Sine, ne želim da se rastanete zbog mene! Odvedi me u dom za starije osobe!
Prije pola godine doveo sam mamu k sebi. Već je stara, 83 godine. Otkako je tata preminuo, teško joj je samoj živjeti na selu. Moja djeca su već odrasla i imaju svoje živote, a supruga i ja ostali smo sami u dvosobnom stanu u Zagrebu. Pomislio sam da neće biti problem primiti mamu.
Isprva supruga nije ništa govorila, ali već nakon tjedan dana njena prisutnost je počela smetati mojoj ženi.
Slušaj, neka tvoja mama jede sama, poslije nas.
Zašto?
Pa tako će biti lakše. Nestane mi apetita kad je vidim kako žvače bez zuba. Gadno mi je.
Nemoj tako, svi ćemo jednom ostarjeti.
Nije to isto.
Suprugu je nerviralo i to što mama ima problema s probavom i ponekad jako hrče. Zabranjivala joj je dolazak u kuhinju, a na kraju joj nije više dopuštala ni da izlazi iz sobe. Jednog dana mi je rekla:
Slušaj, nisam mislila da će ona ovdje ostati tako dugo. Više ne mogu izdržati.
A što predlažeš?
Pošalji je nazad na selo.
Ne može sama!
Svi tako žive. Nitko ne pazi stalno na roditelje! Zašto bih u svom stanu živjela kao gost? Zašto bih trpjela sve to žvakanje i mirise?
Nisam znao što da radim. Prije par dana vratio sam se kući i vidio mamu kako sjedi u hodniku s koferom, obučena i spremna.
Mama, što radiš ovdje?
Sine, odvedi me u dom za starije osobe!
Zašto? Ne moraš to!
Ne želim da se zbog mene posvađate ili rastanete.
Mama i dalje inzistira. Ja stvarno ne znam što da radim. Ne bih mogao biti miran dok je ona u domu. Možda je najbolje otići s njom na selo i ostaviti sve iza sebe? Srce mi je rastrgano između majke i supruge.
Život nas često stavlja pred teške izbore, ali nas podsjeća koliko su važne obitelj i razumijevanje. Poštovati starije znači poštovati i vlastitu budućnost.
