Maro, jesi stavila vodu za čaj?
Marija je stajala kraj prozora i gledala kako vrabac skakuće po prozorskoj dasci. Mali, siv, s crnom točkom na grlu. Pokupio je neku mrvicu, zastao, pa opet kljucao. Marija ga je gledala već nekoliko minuta, ne mogla maknuti pogled.
Marija!
Evo samo što nisam, rekla je u prazno.
Vrabac je odletio.
Krenula je prema kuhinji, uključila kuhalo za vodu, izvadila šalicu. Njegovu, veliku, s natpisom Šef, koju je njihova kći donijela iz Zagreba, šaljivo. Šaljivost odavno nije bila smiješna, ali šalica je ostala.
Koliko ti treba tamo? Viktor je ušao u kuhinju u papučama, s trenirkom iznošenom na koljenima, u ruci drži Jutarnji list. Ja čekam čaj, a tebe nigdje.
Gledala sam van prozora.
Van prozora, pogledao ju je kao da priča na nepoznatom jeziku. Zašto?
Bio je vrabac.
Viktor je spustio novine.
Marija, jesi ti dobro?
Sve u redu, odgovorila je, nalijevši kipuću vodu u njegovu šalicu.
Uzeo je šalicu, otišao u dnevni boravak, sjeo u naslonjač i nastavio čitati. Marija je ostala kod kuhala. I ona je htjela čaj, ali nije ga sebi napravila. Samo je stajala i gledala u kuhalo.
Oboje su imali pedeset osam. Upoznali su se kao mladi, u dvadeset trećoj, na večernjem tulumu u tvornici, vjenčali dvije godine kasnije, i već trideset tri godine Marija stavlja vodu za čaj na prvi znak.
Nije ni sama znala kad je to postala navika. Vjerojatno odavno, možda od početka.
Njena prijateljica Ljuba ju je jednom upozorila. Bilo je to prije tri godine, sjedile su u Ljubinoj kuhinji, pile vino iz plastičnih čaša jer su čaše polupane u selidbi.
Marija, jesi svjesna što govoriš? Sve je on bi ovo, njemu paše ono, njemu ovako… A ti? Znaš li išta što bi ti htjela?
Htjela bih da nam je mirno, da je sve u redu.
To nije želja. To je zadaća.
Marija joj se tada naljutila. Optužila Ljubu da priča tako jer je sama i nema kome kuhati. Ljuba se nije naljutila. Samo im je natočila još vina.
Sada, kod kuhala, Marija je razmišljala o toj riječi. Zadaća. Kao u matematici x ovisi o y. Marija ovisi o Viktoru.
Natočila je sebi čaj. Sjela za stol. Izvadila mobitel, otvorila zadnje poruke s Ljubom. Posljednja je bila prije tri tjedna: Živa si? Marija je tada poslala smajlić. Ljuba je uzvratila smajlićem s dignutom obrvom.
Živa sam. Nismo se dugo vidjele, Marija napiše.
Ljuba odgovara odmah, kao da čeka. Dođi u subotu. Radim pitu.
Subotom Viktor uvijek traži juhu.
Marija napiše: Dolazim.
Spremila je mobitel. Popila čaj. Ustala. Otišla izvaditi piletinu iz zamrzivača za večeru.
Ljuba je živjela deset minuta dalje, u staroj zgradi s drvenim rukohvatima na stubištu. Marija je te rukohvate držala godinama, znala je svaku ogrebotinu. Pokuca u pola tri, s malom staklenkom džema od ogrozda u torbi.
Oho, kaže Ljuba na vratima. Ošišala si se.
Prije tri mjeseca.
Lijepo ti stoji.
Prošle su u kuhinju. Pita s jabukama se hladila na rešetki. Miris cimeta i još nečega, onakvog kakav je kod Ljube bio uvijek, bez obzira na okolnosti. Ljuba se dvaput razvodila, četiri puta selila, pokopala roditelje godinu za godinom, ali kuća joj je uvijek mirisala na nešto lijepo.
Pričaj, rekla je Ljuba, zarezujući pitu.
Ne znam što da pričam.
Sve.
Marija uzme komad pite. Vruća je, jabuke mekane. Zagrize, nešto joj se stisne u grlu, ne zbog okusa, nego zbog nečeg drugog.
Jučer me pitao gdje je daljinski, kaže ona. Daljinski je bio kod njega, na stolcu. Otišla sam, uzela ga i dala mu u ruku.
I…?
Ništa. Uzeo, prebacio program. Ja se vratila peglati.
Ljuba je gleda.
Marija.
Znam što ćeš reći.
Ne znaš. Pitat ću te: kako si se ti tad osjećala? U tom trenutku?
Marija zastane. Nije o tome razmišljala. Samo otišla, uzela, vratila se.
Nikako, najzad kaže. Ništa nisam osjetila. Nisam ni razmišljala. Samo sam napravila.
Tu je problem, tiho kaže Ljuba. Ne to što si mu podala daljinski. Nego što ti je bilo svejedno.
Šutjele su. Kroz prozor su gledale staru krušku, na kojoj je sjedila sjenica, njišući se na grani subotnjim suncem.
Imaš sjenicu, reče Marija.
Svake subote dolazi, klimne Ljuba. Zovem je Malena.
Daješ imena pticama?
Dajem imena svemu što mi je važno.
Marija pogleda sjenicu. Pa Ljubu. Pa opet sjenicu.
Imam pedeset i osam, Ljubice.
Znam. I ja.
Nije to vrijeme za promjene, ha?
Ljuba toči čaj. Pruža joj šalicu. Onu dobru, s plavim uzorkom, bez natpisa. Marija je pridržava objema rukama.
Znaš što mislim? veli Ljuba. Baš je vrijeme. Prije si mislila ima vremena. A sad znaš da ga baš i nema.
Kući Marija ide polako. Listopad u Osijeku blag, lišće leži u debelom sloju, pod nogama mekano kao tepih. Razmišlja kad je zadnji put ovako hodala; ne s kesom iz dućana, ne planirajući što mora napraviti prije Viktorova dolaska.
Viktor radi u autoserisu, već dugo ne kao majstor, sad kao šef smjene. Dolazi doma oko pola sedam, sjeda u naslonjač, pali televizor i čeka večeru. Nije ni zahtjev, tako je jednostavno oduvijek.
Kad je ušla, podigao je pogled s televizora.
Gdje si bila?
Kod Ljube.
A juha?
Marija stane u hodniku.
Nisam skuvala juhu. Bila sam kod prijateljice.
Pa što ću onda jesti?
Gleda ga u tišini. Muškarca čije lice zna trideset i tri godine. Bore oko očiju pojavile su se još u četrdesetoj. Ruke odmorne na naslonima, kao šefu u uredu.
Ima od jučer polpeta u frižideru, kaže. I kruh.
Izula se, ušla u sobu, uzela knjigu s ormarića i ležala čitajući.
Viktor je ušao za deset minuta s tanjurom.
Hladne su, mrzovoljno.
Stavi u mikrovalnu.
Pogledao ju je, nije digla pogled s knjige.
Otišao je. Čula je škljocaj mikrovalne, pa zujanje. Onda tišina.
Čitala je. Roman o ženi koja je s pedeset otvorila lončarsku radionicu. Kupila ga je prije pola godine i nikako da ga krene. Uvijek nešto treće.
Sad je prvi put čitala i razmišljala: kako ta žena zna što želi? Samo zna želi raditi s glinom. A Marija nije znala što bi zapravo htjela. Zapravo nije znala ima li uopće nešto svoje.
Zvala se Marija Petrović, rođena Kovačević. Odrasla u Đakovu, preselila se u Osijek zbog računovodstva, i ostala, udala se. Dvadeset godina radila u knjigovodstvu građevinske firme, onda se firma zatvorila, jedno vrijeme radila u školi, vodila radionicu rukotvorina. Onda je Viktor rekao da nema smisla putovati autobusom kroz cijeli grad, i prešla u malu firmu blizu doma, pola radnog vremena. Sad više ni to prije godinu dana otišla u mirovinu.
Mislila je da će se tome veseliti. Da će uživati za sebe.
Ali ispostavilo se: mirovina znači isto, samo ima više vremena. Kuhanje, čišćenje, dućan, glačanje, kuhalo za čaj.
Nedjeljnog jutra ustala je u šest, kao inače. Viktor spava. Gleda u strop. Isti onaj strop kao prije trideset godina. Malo duža pukotina iznad prozora. To je sve.
Ustala je, obukla se, uzela kaput i izašla.
Grad u šest ujutro prazan. Čistač pometao lišće pred drugom zgradom. Mačka se šuljala uz ogradu. Marija je krenula prema parku, iz navike.
Park je bio prazan, mokar. Klupa sjaji od kiše. Sjela je na klupu, prebrisala dlanom naslon, samo sjedila.
Razmišljala je o Ljubi. Ljuba kaže: Daješ imena svemu što ti je važno. Marija nije davala imena ničemu. Nije bilo ničega što je samo njezino.
Stan? Zajednički. Servis koji je htjela kupiti prije tri godine, nije Viktor: Zašto novi, stari nije puk’o. Bazen? Kupila si za rođendan, otišla tri puta, prestala jer nije zgodno kad je on doma.
Sjedila je u parku i shvatila da je pomalo nestala. Polako, komadić po komadić. Jedan pod juhu, drugi pod glačanje, treći pod gdje si bila, četvrti pod što ću jesti.
Kraj nje je zastala žena više srednjih godina s crvenom jazavčarkom. Pas je gledao Mariju s profesionalnim zanimanjem.
Ne grize? pita Marija.
Ma kakvi, ona sve voli, nasmije se vlasnica. Šetate?
Samo izašla, onako.
Dobro je to, kaže žena. Ja svako jutro. Nekad sa suprugom, sad s Ružicom. Supruga nema već četiri godine, a ja sam nastavila.
Izgovorila je to jednostavno, bez dramatike. Marija pogleda njezino lice, mirno, čak pomalo i vedro.
Nedostaje li vam…?
Suprug? Da, fali mi. Ali fali mi i sama sebi. Zadnje tri godine dok sam ga njegovala, sasvim sam se izgubila. Kad je umro, sjela sam jedno jutro i pitala se tko sam to uopće? Jela sam što nađem, izgledala kako stigla. Onda sam uzela Ružicu i počela opet živjeti.
Ružica je za to vrijeme njuškala Marijine cipele i veselo otišla na drugu klupu.
Koliko imate godina? upita Marija.
Šezdeset tri. Zašto?
Tek onako.
Žena se osmjehnula i otišla za Ružicom. Marija je gledala za njima.
Kad se vratila doma, Viktor je već bio ustao i vrpoljio se po kuhinji s kislim licem.
Gdje si bila?
U parku.
U osam ujutro u parku.
Da.
I što je tamo zanimljivo u osam ujutro?
Samo sjediš, kaže Marija. Razmišljaš.
On obori pogled prema stolu. Ona shvati da čeka doručak.
Stavila je kuhalo. Izvadila jaja. Napravila kajganu. Izrezala kruh. Postavila pred njega.
Jede šutke. Ona sjedi s čajem, gleda ga.
Viktore, kaže.
A?
Sjećaš li se zašto smo se vjenčali?
Pogleda je iznenađeno.
Kakvo je to pitanje?
Onako, kaže. Zašto smo se vjenčali?
Pa… voljeli smo se.
Voljeli, ponovi ona. A danas?
Odloži vilicu.
Marija, što ti je?
Samo pitam.
A što danas živimo. Obitelj.
Obitelj, kaže i šuti.
On pojede kajganu, ustane, odnese tanjur u sudoper i ode u sobu. Ona gleda u njegov zagrizeni komad kruha.
U ponedjeljak zove bazen i ponovno aktivira članarinu. Odluči da ide srijedom i petkom.
U srijedu spakira torbu i kaže Viktoru dok izlazi:
Idem na plivanje. Večera ti je u frižideru, podgrij sebi.
Pogleda je preko naočala.
U koji bazen?
U Mladost.
To ti je daleko.
Dvadeset minuta tramvajem.
Zašto sad to?
Želim plivati.
On šuti. Ona izlazi.
U tramvaju malo ljudi: stariji par i žena s curicom naprijed. Marija gleda grad, žuto lišće platana, kafiće, bicikliste, ljude sa svojim brigama.
Skuži da joj je lijepo voziti se tramvajem.
Bazen se zove Mladost, nema tamo mladih ni delfina, samo plave staze i miris klora. Presvukla se, ušla u vodu i zaplivala. Polako, onako kako zna. Voda hladna i gusta. Pliva i ne misli ni na što.
Kad je završila, osjeti nešto čudno umor od nečeg što je za sebe, a ne za druge.
Usput stane na kavu. Sama. Kraj prozora, gleda ulicu. Konobarica donese keks. Pojede ga i pomisli možda je to život. Nešto malo. Kava. Keks. Pogled kroz prozor.
Doma Viktor sjedi u naslonjaču, prazni tanjur na stoliću.
Jesi podgrijala? pita.
Jesam, možda sam dosolila.
Ne odgovara. Ona ode pod tuš, presvuče se i legne s knjigom.
Nakon tjedan dana opet ode Ljubi. Priča o parku, plivanju, kavi.
Dobro, kaže Ljuba. I što dalje?
Ne znam. Htjela bih još nešto naučiti. Recimo crtati. To sam voljela kao mala.
Pa idi.
Gdje?
Ima radionica, ima tečajeva. Pogledaj na internetu.
Ma u mojim godinama…, krene Marija.
E sad stani, prekine Ljuba. Probat ćeš reći: U mojim godinama i ne otići. Ne moraš.
Marija zašuti.
Dobro, kaže.
Radionicu nađe slučajno. Prolazila, vidjela natpis Akvarel za odrasle. Ušla upitat. Dva puta tjedno, mala grupa. Voditeljica Ana Škorić, šezdeset godina, kratka sijeda kosa, sitne naušnice.
Jeste li prije crtali? pita Ana.
Kao dijete, prije četrdeset godina.
Odlično. Bez loših navika. Dođite u utorak.
Marija dođe. U grupi sedmero ljudi: četiri žene njenih godina, jedna mlađa, jedan čovjek oko pedeset, jedna studentica.
Ana im stavi na stol jabuku. Kaže: Samo gledajte.
Pet minuta gledaju jabuku. Onda crtaju. Mariji ispadne kao krumpir, ali to joj ne smeta. Dobro je.
Osjećaj za volumen imate, reče Ana gledajući njenu krumpir-jabuku. Glavno je da imate osjećaj.
Vrati se poslije tramvajem, drži u ruci crtež jabuke-krumpira.
Viktor gleda vijesti.
Gdje si ti bila?
Crtala.
On se obrne.
Molim?
Crtala. Akvarelom. Jabuku.
Gleda je, pa crtež.
To je jabuka?
Početak je, kaže Marija, krenuvši napraviti čaj.
Navečer zove kćer. Kći, Marta, živi u Zagrebu, radi u farmaceutskoj kompaniji, udana, dvoje djece. Javi se uglavnom vikendom.
Mama, kako si tu srijedu? Preskočila sam.
Ništa ozbiljno. Htjela sam reći idem na radionicu, crtam.
Pauza.
Crtaš?
Akvarelom. Dva puta tjedno.
Super, odezvala se iznenađena Marta. Tata zna?
Zna.
Što kaže?
Pitao samo je li to jabuka na crtežu.
Marta se smije.
Tipični tata. Mama, jesi dobro?
Bolje nego prije, iskreno kaže Marija.
Baš mi je drago. E, zovu me klinci, moram ići. Čujemo se u nedjelju?
Može.
Spremila mobitel, popila čaj. Zakačila crtež jabuke na hladnjak, magnetom s otoka Paga.
Viktor je došao po vodu, ugledao crtež, odmahnuo glavom ali nije ništa rekao.
Studeni kišan i tmuran. Marija ide na bazen, radionicu, navrati ponekad Ljubi. U slobodno vrijeme kuha, sprema, čita više nego zadnjih dvadeset godina.
Jednom na radionici, pripoji se Neda. Ima šezdeset jednu, bivša geografkinja, sada u mirovini. Kosa bojana u crveno, malo neravnomjerno, ali joj pristaje.
Ti crtaš dugo? pita Neda.
Treći mjesec.
Vidi se napredak. Ja pola godine, a linije mi bježe.
Ana kaže da linije nisu bitne.
Ana je pravi filozof, smije se Neda. Jednom mi je rekla: crtanje nije važno radi nacrtanoga, nego zato što moraš gledati.
Marija o tome razmišlja.
Možda vrijedi i za život.
Za sve, potvrđuje Neda. Jesi udana?
Trideset i tri godine.
Uh. Ja dva puta. Sad sam sama i dobro mi je.
Nije usamljenost?
Nekad je. Ali bolje nego prije. Prvi muž pio. Drugi nije, ali sam mu bila kao mikrovalna stisneš gumb, dobiješ jelo.
Marija je gleda.
Mikrovalna, ponovi tiho.
Tako je to. Inače, tvoje stablo dobro živi na papiru. Pogledaj, deblo diše.
Marija pogleda svoj crtež. Zaista. Ne zna kako, ali stablo na papiru ima neku mekoću.
U studenom, između njih i Viktora nešto je počelo mijenjati se polako. On se navikao da tri večeri nije doma. Presta je pitati gdje si, naučio samostalno podgrijavati večeru. Jednom je, kad je došla, pronašla kuhanu krumpiricu.
Ti si kuhao krumpir?
Jeo sam nešto htio.
Dobro, rekla je.
Bilo je to čudno. Nije bilo loše, ali čudno.
Jedne večeri zajedno su pili čaj u tišini televizor crknuo.
Marija, reče Viktor iznenada.
A?
Drugačija si.
Gleda ga.
Što bolje ili gore?
Razmisli.
Ne znam. Promijenila si se.
Jesam, potvrdi ona.
Nisam navikao.
Ni ja, ali privikavam se.
On šuti, pa:
Daj pokaži te crteže.
Iznenađena je. Donese fascikl. On gleda polako.
Šta je ovo?
Vrč. Učili smo svjetlo i sjene.
A ovo?
Moja ruka.
Dugo gleda crtež ruke.
Liječi.
Hvala.
Imaš to u sebi, jednostavno kaže.
Osjeti toplinu. Nije bilo kao prije, kad bi pohvalio, samo onako opušteno.
Znam, kaže.
Prosinac je doveo hladnoću. Kupila je napokon sebi čizme, podstavljene, tamnoplave. Viktor pogleda račun: Skupo je. Ali su tople, odbrusi Marija i tu prestane priča.
Na radionici crtaju zimske pejzaže. Ana donosi stare crno-bijele fotografije snježna šuma, smrznuta rijeka, selo.
Zima nije bezboja, kaže Ana. Zima je sve boje, samo tihe. Tražite ih.
Marija gleda fotografije i traži boje plavo u sjeni, sivo-ružičasto na obzoru, žuti trag u deblu.
Neda uzdiše nad svojim crtežom.
Kod mene sve sivo.
Pogledaj u sjenu, šapne Marija. Nije samo siva.
Neda uzme plavu, dotakne sjenku.
O, vidi, zacrveni se.
Tako, kaže Marija.
Nakon sati piju kavu u obližnjem kafiću. Neda priča o kćeri koja ju zove k sebi u Rijeku.
Hoćete ići? pita Marija.
Ne znam. Bojim se. Tamo mi je sve tuđe. A tu imam tebe, radionicu, mog mačka Zvonka.
Zvonko, osmjehne se Marija.
Pa da. Debeli, riđani, gospodin. Dobro nam je.
Ljuba daje imen pticama, doda Marija. Sjenicu zove Malena.
Tako i treba. Imena se daju važnim stvarima.
Marija gleda ženu u crvenom kaputu, žurno prolazi ulicom.
Neda, žalite li za brakovima?
Neda razmišlja.
Za potrošenim godinama da, za razvodima ne. Znaš kad sam znala da trebam otići? Jednog jutra sam se probudila i skužila da ne pamtim kad sam zadnji put o nečem svome razmišljala. I shvatila mene više nema.
Što ste napravili?
Ništa nekoliko mjeseci. Onda ga pokušala pitati. On: Izmišljaš. Nema čujem te, nego izmišljaš. Tad sam shvatila: ako me ne vidi, nikad me ni neće vidjeti. I otišla.
Poslije kave izađu van prvi snijeg, tiho se spušta. Marija podigne lice: snježna pahulja topi se na obrazu.
Doma zatekne Viktora s mobitelom, netko ga zabavlja. Kad ona uđe, maše joj, ne prekida razgovor. Ona ode u kuhinju, stavi vodu grijati. Gleda kroz prozor.
Vani je mrak i snijeg. Pod lampom krug svjetla. Lijepo.
Izvadi mobitel, slika. Postavi si kao pozadinu za ekran. Prije je tu bila zajednička, obiteljska slika sa svadbe Marte, sad noć i snijeg, njezin kadar.
U siječnju nacrta crtež koji uspije. Prava stvar ulica pod snijegom, ona ista iz prozora, s lampom i krugom svjetla. Ana ga dugo gleda.
To je to, kaže.
Što to?
U crtežu se čuje autoričin glas. Osjeća se osobno. Imate to.
Marija gleda crtež.
Samo sam nacrtala ono što gledam iz prozora.
Upravo zato. Važno je crtat što je tebi važno, ne po pravilima.
I taj crtež, s jabukom, završi na frižideru.
Jednog jutra Viktor gleda crteže. Ona uđe, vidi ga.
Što je bilo?
Gledam. Dobri su.
Hvala.
Znaš dugo tako crtati?
Tko zna… valjda oduvijek, samo nisam crtala.
Kimne. Uzme sir iz frižidera.
Viktor?
A?
Htjela bih ljeto provesti na moru. Sama. Ili s Nedom iz radionice. Nekih tjedan dana.
On se obrne s komadom sira u ruci.
Sama?
Sama. Ili s Nedom. Samo želim malo tamo boraviti.
Šuti. Ona čeka.
Imaš novca? ozbiljno.
Imam mirovinu. Malo sam spremila.
Pa, pljesne on. Ako želiš.
Nije to naravno, idi draga, više pa možeš li ne zna se on ponašati s ženom koja ima vlastite želje. Ali to je nešto.
Napiše Nedi: Može more ljeti? Mislim na Pulu.
Neda: Zvonku ostavljam kod kćeri, idemo! Kad krećemo?
Veljača je duga. Marija ide na bazen, radionicu, kod Ljube. Jednom ode s Nedom u kazalište na predstavu po Krleži. Viktor ne želi, ona kupi sebi kartu, pa zove Nedu.
Predstava malo spora, ali dobra. Marija u gledalištu razmišlja nije bila u kazalištu petnaest godina.
Nakon predstave odu na kolače.
Kak ti je bilo? pita Neda.
Dobro. Razmišljala sam o Ani iz predstave.
Ona što hoće van, hoće dalje?
Da. Čeka život, a život prolazi.
Krleža je nemilosrdan pokaže kako vremena nestaje.
Upravo tako.
Što dalje?
Marija uz miješanje kave:
Ne znam. Samo… počela sam živjeti. Po malo. Za sebe.
Već je to puno.
Viktor ne kuži.
Jesi li pokušala objasniti?
Jesam. Kaže: Promijenila si se. Ja: Jesam. On: Nisam naviknut. Ja: Naviknut ćeš se.
I?
Šuti. No barem krumpir sada kuha sam.
Neda se smije.
To je uspjeh.
Jeste li sada sretni, Neda?
Neda zastajkuje.
Ako sreća znači da ništa ne boli i sve blista, onda ne. Boli koljeno, kćer zna biti zahtjevna, a ni financije nisu bajka. Ali ak sreća znači biti svoja, ne morati skrivati niti trpjeti onda, valjda, jesam.
Marija kimne.
Lijepo rečeno.
Pitaš zato što razmišljaš o odlasku?
Marija pogleda ulicu, veljača, svjetla pod snijegom.
Ne znam. Trideset i tri godine nije šala. Nije on loš čovjek. Samo ne vidi me. Ne znam može li se to promijeniti. Da naučiš nekoga da vidi osobu, a ne funkciju.
Nekad može, nekad ne, bogobojažljivo Neda.
Tako je.
U ožujku, za Dan žena, Marta dolazi s djecom iz Zagreba. Dva dana kaosa, smijeha, žamor. Viktor živne, igra se s unucima, smije se. Marija ga promatra još ima nešto u njemu, ali rijetko ispliva.
Prve večeri, kad su djeca zaspala, sjede sve četvero: Marija, Viktor, Marta i njezin muž Ivan, piju čaj.
Mama, vidim da ti je bolje, blistaš, kaže Marta.
To je zbog crtanja, nasmije se Marija.
Daj pokaži!
Donese fascikl. Marta pažljivo lista.
Prekrasno je, mama. Stvarno.
Ana Škorić kaže da imam svoj glas.
Kakav glas? pita Ivan.
U crtežu. Kao rukopis. Osobno.
Nisam znao da je to tako osobno, kaže Ivan.
Sve je osobno ako ga radiš iskreno, odgovori Marija.
Viktor šuti. Gleda u šalicu. Onda kaže:
Znala je ona i prije to. Samo nije crtala.
Svi pogledaju u njega. Rekao je to tiho, bez patetike, kao činjenicu.
Znao si? pita Marta.
Vidio sam da zna. Crtala je nekad, dok tebe nije bilo.
Marija ga pogleda. Znao je sve ove godine, a nikad nije rekao: crtaj, to si ti.
Ne kaže ništa naglas. Sprema fascikl.
Nakon što su svi otišli, opet mir. Viktor se vraća u naslonjač, televizor, novine.
Jednog dana, sredinom ožujka, Marija se vrati iz radionice, skine kaput, ode u kuhinju. Na stolu bilješka. Viktor rijetko piše, obično viče iz druge sobe. Uzme papir.
Otišao sam kod Stjepana na vikendicu. Vraćam se za dva dana. Juha je u frižideru, sam skuhao.
Prvo pročita jednom, pa drugi puta. Sam skuhao.
Otvori frižider. Tamo lonac. Otvori poklopac unutra juha, blijeda, malo preslana, ali juha.
Natoči zapervu tanjur, podgrije, sjedne.
Preslana je. Ali dok jede, misli nije tu važan okus, nego nešto drugo.
Dva dana sama. Odlazi na bazen, navečer crta. Pripremi sebi što želi. Spava s knjigom, ne gasi svjetlo do ponoći. Pije kavu kraj prozora koliko joj odgovara.
Kada se Viktor vratio, shvatila je dobro joj je bilo sama.
Neugodno otkriće.
U travnju Ana Škorić predloži da Marija izloži nekoliko radova na maloj izložbi u lokalnom kulturnom centru. Četiri zida, dvadesetak radova polaznika.
Ja? zbunjena Marija.
Vi. Imate što pokazati.
Tek pola godine crtam.
Vaši radovi dišu. Samo to je važno.
Marija razmišlja tri dana, pristane.
Odabere pet radova. Ulicu s lampom. Svoju ruku. Stablo. Vrč. Zadnji, šalica kave, knjiga, snježni prozor.
Izložba, zadnji petak travnja. Dođu ljudi iz radionice, Ljuba, Neda sa zvonkom u transporteri (mačka ne puštaju unutra), Marta šalje poruku: Ponosna sam!. Viktor također dolazi.
Vidi ga na ulazu, u kaputu, nesiguran. Prilazi njenim crtežima, dugo gleda ulicu s lampom.
To je naš prozor, tiho kaže.
Da.
Nisam mislio da se tu ima što nacrtati.
A ja sam mislila.
Pogleda ju.
Marija.
Da?
Htio sam reći… mislim da sam nešto promašio. Ne znam točno što, ali nešto važno.
Gleda ga.
I ja tako mislim.
Ne znam to reći.
Znam.
Stoje kraj crteža. Lampa svijetli, snijeg. Bez velikih riječi.
Onda dolazi Ljuba, odvodi Mariju upoznati ravnatelja centra, traži već dogovoriti novu izložbu.
U svibnju ona i Neda kupuju karte za Pulu. Početak srpnja, osam dana. Smještaj skroman, dvije sobe.
Marija kaže Viktoru u ponedjeljak.
Kupila sam karte. Idem s Nedom u srpnju. Osam dana.
Pogleda je preko naočala.
Osam?
Da.
Dugo je.
Nije, kaže ona.
Pauza.
Dobro, kaže on nakon trenutka. Ja ću vjerojatno kod Stjepana.
Dobro.
Čuvaj se. More…
Plivam. Bazen mi je pola godine.
Eh.
Ona ode u kuhinju. Vrati se.
Viktore.
Hm?
Moram te nešto iskreno pitati.
Odloži novine.
Ajde.
Vidiš li me ti?
Kako misliš?
Vidiš li mene. Mene, ne večeru ili čaj mene?
Dugo šuti. Čeka.
Ne znam na što misliš, najzad kaže.
Znam, kaže tiho. E, to je stvar.
Vrati se u kuhinju. Izlije čaj sebi, u svoju šalicu plavog uzorka, onu što je kupila u veljači kod radionice. Doista svoju.
Srpanj vruć. Dan polaska spakira mali kofer, uzme blok za crtanje, nove boje.
Viktor je otprati do taksija.
Javi se, kaže.
Hoću.
Uzmi šešir, sunce je jako.
Uzela sam.
Dobro.
Taksi stiže. Marija stavlja kofer. Okrene se.
Stoji kod ulaza, u svojoj trenirci s iznošenim koljenima, malo zbunjen, velik, ne baš spreman na to da ona odlazi.
Viktore, kaže.
Da?
Ako želiš da se nešto među nama promijeni, moramo razgovarati. Stvarno. Ja hoću. Ali sama ne mogu za oboje.
Gleda je.
Vratit ćeš se? pita tiho.
Idem na more osam dana, odgovori.
Taksist diskretno zatrubi. Ona sjeda.
Viktor ostaje ispred zgrade.
Auto polazi. Marija kroz prozor gleda kako se smanjuje, pa nestaje iza ugla.
Nasloni se. Osijek teče za staklom, poznate ulice, kafići, pazari, djetinjstvo. Sunce udara.
Uzme mobitel, piše Nedi: Na putu sam. Gdje si ti?
Neda: Već na kolodvoru! Zvonka ostavila, plakala. Čekam te!
Marija se nasmiješi.
Pa otvori novi tab: akvarel online tečajevi za odrasle. Samo pogleda. Samo tako.
Zatvori. Pa opet otvori.
Za četiri sata vlak će ići prema moru. Sjedit će uz prozor, gledati krajolik kako ravnica prelazi u brežuljke, pa more.
Izvuče blok i krene crtati ono što vidi.
Ne ono što treba. Nego ono što vidi.
Neda je dočeka na kolodvoru, mala, riđa, s ruksakom.
Idemo?
Idemo.
I krenu prema vlaku.
Čudno: nije znala hoće li ga na kraju, u pravom smislu, ostaviti. Zna samo da se vraća sebi. I više se ne odriče.
Peron, bučan, sunčan. Negdje dijete viče, netko prodaje sladoled. Miriše na željezo, ljeto, nešto daleko.
Hoda, a pod nogama joj je tlo čvrsto.
Jednostavno čvrsto. Njezino.
Vlak je krenuo tiho, onako kako to biva kad odlaziš sasvim, a ne samo mijenjaš mjesto.
Kroz prozor klizi peron, krovovi, grad, polje.
Neda je drijemala naslonjena na staklo.
Marija je otvorila blok. Uzela olovku.
Kroz prozor prolazi slavonska ravnica, plosnata, beskrajna na ljetnom suncu.
Crtala je.
Horizont, ravno kao misao.
Nebo, blago tamnije pri rubu.
Cesta prema daljini.
Nije crtala ljude.
Samo prostor.
Što crtaš? Neda pospano, ne otvarajući oči.
Horizont.
Je li lijep?
Pogleda list.
Još ne znam, kaže. Ali sličan je.
Neda nešto zamumlja i opet zaspe.
Vlak vozi.
Marija crta.
