U starosti su se djeca sjetila da imaju majku, ali ja nikad neću zaboraviti kako su se ponijeli prema meni
Kad me suprug napustio zbog mlađe žene, djeca su stala na njegovu stranu on je ipak bio ugledan čovjek, direktor velikog poduzeća u Zagrebu. Dugo godina kao da su zaboravili da postojim, ostala sam sama, bez ikakve podrške. Prije nekoliko mjeseci bivši suprug je preminuo, i tek tada se otkrilo da je svu svoju imovinu ostavio svojoj mladoj ženi.
U tom trenutku su se djeca ponovno sjetila mene. Sada me često posjećuju, donose sitne poklone, ali meni je jasno zašto… Nedavno je kćer počela u razgovoru lagano nagovještavati kako bi možda trebalo razmisliti o oporuci i podjeli imovine. Nitko od njih i ne sluti kakvo sam iznenađenje pripremio. Sve će saznati kad mene više ne bude.
Godine su prolazile, a ja sam živio kao da sam zaboravljen na rubu svijeta. Djeca su me gledala kao tuđinca, kao da govorimo potpuno različitim jezicima.
Razvod sa suprugom bio je zadnji čavao za naš odnos. Djeca su se držala očeve strane ipak je on bio direktor, čovjek kojeg poštuju svi u Zagrebu i šire. Iskreno, lakše im je bilo biti uz njega. A ja? Ostao sam sam, odbačen kao muž, zaboravljen kao otac.
O meni nisu željeli znati, a o njihovim luksuznim putovanjima i večerama po skupim restoranima samo sam čuo posredno. Prepustili su se očevom novom životu, a mene izostavili iz svega. Te vijesti bi me boljelo svaki put kad bih ih čuo, kao da me netko reže iznutra.
Shvatio sam tada da moram početi živjeti za sebe. Otišao sam raditi u Njemačku. Osjetio sam po prvi put nakon toliko godina što znači biti slobodan čovjek.
Na kraju tog radnog razdoblja vratio sam se u Zagreb sa dovoljno ušteđevine da preuredim svoj stan, nabavim novu opremu, kupim namještaj i ostavim nešto sa strane za mirnu starost.
U međuvremenu su mi djeca zasnovala vlastite obitelji. Za neke stvari sam doznao samo preko rodbine i poznanika: raskošna vjenčanja, djeca, slavlje. Onda je stigla vijest bivši suprug je umro od infarkta. Sve što je imao ostavio je mladoj ženi.
Sin i kćer ostali su bez ičega. I tada je naglo proradila njihova “briga” za mene.
U početku bi mi dolazili s bombonjerama ili vrećicom domaćih trešanja, pitali kako sam, treba li mi što iz trgovine. Prihvaćao sam tu pažnju s osmijehom, ali nisam bio naivan. Jasno mi je bilo zašto su tu.
Imam već sedamdeset dvije godine. Zdravlje me još služi, još sam energičan i zadovoljan svakodnevicom. Nedavno je kćer ponovno došla, ovaj put suptilno, započela priču o budućnosti i oporuci. Uskoro je svratila i unuka Ana, koja se prošle godine udala.
Bako, je li ti teško biti samoj u ovom velikom stanu? upitala me veselo.
Ne, meni je ovdje i više nego dobro mirno sam odgovorio.
Pa, znaš, stan ti je prilično prostran. Sigurno nije lako sve održavati sama? A opet, da mi uselimo, bilo bi veselije, a i nama bi bilo lakše više ne bismo morali plaćati najam.
Nasmiješio sam se. Vidio sam im plan u očima.
Nisam rekao da bi stanovanje ovdje bilo besplatno uzvratio sam. Mogu vam dati povoljnu cijenu najma.
Zatekao ih je odgovor. Očekivali su da ću širom otvoriti vrata i reći: “Uzmite sve, samo mi budite društvo.” Ali imao sam svoj plan.
Još prije nekoliko godina, sve sam već sredio kod javnog bilježnika. U oporuci stoji jasno i glasno moj će stan nakon moje smrti biti prodan, a novac darovan Zakladi za pomoć bolesnoj djeci iz Osijeka.
Kad je kćer za to saznala, razbjesnila se. Zvala me, vikala kako sam nepravedan, kako ću tako unucima uništiti budućnost. Sin mi je kasnije dolazio govoriti kako bi me rado uzeo k sebi, ali njegova iznenadna nježnost nije me ponijela.
Da sam ja na njihovom mjestu, ne znam bih li pustio unuku da živi u mom stanu. Ali nakon svega što sam prošao i naučio, zaključio sam samo jedno: ljudi se najčešće sjete tebe tek kad im trebaš. Nikad ne zaboravi tko je bio uz tebe onda kad ti je bilo najteže.
