Sjedi! Nema nas kod kuće! – mirno je izgovorio Petar.

Sjedi! Kao da nas nema doma! mirno je rekao Petar.
Ali zvone! Valentina je zastala, podigla se s kauča.
Neka zvone, odvratio sam.
Što ako je netko bitan? upitala je Valentina. Ili nešto važno?
Subota je, podne, rekao sam. Nitko nije zvao, nikoga ne čekamo. Zaključak?
Samo ću baciti pogled kroz špijunku, šapnula je Valentina.
Sjedi! zarežao sam. Nas nema doma! Tko god da je, nek ide svojim putem!
Znaš li ti tko je to? upitala je.
Naslućujem, zato ti i govorim da sjedneš i da se ne provlačiš kraj prozora!
Ako je ono što mislim, ne odustat će tako lako, slegnula je ramenima Valentina.
Ovisi koliko dugo im nećemo otvoriti vrata, uzdahnuo sam. Prije ili kasnije otići će. Neće im pasat spavat na stubištu. Nama ionako nije nigdje žurba. Uzmi slušalice, mobitel i gledaj film.
Petre, mama me zove, pokazala mi je mobitel.
Onda ispred stoji tvoja teta s onim svojim netalentiranim sinom, zaključio sam.
Pa kako znaš? začudila se Valentina.
Da je moj bratić s druge strane, zvala bi moja mati. Namjerno sam izgovorio “bratić” s gadljivo mekanim “ć”.
Ne gledaš mogućnost da je netko drugi? upitala je.
Da su susjedi, ne zanima me pričati s njima. Da su naši prijatelji, već bi otišli nakon što su jednom-dvaput pozvonili, ili bi nas prije toga nazvali, kao kulturni ljudi. Samo naši naporni rođaci mogu tako uporno zvoniti po pola sata!
Petre, stvarno je teta, rekla je Valentina s mukom. Mama mi poslala poruku. Pita gdje nas vrag nosi, teta Natalija bi ostala kod nas par dana, ima posla u Zagrebu!
Napiši joj da ima hotela koliko voliš po Zagrebu, samo se kiselo nasmijem.
Petre! prebaci mi Valentina. To ne mogu napisati!
Znam, razmislio sam. Onda napiši da nas nema doma, da smo se morali preseliti u hotel jer stan dezinficiraju od žohara!
Točno! nasmijala se Valentina i napisala poruku.
Sad kaže da rezerviramo dva hotelska kreveta za nju i Josipa! iznenadila se prva žena.
Napiši da nemamo novaca. Dodaš još da smo mi našli dva kreveta u hostelu, a s nama u sobi spava petnaest bauštelaca iz Bosne, dovitljivo sam odvratio.
Mama pita kad se vraćamo, pogledala me.
Reci za tjedan dana, odmahnem.
Zvonjava je prestala, a nama kamen sa srca pao.
Petre, piše da teta dolazi za tjedan dana, depresivno je rekla Valentina.
A mi opet nećemo biti doma, zarežao sam.
Petre, znaš da to nije rješenje? Ne možemo bježati zauvijek! Što ako naiđu neki radni dan? Ili nas zaskoče nakon posla? Ni tvoja rodbina ni moja nema granica!
Istina, priznao sam. Ko nas je tjerao kupiti toliki trosobni stan?
Pa radi naše buduće velike obitelji, rekla je Valentina.
Vrijeme je za dijete! ozbiljno sam započeo. Najbolje dvoje odjednom!
Kao da sam ja protiv? uvrijeđeno je uskliknula. Znaš da moramo na preglede! Nema sreće!
Da obiteljsku nervozu maknemo sve bi bilo drukčije, rekoh. Smetaju i tvoji i moji na smjenu. Oslobodit ih se, odmah bi išlo!
Valentina nije odgovarala. Zna i ona da sam u pravu.
***
Kad smo se spremali za vjenčanje, prošli smo silne skupe pretrage za plodnost, za genetiku, obilazili privatne doktore po Zagrebu.
Bilo je sve super ali nakon vjenčanja morali smo čekati s djecom i skupiti za stan.
Nasljedstvo nije dolazilo u obzir. Prije braka i ona i ja smo s majkama živjeli u jednosobnim stanovima. Sami smo mogli sve.
Pet godina teško radili i sve živo krpali da bi uzeli taj veći stan.
Drugi vlasnik, stara zgrada, ali uložili smo u obnovu. Od namještaja do posuđa sve iz početka. Kakva sreća!
U glavi mi se danima vrtila ona stara pjesma Olivera Dragojevića Vjeruj u ljubav kad smo se prvi put uselili.
Ali slavlje nije dugo trajalo; par dana nakon useljenja teta Natalija pred vratima s Josipom, a ni moja punica nije zaostajala kao pratnja.
Ovako se nećete stisnut… Ima mjesta, nije ovo kao moja sobica s Valentinom! teta je bio sva zadovoljna.
Odlično, zadovoljno je kimnula teta. Ja ću u sobu, a Josip na trosjed.
Nitko ne spava u dnevnom, rekao sam. To je prostor za odmor.
Nebitno, odmahnula je rukom teta. Valentina, reci mužu da nije u redu stavljati mog sina na dvosjed, hrče ko traktor!
Inače, doma sam, a vi još stol niste postavili.
Nismo vas očekivali, nesigurno je dodala Valentina.
I hladnjak vam je prazan, složio sam se.
Dobro, poletite u dućan! Petre, ti skokni po nešto, Valentina neka ide kuhat
Što stojite kao kipovi? upitala je punica. Tako vi goste dočekujete?
Da niste malo počeo sam, ali me Valentina odvukla u drugu sobu.
Kad sam uspio oteti ženinu ruku s mojih usta, pitam:
Valentina, jesam li ja nešto pobrkao? Možda da ih sad izbacim nazad tvojoj materi! U kompletu!
Došli su u goste, ali ponašaju se ko da su naši domaćini!
Petre, pusti… živi su jednostavno… u selu su navikli drukčije
Znam ja selo, ali bezobrazluk nigdje nije običaj. Ovo je baš to!
Nemoj molim te s mamom i tetom u svađu. Meni bi živce pojeli, a tebi bi bili neprijatelji broj jedan! To želiš?
Briga me tko sam im! Ako ovako nastave, meni će biti lako izbaciti ih i zaboraviti da postoje.
Petre, pusti… Ako sad izbacim tetu, mama će me prokleti! A nemam nikog osim nje!
To me zaustavilo. Stisnem zube i odem u dućan.
Teta Natalija ostala je kod nas dva tjedna umjesto planirana tri dana. Na kraju prvog dana, meni su ruke drhtale valerijana je pomogla.
Kad su oni konačno otišli, slavili smo s Valentinom kao rijetko kad, s metlom i krpom danima za njima čistili.
I tako, kad smo mislili da smo se spasili, eto i mojega bratića, Daria, s obitelji.
Brate, dolazim samo na kratko, izljubio me, kosti mi prsnuše. Moram nešto riješit, pa nazad!
Zar to ne možeš sam? upitao sam.
Ma kakvi! Imam obitelj, neću ih ostavljat u selu dok sam u Zagrebu! Nego, ako zaglavim, žena mi treba čuvat leđa!
Zato si doveo i djecu? posumnjao sam.
Pa s kim bi ih ostavio? Dario se nasmijao i pljesnuo me po leđima. A vrijeme je da malo prodrmamo grad, kao nekad.
Dario! zaorila je njegova Svjetlana. Ja ću te prodrmat tak da ćeš drmat još tjedan dana!
Sat i pol nakon njihovog dolaska Valentina je legla s glavoboljom.
Djeca se deru i trče po stanu, Svjetlana viče da je to katastrofa, a Dario bi van, zapalit noć. Svjetlana na rubu suza.
Petre, pa ti si jedinac, tiho je rekla Valentina zagnjurena u jastuk.
To je bratić po materinoj strani, mrzovoljno sam slegnuo. Ja ga zovem rođak.
Zovi ga kako hoćeš, možeš li ga nekako natjerat da ode?
Volio bih ja to, položio sam ruku na srce, ali puni krug, kao i s tvojom tetom. Moja mama bi mi mozak pojela!
Jedni su otišli, drugi došli. Teta Natalija i Josip stalno su imali posla u Zagrebu. Dario i klan povremeno su se pojavljivali zbog svojih poslova. A obe mame su stalno kontrolirale kćerku, odnosno zeta.
Svaki posjet trošio nam živce i potkopavao psihu i bračnu harmoniju.
U toj straćari stalnih gostiju naravno da nije bilo govora ni o kakvom djetetu. Kakvog zdravlja, kad ni privatnost više ne znaš kako izgleda?
***
Ajmo zamijenit stan? predložila je Valentina.
Za ludnicu? nasmijao sam se. I onako će nas uskoro strpat tamo!
Ne, nego na isti ovakav, ali u drugom kvartu! Drugi ljudi možda žele tu, a mi im zamijenimo i nitko ne zna gdje smo nestali!
To ti je samo privremeno rješenje, slegnuo sam. Bratić, teta… Oni će nove stanare dovest do ludila dok ne saznaju gdje smo, pa će nam opet uletiti.
Možda stignemo začeti bebu u međuvremenu! s nadom reče Valentina.
Treba i roditi, ne samo začeti! Cijela trudnoća ništa im ne znači, sumnjičavo rekoh.
Najradije bih se iselila, tužno promrmlja Valentina. Možda kod prijatelja? Imamo bar malo mira?
Misliš kod Marka i Katarine? upitam.
Aha, imaju jednu sobu slobodnu!
Tamo im pas Tera spava, nasmijem se. Zaboravila si?
Pa bolje ja s ovčaricom nego s rodbinom! spustila je glavu Valentina.
Stani! viknuo sam, shvatio sam. Marko, posudi mi Teru!
Frende! Duguješ mi zauvijek! Baš idemo na more, a nemamo kome psa ostavit! Tera ne voli strance, ali vas zna i voli! Hrana, igračke, dekica sve nosim! I još ću platiti!
Donesi! značajno sam rekao.
Okrenuo sam se ženi s osmijehom sreće.
Zovi mamu, neka teta dođe već sutra. Ja ću najavit Dariju neka navrate kad stignu!
Jesi siguran?
Svi dobrodošli! radosno sam rekao. Što ću ja, ako im naš ljubimac ne bude pasao?
Rođaku Dariju i njegovima bio je dovoljan jedno vuf! da produže u hotel.
Zaključajte tu beštiju negdje! ciknula Svjetlana, skrivajući se iza sina.
Šalite se? kroz smijeh ću ja. Četrdeset pet kila čistih mišića! To je njemački ovčar! Vrata nosi ko šibice!
Zašto se zubima smiješi na mene? teta jedva progovori.
Ne voli strance, slegnula je ramenima Valentina.
Riješite se tog psa! Ne mogu ovako živjeti!
Kako to misliš? dižem glas. To je naše dijete! Mi smo joj sve!
I ne bi je mijenjali ni za što! dodala je Valentina.
Onda zovu i mame, pitaju kako smo mogli odbiti rodbinu.
Nismo nikog otjerali, odgovaramo, sami nisu htjeli ostati! Neka slobodno dođu!
A pas?
Mama, pa ne odbijamo goste…
Ali ni mame nisu više navirale.
Mjesec dana poslije, Tera ode svojim gazdama, ali spremna vrati se kad treba.
Nije trebalo. Valentina je čekala blizance.
Bitno je da nismo odbijali…