Moja pravila
Ma ne, Ivane, dobro je što si došao! mama, Zorica Perković, sjela je nasuprot mene, naslonila sitne šake na obraze i nasmiješila se s onim toplim smiješkom koji nisam vidio od Božića. Tako sam te se poželjela. Jedi, sine, jedi Da ti još jednu pljeskavicu stavim?
Odbio sam glavom.
Nije ukusno? zabrinuto je upitala, ispravila se malo, a lice joj odjednom sklopilo ozbiljan izraz, obrve skočile u zrak. Sve sam kao i obično radila A rekla sam ocu da ti ne jedeš svinjetinu Rekla sam! Jel ti nešto čudan okus?
Vidim da je uzrujana. Toliko se veselila mome dolasku, naskuhala je hrane kao da stiže nogometna reprezentacija, i ona Zorica osobno je glavni kuhar na pripremama za Europsko, a ne da dolazim samo ja. Nevjerojatno kako zna pretjerati. A sad fijasko, nisu mu se svidjele pljeskavice…
Ma, mama, šta odmah dramatiziraš?! Sve je super, stvarno! Samo više ne mogu.
Stavio sam pažljivo vilicu na tanjur, vilicu fensi, premalu za moju ruku kao od medvjeda. Salvetica, isto smiješna, mala kao maramica. Čudno, od takve sitne žene kao što je mama mogao sam ispasti ovakva grdosija a u očevu sam građu povukao, naravno, stari je kao hrast. Mama pored njega uvijek izgleda kao djevojčica.
Sve je bilo savršeno kao i uvijek! ustao sam, prišao joj, potapšao je po ramenima, kao da joj stavljam svoj kaput oko malih leđa. Odmah joj je bilo mirno i sigurno Ajde, reci što ti je na pameti. Znaš da uskoro idem, s Josipom sam se dogovorio da idemo nabaviti odjeću za Matiju.
Josipa, kako sam je volio zvati moje slavenske princeze, bila je moja žena uredna, poštena i lijepa, jedna od onih suzdržanih žena iz priča naše bake.
Kad sam je prvi put ugledao, zabuljio sam se i udario ravno u banderu, obrvu sam razrezao, krv šiknula. Josipa se ukopala, širom otvorila oči. Stajao sam kao tele i trljao banderu, bojeći se da sam je polomio, a ne obrvu
Kasnije smo zajedno završili na Hitnoj pomoći. Josipa, tad još mlada i nevina djevojka, stalno je zapitkivala vrti mi se u glavi, hvatal me pod ruku. A što sam mogao reć? Naravno da mi se vrti, cijeli svijet mi se vrtio jer je ona bila pored mene!
Ubrzo smo se vjenčali. Danas odgajamo sina Matiju, Josipa radi kao logopedinja, djeca joj često dolaze doma, što joj savršeno odgovara jer ne mora gubiti dane po tuđim stanovima, može srediti sve doma. Ja svako jutro idem na posao, bacim Matiju do škole, ali ne bilo koje Josipa je sredila da ide u gimnaziju s prirodoslovnim programom. Sve nam je super, mirno, puno brige i ljubavi.
A zašto Josipa nije mogla doći? pitala je mama, dok je kupila tanjure. Zna ona dobro da Josipa ima privatne sate, posla preko glave, čak i vikendom. Samo odugovlači, očito je nešto treba.
Pa rekao sam ti danas ima dva učenika. A Matija, gospodin Matija Ivanović, rješava zadaću. Ajde, reci već jednom.
Uzeo sam joj šalice iz ruku, pažljivo kao da su kristalne cipelice, i stavio u sudoper. Okrenuo sam mamu k sebi i pogledao ravno u oči. Mama, što me plašiš? Je l’ nešto s tatom? Zašto sjedi po sobi ko pseto, ne izlazi? Jeste li digli kredit pa vas prevarili? Zalagala stan, prodala bubreg? Šantažiraju vas? Ili se našao moj brat blizanac kojeg su ukrali iz rodilišta?
Naslonio sam se na stol i nasmijao kao da je svijet proljeće i sunce sija samo zbog mene.
Sjeo sam na mamim znak, pustio trbuščić da dođe do izražaja, rastegnuo ruke, udario šakom o ivicu kuhinje. Da, mala je ova stančuga, nema govora. Ni blizu onoj našoj, prostranoj, tri komotne sobe, kuhinja za uživanje, svi imaju mjesta Tu smo uletjeli preko Josipine rodbine. Oni su prije dobili stan za zasluge u znanosti, pa pobjegli u Zagorje bliže zemlji, a Josipi poklonili ključeve i svakog jeseni slali krumpir, ciklu, glavicu svežeg hrena i krasne krizanteme. Kakve su to bile krizanteme! Kao da ih je uzgojila sama baba Manda! A stigle su s prilikom u prtljažniku od stričeka Franje, bivšeg vlasnika stana, koji je Josipu obožavao, iako nitko nije znao zašto Zauzvrat sam mu uvijek pomogao kad mu je stari Renault stao, i trčao kroz njegovu kupaonicu u šarenim kratkim hlačama poput djeteta na praznicima.
Zapravo sam te… mama duboko udahne, natisne tanjurić s medenjacima. Sjećaš li se Mare Živanović?
Osjetim kako mi tijelo malo zateže.
Kako ne bih, mama! konačno kimnem. Medenjaci mirišu na med, tijesto i šećernu glazuru, pa si natočim još čaja i uzmem najveći, s motivom zagrebačke katedrale.
E pa Edi su dali uputnicu za vašu bolnicu, ima teške probleme s očima, sada treba na operaciju Nisam sigurna točan naziv dijagnoze, ali komplicirano je
Žvačem i slušam. Znam li Mare? Naravno Bila je susjeda s kata iznad, pomagala mojoj Zorici, pazila me kad sam bio mali, dok su oni radili. Mare je uvijek nosila one glomazne, okrugle naočale, zbog kojih su joj oči izgledale kao da su napuhane, a trepavice titrale iza stakla kao krila leptira.
I? pitam, jer mama šuti i mijesi dlanove, što znači da je nervozna.
Pa, bi li ona mogla živjeti kod vas par tjedana dok to prođe? Stan je skup, ni hotel ne dolazi u obzir, a s putom je previše naporno, nema više snage Znam da nije lako imati stranca u kući, ali to je na kratko. A osjećam joj dug ona te praktički odgojila, sine.
Prestanem žvakati, popijem još čaja, obrišem usne salvetom i slegnem ramenima.
Pa Pa zablijedim. Nije mi baš u planu bilo imati Mare za cimericu, morat ću sakriti palme s hlača Ni Josipa više neće moći navečer u kuhinju u spavaćici. A tako je lijepa tada Ali, što je, tu je. Ma može, naravno! Ona je meni pomogla, sad ja njoj! nasmijem se, osjećam se kao pravi gospodin, požrtvovan, osjetljiv, pravi Hrvat, što moju ženu i mamu čini ponosnima. Mare je to zaslužila.
Sunce iza prozora bljesne u maminim sretnim očima pa poskakuje po kuhinjskim pločicama. Sa susjedne crkve zazvone zvona takvim tonom da mi srce zaigra.
Stvarno? Joj, Ivane, to je prava odluka! Ti si oduvijek bio moje najbolje dijete nježan i pažljiv.
Pomazi me po glavi kao kad sam bio mali.
Da je Josipa tu, sigurno bi u sebi zrollala očima, pa još oponašala mamu kako me mazi. To joj je simpatično ali sada nije tu, pa mogu opet biti ona mala, hvaljena verzija sebe. Taj osjećaj nikad ne prođe.
Spustio sam ruke na stol, umiren.
Ali trebali bismo pitati Josipu šapne mama, kao da je shvatila što radi. Kažem joj da neće imati ništa protiv, pritisnem glavu na ruku i zamalo zaspim, koliko mi je toplo, udobno i ponosno na sebe Dobro, onda idem odmah zvat Mare pa se dogovorite
Mama odjurila iz kuhinje, čuje se šuškanje novina iz dnevne sobe tata. Ja, žvaćući usne, uzmem mobitel i zovem ženu.
Josipa sluša s druge strane, popravlja jednu trepavicu dok cilja na drugu.
Koliko dugo to? pita napokon.
Valjda dva tjedna. Ljubavi, moramo im pomoć Žena ide na tešku operaciju, a nema gdje biti.
Pa stan imaš počne Josipa, ali je prekinem.
Da, ali nakon operacije mora ostati na kontrolama, ne može putovati svaki dan sat vremena po onim tramvajima. I ti si odlična domaćica, a Mare je uredna i mila, sve će biti super, naći ćete zajednički jezik, vjeruj mi
Znaš što uzdahne. Ne sviđa mi se sve ovo. Sjećam se kako me gledala na vjenčanju, s visoka, kao da me ne voli. Tvoja tetka Mare me nije prihvatila.
Ne Mare, nego Marija voli te! Voli te sigurno! I pomoći će s Matijom, bit će korisna
Ivane, Matija ima šesnaest. Kako će mu pomagati? podruga se Josipa, pa napravi ribicu od usana i ne nanese ruž kad shvati da joj nije do šale.
Ma svime, Josipa. Ona već ima životnog iskustva. Stvarno se nadam da nisi protiv?
Ma nije ona ni za ni protiv, ali ne želi me uvrijediti pa šuti.
Dobro. Kada dolazi? upita kratko.
U nedjelju, znači već sutra
Sutra?! pogleda kaos doma oko sebe Josipa. Nije to preveliki nered, ali nedajbože da to vidi netko tko nije ukućan! Nakon toga, samo je Josipa i njezini studenti mogli vidjeti pravo stanje stana. Ako dolaze gosti, čisti se do savršenstva, od poda do plafona. Ona ne voli nikome pokazivati narušen red.
A ova Mare će sigurno švrljati posvuda. I ah, što će misliti o meni kao domaćici?! Kroz moju glavu prođe mamina lekcija: Čisti pod, red u kući red u glavi! Ljudi prvo gledaju red. A ti, Josipa, nisi baš spretna, nisi kao prave žene
Zažmirim, protresem glavom, kao da je mama tu pa joj gledam pod noge i šutim, jer eto, nisam savršena.
Sljedeću nedjelju, pojasni Ivan.
Onda još stignem prošapće Josipa. Ajde, idem usrećiti Matiju.
Ima još tjedan dana za pohvatati prašinu, posložiti, pofarbati, izribati
Matiji vijest o dolasku bake koja je dojila njegovog oca još dok je bio skroz mali nije bila ništa: Doći će pa doći. Bila će i proći.
Ajde, mama, smiri se! Živimo kao i dosad. To je naša ekosustav, ona je stranac. Ako preživi dobro, ako ne, nije nas briga. Nek se prilagodi, kažem ti.
Mi ne živimo, mi zarastamo! I ja ovaj tjedan neću imati vremena ni za što Daj, uzmi drugi usisavač, pomozi! Neću ispadati loša pred njenim poznanicima. Zamislit će si štošta i prepričavat Iri.
Baka Ira sve zna o tebi i ne sekira se ni najmanje! Matija slegne ramenima i ode u svoju sobu.
Josipa je već u nervoznom drhtanju. Pola sata kasnije dolazi prvi učenik, Karlo, dječačić s karizmom štrudle. Karlo se trudi, pokušava motati jezikom, crveni i smiješi se svaki put kad ga Josipa pohvali, a ona promatra kuhinju i razmišlja što još treba popraviti, što ne sjaji
Odjednom ko čekić misao: Prozori! Skužila sam da još nisam oprala prozore!
Prozori moraju biti čisti kao da nema stakla! grmi mama u glavi. Čisti prozori red u kući. Ti uvijek brljaš i ostavljaš mrlje!
Iz tog razmišljanja me trgne Ivan koji mi odvuče pažnju od čišćenja pričom o sjajnoj Mari, kako ga je podizala, a ja samo kimam i sliježem ramenima.
Tata, dosta, shvatili smo, stiže ti druga mama. Ajde, pustimo to! snuždeno veli Matija.
I želim mu zahvaliti što me maknuo iz te teme…
Do nedjelje sve proletjelo tko bi rekao! Kao da netko stisnuo gas i pustio auto niz brdo.
U subotu Ivan ode po Mariju, Josipa otkazala sve sate i priprema gostoprimstvo.
Matija po zadatku ošišan u frizerskom salonu, pas Arči okupan i izmazan do ushićenja, prozori sjaje, sve ko pod konac.
Ljubice, bit ćemo kod vas oko tri, ne žurite bez veze, Marija se boji da će vam poremetiti život.
Ok, shvatila sam. Vidimo se za ručak.
Za ručak planiram pečenu piletinu, pire krumpir, salatu pravi domaći ručak za goste.
U sedam ujutro šaljem Matiju i Arčija u šetnju, a sama idem pod tuš, pjevam Moja domovina, rastežem zadnji ton i već oblačim kućni ogrtač i perem zube kad čujem škljoc bravom. Ivanova galama, tanak ženski glas, radostan lavež, ufanje Matije u pozadini
Zamagljeno ogledalo samo mi daje do znanja koliko sam nespremna za prvu liniju.
I evo nas ponosno Ivan, prateći me pogledom dok stiže s velikim crvenim koferom, a za njim žene, Marija Živanović osobno. Usplahirena je, hvali sve, upija svaki detalj i cijeli stan joj je za pet. A ja pamtim da sam samo u ogrtaču, kosa mi strši, piletina još nije u pećnici, Arčijeve šape vlažne i sad je pod blatnjav, i sve, sve mi govori da sam grozna domaćica. I već vidim Mare kako podiže usne na način na koji samo prave tete znaju, prelazi kroz loptice vode s poda, i okreće se za mojim bijegom.
Ovo je tvoja soba otvara vrata Ivan, smjesti se. Ja ću nešto pripremiti za pojesti. Samo da se presvučem.
Marija zahvali, tiho zatvori vrata.
Što ste došli tako rano?! šaptom ga pitam iz kupaonice. Nisam vas očekivala! Nisam spremna! Osramotio si me, Ivane!
Ivan sjedi na krevetu, gleda moje odraze u ormaru, uživa u konturi ramena, bedrima kao grane breze
Što? trgne se napokon.
Zašto ste tako uranili? odijevam haljinu i zapinjem kosu. Zakopčaj mi patent, molim.
Aaa, Mare danas ima specijalista, zaboravio sam, pa da stignemo mahne rukom, priđe i pokuša poljubiti, ali ne dam.
A zašto toliko stvari? pitam.
Pa, žene ionako nose previše. Krcate ste, kao prekupci. opali šalu.
Sjednemo doručkovati. Ispržim jaja, Matija, kad vidi da mi je sve palo, nareže sendviče.
Marija dolazi zadnja u kuhinju, pogleda oko sebe. Sjedne pokraj Matije.
Dobar tek. Baš vam je toplo. Josipa, poklonila sam vam servis s makovima za svadbu, sjećaš se? Ili to nije vama?
Josipa slegne ramenima. Taj servis je Ivan prolio na dan poslije svadbe, razbio ga od stepenica u istoj ovoj zgradi. Sve komadići.
Ivan teško žvače. Za makove i porculan nema pojma.
Sigurno nekom drugom. Josipa natoči kavu svima.
Josipa, ovdje mi puše zavapi Marija. Mogu li ja sjest na tvoje mjesto?
Matija začuđeno pogleda u mamu. Ona zbunjeno slegne ramenima.
Ivan ispravi leđa. On je zaštitnik, on rješava!
Josipa, pomakni se. Ne bi bilo dobro da Mare prehladi prije operacije! podigne je k sebi, a Mare posjedne na njeno mjesto.
Ja sam Ivana odgajala od najranije dobi počne Marija. Zamotavali smo pelene svaki dan. Bio je težak mališan, slab jede, poslije se popravio. Vrlo kompliciran dečko.
Josipa se zagrcne, Matija se zakikoće.
A ti, mladiću, idi raditi zadaću. Ivan je to uvijek radio ujutro, tako najbolje upamti. Marija ustane, odnese Matijin tanjur, pogleda domaćicu. Josipa opet pocrveni, htjela nešto reći, ali prešuti.
Matija, dovršavajući čaj stojećki, uvrijeđeno ode u svoju sobu.
Zahvalivši na doručku, Mare se povuče, nešto premeće po sobi i zove Ivana da joj premjesti televizor.
Imate premalo knjiga promrsi u predvorju dok Matija odlazi na nogomet. Neka Matija barem malo čita klasike, recimo Krležu. Ja sam ponijela nekoliko knjiga sa sobom. Navečer ćemo vidjeti što zna i ne zna tvoj sin, Ivane.
Tako je, teta Mare. Samo nogomet, nogomet slegne Ivan, namigne sinu i tutne mu sportsku opremu.
Ivan zna kod Mare Dostojevski ide svugdje sa njom, sjedi na rubu kafića, na klupi u parku, pa čak i u bolnici. Nikad je nisam baš vidio da čita, ali ona je s knjigom jednostavno važnija. Kad vrime dođe, vući će tom važnom knjigom i po odjelima.
Ode Matija, ode i Ivan.
A vi kad morate van? pitam Mare.
Ja? O, pa za sat vremena Josipa, ima li Matija curu? Ivanu su pol razreda trčale za petama. Imao je i jednu djevojčicu, Riticu. Lagana, poslušna, ko glina. Sve što joj kažeš, odmah napravi. To je dobro, zar ne? Da maknemo psa s kreveta! poviri u moju sobu. I galanteriju mi je bolje pomaknuti, stalno se spotičem. Eto vidiš! Mare se nespretno okrzne o cipelarnik, raspe se obuća. Takve cipele su loše za stopalo Ali dobro, ja moram Josipa, hvala vam na gostoprimstvu!
Pomiluje me i zavuče se u lift.
Još malo stojim zbunjena pa zalupim vrata…
Mama, što ona naređuje? Pa otjerala je i Arčija s kauča, iako mi to dopuštamo! žali se Matija, gladeći psa koji uzdiše pod stolom.
Takva je ona Voli red. Ali nije za dugo. Strpi se, sine
Bilo me sram pred djetetom, pred Arčijem, što više nisam glavna domaćica kod kuće. Ali ne mogu si pomoći. Kako biti gruba prema ženi koja je presvlačila pelene tvome mužu?
Uvečer Marija preuzima kuhinju, pravi sarmu i sve dijeli zadatke, a Ivan lebdi oko nje kao da je udruga Zena Hrvatske.
Tako i dalje U ponedjeljak Marija navije alarm, diže nas sve na gimnastiku.
Kada idete na operaciju? jedva dišući pita Josipa. Marija je napredna za svoje godine, vodi vježbe uz aplikaciju, četrdeset deset. Četrdeset sekundi vježbe, deset pauza. Ne znoje se svi, vjerujte
Matija odustaje od zdravlja i bježi u školu. Ivan, kao uvijek, daje sve od sebe.
Ajde, Josipa! Još malo! bodri me muž.
Pa kad idete? ponovi pitanje žena.
Sutra. Smještaju me. Ivane, hoćeš li me posjetiti? snuždi se Marija.
Pa to ti je dva dana! Operacija bu prva liga, ne brini. odgovara Ivan.
Ponedjeljak je bio stresan. Sati propadaju jedan iza drugog, djeca bolesna, netko u vikendicu, neki ne žele dolaziti. Telefon zvoni bez prestanka, vrane krešte kroz prozor, Marija iz svoje sobe sluša Olivera Dragojevića. On pjeva onu: Vjeruj u ljubav, sve drugo zaboravi a Mare tiho pjevuši Pismo moja, tapka nogom. Kroz mutna vrata vidi se kako pleše.
Stojim u hodniku, gledam, uzdahnem…
Samo je nervozna, objasni Ivan. Kad brine, uvijek sluša Olivera, to joj smiri živce.
Kasnije Mare pozove Matiju da zajedno čitaju Krležu, ali mali ne želi. Teta Mare se zabezekne, sasluša njegovu tiradu o Gospodi Glembajevima, kojeg je pročitao prošle godine, i o tome kako nam njen dolazak remeti život, strese se kad Matija zalupi vratima, a onda zovne Josipu. Ona nešto mrmlja u mobitel, kao da ide učiti drugdje jer Karlo ne može doći kod nje.
Ne! odreže Mare, zgrabi mobitel iz ruke. Ni govora! Ako želite da vaš dječak popravi izgovor kod najbolje logopedinje u gradu, dovedite ga ovdje odmah! Ako ne, izbrišite se iz rasporeda! U starosti vam neće doći pomoći jer mu je bilo teško doći sad. Dajem vam pola sata! Tko sam? Tajnica Josipe Ivanović, doviđenja.
Vrati mobitel, gleda kroz prozor. Josipa uzdiše, šuti, pa najednom proključa. Dođe i Matija poslušati.
Znate što, Mare?! Ne ulazite mi u život! Ne dirajte mi posao! Sarmu kuhajte kod kuće! Ne zanima me koliko ste pelena promijenili mom mužu! Dosta! Dosta s naredbama. Čitajte Krležu, vježbajte, radite što god, ali ne ovdje! I Arči će spavati gdje ja kažem, a ne vi! Konzerve ću kupovati, makar vi rekli da ih ne treba. Ovaj život je moj, ova kuća je moja, učenici su moji i ja ću odlučiti što i kako. Nadam se da će vaša operacija proći dobro i da ćete se brzo vratiti kući. To stvarno iskreno želim!
Matija pljesne, Arči zacvili i nasloni se na moje noge, a Mare okreće se od prozora i smiješi.
Ostajem u čudu, spremna za ukor. Međutim…
Baš dobro, Josipa. Nikad, čuješ, nikad se ne savijaj, ne šuti. Reci svoje ne, osim kad je život u pitanju. Sviđaš mi se jako, bojala sam se da si meka, bez karaktera, da sve trpiš da bi drugi mislili dobro o tebi A ne treba to tako. Neka misle što hoće, ti budi svoja. Ako ne želiš da ostanem, reci, neću se ljutiti. To sve olakšava, i u tebi je onda mir. Živi, Josipa, po svom. I oprosti staroj, malo pretjerala. Uvijek sam bila provokator, Ivan zna Dosta o tome. Strah me operacije, stvarno! Eto, zato sam naporna. Arči, dobar si pas! sagne se i pogladi ga. Hoćete marmeladu? Imam finu, domaću od jabuka. Matija, hoćeš?
Matija preokrene očima. Žene su mu oduvijek bile čudne, ali ovakvu još nije sreo.
Zvono. Doveli su Karla na vježbe. Nakon sata, i njemu komadić marmelade. Majka učenika bojažljivo odvede Josipu u stranu i ispriča se radi Mari.
Ili da se javim vašoj tajnici? promuca.
Ne. Ne brinite se. Dobar vam je mali.
Namignem tajnici…
Kasnije, dok su Ivan i Matija igrali PlayStation, Mare se zavali u fotelju, sva sretna i priča kako je Ivan bio kad mu je tapete grebao, kako ga je spašavala iz zaleđenog jezerca, kad je upao kroz led. Vukla ga van, kuhala mu čaj, čuvala mu život.
A ona djevojka, Rita nije mi se sviđala. Bez karaktera, mekana Takvih ne volim. A servis? Ne mari bolje da se razbio. To vam je donijelo sreću, živite skladno. Ivan me voli, sve mi prašta A i ti mi oprosti, Josipa. Dobra si žena
Marmelada nestaje s tanjura, vani se stapa sumrak, jugo donosi crvenu traku na horizontu.
Vrijeme je šapće Mara. U osam već moram biti tamo
Ivan je posadi u auto, voze kroz pusti grad. Ja idem s njima, sjedim do Mare i osjećam kako joj ruke lagano drhte.
Nazvat ću vas navečer, popravljam joj kaput. I ne raspravljajte! Poslije opet kod nas.
Mare kimne. Lijepo je bilo boraviti kod mladih, veselo je. Posebno joj je Matija zanimljiv, totalno različit od oca, drzak i svoj. Ali, kako sam kaže, to je njegov svijet, on ga proučava i spreman je na svašta u toj svojoj ekosferi.
