Sve je krenulo kad me nazvala mamina susjeda.
Ivanka, draga moja, bok!
Dobar dan, Marija Ljubomirova odgovorila sam zbunjeno.
Kako ste vi? Djeca dobro? nastavila je ona.
Svi su dobro, hvala na pitanju rekla sam, ali već sam osjećala laganu nervozu. Nema šanse da je susjeda zvala samo da pita kako smo. Intuicija me rijetko prevari.
Ivana, kad si zadnji put bila kod svoje mame?
Odmah me preplavio val krivnje. Teško sam uzdahnula. Već dugo živimo odvojeno. Otkad je moj sin krenuo u školu, vrtim se kao hrčak u kavezu. Ujutro spremi svima doručak, isprati dijete u školu, pa na posao na cijeli dan. Poslije trk u dućan, pa doma, večeru spremi, nahrani obitelj, operi suđe, još i zadaću provjeri. Uvečer sam izmoždena kao limun, kakvi posjeti, kakvi bakrači A vikendom druge brige.
Pospremanje, pranje, glačanje, a da ne govorim o odmoru… Rijetko bismo stigli kod mame, iskreno.
Pa dugo, Marija Ljubomirova pokajnički priznajem. Uvijek planiram, ali nikako da nađem vremena. Evo, mislila sam ove subote
Jesi li primijetila išta čudno kod svoje mame? nježno će susjeda.
Na što mislite? upitah nelagodno.
Ma ne znam Nešto neobično? Da se ponašala drukčije?
Ma nije osjetila sam hladnoću u trbuhu ništa posebno. Zašto to pitate?
Joj, Ivanka, ne znam ni kako da ti kažem Možda to i nije moja stvar zamuckivala je Marija Ljubomirova.
Što je bilo?! već sam skoro viknula, a pred očima mi je iskakala svakojaka crna slika.
Tvoja mama je na stare dane malo pukla, oprosti što kažem ispali susjeda.
Ma dajte uvrijeđeno kažem. Zašto to mislite?
Pa našla si frajera! Raskalašila se!
Nema šanse! nasmijala sam se poluoslobođeno. Mama ima preko sedamdeset, kakvih frajera
Aha, draga moja uvrijeđeno će Marija znam što govorim! Sve sam svojim očima vidjela!
Ljubavnika?
Ma ne ljubavnika, nego Ma, ona meni sve ispričala! živnula je susjeda. Slušaj ti ovo.
Jučer se sretnemo na ulici. A ona leti ko luda, jedva me prepoznala. Zovnem je; ona meni «Oprosti, Marija, žurim, idem ribu kupiti. Što misliš, da uzmem oslića ili mol? Ja zblenuta, velim Ankica, pa ti ne voliš ribu. Ona meni: Ma nije za mene, nego za Stjepana. On ti to obožava, proždere brzinom svjetlosti! I sva blista! Razumiješ sad?
Možda je neki poznanik zbunjeno govorim, u glavi prevrćem sva mamina poznanstva, ali nema tamo nikakvog Stjepana.
Ma kakav poznanik, Ivanka! Garant je ljubavnik, kažem ti!
Zamisli, našla ga je na ulici! Sad živi kod nje, u njenom stanu! Što ako je klošar, bivši robijaš, pijanac ili još gore? Znaš kakvo je vrijeme Svašta hoda okolo.
I gdje si vidjela da normalni muški samo tako spavaju na ulici?
Ostala sam šokirana, pribrala sam se tek nakon minute. Marija ne posustaje.
Zamisli, Ankica je rekla: Hodam ja tako, kad vidim njega mokar, jadan, skroz izgubljen. Kad me spazio, dignuo glavu, isprsio se, pravi gospodin. Uzmem ga doma, okupam, očistim, ma predivan je, prava ljepota Ivanka, ti stvarno trebaš provjeriti što se događa. I to što prije!
Hvala vam nekako sam uspjela izustiti i spustila slušalicu.
Toliko sam bila u šoku da nisam mogla misliti normalno. Trzala sam se nervozno, dok mi je pred očima bježala slika mame koja vuče nekakvog mokrog izbjeglicu doma. Fuj! Jedva sam dočekala muža da dođe s posla i odmah sazvala obiteljsko vijeće.
Moja mama ima ljubavnika odmah sam izjavila.
Stipe mu je ime i izložila mu sve što mi je rekla Marija Ljubomirova.
Muž je prvo buljio u mene, pa rekao:
Ma što sve ta stara brbljavica ne zna isprdać! Jesi zvala mamu?
Nisam posramila sam se.
Hajde, nazovi! Ne brini, ništa strašno, sigurno je sve nesporazum.
U dahu sam dohvatila telefon i stisnula zeleni gumb, na zvučnik.
Bok, mama!
O, Ivanka! Kako ste svi?
Mama Jesi sama?
Nisam čujem kroz veseo smijeh tu je i Stipe.
Srce mi je propalo do poda. Dakle, istina!
A odakle ti on? drhtavo pitam.
Joj, prava priča mama će bez imalo srama. Našla ga na ulici. Bio je sav jadan, promrzao, mokar, skroz izgubljen. Nisam imala srca ostaviti ga tamo. Evo, sad više nisam sama. Barem imam muškarca u kući, kažeš kako hoćeš!
Radi svakakve gluposti, umrla bi od smijeha kad bi ga vidjela i nasmije se presretno.
Srušila sam se na stolicu. Jel moguće da se mama stvarno pogubila?
Mama, pa ne možeš tako skupim se i kažem. Ne možeš ga svakoga s ulice dovlačit doma! Istjeraj ga, molim te!
Ivanka, sram te bilo! Za one koje pripitomiš, odgovoran si sjećaš se? A i rijetko me obilazite, sama sam, što fali da mi netko pravi društvo? Sad imam smisao života opet. Nisam više usamljena! Stipe ostaje, i točka! i prekine.
Muž je ustao odlučno:
Ne može ovo tako! Oblači se, idemo mi odmah tvojoj mami!
Zbunjeno jurim po stanu, oblačim se, muž trči za mnom.
Tvoja mama je previše dobroćudna! Može je lako tko prevarit, to ti odmah kažem. Možda je to kakav prevarant! Cilja na njen stan, gad! Evo, sad ću ga vidjet, tog Stipu!
Pola sata kasnije, nakon ludovanja autima po gradu, stigli smo pred maminu zgradu. Muž otvori gepek, izvadi pajser i zamišljeno ga prebaci iz ruke u ruku.
Čemu to?! uplašeno pitam.
Što ja znam, možda Stipe neće lako izaći.
Ma pusti, molim te, bez nasilja preklinjem, zamišljajući neku horor scenu.
Čim smo zakoračili na prag, muž je povikao:
Gdje je sad taj?!
Pa u dnevnom sobi na fotelji spava začuđena kaže mama. Što je bilo, što vi tu?
Ali muž već ulijeće unutra, ja za njim.
Na maminj fotelji raskomotio se golem, debeli narančasti mačak! Kad nas je vidio, uspravio se, zamahao svojim gustim repom i promuklo zamijaukao.
Upoznajte mog Stipu ušla je mama za nama.
Ali to je mačak! u glas smo rekli.
Pa naravno, što ste vi mislili? nasmijala se mama vidjevši naše face.
Sve je počelo kada me nazvala mamina susjeda.
