Zamisli sad ovo dolazim ti kod Martine, a ona, pa nikad ju takvu nisam vidjela! Parcela po garderobi kao da se sprema upoznat nekog iz kraljevske obitelji. Vadi jednu haljinu pa drugu, navlači, gleda, pa isprobava sljedeću Ona ti ima ormar da se ne zna kamo bi prije gledao, ali izgleda da ništa nije dovoljno dobro za ovu priliku. Uz to nešto tiho pjevuši sebi u bradu, onako na pola glasa, pa zastaje i opet se vrti pred ogledalom.
Gledam ju i ne mogu više radoznalost me pojela. Namignem joj i pitam: Martina, ajde reci, koga ćeš to tako raspametiti?
Ona baš popravlja ruž, onaj žarko crveni, i mrtva hladna veli: Za Marka.
Sad stajem i gledam ju prek oka. Ma daj? Tog Marka kojeg je ostavila prije pet godina s pričom da joj je mediokritet, bez ambicija? Tad je urlala da je besperspektivan.
Martina ubaci još malo ruža, pogleda se onako kritički, nasmije se i kaže: Aha, baš tog! Krivo sam ga procijenila, znaš. Nije nasljednik firme njegov stariji brat, nego upravo Marko.
Stojim ja, šutim jer mi nije jasno otkud taj zaokret. Njihovo zadnje doviđenja bilo je dovoljno glasno da ga je pola Zagreba čulo, a sad odjednom obnavljaš vezu? Smiješno mi, ali pustim neka živi u svom filmu.
Martina krene objašnjavat, oči joj sjaje, vidi se da si već zamišlja scenu ulazi pred Marka, a on sav ostane bez daha. Jasno, tu su i sve one novonastale mogućnosti i svijetla budućnost. Znam ju: kad ona nešto hoće, malo joj je stvari bitno, pogotovo tuđe osjećaje ili neka pravila ponašanja.
Gledam ju, ovoga puta već s dozom sumnje: I fakat misliš, nakon onog cirkusa od rastanka, da ćeš ga tako lako osvojit natrag?
Martina kao da ne čuje. Sve uredno složeno, svaka vlas na svom mjestu, parfem jedva primjetan, al stvarno se vidi da je večeras odlučila Marko je njezin. Vidiš to u načinu kako hoda po stanu. Još mi dočara kako su se slučajno sreli i, naravno, Marko odmah zaboravio na svoju tadašnju djevojku neku Ivanu, dosadnu, običnu mišicu.
Ništa, prevrnem očima, ali ne ulazim u raspravu. Znam kak je to kad si zacrtaš nešto pa nema te sile koja će ti promijenit mišljenje.
I stvarno, kad kaže da je Marko sad perspektivan, zgodan, ima račun u banci i uskoro postaje direktor tvrtke, sve se slaže, sve joj ide naruku. Još si ona u glavi odvrtava ulogu žene direktora lijepa, pametna, uvijek nasmijana Sve što treba. Ivana joj ni nije konkurencija, veli tko joj je kriv kad nije znala zadržat dečka.
E, vidiš, u Martininom svijetu pravila vrijede samo ako joj idu na ruku, a ostalo sve je dopušteno zarad ljubavi i malo boljeg statusa.
***********
Prođe mjesec dana, sretnem ja Martinu u jednom kafiću na Cvjetnom. Pijucka kavu, sja ko da je barila na lotu. Presjednem joj, pitam što ima novo, što je s Markom.
Ona se odmah nasmije Sve super! Zamisli, već živim kod njega. Penthouse na vrhu zgrade u centru, pogledaš kroz prozor, cijeli Zagreb ti na dlanu. Unutra luksuz, sve moderno, kao iz časopisa.
Vidim joj u očima da uživa, i ne krije zadovoljstvo. Okej, prešla igricu što se tiče udobnosti.
Vidi se da si zadovoljna, kažem joj, pokušavam zvučat sretno, iako tko ne bi zaželio bar jednom takav tretman. Meni bi bilo neugodno tako upast nekom u život, al’ njoj ide.
Ona već planira vjenčanicu, priča mi koju viziju ima Znaš Martinu, sve mora biti posebno, da svi blejimo kad ušeta u salu. Pitam vojnički Imate već datum?
Ona malo uspori, lice joj postane ozbiljnije. Prvo moram upoznat njegovu baku. Ona ti još sve drži u rukama, vodi firmu i ima zadnju riječ. Ima 60 i ne popušta.
Nasmijem se u sebi, jer ta baka je poznata kao gazdarica Anka Barišić, žena od koje se i ministri tresu kad naiđu na nju. Znam da će Martinin pristup teško upaliti kod nje.
I tako ona filozofira cijeli plan: ako ne prođe kod bake, ima aduta Reći ću da sam trudna. Kud ćeš veći razlog za prihvat? I sve to Martina suvereno, kao da stvari u životu stvarno idu točno po planu.
Sam slegnem ramenima Sretno ti bilo! Kod te bake ništa nije tak jednostavno, ali tko zna, možda te baš zavoli kao unu.
Ona se nasmije, kao da joj nije nikad ništa bilo teško pa sigurno zna šta radi.
***********
U istom trenu, kod Anke Barišić u elegantnoj dnevnoj sobi, sjedi Ivana, bivša Markova cura, stisnula rub haljine, ne zna je li dobro što je pristala doći na poziv. Anka ulazi dostojanstveno, sjeda do nje i primi ju za ruku: Ivana draga, žao mi je zbog ovog mog unuka Bili ste dugo zajedno, a on sve zabrlja. Šteta
Ivani zadrhti glas, ali ponosno se nasmije: Srce bira samo, gospođo Anka. Marku je Martina očito bolje legla, bar što se njega tiče. Meni nije do velikih scena i vike. I zbilja, ne možeš zamislit mirniju, samozatajniju curu. Uvijek miran kutak, knjiga, šetnja, nikad teške riječi.
Anka s nježnošću u glasu: Šteta, ti si tako razumna. I moj pokojni muž bi rekao drugačija od ovog našeg Marka i njegovih ekscesa.
Ivana klimne, zahvalna na svemu, iako joj je teško. Već je u glavi pomirena što je bilo, bilo je. Zna da mora proći kroz večer dostojanstveno, iako bi najradije pobjegla van iz te atmosfere.
Uskoro sve počne. Tradicionalna okupljanja kod Barišića, obiteljski ručak za skoro cijelu širu familiju. Ivana dođe među prvima, baš ne voli biti u središtu pažnje. Prvih pola sata prođe dobro zahvaljujući starijem Markovom bratu Josipu, uvijek zabavnom, s pričama iz djetinjstva.
No, kad su ušli Marko i Martina, Ivana osjeti knedlu u grlu. Martina, nepozvana, ponosno pod Markovom rukom, sve gleda, već u glavi mijenja raspored stvari po kući. Ivana samo iznutra zagrize, ali izvana mirna, nije ona ta koja će radit scenu.
Martina kontakt pogled s Ivanom izazovno se nasmije, kao: Sad sam ja glavna. Ivana uzvrati poluosmijeh i okrene se Josipu, ne dozvoljavajući da se vidi koliko joj je to teško.
Polako se okupe svi. Marko, onaj vječno uzbuđeni, prilazi baki ponosan: Baka, predstavljam ti zaručnicu Martinu.
Anka pogleda, lagano digne obrve: Vidim, žuriš se Ja odobrenje nisam dala, pa nisam ni dala. Kod nas se zna red, niti si ti direktor firme, niti je Martina unatoč svemu, nasljednica ovog doma.
Sav užas se osjeti među svima, ali Martina ne trzne ni na milimetar Bez brige, kroz tjedan-dva ja sam Barišić, i to s razlogom. Čekamo dijete. Tako da nema puno izbora
Ostali šute. Marko guta knedlu, baka mirno: Nasljednik čega, Martina? Sve što moj mlađi unuk ima, ja mu dala. Firme vodi Josip i tako će i ostat.
Martina ostane zatečena. Okrene se Marku: A šta je s onim direktorom? Pa ti si mi rekao
Tu Josip prasne u smijeh: Moj Marko direktor? Ja sam direktor, a on šalje mailove i pije kave po kancelariji! Svi u šoku, osim njih dvoje.
Martina digne ton, sva u nevjerici: Ti si mi lagao?! A dijete, gdje je tu odgovornost?
Marko pokušava spasiti stvar: Htio sam da me vidiš kao nekog, ne kao običnog radnika
Martina bijesna: Mogao si i bez laži, ja nisam došla za titule nego za život iz snova! I to past će sve sad
U tom trenutku, digne se, pokupi torbicu, lupi vratima: Od mene više ni vjenčanja ni djeteta, ostajte si sretni i uživajte u svom statusu!
U kući muk. Marko ko slomljen, Josip se hvata vode, Anka bez imalo uzbuđenja. Ivana lagano podigne obrve, onako sebi u bradu: E pa, jednom sam naučila lekciju i to je dosta. Znam ju, nije od onih što dugo tuguju za starim ljubavima.
Anka prekine tišinu: Rekla sam vam. Večera kao nijedna prije, zar ne?
Polako svi dolaze k sebi. Ivana ustaje, pokupi torbicu, pozdravi i izlazi. Na ulici duboko udahne, ko da skida sav višak tereta sa srca. Zaključano, gotovo. I znaš šta? Skroz joj dobro stoji nova samostalnost.
