Pala kobila
Olivija ju je odmah primijetila, sva se ukočila, na brzinu popravila ovratnik bluze, otpuhala s hlača prašinu, pročešljala frizuru prstima. Ako će doći do susreta, neka bude s klasom! Ma što ta Ana-Marija Stipetić može imati protiv nje? Zašto je, uopće, Ana-Marija pozvala Oliviju baš u ovaj preskupi restoran? Da joj pokaže tko je tko, možda gle, mala, ti si obična huncutica, ne grabi više nego što ti pripada?
Olivija je već preletjela jelovnik, konobar joj je pristojno dobacio crtić, stalno se muvao oko njenog stola, kao spreman uskočiti u sekundi, izvući blok, pa piši, piši, piši
Ali Olivija je naručila samo kavu. To se valjda tako radi kad nekoga čekaš u restoranu: naručiš kavu, donesu je u sićušnoj šalici, i onda je cediš, rastežeš na minute, satima čekaš, nerviraš se i gledaš vrata.
Je li bila nervozna kad joj je Ana-Marija, supruga njenog dragog, ugledna dama iz samih zagrebačkih viših krugova, sama nazvala i zamolila sastanak? Naravno da je. Što nije šala kad te zove žena tvoga ljubavnika, smireno dogovara susret, još i pita kad ti odgovara. Oliviji je najviše odgovarao petak popodne, taman stigne do frizera, manikura, obuče nešto spektakularno, pa da žena od Vitomira odmah shvati da je Olivija u svakom pogledu u prednosti.
Ana-Marija je stigla u elegantnoj, jednostavnoj haljini, s krojem koji ističe baš ono što treba skromni remen, nježni tonovi lavande. Znala je da joj ta boja sjajno stoji, kombinirala s njom naušnice i diskretnu ogrlicu, rukavice. Ne zato da šokira Oliviju nego zato što je Ana-Marija žena, a žene, bez obzira na godine, jednostavno moraju uvijek izgledati fantastično.
Olivija je srknula gorku kavu i vratila šalicu na tanjurić. Prišuljao se konobar, onako s one strane želi li dama još jednu? Dama nije željela. Dama je promatrala prilazak Ana-Marije Stipetić i osjećala navalu panike zar će sad ova, naizgled mirna žena, skočiti na nju, izvući joj pola kose i sve će završiti skandalom kakav jedan restoran u centru Zagreba ne pamti? Pa pun je ljudi, možda i pokoji novinar, a sutra već prenose kako ukućani StipetićGlavaš vode rat zbog ljubavnog trokuta. Vitomir zbog toga neće reći hvala
Obitelj Stipetić-Glavaš stanuje u ogromnom stanu na Tuškancu. Olivija nikad nije bila kod njih, Vitomir se držao pravila ne miješaj osobni život i obitelj, ali zna otrgnuti koju anegdotu kako je Ana-Marija kupila novu garnituru, renovirala kamin, stavila ogromnu hidromasažnu kadu koju su morali dizalicom unositi preko balkona jer nije stala u lift. Pričao joj je da voli cvijeće, pa cijeli stan, uključujući hodnike, pod Aninim vodstvom podsjeća na mini džunglu.
Olivija nije zavidjela. Ima ona svoje slatko gnijezdo, a Vitomir doleti baš tamo kad mu dosadi obiteljski jaram i gradska vreva, njima je tu super i ne treba im nikakva svjetlosna shema, skupocjeni perzijski tepisi ni turske zavjese. Nek’ Ana sama usisava ako želi.
Ali Ana-Marija ni nema baš to što svi misle. Osim možda lustera. Stan na sjevernoj strani zgrade, svjetla uvijek mora biti, zato je Ana zvala dizajnera da joj složi atmosferu i naglaske. Mrzi ona bijelo bolničko svjetlo, radije zlatno-žuto, kremasto, zelenkasto. I zaboravite orijentalne tepihe više su joj srcu oni ručno tkani, iz Like, s cvjetnim motivima. Zavjese? Debele, padaju kao olovo i ne dopuštaju znatiželjnim Zrinjevčanima zavirivati unutra niti da ljeti vrućina pobjegne van.
Ne, Olivija zapravo pojma nema tko je Ana-Marija, ni kako diše. Svi ju procjenjuju kao tipičnu ženu bogatog muža i dalje se ne zamara paralelama
Ana-Marija je ostavila sako na recepciji, blickala pogledom po cijeloj sali, odmah skužila Oliviju stisnutih, bijelih šaka na koljenima.
Sada slijedi scena. Mora!, bubnjala je Oliviji u glavi misao, srce joj je udaralo kao da trči Sljeme gore-dolje.
Jeste li vi Olivija? Oprostite na kašnjenju skida Ana-Marija velike, okrugle naočale s plavim okvirima i kristalićima. Spremila ih je na stol, pričekala konobara da zagrne stolicu, zahvalila kimanjem, sjela.
Želite li što? pitao konobar.
Može. Zapravo, gladna sam. Dajte mi salatu… piletinu i sok od brusnice, ali bez leda, molim. Olivija, vi ništa? Probajte, ovdje stvarno super kuhaju! namignula je Ana namjerno prijateljski.
Ali Olivija samo odmahne glavom.
Kako hoćete Ana nije navaljivala, vratila jelovnik konobaru, sklopila ruke pred sobom. Toliko se pripremala na ovaj razgovor, probala razne scenarije, vježbala rečenice i na kraju, kad sjedne, sve joj ispari iz glave. Ostao samo grč u želucu.
Olivija je šutjela. Ti si zvala, ti počni! kao da joj oči sugeriraju.
Ana pogleda oko sebe, traži poznata lica. Srećom, ni traga. Protrlja vrat, kao da je ukočen, spusti pogled na ruke i konačno započne:
Olivija, jeste li ikad vidjeli kako pada kobila?
Kobila? skupila obrve Olivija.
Da, konj, rasni konj. Vitomir je jedno vrijeme išao na konjičke utrke, vodio me na hipodrom, sjedili smo i “bodrili” kobilu koju je on odabrao. To je strašno mjesto, hipodrom. Brzina tolika da čovjek samo što ne odleti na zaštitnu ogradu A još gore je kad kobila padne. Maloprije je jurila kao metak, vidiš kako rade mišići, kako baca naprijed snažne noge, sve na njoj pod konac. Prva, pa druga, prestiže… ali onda nešto ne ide, i to stvorenje tresne u pijesak. Pati, kopita joj se presavijaju, glava zafrljači na stranu, a brzina tolika nema ustajanja, vuku je još metar-dva po tlu… Vrti se u prašini, rže, stenje, pa se smiri, šokirana padom. Svi su za nju navijali, svi su ulagali, ona je išla naprijed, a sad je mrtva trka, kobila na tlu, s polomljenim nogama. Neke se još izvuku šepaju i vuku dalje, druge, one s manje sreće zauvijek ostanu.
Čemu mi to pričate? Ana-Marija, molim vas, ne radimo dramu! napela se Olivija prema naprijed. Uspoređujete mene s kobilom? Da ja trebam pasti, a vi dobijete medalju i pehar? Glupa metafora i…
Glupa, slažem se. Ali precizna. Pogriješili ste u ulogama. Ja sam ta pala kobila. Noge mi polomljene, crno pred očima, a pred menom beskrajna, mala muka slegnula je ramenima Ana, nasmiješila se konobaru donoseći salatu.
Kakva muka? Ne razumijem, zašto sve ovo izvodite? Zašto ovaj čudan razgovor? Vitomir… Pa on je mene izabrao, nisam mu se ja sama na vrat bacila, nisam ga vrebala iza ugla. On je mene izabrao. Pa to je muška stvar izabrati jednu među mnogima, njegova je, prava. I ona izabrana bude ponosna!
Ponosni ste? jednostavno, kao da pita za vrijeme, upita Ana. Što ste “izabrana”? Da ste ženka, pa vas je odabrao? Ja sam ga, znate, i vrebala i u zagrljaj mu se bacala i pisma mu pisala smiješno kad se sjetim… Zajedno smo iz fakultetskih dana, ali tada me nije ni primjećivao, osim kad je trebalo seminarski napravit, a kasnije… Kasnije sam ga osvojila, ne u prirodnoj, nego ljudskoj igri. Uvjerila ga da mu je sa mnom dobro. Nije bilo love tada, sve što ima sad, i moja je zasluga. Ja sam bila stalna, pouzdana, netko tko ga nikad neće prevariti. I godinama smo išli kroz život, sve brzo posao, sin, putovanja, društva Ja, kao prava kobila, visoko podignutih nogu trčim naprijed. A sad sve gotovo.
Zbog mene? tiho je pitala Olivija gledajući igru svjetla na vilici.
Ma nemojte sve komplicirati. Novac će vam ostati, meni ništa ne treba. Volim ga takvog kakav jest. Možda vam bude i lakše ako vas ostavi… Ako…
Ana se niotkud nasmijala. Tako prirodno, olako, prodrma glavom, ona njena raskošna kestenjasta kosa zablista, oči joj se razvuku na srebrne bore. Godine, što ćeš…
Što je toliko smiješno? namrštile obrve Olivija. Nije nikad voljela te igrice, aluzije i natuknice. Neka se kaže direktno, vikne, opsuje ako treba, pljusne čaša. Ovo okolo-naokolo, s konjima i padovima, što je tome smisao?
Smiješno je što mislite da ste vi krivi za moj pad. Olivija, vi s tim nemate nikakve veze. Ja sam pala sama. Letjela sam naprijed, lijepa i hrabra, pa svratila kod doktora i to je bilo to. Sve je u trenu puklo, pala sam u pijesak figurativno, naravno. I nisam se već dugo ustala. To što Vito sada ima vas, posljedica je mog pada, ne uzrok.
Kod doktora? Ne razumijem… Možete li biti izravni? puca iz nje nestrpljenje.
Mogu. Vitomir voli ispravne “igračke”, savršene “barbike”, ženske koje rade kao sat. Ako žena “zariba”, i nije to gripica ni gastritis, nego kad mu žena treba njegu i pažnju, i ne može više jurišati kroz život, postaje teret mirno izgovara Ana. Uzdah gotovo starinski rezigniran ima put, ideš njime, ima cilj, nekome blizu, nekome daleko, ali svatko ga ima…
Pokvarili ste se? tiho pita Olivija.
Da. Razboljela se. Desi se to ženama mojih godina. Ali nemojte, doktori su napravili sve, kosa mi opet raste i k’o da je sve u redu. Ali više nisam savršena. I skroz mi je nestalo volje za mnogo čime. Moj muž, vaš Vito, ne može me podnijeti. Pa kako s takvom na more? Sram ga, možda netko vidi, ona je falična! A vuku se tu i oporavak, kontrola svakih pola godine, slušanje loših vijesti. Navikla sam. Imam sina, pametan je i odgojen, studira u Rijeci pa se i vidimo rijetko, ali osjetim ga stalno. Imam svoj posao, svoje cvijeće, život ide dalje, tek što uvijek sam ta pala kobila. I Vitomir me otpisao.
Želite da vas žalim? Zato ste me zvali? Da ja osjećam krivnju? Iskreno, žao mi je, ali Vitomir odluke donosi sam, on… prekinula je Olivija i pomislila da zaista ni znala što traži ovdje. Zašto je pristala?
E, to ti i ja hoću reći, Olivija. Nemoj me žaliti, nikako! Ana se uozbilji, pogleda Oliviju ravno u oči. Sažaljenje stavi čovjeka u poziciju gubitnika ja ni to ne tražim, ni neću moliti da mi vratiš muža, da ga pustiš. Ne treba mi više. Postala sam mu teret, ne podržava me, pa čemu sve to? Samo znaj: ako se tebi nešto dogodi, i tebe će baciti. Vito voli samo nove igračke. Ostale? Smetlište. Ej, šteta što nisi naručila salatu! naglo mijenja temu. Ovdje je stvarno fantastična! Inače je ovaj restoran otvorio tatin prijatelj, kao klinka sam znala dolaziti i gledati kako se uređuje, pola Zagreba me tu znalo. I glavni kuhar, stric Ante, uvijek mi je davao kuglicu svog domaćeg sladoleda. Lijepo je vidjeti kad nešto vidiš iz temelja pa još uvijek cvjeta.
Ana je završila obrok, otpila sok, platila račun (u kunama, naravno), a već na odlasku, pruži ruku Oliviji:
Oprosti ako sam te ražalostila. Samo sam htjela da znaš, da ne budeš iznenađena. I, znaš, bilo mi je drago te upoznati. Ti si prava žena. Nisi sklepana kod plastičara, nisi umišljena kokoš ti si samo žena. Vito te nije ni zaslužio. I hvala ti doći na ovaj sastanak hrabro je, jel’ si mislila da ću te izvrijeđati?
Nisam se ja bojala! zarežala Olivija, crvenih obraza. Nije običaj da žena i ljubavnica kavu piju zajedno. Oprostite…
Olivija se osjećala kao dijete koje je razlilo sok na čistom stolu.
Život je život, Olivija. Neću pričati o moralnosti, nije sad do toga. Samo promisli Evo, napisala sam ti broj. Ako ti što bude trebalo, zovi.
Olivija je uzela papirić, kimnula, ispratila Anu pogledom i još dugo zurila u onaj ženski rukopis i riječ “Ana” “Preko četrdeset, a i dalje Ana” promrmljala je grintavo, platila i otišla.
Da je srela Anu-Mariju, Vitomiru naravno nije govorila, samo bi povremeno pitala kako je ona, kako stvari stoje. On bi odmahnuo: Ma žena nije zid, maknuta je kad treba.
Ali sad je Olivija više nije mogla gledati kao “nekakvu ženu”. Popričale su, zna Ana njezinu tajnu da je Ana pala kobila I s tim je teško biti svoja uz Vitomira.
Negdje sredinom studenog Vitomir je nahrupio k Oliviji s buketom i buteljom graševine. Neobično raspoložen.
Što se desilo? vratima ga je dočekala Olivija, gledajući ga kako cupka po stanu skidajući cipele.
Ma što bi se dogodilo, sve pet! Nahrani me! Umirem od gladi. E, Olivija, svaki dan si ljepša! Moja slatkica Mmmm! Pokušao ju je poljubiti, ona je izmakla, povukla ga u kuhinju.
Operi ruke i mir! Znaš da sam te čekala… napokon se led otopio.
Čekala? Ne budi luda! Znaš što? Bacio se na stolicu, zgrabio čep od boce i krenuo otvarati. Selimo se zajedno! Dosta ovih sakrivanja. Sredit ćemo papire, bit ćeš mi žena.
U Oliviji je zatitrao osjećaj žena… Pa ona je stvarno grozna, uzela je drugoj muža… Sramota i sve redom! No, voli ju, Vito je dobar (valjda), Ana sve izmišlja i za kobilu, i za sve!
Jesi li se razveo? privijala se uz njega.
Još nisam, ali hoću, još malo. Ana opet završila u bolnici. Ma pusti je! Prava smetnja, a ne žena! Kad bi ti samo znala kako si ti posebna, Olivija! Posjeo je k sebi u krilo, natočio vino, pokušao nahraniti.
Ali vino kiselkast, a Oliviji osjećaj nelagode. U bolnici je? Ana opet bolesna, a ovaj je spreman ostaviti usred bolesti?
Vitu je potjerala prema ponoći, dugo vrtjela po praznom stanu, ležala “zvijezda”, gleda strop. Na kraju se digla, bacila njegovo cvijeće u smeće.
…Ana! Ana-Marija, to ste vi? Olivija ovdje. Oprostite, znam da je situacija nezgodna, ali mogu li vam pomoći? Ma, još bolje mogu li doći u posjetu? Što vam treba i gdje vas naći? Neću vas nagovarati, samo molim vas dajte adresu! derala se Olivija u slušalicu, onda zgrabila zavjesu i pokušala zvučati hrabro. Evo ti vraga! Prvi put ide u bolnicu ženi svog ljubavnika.
Olivija? Drago mi je da zoveš. Ozbiljno! Svi moji kao da me se boje, kao da sam zaražena. Molim te, donesi mi jagoda. Znam, nije sezona, ali imam strahovitu želju tiho, skoro šaptom zatraži Ana-Marija. I… Nezgodno mi je, ali Vitomir ne dolazi, a treba mi odjeća. Odveli su me direktno iz ambulante… Možeš donijeti? Nemam koga pitati, nemam prijateljica ostalih, sve su mi ostale u Rijeci, gdje sam odrasla.
Donijet ću, samo kaži gdje ti je šta. Upravo krećem! Olivija ni ne primijeti da joj se standardni “vi” okrznuo u “ti”, dok već u trapericama izlijetava iz stana.
Ni Olivija nije imala prijateljica. Uvijek su je doživljavali kao važnu damu ili su se stidjeli jer je bila previše temperamentna za njihova mjerila. Dogodi se Sad je našla nešto zajedničko s Anom, osim Vitomira valjda to osjećanje usamljenosti…
Vitomir, bunovan, nervozan, gleda kako Olivija upada u njegov stan, trpa odjeću u torbu.
Što to radiš? Pa kad Ana mislim, kad završimo s njom, naručit ćemo kontejner za njene krp… Ma pusti to! Dođi ovamo, maco… promrmlja, s dobrim udarcem od Olivije.
Pazi kako govoriš! Anu pusti na miru! Meni se žuri! promakla je u hodnik, lift, Vito nije stigao ni prokomentirati.
… Ana je dočekala Oliviju u bolničkom dnevnom boravku bez šminke, blijeda, u bordo kućnom ogrtaču, sivim papučama, umorna i, mogle bi reći, svježe isplakana.
Jagode sam oprala, rekli su da su slatke. Probala sam jednu, stvarno je kao ljetna! brblja Olivija, toliko u strahu da ni ne zna što radi. Sve sam ti spakirala što si tražila, snaći ćeš se. Što kaže doktor? Što?
To je bilo pravo i najstrašnije pitanje.
Ana je prvo stisla obrve, onda se nasmiješila.
Hvala ti, Olivija. Prekosutra sam na operaciji. Nažalost, “po ženskoj liniji”. Ali ništa strašno! Ništa strašno, Olivija! Ti si skroz blijeda, što je tebi? Ja vjerujem da će biti dobro, čuješ? Kad me puste, idemo s tobom na more, samo si uzmi godišnji. A Vito, što Vito?
Vito? Ništa… Posao, puno posla. Ali sigurna sam da će nazvati! Ne brini! Olivija gleda u pod.
Misli li te oženiti? Ana pogodi odmah.
Da. Mislim, ne, ne znam. Ali nije sad to tema! Daj, sjedni i jedi. Pokvarit će se jagode.
I tako, dok liječnici, sestre i bolesnici prolaze pored njih, Ana žmiri i jede slatke jagode, kao da je srpanj na Cresu…
… Ana-Mariju su pustili tek nakon tri tjedna. Prvo je bila na odjelu intenzivne njege. Vitomir je došao samo jednom. Oliviji, na prigovor, lažno izjavio da je stalno posjećuje.
Nije joj vjerovala, jer je i sama obilazila Anu.
Vito, moramo razgovarati, odlučila je Olivija. Srest ćemo se negdje.
Dogovorili ručak u kafiću. Ali Olivija nije došla. Kako je silazila niz stepenice firme, poskliznula se, pala tako nespretno da je završila na hitnoj i na operacijskom stolu. U nogu su joj stavili metalnu šipku, pravi show
Gdje si? viče Vitomir na mobitel. Koliko te još moram čekati?
Olga nije ni mogla odgovoriti od boli, samo je ugasila telefon.
Kad joj je bilo bolje, napisala mu je poruku.
Hoćeš li me pokupiti? Teško ću sama otići! napisala je na kraju.
On nije odgovorio.
Tako se, da prostiš, i Olivija polomila, kao i sve te nesretne žene! Uvijek im ne ide
Olivija, što to glumiš heroja? šapće joj, kad je izlazila iz bolnice, Ana. Idi polako! Uzmi štaku kako treba! Osloni se na mene možeš! Meni sada više ništa ne brane Ana se smije i pozdravlja liječnike, već su domaći koliko je dolazila Oliviji u bolnicu. Baš si sreće imala s tim lomom! Znaš što, bitno je da se razbolimo jedna po jedna! A ja sam dobila nove nalaze, sve je super.
Olivija stane, okrene se i prisloni glavom na Aninu rame, kao telešce, duboko udahne.
Drago mi je, Ančica! Stvarno mi je drago! I znaš šta? Nisi ti nikakva kobila! Znaš što si ti? Ti si antilopa! Eto!
Ana se nasmiješila. Možda antilopa i zvuči bolje…
… Vitomir je, kad je došao po stvari, začuđeno zatekao u Olivijinom stanu i Anu-Mariju. Slegnuo ramenima i nogom odgurnuo njenu cipelu s prolaza.
I ti tu? Znači, sad ste frendice? Samo nemojte histerizirat’, može? Ti si mi upropastila život s tim bolestima! prosiktao je.
Ja? Ma naravno. I daj obavi što treba, stan je moj od dide. Tebi nema ništa s ovim mjestom. A meni ipak treba mjesto za doživjeti starost uz sve moje boljke. I, znaš, sin mi dolazi za praznike. A ti, Vitomire, potraži sebi robota. Mada, i oni se kvare! Ne znam kako ćeš dalje Nije lako s ljudima, znaš! Ajde, ne zadržavamo više!
Ana ga isprati niz hodnik i vrati se Oliviji. Ona već prolijeva i čaj i gubi štaku…
S ljudima je teško, stalno nešto treba, voli ih, žali, daje sebe Ali oni tebe mogu voljeti natrag, stati uz tebe i grijati ti srce. Lijepo je to.
A Vitomir? On nikad nije volio komplikacije, pazio je samo sebe, ali ni sam ne zna zašto Tako je proveo život skačući s jedne priče na drugu. Sad ga čeka starost, a pored njega nikoga. Teško je s njim. Često je bolestan, a odnedavno i čuvalica na satnicu bar netko da mu pruži pažnju, kad već nitko više ne želi s njim gledati u bijeli strop sam.
