Trideset godina braka, a ona je rekla samo četiri riječi…
Zorane, pomakni se, presvući ću posteljinu.
Jedva se pomaknuo na krevetu, svaki pokret izazivao je bol u utrnuloj nozi. Marija je naglo povukla plahtu.
Već pola godine tako ležiš, promrmljala je, ne gledajući ga. I ništa…
Šutio je, naviknut na njeno prigovaranje.
Znaš o čemu razmišljam? naglo je zategnula čistu plahtu. Da bar umreš već jednom. Smetaš mi da živim.
Zrak je zastao. Zoran je osjetio kako mu se nešto kidalo iznutra. To nije bilo rečeno u ljutnji, nego s onom ledenom, iscrpljenom iskrenošću.
Što… što si rekla? prošaptao je.
Čuo si. Umorna sam. Umorna od ove kuće, od lijekova, od tebe. Samo umri, i pusti me da živim.
Marija je izašla iz sobe, ostavivši za sobom zvuk iznošenih papuča po laminatu. Zoran je ležao nepomično, gledao u žućkasti strop s pukotinom iznad kreveta. Ta je pukotina nastala prije tri godine, kada su ih susjedi iznad poplavili. Tada je još sam uzimao ljestve, gletao i bojao. Sad se pukotina samo širila, kao bore po njegovu licu, a on je mogao jedino gledati u nju i brojiti krive grane.
Njene riječi zapele su mu u grlu, kao zalogaj što ga ne može progutati. Umri već. Četiri sloga koja su precrtala trideset dvije godine braka, troje djece što su ih podigli, tisuće zajedničkih večeri, stotine svađa i pomirenja. Pokušao je progutati, ali usta su mu bila suha. Desnom rukom, jedinom koja ga još slušala, posegnuo je za čašom vode na noćnom ormariću.
Moždani udar doživio je u veljači, odmah poslije istovara građevinskog materijala na još jednom bauštelskom poslu. Osjetio je čudnu težinu u glavi, kao da mu je netko stavio kacigu punu mokrog pijeska. Lijeva noga izdala ga je naglo i srušio se na zaleđeni zagrebački asfalt, među vrećama cementa. Šef Marko odmah je zvao hitnu. U bolnici, mlada doktorica s podočnjacima rekla je Mariji: Dobro je što ste brzo stigli. Ali lijeva je strana snažno pogođena. Oporavak će trajati.
Od tada je prošlo pola godine. Šest mjeseci psihičkog nasilja u obitelji, koje isprva nije prepoznavao. Najprije su došli kratki izljevi nervoze: Opet si ostavio štaku na krivom mjestu!, Koliko puta ću ti reći da paziš kad piješ!, Rekla sam ti, ne zovi me bezveze! Potom je došao hladni zid. Marija je prestala gledati ga u oči, izbjegavala ga i kad mu je pomagala do wc-a. A danas je sve puklo.
Zatvorio je oči i vidio se kao tridesetogodišnjaka. Široka ramena, preplanula koža, šake što dižu vreću cementa kao ništa. Tada ga je Marija gledala s divljenjem. Svoja četiri zida digao je vlastitim rukama, ciglu po ciglu u Donjoj Stubici. Ona mu je donosila gablec zamotan u šarenu krpu i zajedno su na betonskoj stepenici pričali o budućnosti. Imat ćemo veliku obitelj govorila je tad. Ti nam gradiš sreću.
I izgradio je. Tri sobe, kuhinju, verandu. Odrastao su sinovi i kći. Najstariji Ante sad radi u Irskoj na platformama. Najmlađa Petra udala se u Rijeci, a Matea živi u Splitu i javlja se telefonom jednom tjedno: Tata, kako si?
Zorane! čuo se Marijin glas iz kuhinje. Jesi popio tablete?
Nisam još odgovorio je.
Pa popij! Ili da dolazim opet k tebi?
Posegnuo je za kutijom s lijekovima. Osam tableta na dan. Plave za tlak, bijele za razrjeđivanje krvi, žute za srce. Spustio ih u dlan, popio uz vodu. Gutanje je bilo teško, lijeva strana lica još uvijek nije slušala, voda mu je curila niz bradu. Obbrisao ju je rukom i naslonio glavu.
Umri već. To mu je zujalo u glavi, kao stara ploča što preskače. Možda je i u pravu? Možda joj stvarno smeta? Kad je zadnji put vidio osmijeh na njenom licu? Prije mjesec, dva? Pola godine? Hoda po kući kao automat: kuha, pere, sprema, daje lijekove. A oči prazne, kao ribljive na Dolcu.
Sinoć je začuo njezin razgovor s prijateljicom Ivankom.
Ma što da ti kažem, pričala je Marija s kuhinje. Posao, kuća, on… Ivka, ja ti jednostavno ne mogu više. Znaš kako je to kad moraš brinuti o bolesniku? To ti jede dušu. Dođem s posla nakon dvanaest sati na hitnoj, noge mi otpadaju, a doma opet isto… Zanemari, ne žalim se. Samo ponekad poželim da sve ovo prestane.
Zoran je u svojoj sobi stiskao šake. Da završi. Da on ode. To bi svima olakšalo.
Na vrata je pozvonilo. Marija je išla otvoriti. Čuo je glas Marina, prijatelja iz djetinjstva.
Bok, Mare! Kako si? Kako je Zoran?
Sve po starom, Marine. Uđi.
Marin je provirio u sobu. Visok, sijede brade, još uvijek u radnom kombinezonu. Vozi kamion, pa navrati tek kad može.
I, brate, kako ide? upitao je, sjedaći na stolicu.
Ma, živim nekako pokušao se nasmijati Zoran, iskrivljeno.
Oporavljaš se?
Pokušavam. Ali ide sporo.
Marin je ušutio, gledao u vlastite ruke. U očima mu je Zoran vidio žaljenje i želju da što prije izađe iz te sobe, iz tog mirisa lijekova i tuge.
Gledaj, mislio sam, možda bi ti rehabilitacija pomogla? predloži Marin. Stručnjaci, terapije, masaže…
Nema novaca, kratko vrati Zoran.
Možda preko HZZO-a?
Nema uputnice, čeka se godinu dana.
Marija donese čaj, stavi šalice na ormarić.
A ti mu nemoj prodavati nade, reže ona. Što je, to je. On će ovdje ležati i to je to.
Marin ju je iznenađeno pogledao, pa Zorana. U očima mu je zatreptala spoznaja da nešto tu ozbiljno ne štima.
Moram ići, rekao je Marin nakon što je popio čaj. Za tjedan dana sam opet tu.
Kad je otišao, Marija je opet uletjela.
Što se žališ pred njim? hladno će.
Nisam se žalio.
Ne praviš mene monstrumom pred svijetom.
Ništa ja ne radim.
Baš ništa ne radiš. Ležiš i ležiš.
I opet je nestala. Zoran je okrenuo glavu prema prozoru. Ispred zgrade žurili su ljudi i auti, a on je bio zatočen u toj sobi, u nemoćnom tijelu, u verbalnim šakama koje su ga svaki dan sve jače gušile.
Navečer mu je Marija u tišini donijela tanjur s rižotom i pohanom piletinom. Jeo je sporo, desnom rukom, drobeći mrvice po pokrivaču. Stajala je kod vrata, promatrala ga onim pogledom kojeg nije znao protumačiti. Gađenje? Umor? Mržnja?
Marija, rekao je tiho.
Što je?
Ono što si danas rekla… Jel stvarno misliš tako?
Šutjela je par sekundi, pa izdahnula:
Zorane, ne znam više. Samo sam jako iscrpljena.
Trudim se ne biti ti na teretu.
Ali jesi. Tu si i to je dovoljno.
Pokupila je tanjur i otišla. Zoran je ponovno ostao sam. Kriza koja se godinama skupljala u braku sada je izbila na površinu. I prije moždanog često su se svađali. On bi vikendom popio, ona ga davila zbog toga. Znao je povisiti ton, zalupiti vratima. Ona bi plakala, pa šutjela tjednima. No to su bile normalne bračne svađe. A ovo sada… sada je bilo drukčije. Emocionalno nasilje, bez obrane.
Usred noći probudila ga je oštra bol u nozi. Lijeva, skoro mrtva, no sad je probila grč. Zastenao je i pokušao dohvatiti je drugom rukom, bez uspjeha. Marija je spavala u dnevnoj, od moždanog nije više s njim dijelila krevet.
Mare! pozvao je. Mare!
Nije odgovarala. Povikao je glasnije.
Mare, boli me!
Čuo se škrip kauča i koraci. Marija uđe, raščupana, nervozna.
Što sad opet?
Nogu mi steglo. Pomozi.
Prišla je, grubo mu masirala list. Prsti hladni, grubi.
Jesi sad dobro?
Jesam, hvala.
E, pa spavaj. I prestani me budit.
Otišla je. Zoran je ostao u tami, osjećajući kako mu niz obraze cure suze. Imao je pedeset devet godina, a plakao je poput djeteta. Zbog boli, uvrede i osjećaja suvišnosti.
Ujutro je došla socijalna radnica, gospođa Mira, oko šezdeset, okruglog lica i dobrog pogleda. Jednom tjedno bi navratila, provjerila kako je.
Kako ste, Zorane? vedro će. Kako zdravlje?
Dobro je, slagao je.
A raspoloženje?
Isto dobro.
Gospođa Mira ga je sumnjičavo gledala.
Znate, ako želite, možemo dogovoriti razgovor s psihologom. Besplatno.
Nije potrebno, spustio je pogled.
Marija je stajala pokraj, ukočeno se smješkajući. Kad je socijalna otišla, smiješak je nestao.
Da joj što slučajno ne izbrbljaš! procijedila je. Još nam fali da dobijemo nadzor.
Nisam joj mislio ništa pričat.
Pa da.
Dani su prolazili jedan za drugim. Zoran se sve više povlačio u sebe. Prestao uključivati televizor, nije više želio ni radio. Ležao i gledao strop, premotavao život u glavi. Snaga mladosti, godine zaljubljenosti, rođenje djece. Ante, isti kao on, tvrdoglav i šutljiv. Matea, ozbiljna i pametna. Petra, uvijek nasmijana curica. Nekad ih je držao na ramenima, učio Antu zabijati čavle, ispraćao Mateu u prvi razred.
A sada? Djeca odrasla, odvojila se. Ante se javi jednom mjesečno, kratko: Kako si? Drži se, stari. Petra je poslala novce za lijekove, ali rijetko dolazi. Samo Matea češće zove, pita što kažu doktori, kako se mama nosi.
Kad bi samo znala. Kad bi znala da joj majka svaki dan ubija oca riječima. Osjećaj suvišnosti žvače ga jače od bolesti. Po noćima razmišlja kako da ih riješi tereta. Toliko lijekova… Možda popiti sve odjednom. Ili prestati jesti, prosto nestati.
Jednu večer Marija je došla kasnije nego inače. Čuo ju je kako u hodniku priča na telefon, glas joj je bio neobično razigran.
Ma doći ću, naravno. U subotu? Može, bit ću slobodna. On je sam, ništa mu neće biti.
Zoran je stegnuo šaku. S kim to priča? Gdje ide?
Ušla je u sobu, pravio se da spava. Stajala je kraj kreveta, zatim polako izašla u kuhinju i pjevušila dok je slagala posuđe. Nije se sjećao kad ju je zadnji put čuo kako pjeva.
U subotu ujutro dotjerala se, obukla plavu haljinu koju godinama nije vidio na njoj. Namasirala lice, obula štikle.
Idem kod Ivanke, rekla je. Rođendan joj je danas. Vratit ću se kasno. Hrana ti je u hladnjaku, možeš si podgrijat?
Mogu, odgovori on.
Samo mi ne pravi požar.
Otišla je. Prvi puta u šest mjeseci tišina u stanu. Sat otkucava na zidu, automobili u kvartu, škripa parketa kad je išao do kuhinje s ortozom.
Otvorio je frižider. Prazne police, teglica ukiseljenih paprika, osušena kobasica. Ništa od hrane. Lagala je. Samo ga ostavila samog, nije ni razmišljala hoće li gladovati. Ili joj je svejedno.
Vrati se u sobu i legao. Trbuh mu je krulio. Mogao je nazvati Marina, zamoliti da nešto donese. Ali stid je bio jači. Stid što je ovisan, što je žena potpuno izgubila volju da se brine o njemu.
Marija se vratila oko ponoći, uzbuđena, pripita. Zoran nije spavao, slušao je kako pada na vratima, gubi ključeve.
Ne spavaš? ušla je u sobu.
Ne.
Bila sam kod Ivanke. Bilo je super.
Nasijala se, onako pomalo preglasno.
Znaš što sam shvatila tamo? Da još nisam stara. Da još mogu imati svoj život. Normalan život.
Drago mi je, okrenuo se prema zidu.
Ne ljuti se. Nisam ja kriva što ti je loše. Imamo svi pravo na sreću.
Napuštila je sobu, ostavljajući za sobom miris jeftinog vina i tuđih cigareta. Zoran je zatvorio oči i osjetio kako mu se praznina u prsima samo širi. Pomoć o kojoj se stalno govori na televiziji ili letcima ovdje nije postojala. Nitko neće pomoći. Nitko ga neće spasiti.
Prošao je još tjedan dana. Marija je sve češće bila van kuće. Nekad posao, nekad prijatelji. Zoran je ležao, gledao u strop i čekao. Što? Smrt? Čudo? Samo kraj?
Jednog jutra zazvonila je Matea.
Tata, bok! Kako si mi?
Dobro, dušo.
Dolazim sutra. Uzela sam godišnji, dolazim te vidjeti.
Stislo ga u prsima. Nije smjela vidjeti ovo. Nije smjela znati.
Nema potrebe, imaš svoje obaveze…
Kakve obaveze, tata. Falite mi. Mami si rekao?
Nisam još.
Dobro, javit ću joj. Vidimo se sutra!
Sljedeći dan, Marija je čistila, kuhala, spremajući kuću kao za inspekciju. Zoran ju je promatrao i šutio.
Zorane, kad Matea dođe, nema iznošenja privatnih stvari, razumiš? nije ga ni gledala.
Neću ništa pričati, tiho je odgovorio.
Tako i treba. Mi smo normalna obitelj. Jasno?
Matea je stigla navečer. Visoka, tamna kose svezane u rep. Zagrlila ga, a Zoran je osjetio kako mu knedla raste u grlu.
Tata, smršavio si! zabrinuto ga je gledala.
Nema apetita…
Morat ćeš se hraniti. Skupiti snage.
Za večerom je Marija bila sretna, pričala viceve, Matea je pričala o poslu, mužu, planovima. Zoran je sjedio, klimao glavom. Osjećao je da je samo statist u tuđem filmu.
Kasnije ga je Matea pozvala na verandu. Sjedili su ispod starog javora, topla večer, mirisalo na proljeće.
Tata, šaptala je. Reci mi istinu. Kako ti je zaista?
Ma dobro je.
Nije dobro. Vidim te. Gasneš. I mama je čudna. Što se događa?
Zoran ju je pogledao. Njegova kći, njegovo sve. Gledala ga je s brigom koju je osjećao u cijeloj jezgri.
Dušo, izgleda da stvarno samo smetam, tiho je rekao, gledajući u mrak.
Matea se stresla.
Kome, tata? Tko je to rekao?
Tvojoj mami. Svima. Ležim, beskoristan sam, svima samo smetam.
Je li ti to ona rekla?
Šutio je. Matea ga primi za ruku.
Pričaj mi. Što se dogodilo?
I ispričao joj je. Polako, uz velike pauze. O onim kobnim riječima, hladnom preziru, njenim odlascima, vlastitoj bespomoćnosti, sramu i želji da jednostavno nestane. O noćima kad razmišlja da sve završi.
Matea ga je slušala, suze su joj curile niz lice.
Zašto si šutio? Zašto meni nisi rekao?
Nisam htio brinuti tebe. Imaš svoj život.
Kakav moj život, tata? Ti si moj otac!
Obrisala je suze, uspravila se.
Dosta. Sutra razgovaram s mamom. Ne možeš ovako.
Nemoj da se svađate zbog mene.
Nije zbog tebe. Nego zbog nje. Tata, ovo što ona radi… To je izdaja. Ne znam kako se preživi takvo nešto. Ali ne treba šutjeti. Ono što tebi radi… to je nasilje. I nije normalno.
Tata je gledao svoju kćer. U njezinim očima gorjela je odlučnost. U njegovim prsima, tamo gdje je bila samo crna rupa, pojavilo se nešto malo drugo. Ne nada, ali svjetlo: možda ipak nije sam. Možda još uvijek netko vidi osobu u njemu, ne samo teret.
Ne znam, dušo, šapnuo je. Ne znam što sad.
Smislit ćemo. Skupa. Ali ne više ovako. Sad idi spavati. Ja ostajem tu.
Ustao je, nespretno se naslonio na štaku i otišao. Na vratima se okrenuo. Matea je sjedila sama, rukama obgrlila koljena, zurila u mrak. Prvi put nakon šest mjeseci otvorio je bol pred nekim drugim. Prvi put dopustio sebi biti ranjiv.
Što sad? Razgovor s Marijom? Rastava? Promjena? Hoće li sve po starom kad Matea ode, on opet sam, s plafonom i onim riječima koje kolutaju u glavi?
Zoran je legao, zatvorio oči. Još su mu zvučale Marijine riječi Umri već. Ali sad je tu bio drugi glas, Matein: Ti si moj tata. I možda je, uz taj glas, dobio još jedan razlog za izdržati. Ne za sebe. Nego kako bi barem nekad ponovno bio čovjek, a ne teret.
Te noći nije spavao. Čuo je kako Matea šeta po kući, šapće s Marijom u kuhinji, glasovi tihi, napeti. Onda tišina. Ujutro Marija je ušla u sobu ranije nego obično. Sjela je na rub kreveta, oči crvene od plača.
Zorane, glas joj drhtao. Matea mi je sve rekla. O tvojim osjećajima, o onim riječima.
Šutio je, gledao strop.
Nisam to željela. Bog mi je svjedok. Ali… ne mogu više. Ne znaš kako je to. Posao, kuća, ti. Osjećam se kao hrčak u kotaču. A ti samo ležiš i ne pokušavaš ništa…
Pokušavam, tiho je prekine. Svaki dan pokušavam.
Ne možeš ni sam vodu uzeti! Sve moram ja!
Misliš da mi je drago? Da sam ovo htio?
Ušutjela je, obrisala oči.
Naravno da ne. Znam. Samo… ja sam izgorjela, Zorane. To kad brineš o bolesniku, kao da ti duša izgori. Ostaneš prazan. Ni ljubavi, ni sažaljenja, ništa.
Zoran ju je gledao. Prvi put mjesecima vidio je u njenim očima ne prijezir, već bol. I ona je patila. Svojim načinom.
Možda nam treba pomoć, predloži. Ne samo meni. Oboje smo izgubljeni.
Kakva pomoć? Psiholog? Odakle novci?
Ima besplatno. Socijalna je rekla.
Eh, ona svašta priča.
Ustala je i stala na vrata.
Znaš što je najgore? Nekad zaista čekam da ovo završi. Pa si još mrzim zbog tih misli.
Otišla je. Zoran je ležao, svjestan da je njihova bolest stvorila krug međusobne optužbe i boli. Krivila ga je zbog nemoći, on nju zbog okrutnosti. A istina je bila da su oboje potonuli i nitko ne baca pojas spašavanja.
Matea je bila kod njih tri dana. Odvela ga novom doktoru, dogovorila besplatan termin za rehabilitaciju, pronašla grupu podrške za obitelji. Prije nego je otputovala, okupila ih je u kuhinji.
Mama, tata, rekla je ozbiljno. Ovo što se dešava kod vas nije normalno. Oboje patite. Nešto treba mijenjati.
Što mijenjat? pitala je Marija umorno. Bolest ostaje.
Može se promijeniti način na koji s time živite. Mama, trebaš pomoć. Ne možeš sve sama. Dogovorila sam, Ante će poslati novac za njegovatelja, barem dvaput tjedno. Da odmoriš.
Njegovatelj? Marija se iskrivila. Neću stranca u kuću.
Bolje to nego ovaj pakao. Tata, moraš na rehabilitaciju. Nema ležanja po cijele dane, zapustiš se. Trebaš pokušati izvući najbolje što možeš.
Zoran klimnu.
Trudit ću se.
I još nešto: trebate razgovarati. Ne optuživati, nego reći što osjećate. Postoje obiteljski psiholozi i za to.
Snaći ćemo se sami rekla je Marija.
Nećete. Već sada ne uspijevate. Molim vas. Bar probajte. Radi sebe i tate.
Kad je Matea otišla, u kući je bilo tiše. Marija je bila zamišljena, manje je prigovarala. Zoran je počeo ići na rehabilitaciju, Marin ga je dvaput tjedno vozio. Upoznavao druge ljude slične sebi, pa je počeo gledati život oko sebe drugačije. Svijest da nije sam u toj borbi vratila mu je zrno nade.
Za mjesec dana došla je njegova nova njegovateljica, gospođa Kata, oko pedeset godina, smirena, diskretna. Pomagala mu je oko higijene, kuhanja, lijekova. Marija bi tada danima izbivala, a navečer bila smirenija. Jednom mu je priznala:
Znaš, prvi puta od svega, otišla sam kod frizerke. Prošetala po špici, pročitala knjigu. Osjetila sam se opet kao čovjek.
Drago mi je, tiho je rekao Zoran.
Pričali su kratko, oprezno, kao stranci koji tek uče razgovarati. Gnjev je nestao, ostala je praznina. Previše je bilo izrečeno, preduboke su bile rane.
Jedne večeri, dok ga je spremala za spavanje, Zoran je pitao:
Mare, jesi li požalila one riječi?
Stala je, lagano potvrdila.
Jesam. Ali izrekla sam ih i istina je. Bile su u meni i pobjegle su.
Razumijem.
Stvarno?
Da. Znam da sam ti teret. Da ti je preteško. Da si izgubila svoj život zbog mene.
Sjela je kraj njega.
Nisi mi ga ti uzio. Bolest je. Oboje smo izgubili. Ljuta sam na okolnosti, ne tebe. Ali najlakše si ti za izderati se.
Što sad?
Ne znam. Možda ćemo se s vremenom naučiti na ovo. Možda.
A ako ne uspijemo?
Gledala ga je dugo.
Onda ćemo morati donijeti neku odluku.
Ostavila ga je s time. Zoran je ležao u mraku i razmišljao. Odluka. Prvi put u pola godine shvatio je da nije sve pitanje čekanja smrti ili rastanka. Možda može nešto sam odlučiti: preseliti kod Matee, zatražiti smještaj u Domu, pokušati sam ružiti dalje ako se još popravi. Ili i dalje ovdje, ali na drugačijim uvjetima kao čovjek, a ne kao žrtva.
Prošlo je još nekoliko tjedana. Osjećao je mali napredak. Lijeva ruka polako je slušala, mogao je sam držati žlicu, sam se obući. Noga još slaba, ali doktori su slutili pomak. Počeo je opet čitati, gledati Dnevnik, zanimati se što ima vani. Osjećaj suvišnosti nije nestao, ali stao je u drugi plan.
Marija se upisala u grupu podrške. Prvi puta došla je doma s crvenim očima, ali lice joj je bilo nekako svježe.
Bile su žene kao ja, ispričala je. Sve izmorene do zadnje kapi. I pričale smo, i shvatila sam da nisam sama. I da nije sramota biti umoran. Da to ne čini monstrumom.
Nisi čudovište, rekao je Zoran. Čovjek si.
Gledali su se dugo, među njima je visjelo sve izrečeno, sve rane koje će možda vječno ostati polu-zacijeljene. Ali i istina: zajedno su proživjeli više od trideset godina, podigli djecu, izgradili dom. To nitko ne može samo precrtati.
Jedne večeri Zoran je sjedio na verandi. Marin je navratio, pila su čaj i šutjeli. Marin je rekao:
Gle, promijenio si se, znaš?
U kojem smislu?
Ne znam točno. Kao da više nisi odsutan. Prije si imao pogled kao da si već mrtav. Sad vidiš oko sebe.
Zoran se nasmijao.
Možda sam se malo i probudio.
Jesi li razmišljao… otići od Marije?
Jesam.
I?
Onda sam zaključio da to ništa ne rješava. Ne za mene. Ne mogu samo pobjegnuti. Nije stvar ponosa. Želim barem pokušati nešto spasiti. Ili bar završiti dostojanstveno.
Marin je kimnuo.
Uvijek si bio tvrdoglav.
Nije tvrdoglavost. Ne želim da zadnje što ostane od mog života budu njene riječi: umri već.
Sjedili su u tišini uz čaj i gledali sumrak. Zoran je shvatio da prvi put nakon dugo vremena ne razmišlja o smrti. Razmišlja o životu. Ne o preživljavanju, već o životu s bolešću, boli, kompliciranim odnosima, ali o životu u kojem ima pravo na izbor i dostojanstvo.
Navečer ga je Marija upitala:
O čemu si pričao s Marinom?
Ništa posebno. O životu.
Zorane, ti… želiš li da pokušamo opet? Da pokušamo sve ispočetka?
Pogledao ju je. U očima joj umor, ali i nešto drugo. Prigušena nada. Ili strah od samoće.
Ne znam, iskreno je odgovorio. Ne znam hoćemo li uspjeti. Ali ne želim odustati, a da ne pokušamo.
A ako ne uspijemo?
Onda barem znamo da smo pokušali.
Klimnula je, obrisala oči.
Dobro. Probajmo.
Ostao je sam u sobi. Grad se već smračio, svjetla su gorjela. Ležao je i gledao strop, pukotinu koja se širila. Možda će nekad opet moći uzeti ljestve i popraviti je. Možda nikad. Ali sad to nije najvažnije. Važno je što je još tu, još diše, još osjeća. I tu je vrijednost koju je skoro izgubio.
Marijine riječi ostale su duboko, kao ožiljak koji neće nestati. Ali naučio je živjeti s tim. Ne zaboraviti, ni skroz oprostiti, već živjeti. I možda je to ljudsko dostojanstvo: izdržati čak i kad ti cijela nutrina vrišti odustani.
Zatvorio je oči. Sutra će biti novi dan. Ustat će, pojesti doručak, otići na rehabilitaciju. Doći će Kata, pomoći. Marija će se vratiti s posla, večerat će zajedno. Možda će pričati. Možda će šutjeti. Ali to će biti život, pravi, sa svim bolima i ljepotama, a ne sporo gašenje u mržnji i samoći.
Na rubu svijesti javio se novi glas. Ne Marijin umri već. Ne Matein ti si moj tata. Njegov vlastiti glas, prvi put nakon dugo:
Još sam tu. Još vrijedim. Još mogu izabrati.
Nije to bila sreća, ni trijumf. Bila je to mogućnost. Mogućnost života koji nije završen. I to mu je bilo dovoljno da nastavi dalje.
