Moj muž je živio u svojoj sobi, a Lidijin ljubavnik u dnevnoj
Ivane, nemoj se ljutiti i slušaj me pažljivo. Od subote s nama će živjeti Tomislav. Dolazi s vikendom.
Spustio sam Večernji list, nisam vjerovao što čujem.
Ozbiljno pričaš? Gdje će spavati, na balkonu?
U dnevnoj sobi, naravno. Kauč se razvlači. Navikni se, stari moj. Tako je najbolje za sve nas.
Lidija je stajala na kuhinjskim vratima, naslonjena na dovratak, i gledala me kao da mi priopćava da je danas kupila novi hladnjak. Skinuo sam naočale, protrljao nos. Navika kad se uznemirim. Ponovno ih stavio, pogledao je još jednom. Možda sam krivo čuo? Šezdeset mi je, sluh više nije što je bio.
Lidija, dobro sam shvatio? Ti želiš da tvoj… taj Tomislav… živi ovdje, u našem stanu?
Ne, Tomislav, samo Tomislav ispravila me, a u glasu joj se pojavio čelik. Da, ovdje. Stan je dovoljno velik. Ti imaš svoju sobu, ja svoju, a on će se snaći u dnevnoj. Što se čudiš tako?
Nisam znao što odgovoriti. Glava mi je bila puna kaosa. U braku smo trideset i pet godina. Trideset i pet, razumijete li? Radio sam čitav staž u Đuri Đakoviću kao inženjer, a prije tri godine otišao u mirovinu. Lidija je predavala glazbeni u osnovnoj muzičkoj u Zagrebu, vodila zbor. Živjeli smo mirno, možda i dosadno, kako je ona kasnije znala reći. Čitao sam novine, lijepio makete aviona, navečer pušio lulu na balkonu. Ona je plela, gledala turske serije. Običan život dvoje starijih. Djeca odrasla, svoja posla. Sin živi u Splitu, kćerka u Rijeci. Čuju se za praznike.
A onda je prije pola godine Lidija postala čudna. Počela se jače šminkati, kupila nove parfeme, stalno buljila u mobitel. Pitao sam je što se događa, odmahnula bi rukom. Jedne večeri priznala mi je: upoznala je nekoga. Tomislava. Kaže, vozač šlepera, deset godina mlađi od nje. Rekla je da se zaljubila i želi živjeti punim plućima, dok još može. Tada sam se pogubio, pokušao razgovarati, ali ona je bila odlučna. Nudila mi je razvod, nisam htio. Nadao sam se da će proći, da je to samo zakašnjela kriza srednjih godina. Samo, Lidija je već bila pred šezdesetom…
I sad ovo.
Lidija, shvaćaš li što govoriš? Pa to je… to je čista ludost. Prevaru si napravila, nekako sam i prešao preko toga, ali da on živi tu? Preda mnom?
Pred tobom, ne preda mnom, koga briga. Slegnula je ramenima. I onako si stalno zatvoren u svojoj sobi. Nastavi tako. A mi s Tomislavom ćemo živjeti kao ljudi. On je dobar čovjek, pouzdan za razliku od nekih.
Stisnuo sam šake ispod stola. Došlo mi je da vičem, da bacim nešto, ali nisam takav. Cijeli život držim do sebe. Takav sam odgoj, takav karakter. A što vrijedi galamiti? Već je sve odlučila.
Neću to dopustiti, tvrdoglavo sam rekao. I ovo je moj dom. Neću pustiti drugog tipa u svoj stan.
Drugog tipa? Lidija se nasmijala. Možda tebi tuđi, meni je bliži od svega. Osim toga, stan je na oboje glasi. Ne možeš ništa zabraniti. Želiš razvod dijelimo stan, prodamo, svatko svojim putem. Ali ja s Tomislavom ostajem kako god okreneš.
Shvatio sam da sam stjeran u kut. Prodati stan, naći novi krov s mirovinom inženjera, koja jedva pokriva kruh i mlijeko? Kuda? Djeci? Teško i oni imaju svojih briga. I što najvažnije, zašto bih napuštao stan u kojem sam trideset godina živio? Svaku policu sam tu postavio vlastitim rukama…
Onda je dogovoreno zaključila je, okrenula se i otišla. U subotu dolazi s torbama. Budi… normalan. Nemoj praviti scene.
Ostao sam sjediti za stolom, zureći u prazno. Nedovršena maketa Tupoljeva na prozorskoj dasci. Skuhao sam čaj, zapalio lulu u kuhinji, bez obzira što je Lidija mrzila dim u stanu. Sad mi je stvarno bilo svejedno.
Subotu ujutro probudio me zvono na vratima. Otvorim, a na pragu stoji on. Tomislav. Visok, širokih ramena, ruksak na leđima, torba u ruci. Izgleda kojih četrdesetosam, kao što mi je rekla. Sunčana isušena koža, radničke ruke. Traperice, karirana košulja. Pruži mi ruku:
Ivane, bok. Ja sam Tomislav. Sve znaš, valjda.
Ruku nisam stisnuo, samo sam se maknuo da može ući. Lidija je istrčala iz svoje sobe, lica ozarenog.
Tomo, uđi, uđi! Vidiš, Ivan nas dočekuje.
Dočekuje. Baš zanimljivo. Otišao sam u kuhinju, bez komentara, natočio sebi čaja. U hodniku Lidija pokazuje gdje će što. Tomislav razvlači kauč, otvara ormar. Njegova jakna kraj moje na vješalici. Potpuni apsurd.
Ivane, skuhaš i nama čaj? viknula je Lidija.
Skuhajte si sami procijedio sam.
Smjestili su se u dnevnoj, čuo sam kako Lidija pokazuje gdje što stoji. Kasnije su došli u kuhinju ja sam taman ustao kad me Tomislav zaustavi.
Ivane, ajmo mirno, može? Znam da je čudno, odrasli smo ljudi, možemo se dogovoriti.
Okrenem se, a on sjedi za mojim stolom, u mojoj kuhinji, s mojom šalicom s natpisom Najbolji inženjer Lidija mu natočila čaj.
O čemu da se dogovorimo? Da ti spavaš s mojom ženom u mom stanu?
Ivane! razljutila se Lidija. Nemoj vrijeđati!
To nije uvreda, to je činjenica skinuo sam naočale, protrljao ih maramicom, stavio ih opet. Ne znam kako ću živjeti s time.
Naviknut ćeš se odvratila je Lidija. Ljudi se na svašta naviknu.
Prvi tjedan gotovo da iz sobe nisam izlazio. Ondje imam krevet, stol, policu s knjigama i maketama. Nekad je to bila dječja soba, a otkako je kći otišla živjeti u Rijeku, uredio sam kutak za sebe. Čuo sam ih kroz zid smijeh, glasovi, televizor. Tomislav rano ustaje, pjeva pod tušem, pa odlazi u transportnu firmu. Vraća se navečer. Lidija kuha večeru, zove me, ali uvijek odbijem. Večeru nosim u sobu kruh, kobasica, čaj.
Nije moglo tako u nedogled. Stan je zajednički, kupaonica jedna, kuhinja također. Jednog jutra uđem u kuhinju skuhati jaja. Lidija peče slaninu, Tomislav sjedi, čita novine. Moje novine.
Dobro jutro promrmljao sam.
O, Ivane, napokon se pojavljuješ… nasmiješila se Lidija. Hoćeš s nama doručkovati?
Sam ću, hvala.
Uzeo sam manju tavicu, razbio jaja. Stojimo uz štednjak, rame uz rame. Domaća drama u malom. Svako prži svoje.
Ivane, gdje ti je lula? upita Tomislav. Bi’ zapalio.
Pogledao sam ga.
Lula je moja. Ne dam ti je.
Ma nisi valjda cicija nasmije se. Mislio sam da ćemo se sprijateljiti.
Nećemo biti prijatelji hladno odvratim.
Ajde, ne budi takav uplete se Lidija. Tomislav ti ništa ne želi.
Pustio sam tavu naglo, dim iz jaja se proširio i otišao sam u svoju sobu. Sjednem na krevet, šake stisnute. Osjećaj: sramota, poniženje. Kao utvara sam u sopstvenoj kući.
Sljedećih dana Tomislav se baš zaudomaćio. Donio svoje alate, pričvrstio novu policu za ključeve u hodniku. Premjestio ormare u dnevnoj sobi, objasnio da je tako praktičnije. Moja stara podna lampa, dvadeset godina vjerno ukras prostorije, završila je na balkonu.
Tomislav je u pravu rekla bi Lidija. Treba malo osvježiti stan, nije ovo muzej.
Moj protest nije nitko slušao. Jedne večeri naiđem u kupaonicu police prepune njegovih gelova, pjena za brijanje, dezodorans, pravi kemijski arsenal. Između mojih sapuna i britvica, sve je vonjalo na tuđi čovjekov miris. U dnevnoj sobi njegova odjeća, jastuci.
Čuo sam šuškanje, smijeh, televizor ponekad i češće… Oni žive, a ja bivšem u kutu.
Naravno, u zgradi su svi brzo saznali. Po našem stubištu tračevi brže putuju od tramvaja. Prva me teta Željka srela na stepenicama, pogledala sažalno.
Ivane, kako si? Čula sam sve… Drži se, dragi moj.
Klimnuo bih, nastavio, izbjegavao poglede. Ali na svakom ulazu osjećao sam te sućutne, pomalo zajedljive poglede. Teta Mara iz prizemlja zaustavila me na hodniku:
Ivanče, otjeraj tog švalera! Pravi muški je gazda u svojoj kući, a ne ovo…
Hvala na savjetu procijedio sam i prošao dalje.
Ali što da radim? Tući se ne bih mogao, srce nikakvo, šezdeset mi je, a Tomislav ima ruke ko panjevi. A Lidija s njime. I odjednom sam shvatio da sam suvišan u vlastitom stanu.
Jedne večeri sjedim u kuhinji, oni gledaju film u dnevnoj. Lidija dolazi, otvara hladnjak, vadi bocu vina.
Smijem li?
Svejedno.
Natočila je dvije čaše, uzela tanjurić sa sirom. U hladnjaku više nije bilo ni maslaca niti paštete koju sam volio, sve je bilo njihovo salama kakvu Tomislav voli, Lidijini jogurti. Moje konzerve gurnute na dno.
Otišao sam do prozora. Zagreb lagano uvečerava, svjetla, prolaznici. U ovom gradu sigurno postoje domovi gdje muž i ljubavnik žene ne dijele isti krov. Kod mene je to već postala stvarnost.
Vratio sam se u sobu, sjeo, uzeo maketu aviona. Pokušam zalijepiti krilo, ali ruke mi drhte. Skinuo naočale po tko zna koji put, upalio lulu. Dim se polako dizao. Gledao sam u njega i sjetio se kako smo nekad išli u Maksimir ruku pod ruku, kako je Lidija pekla štrudle, gledali zajedno Dnevnik. Možda je i bio dosadan život ali bio je moj. Naš.
A sad? Sad sjedim u vlastitoj sobi, kao da sam u zatvoru, čekam kraj.
Najgore je bilo kad je Tomislav počeo glumiti pravog gazdu. Jednog jutra izlazim u kuhinju, a on za štednjakom u mom starom kućnom ogrtaču.
Što to radiš?
Ogrtač? A, Lidija mi dala. Kaže da ti više ne treba.
Kako ne treba? To je moj ogrtač!
Uzmi ga, ako ti je žao reče i počne ga skidati.
Pusti, nosi ga! prekinuo sam.
Tiho sam izašao dok se Lidija smijala njegovim džentlmenskim šalama.
Tjedan kasnije dođem u dnevnu, želim uzeti knjigu, oni na kauču, zagrljeni, ne odmiču kad ulazim. Tomislav je poljubio Lidiju, predamnom, kao da me nema. Nisam znao kamo s pogledom, samo sam promrmljao i izašao.
Zatvorio sam se u sobu, sjedio na rubu kreveta. Ruke su mi drhtale. Posramljen do jezgre, ponižen do bola. Ovo nije obična prevara, ovo je javno okupljanje protiv svega što smo ikad dijelili.
Prisjetio sam se vremena kad smo u deset sati pred matičarem potpisali i stavili vjenčane prstene. Mladi, sretni. Djeca su došla, odgojili ih zajedno. Ja radio, nosio kući plaću, ona glazba, djeca, ručkovi… Gradili budućnost. Eto, takva je budućnost ispala.
Djeca nisu znala ništa. Nisam im govorio ni ja, ni Lidija. Što im pričati? Da im je majka dovela ljubavnika u naš dom, a otac pustoši među kartonskim kutijama. Sin, Dario, radi u Splitu kao knjigovođa, kćerka, Ines, menadžerica u Rijeci. Zovu za Božić, rođendane. Kažem da je sve u redu. Što drugo?
Vremena se oteže. Dani prolaze. Trudim se viđati ih što rjeđe, ustajem rano, kad oni još spavaju, pravim sebi doručak, povlačim se u sobu. Odlazim u šetnje, zalutam do gradske knjižnice. Navečer opet klonem u svoju sobu.
Jednog jutra uđem u kuhinju Tomislav sjedi na mom mjestu za stolom, ono uz prozor, moje tridesetpetogodišnje mjesto.
Možeš se maknuti?
Zašto?
To je moje mjesto.
Ivane, ne budi dijete uplete se Lidija. Svejedno je gdje sjediš.
Meni nije.
Tomislav slegne ramenima, ali ne ustaje. Okrenem se, vratim u sobu. Iz dnevne se začuje smijeh.
Sjeo sam na krevet i zaplakao. Prvi put nakon ne sjećam se koliko vremena. Možda od kad mi je majka umrla. Suze su same išle, poniženje je isplivalo.
Nakon toga više se nisam trudio. Živio sam u svojoj sobi, izlazio samo kad treba. Lidija povremeno proviri, pita treba li što. Odgovaram jednosložno. Tomislav pokušava razgovarati, ja šutim. Oni žive, ja tavorim pod istim krovom, u različitim svjetovima.
Zapustio sam se, nisam se brijao danima, hodao po stanu u starom prsluku. Maketama se više nisam bavio, ni knjige čitao. Samo bih ležao gledajući u strop.
Jedne večeri Lidija neočekivano uđe.
Ivane, Tomislav i ja ćemo se vjenčati.
Okrenuo sam se:
Vjenčati? A ja?
S tobom ćemo se rastati, naravno, papire sve pripremam.
A stan?
Dijelimo, kao i svi. Dobi’ ćeš svoj dio, snaći ćeš se. Ili otiđi k djeci…
Sjednem natrag.
Kad?
Za mjesec dana, papire ću predati.
Otišla je. Ostao sam sam. Razvod nakon tridesetpet godina. Moja polovina stana dovoljno tek za sobičak negdje kraj Dubrave. Srce slabo, mirovina još slabija. Što mi ostaje?
Ugasio sam svjetlo, ležeći slušao njihove glasove. Lidija veselo priča, Tomislav se smije. Sretni. A ja sam, kao višak.
Jutro dočekam ranije, da budem bar minutu sam u kuhinji. Gledam kroz prozor, prolaznici idu u ritmu ranog Zagreba, život dalje teče. Mogao bih reći za mene stao. Ali nije.
Lidija ubrzo dođe, sjedne preko puta.
Ivane, moramo razgovarati o detaljima. Stan prodajemo. Do tada da se dogovorimo kako ćemo živjeti.
Kako sam do sada, vi ne marite.
Tomislavu je žao što se povlačiš. Trebao bi izići iz sobe makar malo, nije zdrav takav život.
Dirljivo nasmijem se. Brine se sad o meni…
On nije loš čovjek, znaš, mogao bi biti prijatelj da želiš.
S ljubavnikom bivše žene? Lidija, je l ti sebe čuješ?
Slegnula je ramenima.
Mislila sam da si već odustao. Prošlo je dosta.
Jesam, valjda. Što bi mi drugo preostalo.
Od tog trenutka pomirio sam se. Bio sam samo tijelo što se vuče kroz dane, pribiva u prostoru, ne u vremenu.
Mjeseci su prolazili, sve rjeđe sam išao u ostatak stana. Onda je Lidija donijela papire za razvod.
Samo potpiši, ja sam već.
Pročitao sam, šutio. Potpisao, pružio papire.
Hvala, rekla je tiho. Nadam se da ćeš biti sretan.
Sretan? U šezdesetoj, sam, nakon svega?
Zašto ne? Život nije gotov.
Još mjesec. Stan je prodan, polovicu novca dobit ću na račun. Tomislav i Lidija traže stan, ja malu sobu na Maksimiru. Sve stane u tri kutije i jedan kofer. Šezdeset godina života tri kutije. Mora biti dosta.
Večer prije odlaska preletio sam pogledom po stanu, svaka polica nosila je dio mene. U dnevnoj smo slavili svaki Uskrs, rođendane djece, svaki običan dan. Sad ulazi druga obitelj, s drugim počecima i krajevima.
Lidija je stala pred mene:
Odlaziš?
Da.
Sretno ti.
I tebi, Lidija.
Izlazim i spuštam se niz stepenice, iznosim kutije. Van na ulicu, sjedam u taxi. Vozač okreće.
Idemo? pita.
Idemo.
Osvrnem se naše prozore, naš život, sada tuđi. Oni ostaju. Ja idem u novu samoću.
Nova sobica je mala, ali uredna. Oko prozora niže se dvorište, čuje se graja djece. Prvi put u mjesecima osjećam rasterećenje kao da je grozan teret skliznuo s ramena. Sada je sve moje.
Brzo sam navikao novi ritam. Sam pravim ručak, idem u trgovinu, navečer uz čaj i staru lulu gledam kroz prozor. Povremeno prolistam knjigu ili okušam stare vještine s maketama.
Jedan dan zove Ines: Tata, kako si? Mama kaže razišli ste se?
Jesmo, kćeri.
Zašto, što se dogodilo?
Duga priča. Bit će ti jasno kad se vidimo.
Gdje živiš sad? Da dođem?
Ne treba, mala, sve je u redu…
Po tjednu ili dva veselo mi društvo pravi teta Maja iz susjednog stana. Ivan, dođi kod nas na čaj! Smijem, često uzvratim poziv.
Dani su se nizali. Hodao bih Maksimirom, posjećivao Knjižnicu Bogdana Ogrizovića, upoznao gospođu Ninu. Također sama, voli knjige, razgovori s njom su lagani. Ponekad donesem kolač, popijemo kavu, prokomentiramo knjige, vijesti. Ništa više, ali posve dovoljno.
Zvali su za prodaju mog dijela stana, javila se mlada žena pitaju za veličinu, kvadraturu. Nekoliko mladića i djevojaka prošlo, nije se nitko zadržao. Svejedno mi je bilo.
Polako je rana s Lidijom zarasla. Ponekad, u gluho doba noći, sjetio bih se, ali više nije boljelo, samo ostala praznina.
Jedne večeri zove Lidija glas drhti: Tomislav je otišao. Kaže, stara sam mu.
Šutio sam, slušao njezino jecanje. Žao mi je, Lidija, ne mogu ti pomoći.
Zatvorio sam mobitel, upalio lulu, mirno ispijao čaj. Nema osvete ni zlobe, samo praznina i, možda, trunku sućuti.
Kasnije, hodajući do dućana, gledam djecu na sanjkama, snijeg koji pada, okolinu koja živi svojim životom.
Mogu novi početak. Nije to kraj, ni u šezdesetoj. Nema više one stare Lidije, stana, braka, ali ostala je tišina, mir, i neki novi život. Ako treba i s jednom kutijom knjiga, starom lulom i pogledom na graju iz dvorišta.
Živio sam dalje. Tako to biva. Možda i bolje.
