Miško Ana se smjestila točno nasuprot mužu, koji je čitao “Ribarske zgode”, nekako nervozno bubnjajući prstima po stolu. Mihael je samo malo spustio novine, pa ih opet podignuo tako da su mu od tiska ostale crne fleke po prstima. Sa stranice ga je gledao neki bradati lik s ribarskim šeširom. Mišo! Ana je zatim jasno povisila ton.
Molim? Što je? trgnuo se Mihael, podigao obrve i pogledao ženu iznad naočala. Ruča li se? Sad ću… Samo da završim ovo. Pišu ovdje svašta o štukama! Pravi biseri, majke ti
Mišo! Ručak nije još gotov, nije uopće to! uzdahnula je Ana i odmahnula rukama.
Pa što onda? Vrijeme je taman za serviranje, promrmlja Mihael, pokazujući bradom prema zidnom satu od tamnog drva preko puta naslonjača. Kupili su ga u komisiji kad su se doselili ovamo na Zvonimirovu, u novi stan. Druga ruka, ali je prostran, visokih stropova, s balkonom, kulturnim susjedima i palmom ogromnih listova u kutu. Veliki prozori, toliko mjesta da bi mogao skijati po stanu. Namještaja, naravno, nije bilo prijašnji vlasnici odnijeli su sve. Ana se sama dala u potragu, hodala po trgovinama, sve smišljala, uređivala svoja četiri zida.
E, sad ćemo mi konačno živjet! Svijetao, prostran! stalno je hvalila stan. Napokon, Mišo, napokon!
Mihael je, kad je trebalo rješavati namještaj, već bio u bolnici zbog slomljene noge, pa je samo slušao kako se u stanu pojavio ovaj stolac, ona polica, komoda, garniture. Ana je uvijek sama sve rješavala, slala mu nacrte, slike iz trgovina.
Tko je taj kraj tebe na slici?! grmio je Mihael jednom kad mu je Ana poslala sliku kreveta i, gle čuda, pored nje sjedi neki tip, široko se smije, nabijen, zgodan, budaletina. Ana onako nona suknju razmjestila, sramežljivo pogleda u stranu, a do nje lik tipični macho sa osmijehom od uha do uha. Kao da slavi pobjedu dok stari Mihael, s nogom u gipsu do pasa, leži u bolnici. Sve zato jer je išao, pobogu, spašavati mačića s krova na vikendici. Mačak, mali, siv, okica plavih Krov puknuo, Mihael završio dolje, a mačić uskoči na granje, ispod se safata.
Rezultat – spašavatelj s otvorenim prijelomom i još sto komplikacija, a onaj mačak sad sjedi Ani na stolcu u “damaskoj sobi”. “Mili, mali, preplašen, vidi ga!” mazila ga je Ana.
Tebi životinja draža od mene! ljubomorio je muž. Meni su nogu sastavljali, a on… A on
On je bespomoćno nježno biće, Mišo. Treba mu nježnosti. A treba i tebi, ali manje. Daj otvori usta! komandirala je žena, popravljajući ubrus oko muževog vrata. Pojedi juhu do kraja!
A sad, osim mačka, Ana još ima i onog tipa s reklame za krevete kraj sebe.
Tko je to?! Makni ga odmah od sebe! viče u slušalicu Mihael, dok se ostali pacijenti u sobi smiju. Ana, ovo je nepodnošljivo!
Ma Miško, to je samo da vidiš koliki je krevet, zbrzano objašnjava Ana. Ti zamisli da si to ti… A što kažeš, paše li vam ovakav? Oćeš da ja legnem pa pošaljem sliku? Ili ti se ne sviđa? Miško pogledala je u kameru kao ranjeni psić. Kako si, ljubavi? Večeras dolazim i donosim polpete
Ma, ko ti šljive polpete! gunđa Mihael, pokušava namjestiti nogu i stenje od boli. Kupi krevet, dečka neću platiti.
Tako su redom dolazili krevet, stolovi, kada na kovanim nogama, naslonjači, sofa Stan je, kako je Mihael volio reći, pustio korijenje.
I na kraju su uzeli sat. Tada je Mihael bio otpušten iz bolnice, šeće uz suprugu s štapom.
Ovo će nam brojati svaku minutu zajedno, uzdahnula je Ana dramatično. Samo ti i ja. Zauvijek. I kad ostarimo pod tiktakanjem ovog sata
Mihael klimne glavom, plati mehanizam. Ana ga poljubi ispred trgovine, šapne mu u uho da je on njezin najbolji na svijetu.
A jel možemo sad jest? spustio je novine Mihael.
Ma ne, dragi, ne sad Nešto se dogodilo Ana se teatralno dohvati za glavu. Osjećam nešto. Zvala je naša unuka tako je rekla Nešto mi tu nije čisto?
Ramena su joj pala, izdahne teško.
Što je bilo? Prevrćeš li opet očima? S Vinkom? Što je s njom?! zabrinuto će muž, ali Ana samo sleže ramenima.
Ne znam Što dereš na mene kad ni sama ne znam! Zvala je, rekla da dolazi. Rekla je Dolazim, bakice…
Pa dobro, pa neka dođe. Što je tu čudno?
Ti ne razumiješ! Mišo, ništa ne kužiš, nemaš osjećaj za nijanse, ko grubo sklepana stolica si, samo škripiš
Bogme, hvala ti! naljuti se muž. Reuma i ona nesretna noga nisu razlog da me vrijeđaš! Reci jasno! Novine sa štukama sada su mu u ruci na kuglu, lik ribolovca zgužvan.
Ali Ana ne zna reći jasno. Kako bi Mihael rekao, ušla je u lik. Jadna, puna tjeskobe, uvijek u iščekivanju nevolje zbog svoje Vinke, srce joj lupa ko ludo od brige.
Ali Ana nije brinula za kakvog Sinišu, kao kod nekih starih priča o bakama, već za Vinku njihovu Vinkicu, dvadesetšestogodišnju unuku, siročicu, koja je oduvijek bila kao mala raketa. Brza, tri jezika govori, navečer vezla portrete Balaševića, danju vrtjela zakone kod odvjetnika.
Vinka je iz malena bila nemirna, stalno negdje jurila, sve morala znati, u sve gurala nos. Samo se smiri! Poštedi se! Dosta brze vatre! svi su govorili. Ali Vinka nikako.
Žuri i da živi, i da osjeća! govorio je s ponosom djed Mihael učiteljima kad bi ga prozivali.
Vaše dijete treba na preglede! Nemoguće je predavati curi, to je nered! žalila se razredna. Djevojka mora biti mirna, to je sve…
A zapravo je Vinka bila i pažljiva i marljiva, samo su je zanimale gusarske i indijanske avanture umjesto školske lektire. Škola je stalno glasila, Ana se preznojavala na roditeljskim.
Ali, u osmom razredu preokret! Odjednom olimpijada iz engleskog prvo mjesto, pa još jedno. Škola ponosna, a Vinkin Klinci & co vodio je prvašiće kroz engleski.
Završila Vinka školu, upisala Pravo, navečer po stranim jezicima, Ana gotovo da ništa ne razumije. U petoj godini šok! Vinka se udaje. Ana odmah vrišti, tanjur ispada, sjeda savladana, uvjerena da im odlazi u tuđinu.
Kako to, dijete šapne Ana, sklizne glavom na Mihaelovo rebro. Tko je? Sve tako naglo
Nije naglo, baka, samo nismo javno rekli. To je Kosta s faxa, stvarno super dečko, vidjet ćeš i sama!
Kosta je prišao po ruku dva dana kasnije. Otvorila Ana vrata kad ono Kosta visok, tamnoputi, s buketom mirisnih frezija. Umjesto da propadne u zemlju, Mihael ga je odmah pozvao unutra i stisnuo mu ruku.
Kosta, a što ti misliš o ribolovu? ozbiljno će Mihael za stolom.
Volim pecanje, klima mladoženja.
Plovak ili varalica? ne odustaje budući tast.
Plovak. Ali cijenim varalicu jer moja mater iz Karlovca najbolje peče šarana na svijetu!
E, nećemo se rastat’, zadovoljno će Mihael.
Vjenčali se, mladi su otišli u stari stan, Ana i Mihael u novi. Medeni mjesec nije ni bio, Vinka je imala ispit, zapela na poslu, išli dalje, gurali karijeru.
Treba tebi odmora, dijete, šaputala je Ana. Imaš podočnjake, to ne valja za ženu
Opet Ana strepi, stalna slutnja u srcu. I stalno vidi samo loše. Zove li je Vinka nešto ne valja. Ne zove opet drama. Zvao Kosta pa pitao za vikendicu tko zna što bi to značilo!
Imam neki predosjećaj, Miško, za našu Vinku… krene Ana do kuhinje, a zna da će Mihael za njom, nije mu ovo za vikati iz sobe. Tako je rekla Dolazim
Nemoj dramatizirat, Ana. Nedostajemo joj, pa dolazi, šteta što je to čudno? raspoređuje žlice po stolnjak Mihael.
Djedo joj došao, opet o sebi misliš Svi ste vi isti.
Ana se u trenutku uhvati za srce, zastane, razrogači oči:
Kosta ju je ostavio. Nije mi još rekla, ne želi me plašiti, ali nije više s njom. A ja znala sam od početka da to neće trajati. Gledaj mu oči, sjećaš se? Imao je pogled… zatrepta prstima, kao da traži riječ. Mihael joj podnese dasku s kruhom, pa zamoli da nareže.
Ima normalne oči. Dobar je on dečko. Prestani razmišljat, Ana. Ajmo jest! reže on, odlučno.
Ti si zbilja bezosjećajan, Mišo! Ana polako sipa juhu u tanjure. Kakav si ti čovjek
Niti TV nisu palili, Ana je uvijek govorila da joj ne paše buka kad dođe nesreća. Sjedili su u tišini.
Valjda ćemo joj mi ustupit sobu sad. Tak je i najbolje, spremit ćemo stvari, mi u dnevnu, njoj privatnost Mora cura isplakat svoje. Idem kupit vino! odjednom zaskiče Ana i zakašlje se. Mihael već poludrjemao, pa se stresa i gunđa.
Nikad od tuge ne pij, Ana! Očas posla postaneš vinopija! progunđa.
Ne galami! Kako možeš kad je ženski jad u kući?! procijedi Ana, pa se trzne i prošapće: Ma ne Sad je saznala da ju prevario i došla mene pitati što da radi. Oprostiti mu? Otići? Aaa, jadna moja Vinka
Radio svira neku tugaljivu uspavanku. Ana se tiho njiše u ritmu.
Bude li drugog jela? upita mrzovoljno Mihael.
Što? Tam Tam u tavi Al meni zalogaj ne ide, tako sam zabrinuta odgovara Ana, no ipak slistila juhu i viri u tavu.
Onda će više ostati za nas i Vinku, nasmije se Mihael, zgrabi polpetu i doda sos. Pa daj tanjur, stavi još malo! Ana pokorno pridigne tanjur.
Još krumpira?
Ma ne treba više Ajde, još žlicu, hvala Oćeš krastavce? pruži mu zdjelicu s malim kiselim. Rijetko navrati, a sad eto, usred tjedna hoće. Misliš, zamišljam?
Mihael hrusta krastavac, Ana se namršti. Oduvijek je mrzila kako ih jede.
Ja mislim, veselo žvačući, odgovori Mihael, da ti nemaš pametnijeg posla. Uzmi “Ribarske zgode”! Čujte ovo…
Oči su mu se sjajile, ali Ana odmahuje:
Dosta, Mišo! Baš sad ne treba Ma, znam ja! Kosta se upleo u neke gluposti, nikad mi nije mirisao, previše poduzetan… I sad je pod istragom, a Vinka ne zna bi li ga ostavila odmah ili čekala. Bi li ti mene ostavio da si doznao da sam špijunka? strogo ga pogleda.
Mihael se zagrcne, zapije vodom.
Ma daj, Matu Hari! Ispali svašta čovjek! odbije on.
Eto ti. Onda ti o bolestima, pa o sreći baci ubrus. Kažem ti, Vinka će biti žena osuđenika! Što joj sve mora doći na grbaču Netko zvoni. Idem otvoriti!
Skoči, pojuri prema vratima.
Anči! Bok! Donijela sam vam kolača. Oćete? Pa naravno da oćete! zajači s ulaza susjeda, vesela, buckasta Julija. Uzmi, pazi vruće! Gdje je Mišo? Daj mu ponudi svježe! Jeste vi dobili penziju? Ja jučer podigla pa odma potrošila, ajoj Ana, al šta si ti takva, ko da si duh vidjela!
Ma imam ja lice! Ne brini, ulazi! Mihael došeta do predsoblja. Hvala za kolače, ali pazi, Julija
Što? zgoda se stisne uz Mihaela, prozbori šapatom.
Pazi na nas! Mihael klimne prema Ani. Naša je špijunka, tjera me na razvod.
Ma jesi blesav, Miha! Ha-ha! Ajte, recite što ima, ja imam krumpir na vatri, sjedne Julija na stolicu, noge u ružičastim papučama, priprema se slušat novosti.
Vinka dolazi, sliježe Ana ramenima.
I što onda?
Pa ne dolazi tak često, a sad odjednom usred tjedna… Da su joj roditelji živi zasuzila je Ana. Osjećam, opet nešto nije dobro…
Ajde, onda skočite k meni! Zakuhat ću kuru, pa vi dođite Vaske samo, ili ide i muž? Imam i rakijicu, ljudi!
Julija sama peče i radi domaće piće, zna svaku cugu, a svaki joj stol puca pod hranom.
Oćete doći? pita Mihaela.
On odmahne glavom.
Sumnjam. Evo, imamo obiteljsku tragediju. Hvala ti, Julija, ali moramo sada malo patiti. Vinka ne bi ovako samo došla
Dobro, pozdravi Vinku Julija izlazi, Ana za njom žvače kolač. Nije baš fino kad stavi kupus, upropasti sve.
Dobri su. Samo ti zavidiš. Idemo, pijemo čaj, ja ću oprati suđe, a ti stvari spremaj, krene Mihael razgrtati jakne u hodniku.
Što će mi? slabo pita Ana.
Selimo se s unukom u dnevnu, ti ćeš biti kao prava teta čuvalica. Trebaš li skije?
Mišo!..
On se nasmije i ode kuhat čaj. Vinka dolazi! Mila glupačica! Nedostajala ga je k’o mala vjeverica, ni sanjao nije koliko!
…Vinka je ušla negdje oko sedam, zvonila je.
Bakooo! Evo, stigla sam! Drži ovo, donijela sam spizu! Sad ću se umiti, pa pomažem, fali mi salata! A gdje je djed?
Ana pokaže prema dnevnoj.
Tamo. Vinka započne, ali Vinka već trči djedu.
U kuhinji, reže krastavce, sipa ih u zdjelu, i sva izbrblja: posao, kvart, sve kako i što.
A vi? Ima čega novog? Znate da vam je zatvorio lokalni dućan? Morala sam skroz do druge ulice Joj jeste li čuli što nam se dogodilo
A kako bi, presiječe je Ana. Ti si neuhvatljiva, već si zaboravila ovu adresu! Vinka!
Baka, nije istina. Sve pamtim, ali gužva je. Upisala sam nove tečajeve, navečer kasno dolazim odmahuje Vinka.
Mihael kucne kostima o stol, Ana blijeda.
A koji su tečajevi? zanima Anu.
Ma što god. Nije bitno. Ima li još salame? već se leti namjestiti oko zdjele. Što ste svi tako napeti?
Ma ništa, uzme krpu Ana. Jedi ti. A Julija ti šalje kolače. Uzmi… A gdje ti je Kosta?
Gdje je? smije se Vinka. Pod domaćim pritvorom.
Molim? Julijini kolači padaju po podu, Ana pada u krilo Mihaelu.
Ma ima gripu, na bolovanju. Treba limuna. Jeste kupili med? A kaj vam rade skije u hodniku? Na zimovanje idete?
Ma to baka, čisti nered, ne obaziri se, potapša je Mihael. Što ima poslom?
Ništa. Da stavim vodu za čaj?
Vinka se zavrti oko štednjaka, nalije vodu, nešto tiho zapjeva, pa ode u dnevnu igrat se s Dunjom, tim sivim mačkom.
Ana i Mihael se poglédaju, slegnu ramenima. Nešto tu skriva, vidi se. Sve dobro, a pogled izbjegava…
Na radiju ide “Ana Karenjina”, baš kad kreće pod vlak. Ana zastane, sluša, ruke joj podrhtavaju.
Ajme, Mišo, što šuti? Zašto me muči? šapće Ana.
Dobro, idem je pitat’ Mihael krene, ostavljajući ženu s radiom koji dramatično riješi Aninu sudbinu.
… Vinka! pogladi djed po ramenu. Sjedni malo.
Vinka se odvoji od mačka, popravi naušnice, sjedne mu pored.
Što je, djedice? Jel’ čitao “Ribarske zgode”? Baš dobra priča o štukama, a? zagrli ga. Mogu malo tu sidit?
Jesam, sviđa mi se, nasmiješi se on. Idemo na pecanje, a, Vinka moja? Kupio sam ti novu udicu
Idemo, samo da pročistim stvari ovdje protegne se unuka, pokrije se Aninom vestom.
Vinka…
Što?
Da nije nešto ispalo s Kostom? Ma ništa, život je to Nisi zdrava? Treba pomoć? Reci, riješit ćemo sve. E, za to je rodbina, da zgrabi i potegne kad treba. Vjeruješ mi?
Vjerujem, djede. Samo bih malo tu odrijemala, može? Umorna sam… Vi i baka ste najbolji na svijetu. Lijepo je tu, po mermeladi miriše A idemo na pecanje… Da Ja sam samo došla, fali ste mi…
Vinka je sve tiša, pa ubrzo zaspi sklupčana kraj djeda.
Pa što je? pita Ana šapatom. Je priznala? Razvod? Otpuštena? Kosta pronevjerio? Reci!
Ma makni se, ženo, nevjerojatna si! Vinka je samo došla doma, falili smo joj, željela malo pod bok moj. Ti odmah katastrofa! Srce zaboli od tebe! Idi po svoje kapi!
Zazvoni zvono, Julija uvali Ani bocu bistru kao roza voda.
I? šapne i spusti pogled na Vinkine tenisice. Je baš loše? Pričaj!
Ana se uspravi, rame ravno, ponosno popravi punđu i povuče vestu.
Kod nas sve super! izusti. Što sve smišljate! Djetetu je dom došao, na starce svratila, i kraj! I nemoj mi vino tu, nosi to!
Ana uvali Juliji bocu i tanjur, zatvori vrata.
Julija ode, a na radiju se Karenjina oprostila s tim svijetom. Ana izvuče utikač.
Danas je praznik, stigla nam unuka! Tko na praznik zvoni ovakvu glupost na radio?! okrene se i sipa čaj.
Pa, ljudi Naprave problem ni od čega, zamisle najgore, svi se dignu na drame, dok djetetu treba zagrljaj.
Mišo, Vinko, ajde na tortu i bombone! pozove ona, lupi čajnikom posred štednjaka. Pa red je slaviti kad ti dođe doma tvoje dijete!
