Tata, kako si to mogao?! Kako si mogao mami to učiniti?!
Ivana i njezina prijateljica Martina šetale su Maksimirskim parkom kad su slučajno ugledale muškarca i ženu kako se grle pod krošnjom stare lipe. On joj je nešto tiho šaptao na uho, a ona se široko smijala. Ivana nije mogla skinuti pogled s njih, gledajući ih kao ukopana.
Ivana, što gledaš? Hej, Ivana! začudila se Martina.
N-nije ništa. Idemo dalje odjednom je izustila Ivana, okrenula se naglo i požurila dalje.
Pozdravile su se na izlasku iz parka. Ivana je krenula prema svojoj zgradi, a srce joj je tuklo kao nikada prije. Bila je uvjerena da to što je vidjela jednostavno nije moguće.
Tata, kako si mogao?! Kako si mami to mogao? misli su joj se rojile, još uvijek u šoku.
Kasnije tog dana, nakon njihovih instrukcija, Ivana je odgađala povratak kući, lutala ulicama i na kraju predložila:
Martina, ajmo još malo prošetati do Bundeka!
Može, dok nije pao mrak! složila se ova.
Put do parka i nije baš bio usput, ali Ivani se nije žurilo doma. Šetale su sjenovitim alejama, promatrajući zaljubljene parove koji su kuštrali golubove. Nitko nije obraćao pažnju na njih.
Na pustom dijelu aleje naišle su opet na isti prizor: muškarac srednjih godina, i žena uz njega, zaljubljeni pogledi, smijeh. Ivana je prepoznala očev kaput i držanje, čak mu i s leđa nije mogla pogriješiti.
Martina je pogledom otpratila par, zatim Ivanu, primijetivši kako je još uvijek u šoku.
Ivana, što je bilo?
Ništa… Idemo. promrmljala je i ubrzala korak.
Kod kuće, Ivana je hodala s mukom, pognute glave, vukući noge. Prizor u parku nije joj silazio s uma.
Slika one nasmijane žene, muškarac kojem šapuće, nesvjestan da ga gleda vlastita kći… Teško je vjerovala.
Tata, uvijek si mi bio savršen. Pa ti imaš ljubavnicu? Nikad ne bih povjerovala da nisam sama vidjela…
Došla je kući kasno.
Dođi večerati! prosiktala je majka iz kuhinje. Opet vas nema nikad doma ni tebe ni oca.
Samo da operem ruke izgovorila je Ivana nespretno, pa se sakrila u kupaonicu.
Prije nego što je izašla iz kupaonice, otac još nije bio kod kuće. Večerala je u tišini pa se povukla u sobu. Upalila je laptop, ali ništa joj nije išlo kroz glavu. Prizor iz Maksimira neprestano joj se vraćao.
Pa to mi je otac… Zar je u svijetu odraslih laž normalna stvar? Što mu to nedostaje u životu? Hoće li zbog te žene ostaviti mene i mamu? mučilo ju je.
Uto je zazvonila ulazna vrata:
Oprosti, draga! Danas je bio težak dan začuo se očev glas s hodnika.
Prije su ti teški dani bili samo pred kraj mjeseca zarežala je mama, uz novi napad svađe. Sad su valjda svaki dan teški!
Ljubice, takvo je vrijeme, što da ti kažem!
Kao i uvijek, otac je ušao u Ivaninu sobu, pružio ruku da je poljubi, ali ga je Ivana hladno odgurnula:
Idi, večera ti hladi!
Što je, dijete?
Ništa meni… A što je tebi?
Gledao ju je zamišljeno, htio nešto pitati, ali se ipak okrenuo i otišao u kuhinju.
Cijelu večer Ivana nije izlazila iz sobe. U glavi je kuhala plan kako da vrati svog tatu natrag. S tom mišlju je zaspala i s njom se probudila, kad je ujutro čula roditelje kako razgovaraju sa vrata:
Marko, kamo ideš sada?
Moram hitno na posao, Ljubica.
Danas je subota, mogao bi barem danas biti s obitelji!
Nisam dugo, do podne sam doma pa ćemo nešto zajedno.
Ivana se pojavila iz svoje sobe, zapiljila se u pod, zijevnula kao da je tek ustala.
Kamo ti ideš? odmah će majka.
Mami, imam sat kod profesorice. Već kasnim.
Ajde samo po tim satovima lutate… gunđala je majka dok je Ivana već trčala u kupaonicu.
Brzo se spremila i kad je vidjela oca u hodniku, ovaj joj se toplo nasmiješio:
Hoćeš da te otpratim?
Ivana, popij kavu prije nego odeš! zvala je majka iz kuhinje. Upravo sam je skuhala.
Popij, čekam ja! blago će otac, kao da osjeća krivnju.
U nekoliko gutljaja, na brzinu je popila kavu i viknula ocu:
idemo, tata!
Hodali su nekoliko minuta u šutnji dok nije otac progovorio:
Ivana, ljutiš li se na mene?
Ne, tata, valjda ja sad ulazim u pubertet… zastala je na trenutak, kao da se nećka. Ali volim te puno.
I ja tebe, srce.
Najviše na svijetu?
U tom trenu vidjela je kako se otac trgnuo, pogledao je sumnjičavo, ali odgovorio:
Najviše na svijetu!
Smiješili su se jedan drugome, iako nisu imali snage gledati se u oči dugo.
Evo, meni sad ovdje dalje. Čekam te za ručak, rekao si da ćemo vikend biti skupa!
Ivana je požurila prema svojoj instruktorici, ali ubrzo se okrenula i sakrila iza živice. Kad se uvjerila da je otac ne vidi, tiho ga je počela slijediti.
Nadala se da ide zaista na posao, ali krenuo je u drugom smjeru. Htio je do jednog stubišta u Trnju, tu je stao pod drvo, izvadio mobitel i nazvao nekoga.
Pet minuta kasnije izišla je žena lijepa, njegovane crne kose, Ivani je zastao dah.
Bože, pa je li ona tati važnija nego mi?
Žena je potrčala do njega, zagrlila ga, poljubila ga i otišli su zajedno držeći se pod ruku.
Kvart je bio gotovo pust. Sjeli su u mali park na klupi i dugo razgovarali. Ivana ih je promatrala iz daljine, razgovor je bio ozbiljan, ali i prepun nježnosti završili su dugačkim poljupcem.
Kasnije su se vratili do iste zgrade, još jedan poljubac i osmijeh, otac se uputio prema kući, a žena nestala u haustoru.
Ivana je stajala na uglu i razmišljala što dalje. Željela je samo jedno suočiti tu ženu, znala je što treba reći.
Tad je ugledala kako žena izlazi s punom vrećicom smeća i odlazi do kontejnera. Ivana joj je presjekla put:
Dobar dan! oslovila ju je kad se okrenula.
Dobar dan. Kako mogu pomoći? žena ju je začuđeno pogledala.
Slušajte! Ako se još jednom pojavite s Markom, neće vam dobro biti.
Oprostite, tko ste vi?
Vi izgleda još ne znate. Ja sam njegova kći. I on jako voli moju mamu!
Žena je na trenutak zastala, potom tiho izgovorila:
Dobro, da čujem što trebam napraviti?
Otvorite telefon, pozovite ga i recite mu da se više ne smijete nalaziti. Sve će biti jasno.
Žena je stisnula brojčanik. Ivana je prepoznala očev glas:
Anita, što nije u redu?
Marko, ne možemo više ovako. Ti imaš obitelj, a ja nakon ljeta ionako odlazim iz Zagreba.
Anita, ali ti znaš da…
Zbogom, Marko. Više me ne zovi niti dolazi.
U redu začula se tupa tišina u slušalici.
Ivana se vratila doma, srce joj je lupalo od olakšanja. Roditelji su mirno ručali, pričali o planovima za ljeto.
Što si danas tako sretna? upitala je mama dok je iznijela juhu.
Ma ništa, ogladnjela sam!
Dijete, stvarno si danas vedra? pitao je otac, podižući obrve.
Tata, voliš li ti mene?
Naravno da volim!
A mamu?
Na trenutak je zastao, a onda čvrsto odgovorio:
I tvoju mamu volim!
Baš vas volim oboje! ponovio je sretno.
Danas sam naučio da ništa nije jednostavno ni u jednoj obitelji. Ljubav je krhka, ali vrijedi ju čuvati i razgovarati, a jedina vrijednost koju stvarno imamo su ljudi koje volimo.
