Prsten neudavače
Evo, ovaj ugovor mora ići danas. Ana, čuješ li me? Gdje ti je glava, na oblacima? Marija Prelog dotakne rame svoje računovotkinje i najbolje prijateljice. Jel nešto nije u redu?
Ah, Mare! Nikako mi Lelja ne izlazi iz glave! Zamisli, jučer se vratila kući dva sata kasnije. Pitam je gdje je bila, a ona šuti! Što joj se mota po glavi?!
A gle, Ana, nemoj mi zamjerit, ali tvoja Lelja odavno nije više dijete. Dvadeset i šest joj je. A ti je još zoveš Leljom. Nije li već vrijeme da odraste?
Svakoj majci je dijete uvijek dijete! Zar ti to ne znaš? Kakvo odrastanje, Mare?! Vidjela si je, sva je kao tratinčica! Puhni u nju odletjet će! Kamo, zašto, ni sama ne znam. Samo me stra za nju, razumiješ? Tebi je lako pričat… Imaš sinove, a i naučili su biti samostalni.
A samostalnost se stječe, znaš i sama, kako ih odgojiš.
Ali ti imaš muža! On ti je odgojio dečke. To je kako i treba. Otac je otac. A ja svoju Leljicu podigla sama, znaš dobro. Njezin otac, neka ga i ne spominjem, nikad nije mario za dijete. Sad se najednom javlja. Evo ga, dobar dan, kao da smo mu falili?! Hoće razgovarati! Parazit! Zašto Lelji to treba? Dosta joj je i njezinih briga!
Dobro, ali ti mu ni nisi dala da razgovara s kćeri. Nemoj mi zamjerit, Ana, ali istina je! I ti i tvoje drame dok ste bili zajedno, sjećaš se? A ja pamtim svaku noć kad si bježala k meni s malenom Leljom. Da onda nisi napunila djetetu glavu da joj je otac pokvaren i nevaljao. Pametno, što reći! I zašto sve to?
Nisam ga voljela, Mare! Sve znaš! Čemu sad to?
Znam, ali pitaj Lelju želi li ona pričati s tatom.
Što će mi reći? Samo će zaplakati i žalit mene! srdito baci pečat na stol. Eto! Marija, s tobom kad popričam, poželim nestat! Jesi mi prijateljica ili nisi? Zašto me umjesto podrške uvijek kritiziraš?
A tko bi ti istinu rekao, ako ne ja? Skupa smo skoro pola života. Trebam li te samo ljubiti po čelu i zajedno s tobom plakati? Lelja ti je odrasla pred mojim očima, kao moja rođena. Srce me boli gledati je kako si joj sama još davno stavila prsten neudavače toliko si joj života uskratila. Pametna, lijepa cura, a izgleda jadno. Potpuno si je smrvila.
Ja?! Pa Mare, što to govoriš?!
Ono što jest, Ana! Vrijeme joj je za svoju obitelj, za djecu, a ona još stalno oko tebe skakuće. Mama ovo, mama ono… Ma daj! Ne daš joj ni disati! Pojavi se kući pola sata kasnije drama! Poslije tjednima ne pričaš s njom. Objašnjava ti da je bila gužva na cesti ili kvar na autu, ali ti ni ne slušaš. Kako da ona ima svoj život ako ti stalno snimaš vrijeme njenog povratka?
Krivo misliš, Mare… Zar joj nisam sve pružila? Školu, auto, odjeću, putovanja ljeti svake godine?
Je, ali tamo na moru je vodiš za ruku svugdje. Svaki korak kontroliraš. Ni drugi auto ne daš da kupi. Svaki dan nova pravila. Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj nigdje! Najbolje neka lebdi u zraku i šuti! Uf! Ana, zašto si tako teška? Evo, opet mi tlak skače… Marija sjede u fotelju i otkopča bluzu. Pusti malu! Neka živi kako želi! Sama si joj nataknula prsten neudavače… Što, ako ti nisi bila sretna, ne smije ni ona?
Mare… Što ti je? Ne prepoznajem te! Ana je gledala prijateljicu podignutih obrva. Imaš ti svojih problema doma? Što si tako živčana? Jedina pametna stvar što si rekla je da Lelja možda stvarno ima nekakav prsten neudavače… Kako se toga nisam sjetila?! Mare, treba mi baba!
Kakva baba, Ana? Jesi ti pri sebi? prevrne očima Marija, gledajući fotografiju na stolu.
Njezini sinovi, još mali, sjedili su na staroj jabuci u djedovom dvoru, a pod drvetom je stajala mala crnokosa djevojčica. Razbarušena kosa, izvezana iz pletenica, stršila je na sve strane, i Marija se sjećala kako je Ana prigovarala što joj je kćer uvijek raščupana. Mala Lelja je stala pred majku kao mali vojnik, i nije smjela ni pogledati gore. Ana nije vikala, ali njezin hladni glas bolio je više od batina. Čak i Mariji bilo neugodno povući rukom po vlastitoj frizuri.
I ništa se nije promijenilo… Lelja je i dalje Anino dijete, na rubu tridesete isto. I koliko je puta već pokušala prijateljici objasniti, sve uzaludno. Ana ne sluša.
Marijini sinovi su davno sredili život, obradovali je unukom i unukom, a Lelja samo skakuće oko majke, ne usuđuje se ni glas podići. I sad, Ana hoće babu! Svašta
Mariju naglo pogodi misao i uspravi se, uperi prst u prijateljicu.
Znam! Znam jednu! Kako sam mogla zaboravit?! Ana, želiš li stvarno?
Je l to pitanje? Naravno! Lelja mi je jedina! Pa valjda želim njezinu sreću?
Marija se nasmiješi i posegne za rokovnikom.
Hajde, pošalji taj ugovor i nastavi s poslom. Ja ću sve dogovoriti. Ako sve bude kako treba, idemo za vikend.
Kamo?
U selo! Gdje bi drugo? Valjda ne misliš da su babe u gradu i sjede po uredima? Aj, samo se ti ne brini! Sve ja organiziram!
Kad su se vrata zatvorila za Anom, Marija nazove broj, sad već drsko nasmiješena.
Darija, dobar dan! Da, ja sam! Gledajte, trebam pomoć nije za mene, za prijateljicu je, objasnit ću vam sve kad se vidimo. Hitno mi je. Možete li odvojiti minutu za mene?
Tri dana kasnije, njezin terenac vozio je neasfaltiranom cestom, blizu Varaždina.
Daleko još, Mare? Ana, nervozno gleda kroz prozor na kćer do sebe.
Jučer se Lelja opet vratila doma kasno i ovo je prvi put da nije ništa objašnjavala, samo je zalupila vratima i rekla da je umorna.
Nije znala Ana što joj se događa. Gleda Lelju, kako je odabrala obične traperice i majicu, iako je jutros tražila barem suknju i bluzu.
Obuci nešto pristojno, nismo na rock koncertu!
Nikad nisam bila na koncertu, mama. Tako da ne znam kakav je dress code. Al travu i krpelje u selu mogu pokupit, a to neću. Radije ovako u trapericama.
Nije u redu, Lelja!
A zašto? Valjda idemo k babi, ne u crkvu?
Nije, ali ipak…
Mama, možeš ti meni predložiti što želiš, ali pusti me da izaberem što ću nositi. Hvala! Lelja je tako odlučno zatvorila raspravu da je Ana mogla samo demonstrirati uvredu, šutke sjesti pokraj prozora.
I što je sad bilo? Marija upali motor s osmijehom. Lelja, opet smo nonicu doveli do ruba? Kamo ćeš kad se sve zariba skroz? Toliko si je uvježbala da ni WD-40 ne bi pomogao!
Lelja se nasmije iz grla, pa se pribere i kriomice pogleda majku. Ana je još više nadurena.
Zašto ju je život ovako kaznio?
Kćeri je dala sve, i firmu drži besprijekorno. Partnerica je Mariji, ali većina ipak pripada prijateljici i njezinim sinovima. Kad je tko zahvalan za trud i žrtvu? Nikad!
Marija naglo zakoči i Ana se trgne iz misli.
Mare, što ti je?
Pogledaj!
Pred autom, nasred puta stoji… koza! Rogata, bijela kao snijeg i vrlo ljuta. Zameče, podigne rep i krene usporeno prema ogradi uz cestu.
Evo nas… Ana u strahu gleda oko sebe, žmirkajući na suncu.
Vidiš kako nas dočekuju? Marija se namigne Lelji i ugasi auto.
Dalje pješke, gospođice. Baba Darda ne voli aute, kaže da smrde i plaše joj živinu. Radije je poštujmo, inače ćemo vidjeti čega je sve sposobna!
Lelja iskoči iz auta i duboko udahne. Jutarnji zrak miriše na kruh, dim i polje kamilice.
Ne sjeća se kad je posljednji put bila ovako izvan grada, osim na obiteljskom vikendu kod Marijine obitelji. S Marijinim sinovima oduvijek je bila najbolja frendica, a sad i kuma njihovoj djeci. Njihove žene pokušavale su je upariti, ali uzalud.
Mama, baš je lijepo tu, zar ne? Lelja na tren zaboravi majčinu ljutnju.
Ali Ana odmah podsjeti tko je gazda, okrene se i produži prema kapiji.
Ana, pusti Lelju, ona je u pitanju.
Marija se zabavlja prijateljicom, koja niti ne kuži. Stoji pred rasklimanom kućom s mirisom svježeg kruha i osjeća se čudno.
Što stojiš? Uđi kad si došla!
Piskutav drhtavi glas prestraši Anu, pa odskoči unatrag na podrugljiv smijeh stare babe.
Prva si za strah, vidim ja! Nema veze. To se riješi lako. Ulazi! Nemam vremena za sređivanje vas!
Stara, pogrbljena figura žustro se vuče po dvorištu, i Ana se ni ne snađe, već je baba nestala u kući.
Kako je brza… Ana pogleda Mariju i vidi znatiželju na kćeri. Što me tako gledaš, Lelja? Zbog tebe smo ovdje. Popravi kosu i idemo! Neka ovo što brže prođe!
U kući je skoro mrak. Zavjese spuštene, i Ana tek tada vidi babu za stolom.
Požurite, imam još posla. Što vam treba? Ma ne govori, vidim ja, došle da prsten skinem. Može. Ajde!
Ajde što?
Daj što si donijela! Prsten daj, maramu, sliku svetoga, zrno graška! Ma ne, grah ostavi, nemam vremena. Sve ću i bez toga!
A onda počne takva komedija, da je Ana zanijemila, samo je radila što joj baba kaže. Malo je kapala vosak, nešto mumljala iza starice, zapravo ništa nije shvatila dok nije bilo gotovo.
Čekaj, ovo nije ispravno! Ana najednom shvati. Nije meni to potrebno!
A kome? S drugima je sve ok. Nemoj meni motat glavu, djevojko! Sve ja vidim! Ili misliš da je baba bez veze?
Ovo zadnje reče tako ozbiljno i prijeteće da Ana ušuti.
Gotovo, zlato! Idi i čuvaj se! Uskoro dolazi pravi. Čekaj ga. Što buljiš? Sve sam rekla! Van iz kuće!
Lelja izleti van s Marijom, a Ana zbunjeno gleda staricu.
A… a što je s mojom kćeri?
Pa što? Dobra cura! Uskoro ćeš postat baka.
Ana se zabezekne.
Kakva baka?
Prava, vesela baka. Ili djed. Vidjet ćeš. Što si se prepala? Zar nisi sretna? Takvu si tugu bacila na njena leđa da nije znala kako disat pored tebe! Skinula sam joj tvoje prokletstvo.
Kakvo prokletstvo?! O čemu pričate?
Znaš ti dobro! Nema jače kletve od one što majka svojem djetetu baci, znajući ili ne. Ti stalno njoj: ovo ne valja, ono ne može, ne idi tamo, vrati se ranije, ne druži se s kim treba! I još si je i od oca otjerala! Veliki grijeh! On joj je otac, nije joj tuđinac! Što si si umislila? Djecu si rađala s njim, a sad… sramota! Pusti je, kažem ti, danas! Bez uslova! Što ti veli, slušaj. Odrasla je i sama zna što želi. Tvoje je samo biti majka, držati dom, da uvijek ima gdje doći. I mjesto za njene ptiće pod tvoje krilo. A ti bi sve mostove rušila?! Sram te bilo!
Ana sluša kao u snu. Što to ova žena govori? Zar je stvarno takva? Zar je izgubila svoju Lelju?
Ne! Ana skoči i izlijeće van, a stara se nasmiješi za njom i ogrebe se dugim noktom po glavi. Odmah ruke ponovno sakrije pod staru pregaču.
Sunce udari Anu u oči pred kućom dok traži kćer i Mariju. Dovoljno da one prestanu da se kikoću i namjeste ozbiljna lica.
Mama, jesi dobro?
Kak bu dobro?! Mare, idemo doma! Glava mi puca, još malo pa ću eksplodirati!
Cijelim putem nazad do Varaždina Ana šuti. Lelja kriomice gleda majku. Marija joj u retrovizoru namigne i šapne:
Pa? Zadovoljna? Kako si htjela, je l da?
Ma, otkud znam, Mare?! Ona je tako čudna! Cijelo vrijeme priča, i to grubo, gotovo da vrijeđa! Zašto tako?
O, pa što si očekivala, reverans? Nije baba ni prva ni zadnja koja skida prsten. Ima lista čekanja! Jedva sam vas ugurala!
Da, hvala… Anin odgovor zvuči odsutno pa Marija malo uspori.
Što ti je, prijateljice?
Ne znam. Osjećam se čudno.
E, to je super! Znači djeluje!
Lelja, ne idemo danas u shopping. Idemo doma, pa neka, kasnije ću za sandale.
Lelja samo kima, iznenađena. Godinama ju je zvala Leljom, nije trpjela ni razgovor o tome. Bila je moja Leljica, sunce mamino.
Mama, mogu li biti samo Lenka?
Ne. Meni je tako lakše! Ne ljuti majku, dobro?
To što je sad mama izgovorila njezino pravo ime Lenka značilo joj je više nego išta.
Naravno, mama. Kako ti kažeš. Ja ću se možda večeras vidjeti s curama, ako nemaš ništa protiv.
Idi, zašto ne? Zabavite se malo…
Ana zamišljeno gleda kroz prozor, povlačeći misli, dok ni ne čuje kad Marija šapne:
Pa gle stvarno radi!
Navečer na terasi poznatog varaždinskog kafića mala ekipa se smije do suza.
I onda skužim da me glava svrbi za poludit! Ove perike, tko ih izmisli! Počnem se češkati, već automatizmom… A onda shvatim da bi tvoja mama, Lenka, poludjela da vidi moj manikir! Nisam ni skinula gelove! Moja kozmetičarka bolesna, a ja jurila s bakom dogovarat da nas primi u kuću i nisam stigla kod druge. Svi ti makeupovi i to… Zaboravila sam skroz. Sjetila se tek kad ste došli. A onda sam morala glumiti zlu babu, praviti se nedodirljivom, da magija djeluje! Hahaha! Moja romska krv proradila!
Tamna, kovrčava djevojka smije se toliko zarazno da svi za stolom plaču od smijeha.
Teta Mare, gdje ste upoznali Dardu?
Pa na rođendanu unuke! Da mama tvoja nije gledala ranije Dardu, možda bi i prokužila kome se radi.
Ma ni blizu! Baba Jaga i Pepeljuga! Malo glumim, malo zarađujem a svaki teatar je iskustvo više.
Danas ste bili vrhunski, Darda! Mama stvarno povjerovala!
Itekako! Marija obriše suze i klima glavom. Lenka, sada možeš upoznati svog Denisa, vrijeme je. I oca možeš zvati na vjenčanje. Nakon Dardine propovijedi, Ana se zove već pet puta ne zna kako prići, sad sva raznježena zbog onog što je propustila. Ne zna kako ti prići.
Ma ništa za to! Lenka privine rame budućem mužu. Znam ja kako je utješiti. Tata, kad misliš da možeš mami reći da se već godinama viđamo i da si nam kupio stan?
Polako. Ključeve ću dati na svadbi kao iznenađenje. Samo još završite radove, majstor za pločice dolazi sutra.
Tata…
Ne shvaća majka ništa?
Ne. Nema pojma.
Žao mi je zbog nje. Što nije znala da imaš ljubav već godinama a ni ne sluti…
Lenka prestane smijati se pa uzdahne.
Što ćeš, tata? Gdje nema povjerenja, uvijek ima previše tajni. Nisam htjela ništa skrivati, ali nisam ni dopustila da mi sruši ono najvažnije. Da nije bilo tete Mare…
Ma dobro, ljudi moji! Ja odem u teatar i ne vidim ovakvu predstavu! Darda, genijalna si!
Ma kakvi, tek sam šegrtica. Ali razmislit ću da počnem s narudžbama za uklanjanje uroka i prstena neudavače! Što kažete? Mislim da sam bila dobra?
Koliko je bila dobra, Darda će otkriti za dvije godine kad je Marija nazove i kaže kako treba voditeljicu za vjenčanje prijateljice.
Anu se sjećaš, Dardice? E pa, ti si joj skinula prsten. Ne samo da je nedavno postala baka Lenka joj rodila unuku nego se sad i udaje! Pa ti stvarno imaš dara! Razmisli da to radiš profesionalno!
