineš o kući jer nitko od nas ne želi preseliti natrag. Postoji oporuka, i brat i ja smo suglasni prihvati to, Natalija. Da nije bilo tebe, mama bi bila sasvim sama. I zahvalni smo ti na svemu što si učinila.
Ne mogu i neću to prihvatiti. To je vaša kuća, vaša mama vas je voljela odgovorila je Natalija odlučno. Mogu paziti na kuću, ali nasljedstvo neka ide vama i bratu.
Tako su se dogovorili. S vremenom je Natalija našla podstanare koji su stalno boravili u kući, a s Jadrankinim sinovima ostala je u dobrim odnosima i kad bi dolazili ljeti na obalu.
Upravo je jedna od snaha pomogla Nataliji kad je par mjeseci poslije vjenčanja završila u bolnici.
Izvanmaternična trudnoća. Morali biste pripaziti na zdravlje! strogo joj je rekao liječnik. Srećom, uz vas je bila vaša mama! Moglo je biti puno gore.
To je moja svekrva. Ali razumijem. Mama…
Dobro. Imali ste već problema prije?
Jesam.
Ako mislite imati djecu, ozbiljno poradite na zdravlju i eliminirajte uzroke. Inače, možda će vam jedina opcija biti oplodnja iz epruvete.
Razumijem
Natalija nije zaplakala. Suze je ostavila za kasnije. Sada je samo razmišljala što i kako dalje. Silno je željela djecu s Olegom, u jednom trenutku je to čak prijetilo narasti u opsesiju.
Sve je zaustavila Anka Mihajlović.
Natalija, moramo pričati prišla joj je svekrva jedne večeri dok je Oleg bio na putu.
Nakon vjenčanja su se Oleg i Natalija vrlo brzo osamostalili i kupili svoj mali stan. Oleg si je to napokon mogao priuštiti, posao mu je išao toliko dobro da je Anka opet razmišljala o kupnji kuće za mali obiteljski hotel.
Natalijini su roditelji, s kojima je ponovno uspostavila dobar odnos, željeli sudjelovati, ali Oleg je odlučno odbio:
Natalčice, sami ćemo. Rado vidim tvoje roditelje, ali stan ću ti kupiti samo ja.
Natalija se nije ljutila, samo je tiho razgovarala s ocem, koji je s poštovanjem stisnuo ruku svom zetu.
Bravo, sine! Tvoja majka ima na koga biti ponosna!
Anka Mihajlović je sinu potpuno dala za pravo. Isto kao što je poduprla njihovu odluku da ne odgađaju djecu.
Ali kad je vidjela zabrinutost na Olegovom čelu i kako se Natalija neumorno vrti po klinikama, odlučila je reagirati.
Natalčice, oprosti ako nešto pogrešno kažem. Brinem se i želim ti pomoći. Što te muči?
Ništa ne ide kako treba, mama šapnula je Natalija, ne krijući tugu. A što ako ne mogu imati djece? Morat ću otići od Olega. Ne smijem mu oduzeti životni smisao…
Krivo gledaš na to, dijete! Da znaš samo što si učinila za Olega! Uz tebe je ponovno proživio život! Djeca su divna, ali nisu sve. I sama sam imala problema… Olega sam s mužem dugo čekala, nije išlo, skoro smo se rastali misleći da je sve što me drži mužu u životu nasljednik. Godinama smo bili odvojeni, pa shvatili koliko smo bili glupi. Jer muž i žena nisu samo mama i tata, već puno više. A Oleg je na oca isti
Mislim da shvaćam
Nemoj uništavati ono što imate. Učinili ste jedno drugome život ljepšim. Čuvajte to. Ljubav što raste među vama, izdržat će sve, ako joj to dopustite.
Kako ste vi postali majka?
Eh, da barem znam! kroz osmijeh i suze rekla je Anka. Nisam ni shvatila da sam trudna sve do prvih Olegovih pokreta. Već smo prihvatili sudbinu, a onda nam je ona priredila iznenađenje!
Daj Bože da i meni nešto tako priredi… uzdahnula je Natalija.
Zašto ne nazoveš Jadrankinu snahu? Dobar je liječnik
Natalija se pljesnula po čelu. Kako sam mogla zaboraviti?! Odmah ću nazvati.
Tjedan kasnije otputovala je u Rijeku na pregled. Tamo ju je dočekala obitelj.
Godinu kasnije rodila su se blizanci.
Sreća je širom otvorila vrata Natalijinoj i Olegovoj kući i kao da nije planirala izlaziti.
Ubrzo se Natalija ostvarila kao majka i po treći put, posvojivši djevojčicu, nakon što su ona i Oleg saznali da vlastite više neće moći imati. Odluka je dugo sazrijevala, ali je bila ispravna. Olegov prijatelj Arsen je jednoga dana donio tužnu vijest njihova bivša kolegica iz razreda Marina teško je bolesna i treba joj pomoć.
Skupljamo novac da ju pošaljemo u Zagreb, možda tamo doktori pomognu. Skoro svi smo dali koliko možemo.
Oleg je odmah uplatio pozamašnu sumu u kunama i Marina je uskoro otputovala u glavni grad. Anka se ponudila ići s njom jer joj je stara baka bila jedina obitelj, a dijete nije imala komu ostaviti.
Nažalost, doktori su mogli samo olakšati posljednje dane i pomoći joj da nađe sigurnost za kćer. Marininoj molbi da preuzmu malu u svoju obitelj, Natalija i Oleg nisu rekli ne.
Tako su dobili kćer.
S vremenom, stan im je postao pretijesan. Djeca su rasla, trebalo je više prostora.
Anka se opet uključila.
Oleg, imamo one kune što smo ih štedjeli za hotel. Kupite veći stan, dječici treba mjesta.
Ali mama, a tvoj san? Ne dolazi u obzir!
Ovo je moj san smijala se Anka, grleći unuku i gledajući blizance. Ne treba mi ništa više! Posla s obitelji ima napretek, želim gledati kako rastu. Pomažem s trgovinama, vi radite, ja s djecom. Ovo je život!
Tako su pronašli prostran, svijetao stan. Djeca su jurila kroz sobe igrajući se “odjeka”, a Natalija se smijala gledajući kako blizanci uče sestru vikati “jupi”.
Uzeli smo! odlučno je rekao Oleg.
Jedina sjenka na njihovu sreću bila je Katarina starija susjeda iz ulaza. Smatrala je da obitelji s puno djece nisu nikad skladne i da ih treba držati na oku.
Stalno im netko dolazi, djeca bosa trče po stubištu! Vidjela sam. Najmlađa stalno spava kad je Natalija vodi van. Čudno to meni!
Možda si pretjerala, Kato? Pa ljeto je, djeci je zdravo bosima trčati, to ti svaki doktor može potvrditi! komentirale su susjede, gledajući zdravu i sretnu djecu.
Dok vi provjeravate, lako djeca mogu stradati! Vidiš ih kao iz priče, uvijek sretni, poslušni, pun stol… Ne vjerujem u to. Naći ću ja pravu istinu! ljutila se Katarina, a unutra ju je bolila njezina prošlost.
Rodila se u obitelji gdje je disciplina bila stroga kao vojnička. I majka i otac radili su u općini i prenosili službenu strogost i u dom. Katarina i braća učili su kazne na koljenima kraj zida čitave noći. Nije nedostajalo batina. Na van su izgledali savršeno, a pod rukavima krili modrice. Nikad nisu progovorili ni riječ o tome što su trpjeli.
Pobjegli su iz kuće čim su postali punoljetni, zauvijek prekinuli sve veze. Nisu ni braća ni sestra održavali kontakt, nastojeći što prije zaboraviti djetinjstvo puno boli.
Katarina, nakon što je prekinula i rijetku vezu u zrelijim godinama jer je partner pokušao udariti bolesnog psa, uzela ga je sa sobom i otišla iz te veze bez oklijevanja.
Stan koji joj je ostavila baka bio je njezina jedina utjeha. Baka je, kao i majka, znala podignuti glas i držati unuku u strogosti do zadnjeg dana. Kad je umrla, Katarina je osjetila tek olakšanje.
Nije razvila bliske veze. Ljudi je nisu zanimali, sjećanja na djetinjstvo prevladala su želju za bliskošću. I sad kad je pomagala oko zgrade, osjećala je kao da tako pokušava ispraviti ono što nitko nije učinio za nju.
Natalija, sjedeći na klupici i osluškujući dječju igru, pogledala je na sat. Bilo je vrijeme poći doma, mala će se uskoro probuditi, a sinove je čekalo spremanje za nogomet i igraonicu.
Kod ulaza ju je čekala Katarina.
Opet su ti djeca bosa trčala! Ne možete li im priuštiti bolje tenisice?
Natalija se nasmiješila; njihove kopačke bile su najskuplje što je mogla naći, jer je muž uvijek htio da dečki imaju najbolju opremu za nogomet.
Smiješ se? Što je tu smiješno? Djeca ti trebaju njegu, obuću, odjeću!
Katarina se zacrvenjela od ljutnje na Natalijinu smirenost.
Mama, daj teti Kati vode!
Dječaci su vadili vodu iz torbe, kad je Katarini pozlilo. Da Natalija nije uhvatila, pala bi niz stepenice.
Hitna je došla brzo. Kad se Katarina u bolnici probudila, kraj kreveta je sjedila Natalija. Djecu je ostavila pod Ankinim okriljem.
Što mi je? upitala je teško.
Tihi moždani udar. Vremena su čudna, vrućina… Odmorite, sve će biti dobro. Ja sam tu.
Natalija je preuzela brigu o osamljenoj susjedi.
Zašto? promrmljala je Katarina.
Zato što sam i sama bila sama. Znam kako je. Ali sada ste vi na redu sad ja brinem o vama.
Nije joj ništa zamjerala. Katarinine su suze govorile više od riječi. Od onog dana Nataliju više nije dočekivala onako oštro, nego kao dragu prijateljicu. Ispod te oklopa, Natalija je osjetila ženu puna tuge, ali i nježnosti jer tko uzgaja tako lijepe ruže, ne može imati crno srce.
Dvije godine kasnije.
Ajme, Natalija! Kako ti izdržavaš s njima? Djevojčica ti je mirna, a dečki su munje! smijala se Katarina, čuvajući malu Ivu.
Teta Katica, to nije ništa! Kod Arsena su četvero Kad su svi na okupu, najrađe bih pobjegla iz stana! Njegova supruga se nada da peto neće biti opet dečko.
Znate li spol?
Ne, još se skriva! smijala se Natalija. Arsen kaže, bio mu dječak ili djevojčica, radovat će se.
Isuse, kakva vrućina! Katarina prisloni ruku na čelo. Reci mi, jesi li sretna?
Natalija je zamislila.
Što čovjeku treba za sreću? Zdrava obitelj, nasmijana djeca, razumijevanje, ljubav? Sve to je imala. I zato, potpuno i bez sumnje bila je sretna.
Jesam!
Natalijina se osmijeh širila kao sunce. Katarinu je uvijek iznova čudila ta moć; kao da sama ljetna sparina, koja mjesecima pritiska grad, nestane dok ta osmijeh traje, kao da povjetarac donese svježinu.
