Ribica
Pa dobro, gospođo Vesna Ivanković, reče direktor Marko, spustivši fasciklu punu papira sa strane i dignuvši pogled prema ženi što je sjedila nasuprot. Ona je ležerno, besciljno zurila negdje iza njega, trepćući sporo, kao kornjača pred zimski san, uz uzdahe koji su u prostoriji zvučali poput valova na tišoj obali Jadrana.
Vesna, što ti je, ženo? namrštio se Marko. Veeeesna! pokuša opet, škljocnuvši prstima pred njenim očima.
Vesna se trgla, zaškiljila, namrštila. Sve je propustila… Netko priča, papiri pred njom… A nju samo nosi san…
U zadnje vrijeme joj se to stalno događa. Više ni auto ne vozi, strah ju je da će na semaforu samo stajati, u toj tekućoj tromosti, pa napraviti gužvu. Da je pitate da opiše osjećaj, rekla bi da je ona puding. Okolo nje puding, gusti voćni, poput onog iz vrtića, s previše škroba, blago ružičastog, poluprozirnog. Zašto baš ružičasto? Ne zna, ali tako joj se učinilo…
Toplina u tom pudingu, sve tiho, prigušeno kao da kroz jastuk sluša. Sjećala se male sebe, kad bi se pokrila jastukom preko ušiju da ne čuje majku koja je zove jesti.
Vesna, ajde, dođi, zakasnit ćeš u vrtić! pjevušila je majka, a Vesna bi još jače pritisnula jastuk i skrila se dublje u san…
I sada, Marko priča iz daljine, maše rukama, pravi grimase, a Vesna trepće, suzi oči, Marko nestane za zastorom njenih trepavica, pa opet ispliva. Zatim joj pozli, pa izleti iz ureda bez riječi.
Marko pogladi prednji dio glave, tamo gdje mu je žena Lidija svako jutro mazila toplom rukom, šaptala gluposti i nagovarala da ostane doma, a onda bi slegnula ramenima i otišla spremati doručak. Lidija… Marko je i dalje voli toliko da ga obrazi bole od toga! Gluposti su priče da ljubav nestane i ostane samo navika. Vi ne znate kuhati ljubav! znao bi Marko reći prijateljima. Dobra, pržena ljubav je delikatesa, nije za svakog!
Otkad je ostao bez kose, više ga je zima po glavi, pa si je kupio kapu i nosio je već pri deset stupnjeva, smijući se ranije onima što nose tanke vunene kape. Sad više ne. Starim… zaključi i navuče kapu dublje.
Vrati se Vesna, blijeda, umorna, srušila se na stolicu.
Oprostite, Marko, pokuša se osmjehnuti, valjda sam se jučer nečim otrovala. Jeli smo sushi, muž i ja…
Raširi ruke, žalosno se nasmiješi.
Da, da… razumijem. E, Vesna Ivanković, idete službeno u Osijek, na licu mjesta sve vidite, zadatke smo prošli, a po povratku imate službeno unapređenje. Siguran sam da će odjel pod vašim vodstvom procvjetati! Što velite? A vi stalno šutite…
Vesna slegne ramenima. Osijek, zadaci, odjel… a njezino tijelo vapi za snom… To je slabokrvnost, primi se za tu misao kao za slamku. Željezo ili vitamini, pa će opet sve biti kako treba.
Naravno, slažem se, klimne Vesna, otkopča gumbić na bluzi. Vruće mi, mogu li skinuti sako?
Marko klimne, premda je njemu hladno, prsti mu ukipljeni ispod stola. Ali njoj vruće… Možda od sreće zbog unapređenja! Tako bude s dobrim vijestima.
Dobro, Vesna, idite kući. Sutra će vam Danijela kupiti kartu, hotel je rezerviran. Vesna! dovikne joj kad je već kretala sako! I dokumenti! I vrata prema vatrogasnim propisima se otvaraju prema vani!
Vesna ljutito pogleda vrata, pokupi stvari, klimne i nasmije se.
Vesna, oprostite još jednom, zaustavi je Marko. Evo ovdje sam vam ostavio broj. To je ambulanta. Nazovite, naručite se kod doktorice Tamare Veselić. Moja tetka Marija tamo radi.
Zašto? zbunjena Vesna.
Službeni liječnički. Koje, to će vam tamo reći. Imate tjedan prije puta, dovoljno je vremena.
Ma proći ću ja u svojoj ambulanti! odmahne rukom.
Ne, tamo su liste čekanja mjesec dana. Ovdje ide brže, i to je naredba.
Marko ustane, otvara vrata širom, pokazuje prema dugačkom, polumračnom hodniku prekrivenom starim tapisonom. Vesna poslušno izađe.
Tako… Osijek nam je pod velikim upitnikom… počeše ćelavu glavu Marko, nazove Lidiju i ode do prozora razgovarati o vikendu, kćerinom maturalcu, ljetovanju. Lidija odgovara, buči poklopcima, spravlja večeru…
… Muž ju je čekao pokraj rampe. Koliko ga je puta molila da izradi propusnicu kako bi je pokupio pred poslovnom zgradom, ali Vesna bi svaki put zaboravila, a novi šef zaštitara nije bio naklonjen.
Pa di si tako dugo?! Već sam namjeravao zvati GSS! nasmije se Ivan, zagrlivši Vesnu koja je klizila prema njemu. Asfalt zaleđen, sa neba sipi krupna tuča, skače po ledu, razigrano razbacana po travnjaku.
Marko me zvao. Idem na službeni put, objesi se Vesna oko Ivanovih ruku. U Osijek.
Kad? smrači se Ivan. Nije volio kad Vesna ide, uvijek bi brinuo kao otac za dijete.
Vesna slegne ramenima. Ništa nije zapamtila.
Mislim za tjedan dana, neodlučno će ona. Moram još na liječnički.
Kaj?! zatrepti Ivan.
Obična stvar, sistematski. Ipak mi je četrdeset i tri, Ivo… Došlo vrijeme…
Izgovorila je to “došlo”, pa se Ivanu zaledila krv u venama. Došlo vrijeme čega? Da se liječi? Da si rezervira mjesto na Mirogoju?
Dobro, kad je vrijeme, otiđi, naposljetku izusti.
Vesna u zadnje vrijeme stvarno izgleda slabo. Blijeda je, apetit slab, jučer je i sushi jedva pojela. Umorila se na poslu, stalno je zovu i vikendom. Sad još ovo službeno…
Osijek… Tamo će biti zima, treba Vesni kupiti dugačko krzno, da joj bude toplo.
Ha? Što? promumlja pospano Vesna. Krzno?
Ivan ni ne primijeti da misli naglas. Klimne, slegne ramenima.
Tamo je hladno, Slavonija, znaš.
Ma kakvo krzno. Svugdje mi je vruće. Molim te, smanji grijanje.
Ivan zabezeknuto pogleda Vesnu, ali poslušno okrene grijanje slabije.
Neću u krznu, strogo ponovi Vesna i odmah zaspi. Zadnje vrijeme spava puno odmah nakon večere, vikendima i na kauču…
Tata, je li mama bolesna? upita prije dva dana Pavle, njihov sin.
Nije, samo je iscrpljena. Nije uzela godišnji, skupilo se. Pssst, nemoj bučiti! utiša ga Ivan dok Pavle šušti vrećicom čipsa. Pusti da spava.
I Vesna spava. U snu se smije, uzdiše sretno. Sanja polja lavande kod Knina, planine i more, nešto tamnoplavo, debelo naslikano poput slikarske boje proliveno u vodu. Sanja kako sunce s njom pliva, igra se u valovima, svjetluca na ljuskicama sitnih ribica. Vesna žmiri, smije se, na obali čekaju Ivan i Pavle. Mašu, viču, ali Vesni je ovdje dobro, tu ima svoj svijet, tiho, toplo, bezbrižno. Ima svoju tajnu i ne želi otići
Joj, perimenopauza! Valunzi, raspoloženja, blijedilo… nabraja Vesnina prijateljica Ružica. Moraš otići doktoru. Danas ima tableta za sve, reći će ti što treba. Inače ćeš sve prespavati! I stanicu Osijek ćeš prespavati!
Ružica zasmije tiho, ustima napola otvorenim, bojeći se svog osmijeha jer nije imala “holivudske zube”.
Eto… Perimenopauza… pomisli Vesna. Mami je isto rano počelo. Nije strašno. Sin raste, usrećuje nas, sad karijera na redu. Nije ugodno, stalno padam gore-dolje kao na lunapark vožnji, ali vele da brzo prođe. Treba izdržati!
Za dva dana Vesna ipak nazove broj što joj Marko dade. Tri puta ponovi u sebi: “Tamara Veselić, Ve-se-lić…”
Halo! zagrmi ženski glas u slušalici. Ambulanta!
Vesna se trgne, prekine liniju. Glasom sličnim njezinoj teti koja je negdje kraj Đakova, teta Mara. Bila je uvijek aktivna, puna savjeta, dosađivala još kad je Pavle bio beba. Zvala svaki dan, uvijek kad dijete spava, zvono po stanu odzvanja, Vesna skoči polusnena.
Si se ispraznila? kričala bi teta Mara drhtavim glasom. Sve treba ispraznit do kraja, inače ćemo morat obloge od kupusa, dijete! Kaj je s kakicom? Kakav je stolac?!
Kričala, kašljala, savjetovala, poklapala.
Ma Vesna, tvoja je teta sve i sva, jednom izdrži Ivan. Kolko puta može zvati?! Nikad je nisi ni upoznala, a stalno zove! Kak izgleda ta Mara?
Vesna bi slegla ramenima. Tko zna… Mama je tvrdila da je Mara stručnjakinja za bebe, pa je inzistirala da Vesna sluša njezine savjete.
Stid ju je priznati, ali teta Mara je slala novce, pomagali su, doslovno živjeli od njezine pomoći. Vesna je još studirala, Ivan isto, plaće male, a Mara im je slala kune na karticu. Bila je pomoć… I to kakva!
Pamti Vesna zadnji dan kad se Mara zadnji put javila. Tad je Ivan podigao slušalicu, odgovarao, mumljao nešto, sve dok nije došao do “stolca”. Ivan je mirno rekao da je Pavlov stolac drven, ima trideset godina i da će se ženiti. Mara zacvili, ispriča se i više ne zove…
Našao sam još posao, Vesna, ne brini! veli Ivan. Vesna samo kimne. Voljela ga je tako duboko da nije ni sumnjala da će se sve srediti. I ona će, kad Pavle malo naraste, naći nešto. Preživet će… bez Mare!
Sad je Pavle skoro odrastao, mogao bi već ženu dovesti. Vesna… Vesna je stručnjakinja, odlična menadžerica. Zadovoljni su njome, vole je kolege. Došlo njeno vrijeme.
Nije joj nikad bio drag izraz “graditi karijeru”. Nije se smatrala robom, nije premetala kamenje. Imala je sreću da voli što radi. Graditi nešto dok ne padneš u krevet od umora to bi govorila svekrva o svom poslu u starom pogonu.
Vesna se nije rušila po krevetu s odvratnošću. Umor postane radost, stigla bi i ručak zakomplicirati, Pavli s njim učiti, ne bi se ljutila. Jednostavno je imala sreće. Sada, kad je napokon izrasla do šefovskog mjesta, sve bi trebalo biti idealno… Ali evo te slabosti!
Halo! Govorite već jednom! prosikće registratura.
Ja… Treba mi termin… Za… Vesna škicne papirić: “Veselić” Kod doktorice Veselić.
Kod Tamare Veselić? Ima sutra u devet. Prezime! prosikće žena.
Veselić…
Ne liječnice, tvoje prezime, ženo!
Ivanković, Vesna Ivanković.
Već peta Ivanković danas! zasmije se slušalica. Sutra u devet, ribica, dođi, ponesi osobnu. Pa ćemo sve srediti. Koji ti je termin? Termin, kažem?
Vesna već spusti slušalicu. Kakav termin, kad joj je po Ružici perimenopauza…
Dolje u ambulanti žamor. Redovi vrludaju do šaltera s pleksiglasom. Iza njih, tri tustaste, rumene tete plave kovrčave kose, zapisivale, hodale, tražile kartone.
Drži, ribica, drugi kat, ribica, najprije do svoje doktorice, ribica… svaki čas bi ponovile tete, klimnule, nasmiješile se, pozvale novu “ribicu”.
Vesna uzdahne. Zafrkant Marko! Zašto baš ovdje? Možda treba internisti? EKG, krv… Ovdje joj je kasno!
Ivanković! Tko je Ivanković? prodere se glas kad je Vesna poželjela pobjeći.
Ja! Ja! Ja! začuju se glasovi.
Zanima me Vesna za Veselićku, precizira glas.
Ja, nevoljko prizna Vesna.
Pa što čekaš, ribica? Tebi je u devet! Hajde!
Pridržali su je, uzeli osobnu, pa uputili na treći kat.
Gdje si krenula?! viknu netko. Lijepo na lift, da ne stresaš, uputi je teta čistačica.
Hvala! klimne Vesna, krene prema liftu. Sva bi spavala. A jesti joj se ni malo ne da. Jutros joj je omlet sa sirom i rajčicom, što joj Ivan spremi, mirisao kao spaljena guma…
Na trećem katu sve klupe zauzete. Žene, mlade i srednje, mršave i punije, trudne, umišljene ili tek na pregledu, svaka u svojim mislima. Neke čitaju, druge slušaju muziku, treće žmire, kao da meditiraju, mazeći trbuhe.
Vesna sjela na sam rub. Stajala bi, nije slabašna, ali nema snage. Zagušljivo joj, sve miriši na vreću od jute kojom čistačica pere pod.
Zašto uvijek peru baš kad je gužva? pomisli Vesna, a čistačica kao da joj pročita misli:
Oprostite, ljepotice, povucite noge. Jutros sam unuku vodila u školu, on rasuo zobenu po cijeloj kuhinji! širi ruke čistačica. Mama nam tu rodi… A otac na brodu! pohvali se. Zato kasnim. Oprostite!
Brisala je po podu, žene dižu noge, iz ambulante izlazi, pa ulazi pacijentica.
Na kraju hodnika pojavi se okruglasta, niska žena. Bijela kuta joj skupljena u struku, sandale škripuckaju, ostavljaju tragove po mokrom podu.
Svi joj klimaju, osmjehuju se, šapuću došla je teta Marija, najomiljenija babica.
Aha, sjeti se Vesna, to je tetka Marka…
Petrovićka! zaustavi se teta Marija. Opet ti? Sjedneš? Samo što si rodila, sjećam se malene, bila je prava med! Opet tu? Ženski bataljon za ljeto rađaš, a?
Djevojka slegne ramenima, Vesna pogleda, nije ni mlada, već ima i bora, ali minijaturna. Takvima je lako biti lijep u svakoj dobi.
Ajde, ajde! “oprašta” joj teta Marija. Rodi ti, ja ti svog unuka spremam za zeta! Evo ovakvog! pokaže palac. Petrovići, cijeli bataljon cura. Najstarija ti pleše balet!
Žene se razbude, šapću, vidi se poštovanje prema babici.
Možda pomogne i meni… pomisli Vesna, napiše Ivanu da čeka u ambulanti.
“Tamo svi zovu ribica, a meni se samo spava,” doda.
Onda spavaj, ribica moja. Tu sjedi i drijemaj. Ljubim te, miša.
Vesna se osmjehne. Ivek… Dobar je on…
Začude se svi kad iz lifta izlazi visoka žena u kaputu preko kućne haljine, grize šaku, uzdiše, pridržava se za zid, za njom ide stari, mršavi gospodin s platnenom vrećicom iz koje viri kruh i boca mlijeka. Tiho šapuće:
Rađamo… rađamo…
Tata, dosta više, tata! Aaaaa! jaukne žena, primi se za trbuh. Zovi Mariju! Hajde već!
Njezin glas odjekuje hodnikom.
Starac hitro zaskoči u ambulantu. Rađamo… rađamo…
Što tu, odmah u rađaonu! kaže čistačica.
Ja… aaaa, zacvili žena, nema šanse da rađam bez tete Marije. Danas je tu, pa makar na podu rodila, samo s njom! rasplače se tako tužno da je Vesni žao.
Sjedni, sjedni, savjetuju druge. Ne, nemoj, stisnut ćeš glavicu! Stij, ili…
Dajte tu vašu veknu! izleti Marija. Marina! Ne boj se, curo!
Neću bez Vas rađat! Marina zavapi.
A tko kaže da ćeš?! Sa mnom si! Lijegaj, idemo! primi je teta Marija. Za njima u ambulantu žurno uđe Tamara Veselić, u bijelom sa velikim jantar naušnicama, ozbiljna lice.
Cirkus! procijedi Tamara. Gospodine, van! Marija, vratite se u ambulantu!
Starac jurca uz kolica, boca zvecka o metal.
Ja sam tu, Tami. U ambulanti ti sama možeš biti. Marina moja, idemo! Marija drži Marinu za ruku, gladak trbuh.
Ima… želi reći čistačica.
Ima, automatski popravi Vesna.
Tako kažem, troje djece im umrlo. Gorka tuga! Ova sad nosila da ni kihnut nije smjela. Strahovala… čistačica zgrabivši kantu otiđe.
Red uzdahne. Netko počne moliti. Nitko nije čuo što se unutra zbivalo, kako je Marija brzo primila bebu…
“Brz porod”, bit će u zapisniku. Za sat vremena Marina rodi sina. Dječak plav, slabo diše, a ona sluša hoće li zaplakati.
Dolje, na klupi, drhti Marin otac. Držao se dok su išli, sad je briznuo u plač tako da su i ruku osjetio bol. Kćer mu nije imala sreće, patila puno, a toliko željela dijete. Muž joj, Slavko, šuti, proživljava sve u sebi… I ponekad pije. Što sad?
Starac klati, šmrca.
Gotovo! dotrči teta Marija. Sve, Siniša! Dečko je tu. Moli se, prvih 24 sata su bitna!
Sjećanje se gubi, teta Marija ode natrag.
Kava? pozove netko iz registrature.
Trebat će. Još posla imam, cure čekaju!
Ode putem stepenica, na tren skloni u pomoćni prostor, sjela na staru stolicu s klimavim kotačem, spusti ruke i glavu.
Umorna sam, pomisli. Bože, kako sam umorna. I još moram Ivanu javiti… Ali nemam snage. Ivan bi opet tražio da dam otkaz… Ne sada… Tamara Veselić je dobra, ali stroga. Sve cure su osjetljive. Ali hvala Bogu, Marina je rodila živo, barem to!
Popravi se pred ogledalom, nasmiješi i izađe van. Hodnik prazan. Tamara je sve pregledala i poslala kući.
Samo Vesna, nagnuta uz plastičnu palmu, lagano hrče.
Hej! podigne list palme teta Marija. Ideš ti doma? Mi smo već pripremili borove grane, a tebe nema…
Vesna se trgne, namršti. Stvarno, što ona tu radi?
Naručena sam, Marko me poslao kod vas, izvuče Vesna.
Bulat? popravi Marija kutu.
Ne, moj direktor Marko…
Aha, Markec! Pa što me mutiš. Uđi onda. Zašto te doktorica nije primila?
Otišla je negdje. Ja tu čekam…
Pa što je? pusti Vesnu unutra.
Pa… sve me muči, trebam neke tablete, vruće mi i promjene raspoloženja.
Raspoloženje? navuče rukavice, mahne prema stolu.
Da. Prije sam se smijala, sad često plačem. Jučer sam plakala nad starim plišanim medom. Pavle mi se smije, a ja krpam lapu… Glupo?
Marija nešto promrmlja o medi i grisini na ormaru. Dugo nije imala tako neobičnu pacijenticu.
Četrdeset tri, kažeš? promatra Vesnu.
Da. I mama je rano to prošla, šapće Vesna.
A dođi ovdje, pozove Marija do prozora. Gledaj, danas otpuštamo dvoje blizanaca. Sve prošla i dobro završilo. I ti, budeš li dobra, otpustimo te za osam mjeseci s povojčićem!
Marija je stavi ruku na rame.
Kamo ćete mene? Imam Osijek i napredovanje. Sin mi studira, godišnji me čeka. I… stara sam!
Nisi mlada, priznajem, nasmije se Marija, ali još si svježa! Hoćeš li prekinuti?
Vesna u strahu primi trbuh, klima glavom.
Onda što? Nećeš biti “starorotka”?
Da… Ali sad dijete? Kad bude dvadeset, ja ću biti starija nego sve mame.
“Ona”? “Njoj”? Aaa! Marija prasne u smijeh. Djevojčicu želiš, a? Sto žena ide tuda dnevno, svih dobâ, sve im dođe mimo plana: posao, karijera, selidba. Odluke su njihove. Evo ti popis pretraga, analize, ultrazvuk. Marku naravno ništa neću reći. Sve dobro, mučnine slijede. Idi, naspavaj se. Kasnije odluči…
Kad je Vesna izašla, Tamara se vrati u ured i zagrmi što Marija nije dala savjete za testove, “starorotka, rodila bi tko zna što”. Marija odmahuje.
Prava i sudbina nisu naše. Hajde, idemo na čaj. Ima toliko dobra oko nas, ne tuguj!
Tamarin nećak je imao srčanu manu, rodila ga žena s četrdeset… O tome Tamara šapće, ali Marija sve podnosi.
Popiju u tišini, dignu glave… Treba dalje. U poslu je previše riječi “usprkos”: zatrudnjela usprkos planu, nije zatrudnjela usprkos trudovima… Rizik jest, ali ako ne one tko će?
Idemo, Tami, sinoć mi Ivan donio breskve, navrati poslije smjene!
Tamara kimne. Treba proslaviti. Tek je jesen…
… Vesna nazove Ivana da dođe po nju.
Što su rekli? pita uz kavu. Trebam vitamine?
Vesna šuti, pogubljeno ga gleda.
Što da kupim? Zašto šutiš?!
Nervozan je, ne zna kako pomoći.
Ne idem u Osijek. Skoro mi počinju mučnine, ne mogu podnijeti to.
A kod nas “starijih”, od čega su mučnine?
Od istog.
Ivan se trgne, odvodi auto sa ceste, vozi na parking pokraj kafića, šeta, mršti se.
Ivek, nisi sretan? proviri Vesna kao da u kuću donosi psića i moli da ga ostave.
Ja… ne znam, Vesna, nagne se kroz prozor. Nahranit ćemo ga, to nije problem. Ali što ako budem loš otac? Neću voditi na nogomet, ni na ribe, ni hokej… Mrzim hokej. Što ako ga voli? Pavle nije, a on će… Kad vas otpuštaju? Stvarno ne znam više…
Tako sjede, stojeći kraj nekog malog kafića. Raspravljaju što će biti, tko će doći, sjećaju se kako je Pavle rastao…
U Osijek nije otišla ni šefica postala nije bilo vremena. Ta trudnoća, Tatjanino rođenje, svaka minuta ispunila je Vesnu nekom dubokom, novom nježnošću. S Pavlom je sve bilo brže, željela je požuriti vrijeme. S Tanjom potpuno drukčije poželjela je uživati, smiriti sve, osmjehivati se bebi, nikud ne juriti. Tada je, možda prvi put, upila majčinstvo do kraja. Nije požalila. Bila je “ribica”, osam mjeseci čuvala je teta Marija i Ivek, a zatim otišla doma s bebon u dekici. Čudo! Pravo čudo!
Direktor je gunđao, ali omekšao. Vesna je dobar čovjek, dobra šefica, dobar radnik, a sada i žena prije svega…
No, kad se vrati, tko zna što će pronaći. Sve se promijenilo, ona opet na staro. Njezin izbor, i njezin gubitak. Marko je sve objasnio, Vesna samo slegla ramenima. Tako mora biti!
Ružica nikad nije shvatila zašto je prijateljica sve to pokrenula: rađanje, kolica, dojenja… Vesna je bila zanimljiva, a sad?
Više joj ni ne zove. Prijateljstvo utihnulo.
Pavle je vijest o novoj seki prihvatio mirno. Nasla se, narugao se kako će morati čuvati malu, a on još mlad. Ali Tanjicu sada obožava, pazi, mazi, daruje. I odgaja, čita, podučava plastelin i crtež.
Dobro da ste je rodili! reče jednom. Imat ću se s kim vas ogovarati. Sad je mala, do pete-šeste već prava žena, imat će svoje mišljenje!
Nismo je nabavili, rodili smo je, nije to psić, odmahuje Vesna. I pripazi, Tanji sve govorim, a ona me voli! smije se. Ali dobro je rekao nije više jedina žena u kući. Imat ću s kim raspravljati romane, gledati serije…
Ivan zakoluta očima, Pavle otpuhne, a Tanja veselo zagrli mamu. Lijepo da ih je život spojio. Baš lijepo…
