Izmišljena bolest
Marija, čuješ li me uopće? Već treći put te to pitam.
Čujem, Davorine. Sve čujem.
Zašto onda šutiš? Kažem ti da sutra moramo ustati ranije i napraviti djeci neki normalan doručak. Ivan ide na natjecanje, treba mu dobar obrok.
Napravit ću.
Marija, možeš li barem gledati u mene dok pričam?
Okrenula se. Davor je stajao na vratima još uvijek u kaputu koji nije ni skinuo, iako je već bio u kući barem pet minuta. Uvijek je stajao tako, naslonjen na dovratak, kao da u svakom trenu može izaći natrag, kao da mu kuća nije dom, već usputna postaja.
Gledam. Ivan će ustati u šest, već sam mu jučer rekla.
Dobro.
Davor je kimnuo, prošao mimo nje do kuhinje, otvorio hladnjak, samo stajao nekoliko sekundi i zatvorio ga. Zatim se tiho popeo na kat. Čula je njegove korake po drvenim stepenicama mirni, sigurni koraci čovjeka koji dobro zna što mu pripada.
Marija Kovačević, četrdeset četiri godine, kuća na selu kod Jelenovca, tridesetak kilometara od Zagreba. Troje djece. Najstariji Ivan, petnaest godina. Srednja Ana, dvanaest. Najmlađi Toni, osam. Petnaest godina izvan grada, petnaest godina bez kavica s prijateljicama, bez razgovora s neznancima duljih od nekoliko minuta.
Uzela je knjigu sa stola, odložila je nazad. Pogledala kroz prozor. Vanjština je bila studena, mokra, kasni studeni. Drveće ogoljelo, sve nekako pokorno, kao da im je svejedno.
Sjećala se kad je sve počinjalo. Davor je tada govorio lijepe stvari. Govorio je da ju želi zaštititi od gradske vreve, ispraznih ljudi, spletki na poslu u koje sam mora ulaziti. Govorio je da je za to predobra. Da prava, tiha, obiteljska sreća nije u luksuzu i glamuru, nego u miru kraj šume, s djecom, u normalnom životu. Vjerovala mu je. Imala je dvadeset devet i vjerovala.
Prvih par godina nije vidjela ništa čudno. Onda su se počeli pojavljivati mali znakovi. Najprije slučajna rečenica njegove tajnice na telefonu: “Gospodine Davore, u petak je korporativna večera, gospođa Veronika je već potvrdila dolazak.” Pa onda fotografija u poslovnom časopisu koji je kupila u ljekarni Davor na seminaru, kraj njega žena u crvenoj haljini, a ispod slike natpis: “Davor Kovačević, direktor razvoja Korijena d.o.o., sa suprugom”.
Dugo je gledala taj natpis. Ta supruga u crvenoj haljini bila je dotjerana, držala se samopouzdano žena navikla biti pred kamerama.
Marija tada nije ništa rekla. Onda je pomislila da će reći, pa odustala. Ivan je bio mali, Ana tek rođena. Skandal se činio pretežak, kao da bi uništio i ono malo što je ostalo. Odgodila je razgovor na tjedan, na mjesec, na godinu. Na petnaest godina.
Davor joj nikad nije izravno rekao da ima drugi život. Ništa nije skrivao, ali ništa nije ni objašnjavao. Vraćao se kasno, ponekad vrlo kasno, uvijek pod izlikom posla. Bio je zaista radnik. Napredovao je do zamjenika generalnog direktora velikog holdinga, plaća izvrsna, kuća prostrana, djeca su išla u dobre škole, Marija je imala automobil i karticu bez limita za kućne potrebe.
Za bolest je prvi put čula od susjede. Teta Marija s drugog imanja s preko sedamdeset na leđima, jednom joj je usput dobacila:
Marijo, moram te pitati, svi pričaju da ti nešto ozbiljno imaš sa zdravljem. Zato te nikad nema? Je to istina?
Tko priča?
Eto, ljudi, znaš kako to ide. Čini mi se, tvoj muž spomenuo, nisam sigurna. Samo sam čula od Ankice, ona je s nekim iz njegova ureda čula…
Marija joj je rekla da je sve u redu, samo voli mir. Susjeda je klimnula i više nije ispitivala. Marija se vratila kući i dugo sjedila za kuhinjskim stolom gledajući u zid.
Dakle, opravdao je njezino povlačenje bolešću. Ne razvodom, ne nekom razdorom, već bolešću. To je ljudima lakše bolest izaziva sažaljenje, ukida daljnja pitanja i njemu daje ulogu jadnog, ali brižnog supruga.
Tada je prvi put pomislila da joj ne koriste samo praktično. Oko nje je ispleo cijelu priču, onu u kojoj je ona pozadina, kulisa, a stvarna radnja se događa oko njega.
Nakon toga je počela više primjećivati. Ponekad je i zapisivala, pa bi bacala papirić. Bojala se da djeca ne pronađu. Ili on.
One godine kad je Toni imao tri, slučajno je vidjela poruku na njegovom mobitelu. Zaboravio ga je na stolu, zaslon se upalio. Nije htjela čitati, ali uhvatila je nekoliko riječi “Vera” i “poslije večere”. Okrenula je glavu i izašla iz sobe.
Vera. Veronika. Ona sigurna žena u crvenoj haljini.
Tu noć nije spavala. Nije plakala, nije urlala, samo ležala i mislila. Znala je to odavno, nije si dopuštala znati, bar ne do kraja. Nije velika razlika između sumnje i spoznaje.
Ujutro je ustala, probudila djecu, napravila doručak, odvela Ivana u školu. Život je išao dalje.
Nije otišla iz puno razloga, i iskrenost prema sebi tražila je da ih sve prizna i one ružne. Djeca su bila glavni razlog. Nije znala kako objasniti Ivanu zašto tata više ne živi s njima. Kako će Ana, koja je tad bila u preteškoj dobi, to podnijeti. Toni, još malen, više vezan za oca nego ostali. Djeca su bila pravi razlog.
Bila je tu i ona druga, neizgovorena, o kojoj ni pred sobom nije rado mislila. Strah. Ne od samoće, ne od siromaštva. Strah od početka od života izvan njihove kuće, izvan poznatog sela, izvan sigurnog koračanja do škole, liječnika, trgovine. Ne zna kako svijet više funkcionira van Jelenovca.
Ponekad, noću, dok svi zaspu, sjeti se da ga je jednom voljela. Istinski. Da je taj Davor donosio cvijeće, govorio da je posebna postojao je. Ne zna kad je nestao. Ali postojao je. I to nešto ipak ostaje, makar zna da se drži za sjenu.
Tako je prolazilo.
Studeni te godine bio je osobito tmuran. Dani kratki, Toni prehlađen sjedi doma, Ana se priprema za testove, Ivan nestaje na treninzima. Davor se rijetko pojavljivao, nerijetko danima, uvijek s pričom da je na službenom putu. Marija nije pitala. Već odavno ne.
Te večeri je pospremala spavaću sobu. Zajedničku Davor bi tamo prespavao kad navrati. Otišao je rano, nabrzinu, ostavio punjač, blok, nešto sitno krenula je to složiti. Među stvarima ugledala je kutijicu lijekova, bijelu, na njoj njegovo ime kemijskom ispisano. Lijek za aritmiju. Znala je za to već par godina, doktor mu je naglasio redovitost, da nije za šalu.
Uzela je kutiju gotovo puna. Znači nije ih uzeo danas. Bez njih, pod stresom, alkoholom, u zadimljenoj sali bilo bi opasno.
Nazvala ga je. Nedostupan. Pisala poruku nije stiglo do njega.
Sjetila se da mu je spomenuo nekakav veliki poslovni banket. Rekao je nešto o restoranu “Zlatni lav” u centru Zagreba. Prolazila je onuda kad je vodila Tonija u bolnicu. Moderna zgrada, zlatna slova iznad ustakljenog ulaza.
Marija je stajala s kutijom u ruci. Položila ju na noćni ormarić. Pa uzela natrag.
Aritmija nije prehlada. Bez tableta moglo bi biti gadno, pogotovo pod opterećenjem. Doktor mu je govorio da na zabavama ne smije bez lijekova.
Nije puno razmišljala. Kasnije će pokušati prisjetiti se o čemu je sve tada mislila, ali iskreno, činilo se da nije mislila gotovo ništa. Samo je uzela kutiju, sjela u auto.
Mama, kamo ideš? Toni je provirio kroz ogradu stepenica. Još u pidžami, obrazi rumeni još od vrućice.
U Zagreb, brzo se vraćam. Ivan kući?
U kupaonici je. Mama, mogu gledat malo crtiće?
Jednu epizodu pa spavati.
Samo jednu? Mama!
Toni, bio si bolestan. Moraš spavati.
Dobro, mama…
Jednu epizodu. Reci Ivanu da sam otišla, doći ću za dva sata.
Spustila se, obula čizme, izašla u garažu. Auto je upalio iz prve. Počela je voziti prema magistrali.
Večer je bila mokra, jesenja, magla i gusti oblaci pokrivali cestu. Vozila je trasom kojom je milijun puta išla u dom zdravlja, u dućan, na roditeljske sastanke. Ta cesta je uvijek vodila natrag, danas ide dalje.
Dok je vozila, u glavi joj je bilo samo jedno ne o Davoru, ne o tabletama ni zdravlju nego o tome da prvi put nakon dugo vremena ide u grad navečer. Zadnji put navečer je bila u gradu kad se Ivan ozlijedio. Tad nije primjećivala svjetla, ljude. Sada je gledala izloge, tramvaje, sjene na pločniku i nešto u njoj tiho, ispod svega, pomicalo se.
“Zlatni lav” bio je tamo gdje ga je pamtiala. Stakleni ulaz, zlatna slova, pred vratima par automobila i gosti unutra. Parkirala je u ulici malo dalje, izašla.
Na ulazu dva zaštitara u tamnim odijelima. Jedan joj je bacio letimičan pogled.
Dobra večer, gospođo. Događanje je zatvorenog tipa.
Znam. Supruga sam Davora Kovačevića, zamjenika direktora Korijena d.o.o. Zaboravio je lijekove, hitno mu je.
Oklijevao je trenutak.
Samo trenutak, provjerit ću.
Progovorio je nešto u mikrofon, zatim joj pokazao rukom da može ući.
Unutra visoki hol s mramornim pločama, fin miris kuhinje i cvijeća. Iza pulta mlada recepcionarka u crnom kostimu.
Dobro večer, tražite nekoga?
Davora Kovačevića. Donijela sam mu lijekove.
Samo trenutak.
Javila se nekome preko telefona, vratila se.
Banket je na katu desno. Stepenice su tamo.
Hvala.
Koračala je prema stepenicama, potpetice su joj odzvanjale po mramoru. Prvi put nakon tko zna koliko nosila je “izlazne” cipele, nije ni stigla razmisliti o njima. Koracala je, nije razmišljala o izgledu, samo o koracima.
Kat. Hodnik. S kraja su dopirali glasovi, glazba, osjećala je smijeh, žamor, škljocanje čaša. Vrata sale bila su pritvorena. Zaustavila se na sekundu prije nego će ih otvoriti.
Nije stala od straha. Samo zato što je znala s druge strane je život koji se gradio petnaest godina mimo nje. A ona će sad ući, s tabletama, i nešto će se zauvijek promijeniti. Ili neće, a oboje je jednako istina.
Otvorila je vrata.
Dvorana veliki prostor, dvadesetak postavljenih stolova, muškarci u odijelima, žene u večernjim haljinama, razgovori, glazba, poneko slikanje uz prozor. Na podiju nitko, samo lagana glazba iz zvučnika.
Nije ga odmah ugledala. Prevladavale su nepoznate siluete. Napokon kraj zida, s čašom u ruci, između nekoliko ljudi. Pored njega stariji, sijedi gospodin u neupadljivom odijelu, valjda važan. S druge strane ona.
Veronika. Prepoznala ju je odmah, iako dotad samo s crno-bijele slike. Uživo viša, kosa svezana, tamnoplava haljina. Stajala uz Davora bliže nego bi samo kolegica stajala.
Marija je koraknula naprijed. Umirena, sigurna.
Prolazila je kroz salu, ljudi je pogledavali, nepoznata žena u kaputu, dosta upadljiva. Ali išla je dalje, nitko se nije zaustavio.
Kad je došla blizu, čula je Davorov glas. Pričao je onom sijedom.
Gospodine Ilija, neću lagati, osobni razlozi. Žena već dugo je loša. Zbilja ozbiljno. Zato me uvijek vidite samog ili eventualno, Veronika nam pomaže. Teško je, ali trudimo se.
Marija je zastala. Slušala ga.
Liječnici kažu, nema smisla je seliti. Živi dalje od grada, mirnije je. Djeca dolaze k njoj. Ona je jaka žena.
Sijedi gospodin odmahne glavom, suosjećajno. Veronika primi Davora za ruku sasvim spontano.
Marija je napravila zadnjih par koraka.
Davor ju je primijetio kad je bila dvadesetak centimetara od njih. Gledao ju je nekoliko sekundi, oči su mu se mijenjale od zbunjenosti do prepoznavanja, pa nečeg trećeg za što nije imala ime. Ne strah, ne bijes. I jedno i drugo i ništa od toga.
Marija, rekao je tiho.
Nije odgovorila. Izvadila je kutijicu iz džepa i stavila je na stol. Polako, vrlo mirno. Ruka joj nije zadrhtala.
Svi su ušutjeli. Gospodin Ilija, dva muškarca, Veronika.
Zaboravio si, rekla je mirno. Ni sama nije vjerovala kako smireno zvuči. Mislila sam da je važno.
Davor je otvorio usta, zatvorio. Napokon:
Hvala. Nisam očekivao tebe večeras, Marija.
Vidim.
Pogledala je gospodina Iliju izravno u oči. On ju je promatrao sa zanimanjem i nelagodom, ali prije svega pažljivo.
Drago mi je upoznati vas. Ja sam Marija Kovačević, Davorova žena. Zdrava sam, kao što vidite. Samo živim izvan grada.
Kimnuo je, lice mu je bilo nepomično, a pogled bistar.
Okrenula se Davoru. U njegovim očima nešto novo, što možda nikad nije primijetila, ili nije htjela.
Davore, govorila je istim tonom. U ponedjeljak ću nazvati odvjetnicu. Pokrećem razvod. Djeca ostaju sa mnom.
Nije čekala odgovor. Okrenula se i krenula prema vratima.
U dvorani je tišina bila tako gusta da se mogla rezati.
Hodala je prema izlazu, ni jednom se nije okrenula.
Na stubištu je zastala, uhvatila rukom ogradu. Nije od slabosti, već joj je trebala sekunda. Samo jedna.
Tada je prvi put osjetila nešto neočekivano ne bol, ne bijes, ne zbunjenost. Više kao izlazak iz zagušljivog prostora, kao prvi gutljaj svježeg zraka. Ne sreća, samo zrak.
Sišla je dolje. Prošla pokraj recepcionarke, koju nije ni saslušala, samo kimnula glavom. Izašla van.
Studeni je mirisao na vlagu i hladnu zemlju. Pod svjetlom svjetiljke parkiralište je bilo poluprazno, par ljudi je razgovaralo, nisu je ni pogledali. Došla je do auta.
Sjedila je desetak minuta prije nego je krenula doma. Prvo je samo sjedila. Gledala svjetla “Zlatnog lava”. Nije mislila ni na što, a zapravo preduboko o svemu.
Odvjetnica. Zvala se Mirjana, studirale su zajedno. Nisu se vidjele petnaest godina, ali broj je bio spremljen.
Djeca drugi korak. Ivan dovoljno odrastao da razumije. Ana teže, bit će osjetljiva. Toni, mali Toni, najviše vezan za oca o tome još nije mogla misliti a da je ne zaboli.
Kuća, treće. Kuća je bila na Davorovo ime. Pravna pitanja, podjela, dogovor.
Posao. Petnaest godina nije radila. Zadnji ured, mala nakladnička kuća, sad joj zvuči kao tuđe sjećanje.
Upalila je auto. Vozila.
Povratak u mrak Jelenovca bio je istom cestom kao milijun puta, ali nešto u njoj bilo je drukčije. Gledala je kroz staklo drugačije. Drukčija je bila.
Kad je ušla u dvorište, svjetlo je još dolazilo iz kuhinje. Ivan nije legao, čekao ju je.
Ušla je. Ivan je sjedio sa knjigom, ali odmah po njezinim koracima bilo je jasno da nije čitao, samo čekao.
Mama. Dugo te nije bilo.
Malo sam se zadržala. Ne spavaš?
Nisam mogao. Pauza. Je sve u redu?
Okačila je jaknu. Sjela preko puta.
Ivane, sjećaš se što smo pričali ponekad moraš donijeti teške odluke u životu?
Ivan odloži knjigu.
Sjećam se. Kad nisam htio napustiti trening.
I tada. Sad mislim na drugo. Ivane, bit će promjena kod nas. Velikih. Reći ću ti sve kad budem znala više, ali hoću da znaš na vrijeme. Ne boj se, dobro?
Gledao ju je. Imao je Davorove oči, ali njezin izraz.
Razvodite se?
Da.
Ostao je tih.
I mislio sam, rekao je tiho, bez puno iznenađenja. I ranije sam mislio.
Nije očekivala taj odgovor, ali nije ga ni iznenadio.
Misliš?
Mama. Petnaest mi je, ne osam. Vidim kako ne pričate zapravo. Tata dolazi kao u hotel.
Gledala ga je i znala da je odrastao dok je ona gledala kroz prozor i odgađala razgovor. Odrastao bez nje.
Oprosti, prošaptala je.
Za što?
Što sam dugo šutjela. Mislila sam, štitim vas.
Mama, ne moraš. Slegnuo je ramenima nespretno kao tipični tinejdžer. Bit će dobro. Zbilja.
Prohoda obiđe stol, zagrli ga. Nije se otrgnuo, samo se, dječački, ukoči pa je za trenutak obujmi rukama.
Idi spavati. Sutra ti je natjecanje.
Ok. I ti idi.
Hoću.
Dugo nije ležala. Sjedila je u kuhinji s hladnim čajem, razmišljala. Telefon je bio utišan. Davor je zvao tri puta. Poslije poruka: “Marija, trebamo razgovarati. Važno je.” Odložila je telefon.
Razgovarat će. Ne večeras.
Sljedeći dani su prolazili tiho. Davor nije dolazio. Djeca svojim tempom Ivan je osvojio drugo mjesto, Ana došla doma s odlikaškom iz matematike, Toni se konačno oporavio i jurio po kući. Život je tekao dalje.
Pronašla je Mirjanin broj u staroj bilježnici s izlizanim rubovima. Još je bio aktualan. Mirjana se javila iz drugog pokušaja.
Marija? Ti? Pa gdje si?
Dugo. Mirjana, trebam pomoć. Pokrećem razvod.
Pauza.
Dođi. Kad možeš?
Prekosutra.
Vrijedi. U uredu sam od deset.
Marija je otišla u Zagreb prvi put nakon dugo, zbog vlastitog posla, ne zbog djece ili dućana. Samo svoj posao.
Mirjana je bila baš kakvu je pamtila, samo više sijeda i s umorom u očima. Dala joj je kavu, Marija je ispričala sve, ili barem ono bitno.
Kuća na njega? zapisivala je Mirjana.
Da. Ali živjeli smo ondje petnaest godina, djeca odrasla.
To se računa. Zajednička imovina, dokazat ćemo tvoj doprinos. Sve se dijeli. Pogledala Mariju ravno. Želiš ostati ili prodati?
Ne znam još. Prvo moram shvatiti što uopće radim.
Pošteno. A radila si ikad?
Prije braka. Nakladništvo.
Po struci?
Novinarstvo.
Kimnula je.
Nije tako loše. Novinari se vraćaju. Polako, ali vraćaju. Ne čekaj da se sve samo posloži.
Znam.
Znaš, ali petnaest godina si čekala.
I to znam.
Šutjele su. Mirjana je završila kavu.
Marija, smijem pitati nešto osobno?
Pitaj.
Zašto baš sada? I ne prije?
Marija je razmislila.
Jer je uvijek izgledalo da nije pravi trenutak. Djeca mala. Nije bilo snage. Uvijek ‘kasnije’. Sve dok ‘kasnije’ nije postalo sada.
Što je presudilo?
Kako je pričao o meni. O bolesti koje nema. O tome kako je jadan. Ljudima koje poštuje. Shvatila sam da je izmislio verziju mene i živi s izmišljenom. A ja se tješila da barem zna istinu. Ali ne zna.
Mirjana je slušala pažljivo.
Ili zna. Što je još gore.
Da, tiho kaže Mirjana. Gore je.
Prošle su kroz papirologiju, Mirjana joj je objasnila što treba. Razgovor je bio samo posao, ali taj ton joj je pao dobro. To je bilo njeno, ali sada bez previše senzacija.
Kad je izlazila iz ureda, već se smračilo. Hodala je po ulici, gledala ljude: žene s torbama iz dućana, stariji par s psom, tinejdžeri pred kafićem. Običan život, običan dan.
Ušla je u prvi kafić, naručila juhu i čaj, sjedila sama pokraj prozora, gledala grad. Sve je bilo tako obično, i opet za nju novo.
Davor je došao u subotu. Znala je da će doći. Djeca su bila doma, Toni se igrao u sobi, Ana čitala, Ivan radio nešto svoje. Davor je pozvonio na portafon, pustila ga je unutra.
Odmah je prošao u kuhinju, na svoje mjesto. Skuhala mu je čaj. Šutjeli su dok se voda nije zakuhala.
Marija, moramo ozbiljno razgovarati.
Slušam te.
Napravila si gluposti. Shvaćaš li to?
Ulila je čaj, jednu šalicu pred njega, drugu sebi. Naslonila se na kuhinjski element.
Koje točno gluposti?
Marija, glas mu je postao grub. Sada Ilija traži objašnjenja. Cijeni poštenje, a to što si napravila pred svima sad… Napravila si scenu gdje nije trebalo.
Donijela sam ti lijekove.
Došla si gdje te nitko nije zvao!
Davore, tiho. Pričao si ljudima da sam teško bolesna.
Ušutio je.
Dugo godina. Pričao da objasniš zašto me nema, da ne moraš govoriti o Veroniki.
Marija.
Ne želim svađu. Ali želim da znaš znala sam. Sve ovo vrijeme. Samo sam šutjela.
Gledao ju je.
Koliko dugo?
Deset godina. Možda više.
Prešao je dlanom preko lica umoran, ali ovaj put drukčije.
Što želiš?
Rekla sam ti u restoranu.
Razvod nije samo riječ. To su djeca. Kuća…
Znam. Zato nisam to izrekla ranije. Ali djeca su odrasla… Ivan razumije. Ana će. Toni je mali, ali nosit će se. Djeca shvate kad odrasli budu iskreni.
Mislis da je to iskreno? Uništiti obitelj?
Gledala ga je dugo.
Davore, obitelji već davno nema. Oboje to znamo.
Nije odgovorio. Gledao je u čaj.
Želim da djeca ostanu sa mnom, rekla je. I da bar zasad ostanem u kući. Ponekad do punoljetnosti. Pomozi oko advokata.
Već imaš odvjetnicu?
Da.
Gledao je u nju. U tom pogledu nešto blizu zbunjenosti, kao da nije vjerovao da će ona biti spremna na takav razgovor.
To je malo boljelo. Nije bilo strašno, ali je bilo žao. Tolike godine kraj njega, a nije je vidio.
A možda mu i nije dala priliku. Možda je i ona kriva.
Dobro, na kraju kaže. Razgovarat ću sa svojim odvjetnikom.
Hvala.
Ustao je, uzimao kaput koji je ostavio na stolcu.
Djeca znaju?
Ivan zna da će biti promjena. Detalja ne. Ostali za sad ne.
Kimnuo je.
Da im sada pričam?
Ne ovaj tren. Najbolje da svi zajedno kad bude trenutak.
Dobro.
Kreće prema vratima. Zaustavlja se kao i uvijek u toj poziciji kraj praga.
Marija. Jesi li sigurna?
Sekunda pa iskreno.
Ne znam. Možda ću nešto i zažalit. Ali ono što sam učinila te večeri neću.
Otišao je.
Ostala je na kuhinji. Gore su se začuli dječji koraci, ubrzo Toni uletio dolje, još u čarapama s avionima.
Mama, tata je otišao?
Da.
Nije ostao na ručku?
Nije, srce. Ne danas.
Šteta. Zijevnuo je široko, naslonio se na nju. Mama, mogu noćas kod tebe spavati?
Možeš.
Jupi!
Otrčao je po jastuk. Gledala ga je i shvatila da je to život. Ne ona scena u sali, ni drama na kuhinji. Ovo dijete u čarapama koje želi spavati kraj nje.
Za poslovne promjene u Korijenu d.o.o. doznala je od Mirjane, dva tjedna kasnije. Davoru je ponuđeno da da otkaz zbog povrede povjerenja. Prihvatio je.
I što na to Veronika?
Navodno je uzela stanku. Ali, Marija, to više nije tvoja stvar.
Nije.
Mislila je o tome više dana. Bez trijumfa, bez žaljenja. Jednostavno konstrukcija koju je Davor gradio srušila se jer je bila šuplja.
U prosincu, prvi put kad je pao snijeg, Toni je došao vrištati: Mama, snijeg!! Tada je shvatila da prvi put nakon mnogo godina budi se ujutro bez onog osjećaja težine. Samo dan. Samo snijeg. Samo dijete.
Nije to bila sreća iz filmova. Više olakšanje, lakoća umjesto tereta.
Razvod su pokrenuli u siječnju. Davor nije proturječio oko djece. Oko kuće trajala je bitka, ali dogovor je bio da djeca i ona ostaju, a njemu otplaćuje dio vrijednosti u sljedećih par godina. Sve je prošlo mirno, bez jednog jedinog javnog sukoba.
Davor je vikendom dolazio djeci. Toni je visio na njemu, Ana ga promatrala s odmakom, Ivan ravnodušno odraslo. Marija bi se tad povlačila, ostavljala ih same.
U veljači je poslala poruku prijateljici iz fakultetskih dana Ivi, danas urednici malog online portala. Kratko: vratila sam se u Zagreb, voljela bih se naći, razmišljam o povratku na posao.
Iva je odgovorila isti dan.
Marija! Ne vjerujem! Dođi u petak na redakciju, upoznat ću te s glavnim urednikom.
Nisam sigurna da sam spremna raditi već…
Samo ti dođi. Pogledaj, popričaj.
Dogovoreno.
Došla je u petak. Redakcija mala, ljudi za laptopima, glavna urednica, muškarac od oko četrdeset, Anton, odmah je pogledao.
Iva me uputila što znate raditi?
Pisala sam tekstove, radila intervjue, malo uređivala. Prije petnaest godina.
Ruka se može vratiti. Napišite mi nešto probno, tri kartice. Tema po izboru.
Mislila je u tramvaju što. Tema joj je došla kasno te noći.
Napisala je tekst o ženama koje ponovno pronalaze sebe nakon dugih pauza u životu. Ne autobiografski, nego kao temu. Kako je to kad ti se životna staza prekinula, a sad stojiš pred njom s druge strane i ne znaš od kud krenuti. I da ipak krenu.
Anton je odgovorio tri dana kasnije.
Dobar stil. Dođite.
U kojem smislu?
Doslovno. Ugovor, simbolična plaća, tri članka mjesečno za početak. Probajmo.
Dvaput je pročitala poruku.
Dogovoreno.
Iva zove odmah.
Pa?! Je l’ primio?
Da.
Vidiš?! Znaš pisati, uvijek si znala.
Ženski razgovor, smijeh, ništa posebno ali Marija je gledala kroz prozor na dvorište prekriveno snijegom i pokušavala se sjetiti kad je zadnji put tako, čisto, pričala s prijateljicom i smijala se.
Proljeće je došlo u ožujku. Toni bi svaki dan išao vidjeti ima li pupova na jabuci. Ana je odlučila da želi vrt pa čitala o sadnji povrća. Ivan učio za maturu, dolazio Mariji s pitanjima, sjedili zajedno nad poviješću koju je ona bolje pamtila nego što misli.
Prvi članak za uredništvo bio je o starim majstorima koji djecu uče tradicijskim zanatima. Tri sugovornika, intervju, tekst. Anton zove:
Odlično. Sljedeće knjižnice, imate ideju?
Možda razgovarati s knjižničarkama. One sve znaju o čitateljima.
Super, idite.
U knjižnici je razgovarala s umirovljenom knjižničarkom, slušala priče o knjigama i ljudima koji dolaze zato što knjiga mijenja nešto.
Vama su knjige pomagale? pitala je Marija.
Uvijek, brzo će knjižničarka. Knjiga je kad nisi sam, shvaćate? Čak i kad oko tebe nema nikoga.
Mislila je o tome dok se vraćala kući kroz grad. Knjige su uvijek bile tu, čak i u najsiromašnijim godinama. Nije bila posve sama. Samo na drugačiji način.
U svibnju su s Anom sadile povrće. Ana je zapovijedala, Marija slušala, obije su se tome smijale. Toni se kao i uvijek motao oko njih.
Mama, rekla je Ana dok su prale ruke nakon sadnje. Promijenila si se.
Promijenila?
Prije si bila kao da nisi baš ovdje. Sad si ovdje.
Marija je uzela ručnik.
Dobro zapažaš.
Pa, ti si moja mama. Pratim te.
Pratiš me?
Sva djeca prate roditelje. To je normalno.
Marija se nasmijala. I Ana, pa i Toni, koji nije shvatio, pridružio se smijehu.
Davor ju je nazvao u svibnju. Ne zbog djece samo tako.
Marija, kako si?
Dobro.
Čuo sam da radiš.
Da.
Dobro je. Uvijek si znala pisati.
Nije ništa odgovorila. Ne zato što se uvrijedila. Nego nije znala što bi. Kompliment od čovjeka koji joj je godinama stvorio uvjete u kojima nije mogla pisati.
Davore, naposljetku. Imaš li nešto još?
Ne. Samo… pitao sam kako si.
Dobro sam. Zaista.
Dobro.
Dolazim u nedjelju, ako može, do djece.
Dođi. Veselit će se.
Toni je nešto tražio?
Kupi mu knjigu o dinosaurima. Sad je zaluđen.
Hoću.
Oprostili su se. Izašla je na verandu. Svibanj je mirišao na zemlju, na cvijeće iz gredice, u grmlju cvrčalo nešto nevidljivo.
Stajala je sama, bez potrebe. Samo je stajala i disala.
Život joj sada nije bio kakvim ga je sanjala, ne zna hoće li biti lakše. Možda ni ne treba pitati je li bilo ispravno takve stvari nisu ni ispravne ni pogrešne; samo su.
Znala je nekoliko stvari. Da će Ivan uskoro završiti školu i krenuti prema svome. Da će Ana biti dobar čovjek, jer već jest. Da će Toni još godinu voljeti dinosaure i onda nešto drugo. Da joj se uredništvo sviđa i da zna pisati, i da uistinu može vratiti ruku. Da je Mirjana dobar odvjetnik i još bolja osoba. Da je Iva ostala jednaka kao nekad.
I da teta Marija još svaki tjedan donese staklenku pekmeza, iako ga djeca ne jedu, ali pekmez stoji i od toga je toplije.
Ljeto je došlo brzo. Prvi Marijin tekst izlazi u lipnju, s njezinim imenom ispod. Ana ga pronalazi, isprinta i zalijepi na hladnjak. Marija ga na kraju nije skinula.
Ivan ga je dugo gledao.
Mama, dobro pišeš.
Čitao si?
Je. Zanimljivo je.
Pogledala ga je. Petnaest godina, još dvije pravno odrasla osoba.
Imaš li ti neku svoju želju? Nešto što bi?
Imam. Zastane. Možeš se smijati?
Nikad.
Želim biti profesor. Povijesti. Smiješno?
Nimalo. Jako važno.
Eto. Mislim da treba ljudima objasniti što je bilo, da znaju odakle krenuti.
Gledala ga je i znala nije ga tome naučila, sam je odrastao u to. Možda mu, zapravo, nije smetala.
Dobar izbor, rekla je.
Zbilja?
Zbilja. Idi, uči.
Kimnuo je, otišao. Čula je kako se penje stepenicama i osjetila, sasvim tiho, da je najvažnije što je kao majka učinila nije bilo ni treninzi ni učitelji ni voće za doručak. Najvažnije je što je kad je bilo najteže, krenula naprijed. I oni su to vidjeli. Sva trojica.
Možda je to ono što zapravo ostaje.
Kolovoz je bio vruć. S Anom i Tonijem odlazila je na jezero, nadomak sela. Toni loše pliva, ali uporno, Ana čita na obali. Marija leži na travi i gleda oblake.
Mama, Toni viče iz vode. Gledaj, plivam na leđima!
Vidim te, bravo!
Ne trebaš mahati rukama ako ležiš ispravno!
Prava filozofija!
Ana diže glavu iz knjige.
Je li to metafora?
Što?
Pa, Tonijeva rečenica. Zar to nije metafora života?
Marija se nasmije.
Ne, on govori o plivanju.
Šteta. Bilo bi zgodno kao metafora.
Napiši za sastav.
Razmišljam.
Toni izađe, iscijedi kosu kao štenac, poprskavši ih sve troje. Smije se.
Mama, kad tata dolazi?
U nedjelju.
Donijet će dinosaura?
Donio je već. Doma ga imaš.
Kojeg?!
Velikog zelenog. Ne pamtim ime.
To je valjda stegozaver! Ili ankilozaver! Počne se brisati. Mama, ankilozaver ima rep kao toljagu, znaš li to?
Nisam znala.
E, sad znaš! To je najbolja obrana u svijetu dinosaura.
Najbolja?
Najbolja na svijetu. Nije mu nitko mogao ništa.
Marija ga gleda. Osam godina, kolovoz, mokra kosa, dinosaurusi.
Toni, kaže.
Što je?
Dobar si čovjek.
Gleda je zbunjeno.
Mama, čudno je to reći samo tako.
Znam. Svejedno.
Slegne ramenima, ode prema vodi. Ana pogleda Mariju.
Sve u redu?
Sve u redu.
Dobro. Vraća se knjizi.
Vratili su se kući kasno. Marija je stavila kuhati kukuruz koji je Toni izabrao kod bake na tržnici. Ana se povukla u sobu. Toni se bacio na kauč s novom knjigom o dinosaurima.
Marija kuhajući kukuruz, pogleda kroz prozor. Večer pada, sve mirno.
Telefon zvoni, nepoznat broj.
Marija Kovačević?
Da.
Ovdje Irena, urednica časopisa Naš Zavičaj. Dobili smo vaš kontakt od Ive, kaže da dobro pišete, imate iskustva.
Malo.
Malo svi imamo. Glas joj je topao. Imamo otvorenu poziciju za tekstove za žene, teme života, ljudi. Pristajete na kavu?
Pristajem.
Dogovorile su se. Spustila je slušalicu.
Mama! Je li kukuruz gotovo?
Još malo!
Umirem od gladi!
Ankilozaveri su mogli čekati!
Pauza.
To nije fer, mama! ali već se smije.
Osmjehnula se. Promiješala kukuruz.
Večer je ulazila kroz prozor. Iz sobe se čula tiha Anina glazba, nježno melankolična, uvijek ista pred san. Kukuruz vrije u loncu. Toni šeta prema kuhinji, vuče papuče.
Obična večer. Najobičnija.
Ali najvažnija.
