12. svibnja
Danas ću zapisati nešto što nas je potpuno potreslo, mene i Mateja. Još se od treme tresu prsti.
Šetali smo kroz divlje, visoke trave u blizini našega sela, negdje nadomak Drave, dok je sunce palilo među oblacima. Držali smo se za ruke, smijući se bezbrižno kao djeca. Nismo ni primijetili kad smo nabasali na prizor koji promijeni pogled na život.
Naglo sam se stresla i korak natrag poskočila kad sam spazila nešto u travi. Matej je brzo stao ispred mene, zaštitnički iako nam nitko nije prijetio.
Na zemlji među travama ležao je konj. Zapravo, ono što je nekad bilo konj… Pred nama je bila sjena bića kojemu su ostali samo koža i kosti.
Koža, tamna i ispucala, grčevito je prijanjala uz oštra rebra, toliko tanka da se činilo kako će svaki čas nestati pod pritiskom kostiju koje su izbijale. Po tijelu su posvuda bile sasušene kraste, oko kojih su zujale muhe, naporne i neumorne.
Izgled tome konju tjerao je jezu i gađenje.
Jadna životinja! izletjelo mi je iz grla.
Kao da je i priroda utihnula, samo se čulo moje lupanje srca i njegovo disanje. U taj tren, tijelo konja blago se trznulo.
Matej i ja smo istovremeno podigli pogled jedno prema drugome krv nam se sledila u žilama.
U sekundi, oboje smo isprekidano vrisnuli i dali se u bijeg, ne gledajući ni lijevo ni desno. Trčali smo dok nas koljena nisu izdala, dok nismo izbili na makadamski put i, zadihani do bola, stali.
Nitko nas nije progonio. Samo vlastiti strah.
Panično lupanje srca polako se smirivalo, konačno sam mogla razmišljati.
Živo je… prošaptala sam, nesigurna jesam li sretna ili uplašena.
Jest, ali izgleda kao smrt mrgodno je odgovorio Matej.
Valjda nije umiralo pred nama?
Pomislila sam čak da možda neku životinju iznutra glođe druga. Ta mi je slika bila mučna.
Nisam imala snage s Matejem nazad u travu, pa sam ga poslala da provjeri. Stajala sam sama na cesti, gledala u daljinu i nizala brige.
Matej se ubrzo vratio. Nije bilo nikoga; konj je stvarno disao. Mada teško, s naporom, ali disao je. Približio mu se, konj je okrenuo glavu, šmrcnuo, pa opet klonuo.
Rebra su se jedva dizala svaki dah bio je borba.
Oči, poluzatvorene, skrivale su pogled iza crvenkaste opne. Donja usna beživotno je visjela, njuška mu je bila suha, a noge i rep nepomični. Samo su se uši tu i tamo trzale, no možda je to bilo samo od vjetra koji je šibao travom. Bio je, doslovno, na rubu snaga.
Osvrnuo se Matej oko sebe, kao da ne može pojmiti kako je konj uopće tu dospio. Niti tragova, niti polomljene trave oko njega kao da je tu doručkovao smrt danima.
Kad se vratio do mene i ispričao što je vidio, samo sam otpuhnula: Kako je došao ovdje sada je najmanje važno. Što ćemo? Umrijet će pred nama! Ne znam nikoga tko se razumije u konje…
Tada se Matej sjetio da u Donjim Dravcima, našem susjedstvu, imaju konje za jahanje, i da uvijek ima ljudi koji pomažu oko štale.
Odmah smo uspjeli preko mobitela doći do vlasnika staje. Na početku nisu baš shvatili bojažljivu i zbunjenu priču, ali su ipak obećali doći.
Nešto kasnije, iz pravca makadama, pojavila se prašina automobil s prikolicom za konje.
Mi smo mahali, pokazivali smjer gdje treba stati.
Vlasnik i njegova supruga su, vidjevši jadnog konja iz daljine, prvo ostali šokirani. Kad su vidjeli izbliza, nisu mogli vjerovati tolikom očaju.
Nije dolazilo u obzir da konj ustane i sam uđe u prikolicu. Preostalo je samo moliti da izdrži do veterinara.
Četvero ljudi nije uspjelo podići ga s tla, iako je bio tako mršav. Zato je Matej potrčao do svoje ulice i viknuo par susjeda i prijatelja.
Ubrzo nas se skupilo dovoljno. Zajedno smo pod konja podvukli komad tvrde tkanine i na svaki ugao povukli kako znamo i možemo.
Konj je širom otvorio oči, slabo trznuo nogom, ali više nije imao snage za ništa.
Bilo ga je teško pogledati a ne zaplakati.
Nismo više dugo čekali nježno smo ga smjestili u prikolicu. Vrata su se zatvorila, a kotači krenuli dalje.
U štali su vlasnici već čekali s veterinarom i parom pomagača. Prije nego je konj izvučen iz kombija, došli su i policajci zapisali su izjave, upisali što su čuli i vidjeli. Odmah su rekli kako je mala vjerojatnost da pronađu onoga tko ga je ostavio.
Veterinar je odmah krenuo s injekcijama, zalijevanjem rana po koži, davanjem infuzije.
Uz veliku muku, sa skupinom ljudi nježno smo ga prenijeli u slobodan boks.
Bio je toliko pothranjen da veterinar nije znao hoće li preživjeti. Ali odustati to nije bila opcija.
Najveći problem bio je što skoro ništa nije mogao jesti i jedva je pio vodu.
Uzrok? Teška kožna bolest. Parazitski krpelj raspršio je po tijelu upale, stvarajući mjehure koji su pucali i sasušivali se u tvrde kraste. Sve je to pratila neizdrživa svrbež. Konj je trljao kožu gdje god je stigao, parao kraste i ponovno ranjavao tijelo. Kao da mu je bolest posve oduzela apetit, pa je gubio snagu do kostiju.
Nažalost, na tome nije stalo. Treći kapak mu je bio natečen i crven. Veterinar je sumnjao možda tumor, što bi značilo operaciju, ali tek kad ojača.
I zubi su bili loši, nije bilo vremena za čekanje.
Tako je običan boks postao poljska bolnica na tjedne. Veterinar je dolazio svaki dan, uporan i brižan.
I polako se stanje za dlaku popravljalo: više nije bilo krpelja, kraste su nestajale, a zubi su popravljeni pa je konjica, po prvi put, počela jesti sama. Na početku su ga hranili na dudu, infuzija i vitamini išli su ravno u venu, kao kod malog ždrijebeta.
Dugo nije razumjela što se oko nje događa. Zabrinutost, gubitak volje za život bio joj je toliko očit da smo se pribojavali da će odustati.
Ali ljudi nisu dali. Novi vlasnici su dolazili i u ponoć, provjeravali disanje i infuziju, gladili i tješili. S vremenom, konjica je počela prepoznavati njihove glasove, pružala je svoju njušku za dodir, a ponekad se trzala kad bi se veterinar unervozio.
Vid joj nije bio dobar, oslanjala se na zvukove i dodire brižnih ruku. No dani su prolazili, pa su došli mali pomaci.
U nekom trenu, uspjela je sama prijeći s boka na bok, a ponekad bi i podignula trbuh. Sve češće je uspijevala držati glavu i tijelo uspravno i više sati.
Najveći problem je ipak ostalo nije mogla ustati. To ju je posebno plašilo. Stalno bi pokušavala povući noge pod sebe, ali nisu je slušale. Kao da noge više nisu njene.
Veterinar je samo širio ruke mišići su joj atrofili, predugo je bila slabašna.
Za snagu u nogama trebale su posebne vježbe i dodatna ruka pomoći svakog dana. Trebali smo je doslovno držati uspravno čak i na minutu.
Jer, iako je možda još uvijek bila slaba, više nije bila kostur pod kožom briga i pravilna hrana napravile su svoje. Ali onda je i teret bio veći.
Za ponovno ustajanje bilo je potrebno čak osam osoba.
Vlasnici su iz teškog pokrivača i remenja smislili kako je nježno podignuti i držati uspravno u boksu. Za šetnje po dvorištu je ipak trebala pomoć cijele ekipe.
Srećom, priča se proširila svake večeri dolazili bi poznanici pomagati u terapiji.
U početku su joj noge morali postaviti ručno. No, dan po dan, vježbanje se isplatilo s naporom je ponovno uspjela micati udovima sama.
Hod bio nesiguran, nespretan i spor, ali bio je to golem uspjeh!
Brzo se umarala, mi zajedno s njom, no nitko nije odustajao.
Mjeseci trudbeničke upornosti učinili su čudo najprije je naučila čvrsto stajati, pa je onda malim koracima počela hodati.
Nitko ju nije požurivao.
Vlasnik bi je izveo na nekoliko koraka i vratio u boks na odmor. Ali konjici je bilo dosta zatvora disala je svježi zrak s užitkom i sanjala kako će opet galopirati livadom.
S vremenom je veterinar rekao da je dovoljno snažna za operaciju oka. To nije plašilo konja ionako je tumor prekrivao pogled.
Ponovno je smještena u prikolicu, odvezli su je u ambulantu na zahvat. Liječnik je odstranio bolesno tkivo.
Iako su oči boljelo nakon zahvata, nije skrivala znatiželju. Prvi put je jasno vidjela svoje nove vlasnike, boks i livadu na kojoj je učila hodati.
Dodali su još i kapi za oči, koje je strpljivo podnosila. Slušala je svaku riječ oko sebe i mirno čekala što će biti.
Pokazala se izvanredno pametnom i blage naravi. Vlasnici su svakog dana bili sve zadovoljniji što su je spasili.
Vremenom je postala dovoljno snažna za izlazak u veliki ograđeni prostor sa još dvoje konja iz staje. Brzo je uspostavila dobar odnos, smirivala živčanikog mlađeg pastuha i jela uz njegovu mamu.
Mjeseci su prolazili od njenog dolaska. Sada više nije ličila na koštanu sjenu što smo je našli. Krzno joj je bilo sjajno i mekano, na poprsju i leđima začudo brzo zacijeljeno. Samo su neki komadići kože i još pomalo oprezno hodanje podsjećali na sve što je prošla.
Vlasnik nije žurio s jahanjem, ali je konjica svako malo tapkala i ržala kad bi vidjela sedlo. Sa sjetom je pogledavala druge dok su na sebi nosili djecu i odrasle.
Jednog sunčanog dana, napokon je došao trenutak. Vlasnik je izveo van, pričvrstio joj opremu. Konjica je veselo zaržala.
Težina mu je bila prva prepreka, ali nije se žalila.
Uz lagani kas otišli su do ivice polja i napravili mali krug.
Tada je, prvi put nakon svega, osjetila pravu sreću.
Unatoč svoj boli, strahu i očaju koje je prošla, sada je imala ljude koji je nikad ne bi napustili.
Znala sam pronašla je dom. I, što god bilo, više neće biti sama.
