Obavezno ću se vratiti
– Kako to mislite da ga više nema?! Jeste li sigurni? – zbunjeno sam gledao ženu koja mi nije dala da uđem u studentski dom, pokušavajući shvatiti govori li istinu ili…
– Sigurna sam! I nemate ovdje što stajati, mladiću… – grubo je odbrusila domarka, napravivši nekoliko koraka naprijed ne bi li me odmaknula od ulaza.
*****
– Ej, što to radiš?! povikao sam, skoro ispuštajući lonac s tjesteninom od iznenađenja.
Okrenuo sam se baš u trenutku kad je drska narančasta mačka, popela se na stolicu i u punoj veličini pokušavala srušiti staklenku paštete sa stola.
Da, baš srušiti!
Jednu je šapu naslonila na stol, a drugom ciljano gurala teglu prema rubu. Očito je računala da će, kad staklenka padne i razbije se, uspjeti dograbiti koji komad mesa i pobjedonosno pobjeći.
Ali iznenadio sam ju.
– Mijau! uvrijeđeno je promrmljala, naglo skočila sa stolice i za svaki slučaj odmaknula se prema izlazu iz kuhinje.
Po njezinim očima bilo je jasno da se nimalo ne kaje. Štoviše, vidjelo se da je razočarana što joj plan nije uspio.
A kako i ne bi bila svečera se očito otkazuje…
– Mijau! još jednom je oglasila, buljeći u mene dok sam odguruvao staklenku natrag na sredinu stola.
Potom sam lonac s tjesteninom spustio na stol i zbunjeno pogledao tu narančastu mačku, ne znajući odakle se stvorila u kuhinji.
I ona se vjerojatno to isto pitala mene prije nije viđala.
– Odakle si sad ti izronila? upitao sam, približavajući joj se. Tko te pustio u dom?
– Mijau!
Ta je mačka već više od godine dana zakonito stanovala u studentskom domu.
Ma kakvo stanovala preživljavala!
Najčešće je završavala s onim što studenti ostave po kantama za smeće, ali u posebno gladnim mjesecima znala je i s nečijeg stola zgrabiti hranu.
Što možeš u velikoj obitelji treba imati oči na leđima.
Tako je i ova narančasta stalno bila na oprezu.
Čim bi začula nešto sumnjivo iz kuhinje, odmah bi krenula u lov.
Studenti, naravno, nisu baš odobravali njezine kradljive navike, ali su imali razumijevanja i sami su vječno gladni.
Napolje iz doma je nisu tjerali, jer je, koliko god bila smutljivica, uporno tjerala miševe koji su se uvlačili noću u zgradu. A od tih miševa više štete nego od jedne brkate lopuže.
Tako da su stanari doma tolerirali mačkine izlete, a ona im nije zamjerala što su stalno prisutni.
Jedino brucoši, koji su se tek doselili, nisu znali ništa o tom dogovoru i čudili su se otkuda tuđa mačka kuha s njima večeru.
Ja sam, naravno, bio jedan od tih neupućenih.
Htio sam je već potjerati i reći domarki, ali nisam stigao.
– Anđelko, što galamiš? provirio je iz susjedne sobe Marko, moj cimer.
Za razliku od mene, koji sam se tek doselio prije par dana, Marko je bio na trećoj godini i već starosjedeoc doma.
– Ma, mačka je nekako ušla u kuhinju i pokušavala skinut teglu paštete sa stola! odgovorio sam. Šta se svega neće sjetiti.
– To je Smetlica, ona stalno tako, – smije se Marko. – Zadnje vrijeme stalno krade hranu. Ljeto je bilo pusto pa je poludjela.
– Kako Smetlica?
– Zato što nakon nje ne ostaje ni mrvica na podu. Eto, tako zovemo smiješno, jel da?
– Jest, fora. Ali zar životinje smiju biti u domu? Valjda je to protiv pravila. Ako domarka sazna ode glava.
– Znam, ne smiju. Al domarka je sama rekla da je Smetlica naša mačka i da može ostati. Po cijelu noć lovi miševe, koristi svima. Stvorili smo iznimku.
– Eh, baš koristi! Mal da sam ostao bez večere zbog nje, – promrmljao sam. Mogla se i posjeći na staklo. Glupa mačka!
– Sve je dobro prošlo! smije se Marko. A što se tiče njezinih sposobnosti, ne bi vjerovao. Izuzetno je pametna. I lukava
– Samo običan lopov, – nisam popuštao.
– Anđelko, to nije mačka, to je život, – smije se Marko. Ni ti ne ostavljaj hranu bez nadzora. Ali nemoj ni mačku kriviti inače će te domarka izbaciti iz doma. Može ona to.
– Neka onda ona uzme tu mačku k sebi doma.
– Pa i bi, ali ne može. Ima doma već pet-šest spašenih mačaka u garsonijeri.
– Ne mogu zamisliti toliki broj mačaka u stanu…
– Ona ih voli.
Kad je Marko otišao, otvorio sam paštetu, natočio si tjesteninu i započeo večeru.
Mačka je sjela uz prozor i promatrala, bacajući pogled čas na mene, čas na staklenku s paštetom iz koje sam vadio komadiće mesa.
– Gladan si? upitao sam.
Mačka je frknula kao da ne vidiš
– Oprosti, bezveze pitanje, – nasmijao sam se. Ajde da ručamo zajedno?
Dok sam dijelio jednako tjesteninu i paštetu, mačka me s čuđenjem promatrala.
Zbilja misli podijeliti večeru sa mnom? Ili me zafrkava? Ako me zafrkava, nosit ću mu po godinu dana miševe pod vrata!
Kad sam spustio tanjur s tjesteninom i paštetom pred nju, shvatila je da nije šala.
Da nije frajer, gotovo bi se rasplakala. Zamislite ti to: čovjek dijeli večeru s mačkom! Nije to čovjek nego čovječina!
Teško je povjerovati, jer drugi studenti nisu baš dijelili hranu s njom. Osim možda kad je sveta Lucija ili Martinje. Ovaj dečko je bio drugačiji. Nekako bolji, topliji.
Zato sam odmah osjetio toplinu prema njemu. Nakon te večere, smatrala me svojim čovjekom.
Tako smo se sprijateljili. Pravo, iskreno.
Davao sam mački hranu ne tražeći ništa zauzvrat, a ona me voljela samo zato što jesam.
Prvih nekoliko mjeseci viđali smo se samo u kuhinji ili hodniku, ali ubrzo mi je Smetlica jedne večeri sama došetala pred vrata sobe. Grebala je nogom dok nisam otvorio, onda radosno zamijaukala i utrčala unutra, bez dopuštenja.
A što, kad su vrata otvorena, može se ući. Mačke imaju svoja pravila.
Sad smo svaku večer ležali zajedno na krevetu. Točnije ja na krevetu, ona na meni. Tako joj je bilo udobnije. Nisam je ima srca maknuti, naprotiv, dugo bih je mazio po glavi.
I počinjao sam shvaćati ljude koji imaju više od jedne mačke.
Jedino čega sam se bojao bilo je to što će mi prije ili kasnije u sobu smjestiti cimera. A onda će Smetlica morati napolje, jer nije svakom drago živjeti s mačkom.
No, na sreću, to se nije dogodilo.
Domarka je, čim je saznala da mi Smetlica večera u sobi, rekla tiho:
– Samo vi mirno živite, dečki! Nikoga ti neću doseljavati u sobu. I još nešto hvala ti, Anđelko.
– Zašto?
– Zato što si bio čovjek. Toliko sam puta molila studente da je uzmu ili da brinu o njoj, ali svi bi samo odmahnuli Imamo mi svojih problema!. Ti si prvi koji je preuzeo odgovornost za Smetlicu.
I tako sam s mačkom dijelio sobu.
Bilo mi je malo neugodno zvati novu prijateljicu Smetlica, pa sam joj smislio hrvatsko ime, zvučalo mi je ljepše Zora.
Mački je, iskreno, bilo svejedno kako će je zvati, ali iz pristojnosti je par puta zamijaukala odobravajući moje novo ime.
– Eto vidiš da ti se sviđa, znao sam! – uskliknuo sam. Jel idemo večerati?
– Mijau!
I sve je kod nas bilo dobro, baš kako treba. Živjeli smo skromno, složno, i nakon diplome sam planirao Zoru odvesti sa sobom.
A onda se, na zadnjoj godini, odjednom pojavila Tea.
Ma ne baš odjednom, viđao sam je prije po domu, samo smo jedva poznati bili. Dobar dan-zdravo.
Na božićnom tulumu smo se bolje upoznali. Prišla mi je, pitala da joj upalim prskalicu. I između nas je kliknulo.
Ubrzo je sve svoje slobodno vrijeme provodila sa mnom. A Zora je to, naravno, primijetila.
Kad bi Tea ušla, mačka bi glasno frkala i siktala, a kad bi nas dvoje zatvorili vrata i ostavili je vani, žestoko je grebla. Čak skakala na vrata, kao da će ih razvaliti.
– Smirite tu mačku već jednom! – vikale bi susjede.
Morao sam je pustiti unutra i ispričati se Tei.
Ona se naljutila i otišla, Zora ju je ispratila pogledom pobjednika.
– Zora, ne možeš tako! pokušao sam objasniti. Volim te, ali i Tea mi je draga. Možda nešto bude s njom u budućnosti. A ti mi ne pomažeš!
– Mijau! mirno je odgovorila.
Pokušavala mi je objasniti da Tea nije baš djevojka za mene, ali ja nisam kužio ni riječ mačjeg.
A uskoro sam i sam shvatio. Kad sam Tei napisao diplomski rad, pozdravila je i više se nije javila.
– Oprosti, Zora, što te nisam slušao mislio sam da si ljubomorna, a samo si me željela zaštititi.
– Mijau… umiljato je mrmljala na mojim koljenima.
I onda je došao trenutak kad sam morao iseliti iz doma, jer sad sam već bio diplomirani, a ne student.
– Marija, – obratio sam se domarki, – možeš li malo pričuvati Zoru? Moram naći posao, stan, a i kod roditelja sam planirao ostati. Ali čim sredim sve, vratit ću se po nju. Obećajem.
– Dobro, Anđelko, ne brini, – nasmiješila se Marija. Sigurna sam da će te Zora čekati. Zar ne, Zora?
Ali ovaj put pričljiva mačka nije ništa rekla. Pogled joj je bio tužan. Kao da je osjećala da se nešto mora dogoditi, ali nije znala što.
– Ponašaj se lijepo, Zoro! rekao sam i posljednji put je pomazio.
*****
Prošlo je pola godine otkako sam otišao iz doma. Nažalost, mama se teško razboljela pa sam ostao u rodnoj varošici pomagati koliko treba.
Kad sam se napokon vratio u Zagreb, brzo sam našao posao i pristojan stan po normalnoj cijeni. Gazdarica je bila odlična.
Kad sam je pitao smije li doći sa mnom velika, draga mačka, samo je uzviknula:
– Pa naravno! Imam i ja doma tri krznaša. To je pravo bogatstvo!
I tako sam otišao po Zoru u dom. Nedostajala mi je i radovao sam se opet vidjeti je.
Zanima me, još uvijek krade hranu studentima?, razmišljao sam prilazeći ulazu.
– Kamo vi, mladiću? Pristup samo s iskaznicom!
Zastao sam i zapanjeno pogledao posve nepoznatu ženu oštra lica i smrknutih obrva.
– Dobar dan, znate li gdje mogu naći Mariju, domarku? pitao sam, nesiguran tko je ovo.
– Koja Marija? Na kojem je godini?
– Nije ona studentica, – nasmiješio sam se. Radi kao domarka ovdje. Ne znate gdje je?
– Aa, na tu Mariju mislite. Nju više nema ovdje.
– Kako to?
– Otišla je zbog zdravlja. Sad sam ja domarka. Bez iskaznice ne ulazite! Nema tu mjesta nepoznatima!
Nisam ovo očekivao, ali što sam mislio pola godine je prošlo, svašta se može dogoditi.
– Slušajte, zapravo sam došao po mačku. Narančasta, velika, živi tu po domu. Mogu je povesti?
– Nema ovdje mačaka. Ne smije biti!
– Ali, kad sam još bio ovdje, bila je. Živjela je sa mnom u sobi.
– Možda je bila. Ali sad je više nema. Istjerala sam je van. I nemojte me tako gledati. Znate pravila.
– A kad kad ste je potjerali? Prije mjesec, dva? Molim vas, recite!
– Pa prije početka godine, – mirno kaže žena. Nema smisla je tražiti oko doma, nema je. Nema vise bacionalnih životinja tako pravila nalažu. Molim vas sad, van! Nemate što tu stajati.
Htio sam joj još nešto reći, ali sam se predomislio. Radi samo što mora.
Izašao sam ispred doma i zbunjeno promatrao okolinu. Znao sam da je mala šansa da je nađem. Pa neće me mačka čekati pola godine
Možda je našla drugi dom, možda ju je netko uzeo. Nadam se. Ali ako je negdje vani gadno.
– Da sam znao da će tako biti, nikad je ne bih ostavio, – grizao sam se, zagledavajući se u hrpu uličnih mačaka u nadi da ću ugledati Zoru. A što ako je više nema?
Ta me misao stisnula. Zora mi je bila više od mačke, bila je prijatelj.
A nema goreg nego izgubiti prijatelja.
– Pa gle ti njega, kakav je! Nisam danas skuhala tvoje omiljene špagete s paštetom, jedi što ima!
Okrenuo sam se na ženski glas i zastao. Uz rub ceste prema meni je polako hodala velika narančasta mačka.
Nekoliko metara dalje stajala je bakica s tanjurom u ruci. Očito je došla nahraniti mačku, a on se izmotava. A zimi, željnih hrane, uvijek ima dovoljno.
Već su za njom potrčale druge mačke, držeći se uz njene noge i moleći zalogaj.
A ova narančasta ide ravno prema vratima doma iz kojih sam maloprije izišao, ne obraćajući pozornost na pomamu oko hrane.
– Zora… – tiho sam pozvao.
Mačka je zastala, podigla glavu i ukočila se.
Nekoliko smo sekunda stajali nasred ulice, gledajući se, ne usuđujući se tko će prvi krenuti. Možda samo odmjeravamo? Da se ne zabunimo?
A onda sam ja obrisao suzu i potrčao prema Zori, a ona istog trena potrčala meni.
Dočekao sam je kad mi je skočila pravo u naručje, stisnuo je, smijući se širom. Vratio sam se Vratio sam se, šaptom sam ponavljao.
Ljudi na cesti su zastali i gledali nas, nasmiješeni. A i bakica je brisala suze.
– Oprosti mi Oprosti što sam te ostavio i skoro izgubio, – šapnuo sam.
– Mijau! odvratila je Zora, obgrlivši me šapama.
Bakica nam priđe i obrisavši lice upita:
– Znači, vaša je ovo mačka?
– Moja je, – klimnuo sam.
– A kako je završila na ulici?
Ispričao sam joj sve, a ona je živo slušala.
– Eh, kako to život zna zakomplicirati, – promrmljala je. Svi su je pokušavali uzeti doma.
– I?
– Ni k dvije nije htjela. Gotovo ništa osim špageta i paštete ne jede. Kako nije uginula od gladi, ne znam.
– Takva je Zora, ima svoj karakter. Hvala što ste bdjeli nad njom.
– Hvala i vama, mladiću. Sad je jedna mačka manje na ulici. Sretno vam.
– Ajmo doma, Zoro? nasmiješio sam se. Napravit ću nam špagete s paštetom ručat ćemo zajedno.
– Mijau! sretno se oglasila i privila uz mene, lagano predući. Njezin je čovjek opet tu, vratio se po nju, sad je sve u redu.
I krenuli smo…
