Solist
Telefon, stari, sa slušalicom na uvrnutom užetu i zaglačan od ruku triju generacija Kovačevića, s okruglim brojčanikom i brojevima koje je jednom trebalo obnoviti markerom jer su potpuno izlizani, s iritantnim, zavijajućim zvonom, stajao je na maloj komodi u hodniku.
Katica Ivanković, doživjevši doba satelitske komunikacije, nije priznavala mobitele od njih, kaže, dobiješ rak. Nije pristajala ni na bežične telefone, iako joj je sin Zvonko kupio set s dvije slušalice još predlani.
Mama! Pa vidi, super su! Možeš hodati po cijelom stanu, nositi telefon, nema žica. Pogledaj kako su lijepe, srebrne! Namjerno sam ih birao! Zvonko je otvorio kutiju i izvadio nešto što je plastično zacaklilo. A zamisli, da ti zove Marijana Perković? Sjedneš, razgovaraš koliko želiš. Taman!
Majka je frknula, pogledala uređaj, stisnula usne.
Brojevi su presitni, nije to za mene. Uzmi si, tvoja Sandra voli čavrljati, njoj više treba! I nemoj više spominjati Marijanu Perković. Ne zove ona mene više. Ne zove!
Zvonko je umorno uzdahnuo. Teško Sve teže s majkom: nagovoriti je na nešto, naviknuti je na tehniku, odvesti je liječniku, tlak joj skače Svi tvrdoglavi!
Mama! Već imamo doma takav! I ne pravi krivo o Sandri, dobra je ona vjenčat ćemo se uskoro, pa ti ju nećeš prihvatiti? Koji sitni brojevi?! Pa još i svijetle! Evo sad ću
Zvonko je već tih nervoznih pokreta ustajao frajerski za spojiti aparate i nazvati je, ali ga je majka zaustavila, nježno ga uzela za ruku.
Zvonko! Sjedni, ručaj! Sve se već ohladilo! dosjetila se Katica, hitro izvukla vatrostalnu tepsiju iz pećnice i, o sveti sveci!, unutra sjedi pita s mesom, lukom i jajima, miriši, a to je Zvonkovo najdraže jelo. Snažno, bogato pecivo, punjeno začinjenom, paprenom aromom mesa i luka, ispuštalo je prozirnu paru, disalo, kako je Katica znala reći. Kora se povremeno dizala i spuštala, dok se nije smirila. Već je domaćica premještala pitu na pladanj.
Katica je uvijek voljela da sve bude kao iz vitrine, da mora biti porculanski tanjur, prava lopatica, da tanjuri budu u tonu s pladnjem.
Onda, ajde, prestani filozofirati! znao je ne izdržati, gutajući slinu, muž Jure Kovačević. Ajmo, daj, podijelit ću ja, sjedi!
I već bi posegnuo svojim tupim, nimalo lijepim nožićem prema svetom objektu piti.
Pusti! skočila bi Katica, braneći svoje remek-djelo. Ipak je pletenica od tijesta lijepo opasivala rub, sve podmazano žumanjkom, a u sredini male rupice iz koje viri juha znači, meso je odlično, nisu je prevarili kod mesara!
Takvu pitu, bila je sigurna Katica, još samo poslužuju u restoranu Esplanade, ili možda u Gavelli, i to, ondje je sve preslano. Katica je dvaput kupila komadić njihove pite, probala, i svaki put razočarana.
Katica Kovačević cijeli je život radila ne bilo gdje, nego u Hrvatskom narodnom kazalištu. Nije ništa plesala, ni pjevala radila je u administraciji, odgovarala za blagajne, karte, reklamacije. Sad je to dio prošlosti, ali ovaj Zvonkov telefon, spomen na Marijanu Perković, bacao bi Katicu natrag u prošla vremena
Baš tamo, u foyeru HNK-a, upoznala je pravog Krešimira Bratulića, premijera baleta, šarmera, vedrog i iznimno darovitog čovjeka. Od njega je, možda, i potekla njezina ljubav prema lijepoj prezentaciji hrane i svakodnevnice.
Prije je Katica vidjela Bratulića samo iz daleka, na slikama u predvorju. Njegov se crni Mercedes uvijek parkirao na najboljem mjestu, posebnu garderobu punili su najfiniji klementini iz Metkovića, koje je Krešo naručivao i poštom, a doma ga je čekala dobra, vjerna jazavčarka Lojzka. Svi kućni poslovi, kako se to i spada za finiji svijet, išli su preko svakakvih tetki, a slavni premier je meditirao na podlošku u dnevnoj. Lojzka je sjedila preko puta i, ukošene glave, motrila. Bila je posebna ta jazavčarka, odmah je znala kakvom se stavu vratio gazda, dočekivala ga je mlataranjem repa i osmijehom svojih uskih čeljusti.
Ni dirati Krešu odmah po dolasku nije bilo pametno lako je mogla dobiti papučom po njuški. Krešo je plesao do iznemoglosti, davao sve od sebe, jako se umarao i naporno je dolazio k sebi nakon svakog nastupa. Njegova večer, ma kad god da počela, tekla je po strogom rasporedu: tuš, neki travni čaj, pa joga na onoj spužvastoj podlozi, jako ugodnoj ako je zagrizeš (Lojzka je jednom probala i bila kažnjena).
Joga je bila popraćena žalobnim pjevušenjem pod kojim je Lojzka potajno zavijala. Bivalo joj je žalosno, tako žalosno da nije imala snage za više ništa…
Onda bi Krešo ustao i odlazio na večeru. Ponekad su mu dolazile u goste gospođe, kako ih je Lojzka zvala u sebi. Hihotale su se i izbacivale jazavčarku iz gazdine spavaće. Lojzka bi režala i škripala kandžama po parketu, sjedila kraj vrata, pa poslije odlazila na svoj jastučić, sklupčala bi se u polumjesec i zaspala. A tete su šaptale i hihotale još satima
Život Bratulića, Lojzke, a i Katice, promijenio se jednom tihom, zamagljenom listopadskom zoru, kad ti ni iz postelje nije do izlaska, jer od šume što pleše iza dvorišta, dolazi takva magla da se ulijeva u kuću poput mlijeka iz krčaga, puže podom, škaklja jazavčarku, pa jedva dodiruje stopala što vire ispod pokrivača. Zbog ti dosadnih dodira bi Krešo uvlačio noge, skupio se, a nakon minute, nevoljko bi sjeo jer je budilica urlikala himnu kroz cijelu sobu.
Toga dana Bratulić je zakasnio na probu. Ali, njemu se smije nije on bilo tko! Premijer je to! Bez njega se cijela predstava raspadne. Svi bi se umirili pred njim, kolegice iz baleta bi jednostavno omlohavile od dodira Onoga.
Jedini koji ga nije previše cijenio bio je baletni majstor, Davor Zubčić.
Taj ga je, posve uznojena, raščupana i mrzovoljnog, dočekao odmah u predvorju, izgrdio ga pred svima i rekao mu da ga sljedeći put mijenja netko drugi.
Krešo, pamti, dragi, nezamjenjivih nema kod nas. Noge i ruke svaki prvi solist ima, glavu svaki drugi, a svaki treći ima i osjećaj za glazbu. I naći ću, znaš, onoga koji će te nadmašiti. Zubčić je govorio mirno, ali ruke su mu drhtale. Katica je to jedina skužila stajala je malo sa strane, smrznuta s jaknom u rukama, nije se usudila ni micnuti. U rukama mu se novine lagano treseckale s ruba. Davor je naglo izdahnuo i odjurio kroz dvoranu do velikih hrastovih vrata sa zlatnom kvakom. Tamo se, Katica je naslutila, sakrio da bi se čudio vlastitoj hrabrosti. Da je na samog Bratulića dignuo glas! Koji frajer!
Čim su se za baletnim majstorom zatvorila vrata, Krešo je kao da je kihnuo ili jecnuo, a Katica, u tom trenu, ispusti torbu. Nezgodno, iz torbice izleti olovka crvena, pa plava, pa ruž, pa mala bočica parfema. Svoje mjesto pokaza i rokovnik u kožnom povezu, dvije mentol bombone, i one sitnice, ženske, što život znače (zgužvane račune, spisak za dućan, kutijicu s iglama, češalj i još sto drugih sitnica)
Oprostite, Katica promuca tankim glasom, kao da je ona upravo izgrdila Premijera, drznula se. Ja Ja
Htjela je reći kako nije ništa čula, kako će odmah zaboraviti, kako ne priča nikome…
No tada Krešo, gledajući je petnaestak sekundi, mahne rukom, priđe običnoj, neuglednoj, uredskom tipu ženi i sjedne na pod, počne skupljati njezine razasute stvari.
Riječ po riječ, hi-hi, ha-ha, i Katica se već smije, a Bratulić se profinjeno naklonio kao pravoj dami. Miriše na kolonju i malo na cigarete. Ima duge, mršave prste, slično izduljeno lice s orlovskim nosom u sredini. Sjajne, zavinute obrve naglašavaju tamu i dubinu očiju, tamnosmeđih s tračkom zelene oko zjenice.
Nevjerojatne oči! pomisli Katica. A tu je i kompliment niotkuda, i već joj uzima broj mobitela. Katica se prvo zbuni, onda ipak napiše broj na papirić, zaboravi da je udana, da joj doma raste sinčić, mali Zvonkec
Krešo obeća da će nazvati navečer. Nekad, jednog dana, možda. Tako toplo, nježno se nasmiješi Katica nikad nije doživjela takav smiješak. Njezin Jure bio je jednostavan čovjek, deset godina škole, pa odmah posao, smjene, ponekad bonusi. Jurna koraka kao da su mu noge od olova, komplimente je ženi govorio samo u polusnu, a Katica uvijek mislila: obična sam. A nije bila! Ima lijepe oči, harmoničan struk i bokove, slatke obraze
Sve to u foyeru HNK-a! Katica ni slutiti nije mogla da se o njoj može TAKO govoriti, slušala je i glupo se smješkala.
Bratulić joj je vratio torbicu, uz smiješak uzeo papirić i otišao.
Kasnije se Katica lupala po glavi zbog toga, strahovala da će nazvati, da će se javiti Jure, pa će izvaliti nešto U dva poteza bio bi skandal!
Jure nije bio posebno ljubomoran. Ali tko zna Katicu je volio i cijenio.
Radi nje je sam renovirao stan, radio dvije smjene, kupio joj prsten s briljantom i onda ju zaprosio.
I sad zamisli, njezin glasni, jednostavni Jure primi slušalicu, a tamo Krešimir Bratulić, premijer HNK-a. Što bi jedan drugom rekli? Katastrofa!
Ne, Katica je voljela muža, nije mu htjela varati, bila je ponosna na obitelj, sina, ali
“Ali” u ženskoj glavi uvijek može izrasti. Moglo je sve biti bolje, ljepše, romantičnije Možda sam brzala s Jurom? U mladosti sam mislila, neće me drugi ni zaprositi, samo on, pa sam pristala, a možda sam trebala čekati Bratulića…
A što može biti loše ako samo razgovaraju? Pa nije Katica časna sestra, nije u samostanu! Možda će je nešto baš poslovno pitati!
Glupo, naravno. Što bi Bratulić mene, Katicu Kovačević, mogao pitati?! Kako napraviti piruetu? Kako provjeriti karte na blagajni? Ma sve su to glupe isprike, ali opet to ali! Katica je zamišljeno miješala nepostojeći šećer u praznoj, hladnoj šalici.
Katice, što je s tobom? U san si pala? pogladi je šefica, Ivanka.
Ma, ništa Katica se stresla i počela preturati po papirima.
Kako ti se sviđa? prišapne Ivanka, približi se povjerljivo. Kažu, izbliza je ružan ko voda. Istina?
O kome vi to?! prepadne se Katica.
Ma znaš ti to Ajme, Katice! Vidiš ti njega, zaludio je mnogo njih! Jedna naša šnajderica, mislim, Marina pametna cura, dobra. Brzo ju je smotal, odvukao k sebi i
I što? podiže Katica obrve.
Ah, hajde, draga… Ja imam svoju obitelj, sina… Tko mene može igdje odvlačiti?! Oprostite, radit ću sad.
Dobro, ribice, radi i ode Ivanka natrag. Pogledala je ona Bratulića već davno izbliza, kada je Krešo bio s njezinom kćeri Davorkom. Davorka tada nije bila neka balerina, ali se nekako progurala. I ostala trudna s njime, poslije rodila, omršavjela, a Krešo dijete ni priznao nije. Ivanka nije podizala prašinu uzela novce i kupila kućicu. Krešo je tad bio mlađi, energičniji
Katici nisu izlazile Krešine oči iz glave. Dok je hodala, skoro nije platila u menzi, zamalo promašila stanicu tramvaja, površno je pregledala Zvonkove zadatke iz hrvatskog, nije ni primijetila da ima lošu ocjenu. Sve su to sitnice. A Bratulić sunčevo stvorenje, koje je obećalo nazvati
Taj dan, nije nazvao. Niti sljedeći. Katica bi na svaki zov pojurila k telefonu, preduhitrila sina, vikala halo?, pa uzdahnula nije on
S druge strane, razmišljala je Katica, ležeći i slušajući otkucaje sata u kuhinji, šuškanje Jure pokraj sebe, dok vani zuje auti, što ću mu reći ako nazove? O čemu ćemo razgovarati u mojoj uskoj, prenatrpanoj predsoblji? O tome kakva je danas bila pita, ili da Zvonko ide na proljeće u nekakav sportski kamp? Njega to neće zanimati, gluposti mi padaju na pamet! Moram nešto smisliti o umjetnosti! Tako je! Sutra ću u knjižnicu po neku knjigu o baletu.
I uze ona knjigu, doma rekla da im je naređeno na poslu dizati kulturnu razinu. Zvonko žalio majku koja se muči s malim slovima, Jure se podsmjehivao, a Katica je čitala, brkala prezimena, nešto zapisivala, ljutila se. Nije joj ni memorija kao prije
Lojzka je gledala Krešu koji sjedi u naslonjaču i proučava papir, povlači prema sebi telefon, bira broj, pa poklopi slušalicu.
Kako joj je ono ime? Mirjana? Dubravka? Bože, pa zar nije mogla pisati ime?! ljutio se. Tako Tako Katica! Kao u Tatjani.
Pokušao je ponovo. Lojzka se privukla na tepihu.
Halo! Katica, jeste li to vi? Odlično, baš dobro što sam vas dobio! Ne smetam? nasmijao se skoro pištavo.
Katica, ni živa ni mrtva, stajala je u hodniku, nije se usudila disati. On! On joj se javio! I što sad?
Ma ne, ne smetate! Potpuno sam slobodna! slagala je, iako su se kotleti pržili na štednjaku, muž se vraćao, Zvonko je bio na trenigu, sad će i on gladan.
Ako ste slobodni, možda bismo se vidjeli? Poznam jedan restoran na rubu grada. Nude medvjeđe meso. Katica, volite li medvjede? ponovo se nasmijao.
Zašto se stalno smije? prestravljena Katica. Ruga mi se?
Ja Pa… počne ona, neznajući što.
Onda srnetina, onda! Nježna, svidjet će vam se! Gdje da pošaljem auto? pitao je premijer.
Ne mogu… Ja… i naglo izgovori adresu. Glupa, naivna, gladna ženske pažnje žena! U ušima joj odzvanja, srce kuca kao ludo, boli je glava. Bar je stigla završiti kotlete, ostavila Juriju poruku, namjestila kosu, izvukla iz ormara pristojnu srnetina u restoranu haljinu.
Auto se naslonio uz zgradu, vozač se popeo, pozvonio joj na vrata. Iza njega stubama se uspinjao Jure.
Već u predsoblju ispalo je posve nezgodno jer je vozač jasno rekao da ga šalje Krešimir čeka je…
Katica pocrveni, pogleda Juru pravo u oči, počne se petljati, a zatim sasvim tiho dometne da ide zbog posla. Jure kimne.
Ako treba, treba. Kato, sve uredu? dovikivao joj je već niz stepenice.
U redu je. Ti idi, večera je gotova.
Ulazna vrata zalupiše, Juru i njegovu deset razreda škole ljubav uvuče stan, kroz stepenište promirisa kotleti, susjedov pas zalaje, a Katica zatvori oči i sjedne u auto…
Srnetina je bila izvrsna, Krešo nešto rastresen, često je pogledavao prema ulazu. Konobari su je krišom ogledavali, osjećala je to.
Dolazite li tu često? pita ga stidljivo.
Dolazim. Neću vam lagati, Katica, pravi sam šarmer. Žene su mi slabost. Znao sam tu dolaziti s drugima. Ali vi Vi tada joj uzme ruku, pogladi suhu kožu dlana, promotri njegovane nokte, stari ožiljak od opekline i… Poljubi tu ruku, onu koja je sat i pol ranije mesila mljeveno meso.
Što je sa mnom? Ja sam obična. I… izvuče ruku.
Obična? Ne. Vi ste složena, mudra, to sam odmah vidio. Volite balet. Nije pitanje, znam. Bili ste na mojim predstavama? Krešo malo nagne glavu, nos mu izgleda ogroman. Ali ne odgovarajte. Nedelikatno je s moje strane. Poklonit ću vam kartu. Najbolje mjesto. Dosta o poslu! Da slavimo!
Pljesne dlanovima kao na generalnoj probi, konobari nahrle oko stola, u čaše se ulijeva vino, crveno, sjaji pod lusterima
Katica se vratila kući blizu jedanaest. Zvonko sluša glazbu u svojoj sobi, muž već spava.
Di si tako kasno, mama? zadirkuje Zvonko. Na spoju?
Katica se zacrveni, taman što u hodniku gori tiha žaruljica.
Ma… što ti…
I tada u njihov život ulazi lik Marijana Perković, kao Katičina davna prijateljica, nisu se vidjele sto godina. S njom bi provodila vrijeme ili satima pričala na telefon. Ne često, ali ponekad baš s njom.
Odakle je ta tvoja Marijana Mudrica? upita jednom Jure. U ženu nikad nije sumnjao, ali bio je znatiželjan.
Iz Crikvenice dosjeti se Katica. Čitala negdje da je neki baletni pedagog odande. Ja bila na odmoru, tamo se upoznale, eto…
Juriju je to bilo dovoljno. Crikvenica fine ribe, zna i sam, tamo je jednom lovio, sjeća se i Marijane: dobra cura, oštra nekako. Nije mu uspjelo Eto, Katica je nju upoznala! Susrest će se, možda? Ma, bolje ne, prošlost ostaje prošlost…
S Krešimirom se Katica viđala rijetko. Odvodio ju je na večeru, razgovarao o visokom, citirao klasike, a Katica je bila sretna što je pročitala knjigu i sada mogla voditi razgovor.
Što će biti dalje? Koga briga! To je samo lagana zabava! Katica ne vara muža. S Krešimirom se nikad nisu ni poljubili! Samo sjajna društva, razmjena riječi što u tome ima loše?
Kad bi Marijana Perković zvala Katicu doma, to bi bilo neugodno, morala se skrivati, ali razgovor bi trajao pola sata do sat. Zvonko bi mrmljao, čekao važan poziv, Jure je čekao ženu, a ona bi brbljala o Ani Pavlović, Đakovićevoj, Magdaleni Lorković.
Marijana Perković na onoj strani žice divila bi se Katicinim znanjima, a Lojzka promatrala gazdu tako je postao miran, više nije dovodio tete, bio nježniji prema Lojzki, jogu napustio. Samo bi sjedio i razgovarao na telefon. Bolji dani, možda…
Jednog dana Krešo predloži: dosta službenih mjesta, nek dođe Katica k njemu.
Fali mi doma. A zainteresirani ste za moj život, priznaj! nasmiješi se. A pas mi je bolestan. Osjetljiva je, nježna, pati kad me nema. Dođite, popit ćemo kavu, pokazat ću vam obiteljski album, prava rariteta! Tamo su svi velikani. Idemo? Govorio je mirno, ničega proračunatog. Katica se zbunila.
Čula je svakakvo o Kreši, ali ljudi se mijenjaju, zar ne? Njemu je zanimljiva kao čovjeku, nekome tko voli balet, taj svijet snovitosti. I žao joj psa, a i zima je, tmurno… Htjela je nešto zabavno, toplo…
Otišla. Izašla iz auta, razgledala. Iza kovanih vrata vila, donekle kičasto, previše stupova, balkončića, tornjića, nekakvi anđelićki po travnjaku, sve preblistavo.
Po krupnom šljunku kroz vrt dođe do kuće, uz široke stepenice, jednu minutu stoji, udiše miris mokrog lišća. Anđeli na postamentima začahureni lišćem, Krešo se tomu nasmija.
Tada laje pas, za staklenim vratima promiče rep Lojzke.
Izvolite! Krešo otvori vrata i pusti gošću.
Gledale su se Katica i Lojzka nepomično, pronicljivo, nižući se mirisima. Da, Katica je također njuškala. Nešto nije u redu U kući uopće ne miriše na dom, na ušminkani stan ili dragu sobu. Svaka kuća ima svoj miris vosak, kolači, koža, sapun, pelargonije, pas, mačka bilo što, ali uvijek neki miris.
Kod Katice je uvijek mirisalo na svježe rublje i domaće pite, nerijetko jabuke i štrudlu. Ovdje, ništa Kao da je sterilna praznina.
Mramor na podu, sivoogoljeli zidovi, crnobijele slike Bratulića u svim ulogama.
Gdje vam je kuhinja? pita Katica. Osjeća poriv donijeti toplinu u taj dom, zapaliti vatru, skuhati, ispeći, pripremiti čaj. Ima li mente, limuna, nešto mirisno, blagosti neko? Brzo bi ona složila domaće sirnice i…
Ponijet ću se kao majka, baka, kad posjeti dijete! uplašeno pomisli Katica i pogleda Lojzku, koja kao da razmišlja isto!
Kuhinja? Katica, draga! nasmiješi se Krešo. Ovdje, pratite me!
Katica krene za njim, nadajući se velikoj, prostranoj kuhinji gdje bi mogao plesati.
Prvi put kad je došla Juri u posjet, odmah se skotrljala u kuhinju. Buduća svekrva je gledala, ona pripremala.
I sada, treba nešto skuhati! Brzo, jednostavno, ali fino. Njemu, Kreši, to treba! Previše mu je života izvan kuće, stalno traži žene…
Vrata se nečujno otvore, kao da ih batler drži. U sobi mrak i zagušljiv miris ruža.
Lojzka frkne i ode. Ista je ona! govorio je njezin mašući rep.
Katica htjede pitati gdje se pali svjetlo, ali začuje samo:
Skini se, Katica. Dolazim. I nestane.
Obrve joj lete gore, ruke drhte, sve o baletu i visoko nestaje, noge same vode prema izlazu. Smišljala je, sigurno ju Jure u ovom trenu pogledava strogo, klima glavom. Sram ju je! Bože, poludjela je!
Katica izleti na cestu, ulovi taksi, odveze se natrag u grad.
A Krešo smeteno hoda po ogromnoj hladnoj spavaćoj, ne shvaća što je Katici trebalo u kuhinji? Vode možda? Zašto nije pitala…
Pokušao je još dozvati, onda sjeo i odjednom zaplakao.
Lojzka je tihim cviljenjem popratila. Kao da ih je Katica napustila zauvijek
Bila je drugačija, posebna, prava, Krešo je malo sanjario čak o vjenčanju Ali otišla je
Sve je pokvario. S njom nije smio kao s Davorkom i drugima! Ona je od druge materije, stvarna. A on sa svojim skini se
Katica utrči u tihu stan, pažljivo se izuje, ode u kupaonicu i dugo gleda sebe u ogledalu, pa se počne smijati, prvo tiho, potom sve glasnije.
Katice, što je? Jure kuca, onda struže, uplašen za ženu.
Ništa, Jure. Spavat treba Spavat…
Marijana Perković zove za par dana. Katica već hoće spustiti slušalicu, ali joj bude žao, i Kreše, i navodno bolesne Lojzke.
Katica tješi, nalazi riječi, a Krešo sluša, sjedi pokraj Lojzkine podloge
Tko ti je sad opet bio? Dugo si… upita Jure. Marijana?
Da, izdahne Katica. Psu joj se razbolio.
Tužno, ajde. Katice, gladan sam. Je pita gotova? Jure digne obrve, Katica već leti vaditi mirisnu pitu s pletenicom iz pećnice.
Pozivi postaju svakodnevica. Ponekad se Katica javi, ponekad zatraži da Zvonko kaže da je nema doma. Umorila se od tješenja, razgovora, smijeha A otjerati ga, viknuti, zabraniti nije mogla, Krešu joj je bilo nekako žao: što valja, sam je u onoj hladnoj kući s tisuću stupova, još mu i pas bolestan
Krešo je hodao po kazalištu kao sjena, počeo lošije plesati, krajem veljače dao otkaz.
Pa kako, čovječe?! promrmljao bi Zubčić. Na koga baš sad
Nemate vi nezamjenjivih. Oprostite
Da Katica radi tu, na trećem katu, zaboravio je. Ili mu je um bio posve u snovima.
Posljednji put nazvao je sasvim u krivom času. Bio je Katici rođendan, gosti, duga večera, haljina, cvijeće, sve kako treba, kad zvoni telefon
Da kažem da te nema? pita Jure. Nek Marijana nazove poslije.
Ne! Ma ne, ja ću. Samo ovaj put, Jure Molim…
Ona uzme slušalicu, Krešo reče da mu je Lojzka okotila štence, a on bi joj jednog rado poklonio.
Zašto? začudi se ona.
Samo da bar Lojzini mladunci imaju tebe. Katice, pa zaljubio sam se, razumiješ Ti nisi lutka, ti si zemaljska Sličiš mi na majku… Dobro, oprosti. Hoćeš štene?
Uzme ona jarko žuto, smiješno, nespretno štene. Zvali su ga Vjeko. Brzo se priviknuo u Katicinu stanu, sprijateljio se sa Zvonom, no Katica mu je bila iznad svih.
Uvijek ju je čekao na pragu, sjedio i smiješio se uskom njuškom. I on je znao da je ona najbolja.
Godine su prošle, a gdje je sada Krešimir, što radi, što osjeća, Katica ne zna. Mužu je sve ispričala još davno, on se samo nasmijao, nije pokazao ozlojeđenost.
Katica se dan-danas boji poziva. Nije to ni strah, više ne zna kako se ponašati. Sanja ponekad prošlost, gleda je tužnim bratulićevskim očima, cvili. Ali dođe Zvonko, buduća nevjesta Sandra, i svijet opet kruži kako treba.
A najbolji plesač HNK-a, od dana svog odlaska, živi povučeno u kući sa stupovima. Povremeno mu dolaze Davorka i sin. Sjede u velikom boravku, piju kavu iz najmanjih šalica, a Krešo gleda kroz prozor, misli kako je cijeli život raspljesao, pronio kroz uzbuđenje, dotakao puno, ali ništa nije osjetio, osim možda kratkog žara. Ljubav to je ostala tamo, uz Katicu, kojoj nije stigao pokloniti kartu za zadnju predstavu. ŠtetaJednom, kada je Vjeko već staro psisko s bijelim brkovima i teškim zglobovima, Katica u rano nedjeljno jutro briše prašinu s telefona, okreće broj, stane, pa ga spusti. Zamišljeno pogleda kroz prozor, gdje Zvonko i Sandra podižu dijete u naručju. Jure, naslonjen na dovratak, smije se unuci što trči za Vjekom po dvorištu.
Katica zastane, upija svjetlost koja prosijava kroz zavjesu, i osjeti u sebi blagi nemir, ali i toplinu. Uhvatila se da više ne očekuje uzbudljive pozive, niti joj treperi srce od propuštenih prilika. Umjesto toga, tu su mekane šape po parketu, dječji smijeh, miris świeže pite, i sigurnost koja ispunjava dom.
Dok gleda obitelj kako uživa, šaptom se nasmiješi samoj sebi. Na trenutak joj se pričini da čuje škripu cipela po baletnom podiju i da, negdje duboko u sebi, još uvijek voli onu uzbuđenost što je donio jedan upućeni osmijeh i neočekivani poziv. No, još više voli ono što je s vremenom naučila: da njezina stvarna glavna uloga nije bila u imaginarnoj predstavi, već tu, u vlastitoj kuhinji, za vlastitim stolom, s obitelji i psom koji je uvijek vjerno čeka.
Telefon zazvoni, staro, zavijajuće, izlizano zvono. Katica podigne slušalicu, nasmiješi se i nježno izgovori: “Halo, izvolite?” Bez uzbuđenja, bez treptaja. Ali s dragocjenom, svakodnevnom radošću svojom i ničijom više.
Vani, sunce zapleše po stolu. Vjeko mahne repom. A Katica zna: možda nikad nije bila solist na pozornici, ali je zato u životu uvijek bila baš na svom mjestu.
